ponedjeljak, 20. srpnja 2015.

ČITATELJICA U POTRAZI ZA SRETNIM ZAVRŠETKOM ulomak o izdavačkoj kući Penguin

Oduvijek je bila slaba na džepna izdanja. Jedna od njezinih najdražih priča bila je o tome kako je osnovana kompanija Penguin. Osnivaču Penguin knjiga, izvjesnom Allenu Laneu, ideja je sinula
dok je bio na putovanju i nije imao ništa za čitanje. Na kiosku su prodavali samo novine te jeftine ljubavne i detektivske romane. Allen Lane maštao je o kvalitetnim književnim djelima u jednostavnim, jeftinim izdanjima koja ne bi bila skuplja od kutije cigareta i koja bi se mogla kupiti svagdje gdje su se prodavale cigarete.

Sara je to oduvijek smatrala fantastičnom idejom te mislila da je tužno što su danas, čak i sa svim tim porezima na duhan, knjige skuplje od kutije cigareta. Nasmiješila se samoj sebi. Možda bi trebala uvesti fiksne cijene na svoj asortiman. Nije, doduše, znala koliko koštaju cigarete u SAD-u. Kada je malo bolje razmislila, nije znala ni koliko koštaju u Švedskoj.
Prve Penguinove knjige izašle su u ljeto 1935., a među njima su bile knjige Ernesta Hemingwayja, Andréa Mauroisa i Agathe Christie. Razlikovale su se bojama korica. Narančasta za beletristiku, plava za biografije, a zelena za krimiće. U to vrijeme koštale su šest penija. Jednako kao kutija cigareta.

Osim toga – a bio je to i razlog što je Sara sada stajala i razmišljala o povijesti Penguin – bila je to izdavačka kuća koja je osnovala Armed Forces Book Club, šireći tako radost čitanja među vojnicima i zabavljajući ih dok su daleko od kući, obitelji i prijatelja.
Najbolje je bilo to što su se manja džepna izdanja lako mogla ugurati u džepove na uniformama. “To se najviše cijenilo u vojnim logorima”, navodilo se u priči o povijesti kompanije, a Sari je ta
rečenica uvijek bila posebno tužna.

No, to je govorilo o snazi knjiga. Nisu mogle ukloniti bol gubitka voljene osobe u ratu, donijeti mir svijetu ili nešto slično. Sara je zaista vjerovala da je i u ratu i u miru jedan od ključnih problema upravo dosada koja postupno, ali nemilosrdno iscrpljuje ljude. Ne djeluje na neki dramatičan način, ali polagano iz njih siše energiju i volju za životom.

A što je u tom slučaju bolje od knjige? I to knjige koja stane u džep jakne.


Kate Mitchell intervju

Kate Mitchell: Pišem o ljubavi, ali i o iseljavanju i o rasprodaji nekretnina jer su nam te teme svima važne

Upravo objavljeni roman „Okovano srce“ peti je roman Kate Mitchell u izdanju Profila
i publika ga već željno očekuje. Svi već znaju da je Kate Mitchell zapravo Kata Mijić, konobarica-spisateljica, a publika će je ove godine moći susresti na Brodu knjižari 25. srpnja u Makarskoj i na festivalu Šušur na Korčuli 10. kolovoza. Kako je mjesečnik „Moja sudbina“ ovo ljeto pripremio Katin roman „Okajani grijesi“ za objavljivanje u nastavcima, Kata ovo ljeto sa zanimanjem očekuje reakcije čitateljica na novosti koje im je pripremila.

* Upravo je objavljen vaš novi roman ''Okovano srce'', peti u izdanju Profila. O čemu je riječ u romanu, i po čemu je aktualan? Je li u njemu radnja opet smještena u Dalmaciju?

-  I ovaj put je radnja smještena u Dalmaciju. Nastojim opisati ljepote Dalmacije, kulturnu ostavštinu, nastojim u svakom dalmatinskom romanu opisati nešto iz naše bogate prošlosti, a ovaj put u pitanju je gajeta, tradicionalni dalmatinski brod. Dalmacija je kao i ljubav, neiscrpan izvor za pisanje. Split, Solin, Klis, Kaštela Trogir, … toliko je tu prirodne ljepote, sačuvanih spomenika iz prošlosti, toliko domaćih Romea i Julia da bi naprosto bio grijeh ne pisati o tome.
Kao što je poznato, ja pišem ''ljubiće'', pišem o temi koja je neiscrpan izvor. Ljubav nas tijekom života prožima u svim segmentima, i kao u svakom svojem dosadašnjem romanu, pred svoje likove stavljam velike izazove koje oni moraju savladati, stavljam ih na emocionalnu kušnju, dopuštam im da čine greške, da ih uvide… Nastojim što više životnih situacija pretočiti u radnju, tako da se mnoge čitateljice mogu poistovjetiti sa onim što je napisano.

* Novi roman predstavit ćete ovo ljeto na Brodu knjižari u Makarskoj, i na festivalu Šušur na Korčuli, kojem su tema ljubići i krimići. Zanimanje za domaći ljubić sve je veće, iako na našem tržištu i dalje dominiraju romani stranih autorica. Možemo li im konkurirati?

- Po svemu sudeći, bit će ovo burno ljeto, a tome se izrazito radujem. Na Brodu kulture sam 25. srpnja u Makarskoj, u 18.30 bit će promocija novog romana. To će za mene biti sasvim novo iskustvo, novi ambijent, pomalo neuobičajen. Gdje se može bolje predstaviti Dalmacija nego na brodu? Idealno za moj novi roman.
Festival Šušur na Korčuli će trajati tri dana, 8., 9. i 10. kolovoza. Bit će to regionalni susreti pisaca krimića i ljubića. Zanimljivo i za mene iznenađujuće da sam na večeri ljubića jedina predstavnica ženskog roda, uz tri muškarca iz regije. Fascinantno. Prije bih očekivala da muškarci budu u manjini.
Strane autorice dominiraju. To je svima poznato. Očito je lakše prevesti djela koja već imaju nekakvu reputaciju, nego pratiti i poticati naše pisce. No, raduje me što se u posljednjih nekoliko godina vidi promjena i na tom području. Jer, naši pisci svakako mogu konkurirati stranima, tim više što smo po mentalitetu bliži čitateljima, što im je bliska naša kultura, i što neke situacije možemo dočarati vjernije od stranih spisateljica. Nije uvijek strani proizvod ''bolji proizvod''. Umjesto da više volimo svoje, što god da je u pitanju, ljudi su pomalo skeptični prema našim piscima. Da biraju između našeg i stranog pisca, većina bi se odlučila za uvozni proizvod. Nadam se da će se i to promijeniti. Ja pokušavam napraviti sve što je u mojoj moći da konkuriram, ali posljednju riječ uvijek ima čitatelj, bez sumnje.

* Kako ste zadovoljni reakcijama publike na vaše romane? U protekle dvije godine objavili ste četiri knjige, dočekuju vas pune knjižnice, pozivaju vas na televiziju, u medije i na književne večeri. Kako čitateljice reagiraju pri susretima? Zašto vas žele upoznati?

- Imam vjernu publiku koja me prati, i koja mi je najbolja potpora. Za mene kao spisateljicu, najveća je nagrada kada je čitatelj oduševljen onim što sam napisala, i kada nakon jednog pročitanog naslova traži i sve ostale. Mislim da je to vrhunac onog najljepšeg što se može dogoditi, najljepša nagrada za uloženi trud. U protekloj godini sam bila među najčitanijim autorima u knjižnicama. Oni koji nisu u mogućnosti kupiti knjigu, ipak pronađu način da do knjige i dođu.
Ovaj posao uključuje i medijsku eksponiranost. Osobno, ja to shvaćam kao dio posla, jer kad se ugase kamere, odradi intervju, ja stavljam pregaču i konobarim. Naravno da me žele upoznati… haha. Očito im je zanimljivo to što sam konobarica, što sam pismena, i što mogu uskladiti svoje obaveze. A i vole moju jednostavnost, a to se najbolje vidi kod mojih gostiju u cafe baru. Intervjui, televizija, književne večeri, promocija… to je samo san nakon kojeg se vraćam u stvarnost. Ono sam što jesam, i ništa me ne može promijeniti. Ni po čemu se ja ne razlikujem od ostalih ljudi, od svojih kolega. Borim se kao i svi ostali, a to što uz redovan posao radim još jedan koji volim, to je moje duševno zadovoljstvo, moj način da se izrazim, da pokažem talent koji imam, i doista sam sretna što mi je pružena takva mogućnost.

* U svojim romanima bavite se likovima kojima ljubav postavlja sudbinski izazov. Može li ljubav danas biti sudbinski važna? Mogu li nam ljubići pomoći da razmislimo o ljubavi u svojim životima i zapitamo se kako bismo postupili u sličnim situacijama?

- Svaka ljubav je sudbinski izazov. Svaka ljubav sa sobom donosi i rizik. Ono što bi trebalo biti jednostavno – voljeti - postaje komplicirano. Ljudi se jednostavno boje voljeti, boje se da ne budu povrijeđeni, jer neki vole svim svojim bićem, daju svoje srce, i na kraju dobiju samo rane na tom srcu, patnju i bezbroj pitanja na koja ne mogu pronaći odgovor. Možda je krivo današnje vrijeme, vrijeme u kojem ljudi misle da im je sve dozvoljeno i u kojem olako shvaćaju nečije osjećaje. Osoba se lako prigrli, a još lakše odbaci. Ljudi kompliciraju ono što je tako jednostavno, ljudi uvijek teže za nečim boljim, a koliko je to bolje uistinu ''bolje'' vrijeme pokaže. Ovo je neko čudno vrijeme u kojem se ljudi zatvaraju, a trebalo bi biti sasvim suprotno. Boje se, a taj strah ih i tjera da posegnu za knjigom u kojoj mogu proživjeti jake emocije, a ostati zaštićeni.
Moje je mišljenje da svaka knjiga nosi pouku, da nas svaka navodi na razmišljanje i preispitivanje. I dok čitamo, poistovjećujemo se sa likovima i uviđamo njihove propuste. Sami sebe stavljamo u njihovu situaciju i zamišljamo našu reakciju na pročitano. To je sasvim normalno, čak i poželjno. Preko knjige dobivamo neka nova iskustva koja nismo sami iskusili, ali ta iskustva imaju intenzititet proživljenih emocija.

*  U vašim romanima uz ljubavnu priču obrađujete i društvene fenomene kao što su surogat majka, rasprodaja tradicionalnih kamenih kuća ili iseljavanje, kao što je u novom romanu ''Okovano srce.'' Mogu li ljubavni romani ukazati na neka nova rješenja takvih suvremenih fenomena?

- Ljubić nije samo limunada, lako štivo koje služi samo da bi se prekratilo vrijeme. U ljubavnu priču uplićem situaciju u kojoj se nalazi naše društvo, ugroženi pojedinac, ili kulturna baština. Nije svatko blagoslovljen majčinstvom, nije svatko u mogućnosti imati dijete iz tko zna kakvih razloga, a to dijete želi, tom bi djetetu dali svu ljubav ovoga svijeta, a zašto onda ne pronaći način da ta osoba na kraju dobije ono što želi? Biti surogat majka? Vani je to moguće, a ovdje se pred ljude koji nisu u mogućnosti imati djecu, stavljaju prepreke koje je nemoguće savladati. Čak je i posvojenje u ovoj državi jednak kao zgoditak na lotu. Ne kažem da ne trebaju provjere, ali… Ljudima je jednostavnije posvojiti dijete iz zemalja trećeg svijeta, nego u svojoj državi. Ima li tu logike? To je jako osjetljiva tema, i o njoj treba pisati sa izuzetnom pažnjom.

Uz to sam protivnik rasprodaje naše kulturne baštine. Ono što je naše, neka naše i ostane, mislim na kamene kuće u ovom slučaju, a svoje mišljenje po tom pitanju sam iznijela u knjizi ''Uvale boli i ljubavi.'' Protivnik sam da se blago prodaje onima koji ne znaju vrijednost kupljenog, onima koji nisu živjeli uz te kuće i koji ne poznaju našu tradiciju. Na žalost, danas sve ima svoju cijenu, a ako imaš novac, sve ti je dostupno. Mala kamena kuća je moj neostvareni san, a čini mi se da će san i ostati. No, to me ne sprječava da pišem o tome, i da svoje mišljenje prenesem na čitatelja kroz radnju knjige.
U novom romanu ''Okovano srce'' glavni lik je djevojka koja je bila prinuđena iseliti se u potrazi za poslom, a to je sudbina većine mladih ljudi u današnje vrijeme. Nije lako ostaviti sve, ljubav, obitelj, grad, more i zemlju koja se voli samo da bi se preživjelo i pomoglo obitelji. Svoje likove stavljam u stvarne situacije, prilagodim radnju našem podneblju, jer nisu svi bogati, niti je sve idealno u mojim knjigama. Moji likovi prolaze kušnju običnog čovjeka, samo što na kraju budu nagrađeni sretnim krajem.

Nastojim čitateljima dati savjet kroz radnju, nastojim odaslati poruku koja je meni od izuzetne važnosti, i nastojim ih navesti na razmišljanje. Ako mi to barem djelomično polazi za rukom, mogu samo reći da sam ja sretna spisateljica i osoba.

Hvala mojim dragim čitateljicama. Da nije njih, ne bih ni ja postojala kao spisateljica. 

Rosie Kugli intervju

Rosie Kugli: Muškarci i žene podjednako žele ljubav

Ljubavni roman "Tajna prijateljice noći" bila je prekretnica za autoricu Rosie Kugli, jer je prije njega bila poznata kao autorica antiljubavnog romana Moderna bajka" i po kolumnama na ženskim poratalima u kojima je raskrinkavala svakodnevne ljubavne varke i licemjerje u ljubavnim igrama. Za nezaposlenu pravnicu pisanje ljubavnog romana bio izazov i eksperiment, koji se pokazao uspjelim, jer je "Tajna prijateljice noći" vrlo dobro prihvaćena i popraćena odličnim recenzijama. Rosie Kugli dobrodošlo je pojačanje reprezentacije hrvatskih autorica ljubavnih romana, koje sve samouvjerenije osvajaju čitateljsku publiku.

* Vaš ljubavni roman „Tajna prijateljice noći“ odlično je prihvaćen, donosi uvjerljivu atmosferu i zanimljive likove iz polusvijeta. Imate li ideju za sljedeći roman? Možete li čitateljicama odati kamo nas vodite u svojem novom romanu i s kakvim ćete nas likovima upoznati?

- Kada sam prošlo ljeto pisala „Tajnu prijateljice noći“ zamišljala je kao ljetno štivo i eto, želja mi se ostvarila!  Sada se posvećujem novom romanu. Bit će to obiteljska saga. Radnja se vrti oko ostarjelog slikara, koji broji zadnje dane i shvaća da ne može otići prije no što dovrši posljednje poglavlje i zapečati knjigu života. Mlada novinarka koja je odabrana da napravi veliki intervju uoči retrospektive slikarovih djela, ne shvaća kako to da je baš njoj, dodjeljen tako ambiciozan zadatak. Život postaje filmsko platno na koje um projicira vrela i užarena sjećanja, a mlada žene protiv svoje volje biva uvučena u prošlost koji slaže nevjerojatan mozaik događaja. "Život naplaćuje dugove bez obzira kakvim se riječima i dokazima branili. Djela su ono koja govore više od svake obrane, jer istina čuči u svakom čovjeku, ta najtajanstvenija stvar koja živi u svakom muškaracu i ženi, kao duboka i vječna vatra koju nije moguće ugasiti... "

* Prema vašim iskustvima s ljubavnim romanom, medijima i s kolumnama u ženskim revijama, primjećujete li da se publika zaželjela domaćih autorica? 

- Definitivno. Smatram da je tržište zasićeno stranim autorima, a domaći su poput ljetnog povjetarca koji unose nove, ali čitateljima  dobro poznate elemente, situacije, mjesta, poveznice. Da sam na pravom tragu svjedoče mi brojna pisma i pozivi ljudi koji čitaju moje romane i knjige. Oduševljeno mi pričaju kako su se prepoznali u nekim situacijama, ili se s lakoćom mogu identificirati sa određenim likom. Jedan me gospodin sumnjičavo pitao odakle crpim inspiraciju, jer “sljemenska epizoda“ identična je njegovoj. "Kako ste samo pogodili?", želio je znati.

* Ljubavni roman „Tajna prijateljice noći“ napisali ste nakon antiljubavnog romana „Moderna bajka. Vjerujete li danas u ljubav i sretne završetke?  Mogu li i u Hrvatskoj bajke postati stvarnost?

- Zauvijek, i još tome sretno? Danas? Pa ne znaš što će biti za godinu dana, a kamoli za deset godina! Malo je smiješno obvezivati se na tako nešto pogotovo u ovo doba sveopćeg konzumerizma i zamijenjivosti! Garancije nema. Zauvijek sretno postoji samo u bajkama. A bajke smo, nažalost, odavno prerasli. Istina je često razočaravajuća, upravo su zato mnogi skloni idealiziranju, pretjerivanju. Više se i ne čudim kad čujem da se na planetu Ljubavi situacija dramatično promijenila, a  „najdraža dušica“ gotovo preko noći preobrazila u bolesnog psihopata.
Činjenica da više od polovice brakova završava razvodom, govori da kolektivno nismo ovladali vještinom suživota. Tako da se slažem s tvrdnjom da drugi brak predstavlja pobjedu nade nad iskustvom. Gledajući propale brakove koji su sve brojniji, teško mi je naći razlog za optimizam, no unatoč poraznim statistikama ja i dalje vjerujem u ljubav. A dok ona ne dođe, pisat ću ljubavne romane!

* Vjeruju li današnji muškarci u ljubav? Imaju li želju i potrebu usrećiti ženu svog života i imati nekoga pored sebe? Kako pokazuju ljubav?

- Ljubav nije samo emocija, ljubav je pozitivna sila, povod za sve dobro i pozitivno. Svaki izum, svako otkriće i svako stvaralaštvo je proizišlo iz ljubavi prema nečemu ili nekome. S druge strane, nedostatak ljubavi je povod za sve negativno, za svu bol i patnju. Muškarci, baš kao i žene podjednako žele ljubav. Sreća udvoje... sretni su oni koji žive taj san! Priče o ljudima koji su se uspjeli pronaći i odabrati jedno drugo uvelike ističu snažnu seksualnu privlačnost, kemiju kombiniranu s požudom, povjerenjem, istim pogledima na život itd. Naravno, kad smo pronašli ženu ili muškarca svog života, nema toga na što se nećemo obvezati, obećat ćemo i Mjesec i zvijezde. Olako se razbacujemo izjavama volim te, voljet ću te do smrti, dok nas smrt ne rastavi, zauvijek tvoj, nikad te neću prevariti, samo ti......itd.
Razbacujemo se obećanjima, riječima, a kad se euforija slegne... život priča drugu priču.
Rascijep između onoga što radimo i pustih obećanja na koje se zaklinjemo nije samo mjera licemjerstva, jer često vjerujemo dobronamjernim izjavama. Bilo da smo ih mi dali, ili nam je netko drugi obećao raj. No nas ne definiraju riječi već postupci. Istinska ljubav zahtijeva hrabrost otvaranja prema drugoj osobi. Koga od nas nije povrijedila osoba kojoj smo, pogrešno prosuđujući, samo na temelju praznih obećanja, poklonili povjerenje?

* Kako komentirate učestale vijesti o obiteljskom nasilju i zlostavljanju u braku? Koji su, po vašem mišljenju, uzroci obiteljskog nasilja? Što bi društvo moglo učiniti kako bi ograničilo zlostavljanje? Je li ključ edukacija žena ili muškaraca? Ili i jednih i drugih? 

- Nikad neću zaboraviti jedan petak, mjeseca lipnja 2005. Često sam nosila igračke i odjeću, u Dom za nezbrinutu djecu, gore u Nazorovu. Sjećam se da sam prošla pored mladog para s malim djetetom. Osim njih, u parku iza Doma nije bilo nikoga. Nakon kojih deset, petnaest minuta, začuli su se hici... znala sam da se dogodilo nešto strašno. Nepovratno. Zavaladala je panika. Užas... Pred očima djeteta, taj je muškaraca s nekoliko hitaca usmrtio svoju suprugu, a zatim je i u sebe opalio nekoliko hitaca. Mlada žena, zvala se Jelena, imala je samo 25-godina. Preminula je odmah, a ubojica tek nakon dolaska policije.
Tragičnu smrt majke dvogodišnjeg dječaka mogle su spriječiti državne institucije koje je mlada žena nebrojeno puta pozivala u pomoć tražeći zaštitu za sebe i svoga sina. Zvjerski ubijena mlada žena, žrtva je sustavnog zlostavljanja svoga supruga, o njegovim prijetnjama da će ubiti i nju i dijete više je puta obavještavala nadležne institucije.  Institucije su zakazale i to ne samo u slučaju ove mlade majke. Da su institucije zakazale nemalo puta i da je nasilje i zlostavljanje u braku svjedoče nebrojene tragične priče (a da ne pričam o tzv.“tamnoj brojci“).
Čini mi se da se uz sve centre, tribine, forume, stučne službe, medijske natpise – naravno čast iznimkama - još uvijek premalo čini i da su institucije i stručne službe zbog svoje letargije, neefikasnosti i sramotnog nemara itekako odgovorne za tragedije koje se dešavaju, nebrigu oko zlostavljanja i žrtava obiteljskog nasilja.

Posebno me smeta što se malo govori i zna o psihičkom nasilju koje je puno snažnije i razornije od fizičkog. Psihičko nasilje izuzetno je teško dokazati, jer na površini se ne vidi ništa ili gotovo ništa. Nema tragova nasilja, izbijenih zubi, rana modrica. svjedoka, policijskih zapisnika. Psihičko nasilje ne ostavlja dokaze. Nema dokaza o paklu stvarnosti koja se podnosi. To je čisto nasilje i zato smatram da mi kao društvo imamo veliku odgovornost. Edukacija i prevencija... I još više edukacije i prevencije jer kad se tragedija dogodi, obično je puno prekasno.

četvrtak, 16. srpnja 2015.

Kate Mitchell: OKOVANO SRCE, odlomak

Kate Mitchell: OKOVANO SRCE, odlomak


Ustao je kao hipnotiziran i krenuo je prema njoj. Uhvatio ju je za ruke. Kad je ustala, zagrlio ju je. Neko je vrijeme samo tako stajao. Bože, silno mu je nedostajala, toliko jako da sve prošle mjesece kao da nije ni živio.
Nije mogao razmišljati. Ništa mu nije bilo važno, ni taj trenutak, ni prošlost ni budućnost, ništa osim činjenice da je ona pored njega, da je na mjestu koje je samo nju čekalo.
Odmaknuo se i spustio je usne na njezine. Zajecala je od strasti koja ju je obuzela. Poznavao je njezino tijelo, svaku njegovu reakciju. Željela ga je onoliko koliko i on nju. Morao je ugasiti plamen koji je mjesecima tinjao u njemu.
Nitko osim nje to nije mogao učiniti. Samo je ona mogla izazvati to ludilo u njemu, tijelo mu pretvoriti u vulkan, zamutiti um i samo uz nju je izgarao od sreće.
- Budi moja. – Joško je prošaputao pod naletom strasti. - Samo moja. – posesivnost je govorila iz njegove nutrine.
Lenka ništa nije rekla. Prepustila se poljupcima, čaroliji trenutka. Opet je bila sigurna u njegovim rukama, osjetila kako se tope njezine barijere, oslobađaju se zatomljeni osjećaji koje je skrivala u sebi.
- Jesi li moja? – Joško je govorio ljubeći je.
- Da, samo tvoja. – uzvratila je u jednom dahu. Poželjela je zaustaviti taj trenutak u kojem su opet zajedno, da opet bude tamo gdje je sve ovo vrijeme željela biti.
Uzeo ju je u naručje i odnio u njezinu sobu. Gledajući je u oči, zavukao joj je ruku ispod majice i posegnuo za kopčom njezina grudnjaka. 
Dopuštala mu je, odobravala, tijelom kretala ususret svakoj njegovoj kretnji. Promatrajući tijelo koje je stvoreno da bi on uživao u njemu, opčinjenost je uzimala maha.
Želja je postajala toliko snažna da je tražila oslobađanje okova suzdržavanja. Odmaknuo se načas kako bi joj dopustio da ga oslobodi odjeće. Prepustio se njezinim rukama, ne odajući koliko je prošlih mjeseci sanjao kako ga dodiruju. Svaki dodir njezinih ruku vodio je u blaženstvo kakvo je uzalud tražio negdje daleko od nje.
Vrijeme je stalo u kovitlacu osjećaja. Milovao je svaki milimetar njezina tijela, vodio je prema vratima raja. Kad su zajedno doživjeli najljepšu životnu ekstazu, vrijeme je stalo, samo su osjećaji tekli.
Gledajući njezino lice u ekstazi vidio je ono što prije nije, vidio je koliko ga voli. Djela, riječi, sve je to bilo nevažno prema tom izrazu lica. Ono je sve reklo. Povjerenje koje je osjetio još je više pojačao njegovo uzbuđenje i predao joj se bez ostatka.
Kad im je disanje postalo mirnije, Lenka nije imala snage pogledati prema Jošku. Ugrizla se za usnu. Pobogu, što je to učinila? Povukla je plahtu i prekrila se njome. Nikad se pred Joškom nije sramila, ali taj trenutak obuzeo ju je stid.
- Što se događa? – Joško je sjeo i rukom prošao kroz kosu.
Pokušao je posegnuti za njom, ali ona je uzmaknula. Usne su joj se tresle od suza koje su joj navrle na oči, od jecaja koji su provaljivali na površinu, zarobljeni u njezinu tijelu.
- Oprosti, ovo… - otrla je suze rukom i iskočila iz kreveta.
- Što? – Joško se začudio - Što želiš reći? – ustao je i počeo se odijevati.
Ništa nije shvaćao. Pratio je i nju kako se odijeva. Ono što je vidio, zbunilo ga je. Lenkino lice je bilo uplakano. Zašto? Zar je prepuštanje emocijama tako djelovalo na nju? Ili je žalila zbog svojeg postupka?
- Lenka! – Joško je krenuo prema njoj.
Odmahnula je glavom. Ponašala se kao da je u šoku, kao da ni sama ne vjeruje da se dogodilo ono što jest. Zašto stid zbog takvog postupka? Zar je žalila što su ponovno podijelili ono što su oboje osjećali? Ugasla strast još je ostavljala trag na njezinu licu.
- Ovo… nije se smjelo dogoditi. – rekla je kruto. 


Ustao je kao hipnotiziran i krenuo je prema njoj. Uhvatio ju je za ruke. Kad je ustala, zagrlio ju je. Neko je vrijeme samo tako stajao. Bože, silno mu je nedostajala, toliko jako da sve prošle mjesece kao da nije ni živio.
Nije mogao razmišljati. Ništa mu nije bilo važno, ni taj trenutak, ni prošlost ni budućnost, ništa osim činjenice da je ona pored njega, da je na mjestu koje je samo nju čekalo.
Odmaknuo se i spustio je usne na njezine. Zajecala je od strasti koja ju je obuzela. Poznavao je njezino tijelo, svaku njegovu reakciju. Željela ga je onoliko koliko i on nju. Morao je ugasiti plamen koji je mjesecima tinjao u njemu.
Nitko osim nje to nije mogao učiniti. Samo je ona mogla izazvati to ludilo u njemu, tijelo mu pretvoriti u vulkan, zamutiti um i samo uz nju je izgarao od sreće.
- Budi moja. – Joško je prošaputao pod naletom strasti. - Samo moja. – posesivnost je govorila iz njegove nutrine.
Lenka ništa nije rekla. Prepustila se poljupcima, čaroliji trenutka. Opet je bila sigurna u njegovim rukama, osjetila kako se tope njezine barijere, oslobađaju se zatomljeni osjećaji koje je skrivala u sebi.
- Jesi li moja? – Joško je govorio ljubeći je.
- Da, samo tvoja. – uzvratila je u jednom dahu. Poželjela je zaustaviti taj trenutak u kojem su opet zajedno, da opet bude tamo gdje je sve ovo vrijeme željela biti.
Uzeo ju je u naručje i odnio u njezinu sobu. Gledajući je u oči, zavukao joj je ruku ispod majice i posegnuo za kopčom njezina grudnjaka. 
Dopuštala mu je, odobravala, tijelom kretala ususret svakoj njegovoj kretnji. Promatrajući tijelo koje je stvoreno da bi on uživao u njemu, opčinjenost je uzimala maha.
Želja je postajala toliko snažna da je tražila oslobađanje okova suzdržavanja. Odmaknuo se načas kako bi joj dopustio da ga oslobodi odjeće. Prepustio se njezinim rukama, ne odajući koliko je prošlih mjeseci sanjao kako ga dodiruju. Svaki dodir njezinih ruku vodio je u blaženstvo kakvo je uzalud tražio negdje daleko od nje.
Vrijeme je stalo u kovitlacu osjećaja. Milovao je svaki milimetar njezina tijela, vodio je prema vratima raja. Kad su zajedno doživjeli najljepšu životnu ekstazu, vrijeme je stalo, samo su osjećaji tekli.
Gledajući njezino lice u ekstazi vidio je ono što prije nije, vidio je koliko ga voli. Djela, riječi, sve je to bilo nevažno prema tom izrazu lica. Ono je sve reklo. Povjerenje koje je osjetio još je više pojačao njegovo uzbuđenje i predao joj se bez ostatka.
Kad im je disanje postalo mirnije, Lenka nije imala snage pogledati prema Jošku. Ugrizla se za usnu. Pobogu, što je to učinila? Povukla je plahtu i prekrila se njome. Nikad se pred Joškom nije sramila, ali taj trenutak obuzeo ju je stid.
- Što se događa? – Joško je sjeo i rukom prošao kroz kosu.
Pokušao je posegnuti za njom, ali ona je uzmaknula. Usne su joj se tresle od suza koje su joj navrle na oči, od jecaja koji su provaljivali na površinu, zarobljeni u njezinu tijelu.
- Oprosti, ovo… - otrla je suze rukom i iskočila iz kreveta.
- Što? – Joško se začudio - Što želiš reći? – ustao je i počeo se odijevati.
Ništa nije shvaćao. Pratio je i nju kako se odijeva. Ono što je vidio, zbunilo ga je. Lenkino lice je bilo uplakano. Zašto? Zar je prepuštanje emocijama tako djelovalo na nju? Ili je žalila zbog svojeg postupka?
- Lenka! – Joško je krenuo prema njoj.
Odmahnula je glavom. Ponašala se kao da je u šoku, kao da ni sama ne vjeruje da se dogodilo ono što jest. Zašto stid zbog takvog postupka? Zar je žalila što su ponovno podijelili ono što su oboje osjećali? Ugasla strast još je ostavljala trag na njezinu licu.

- Ovo… nije se smjelo dogoditi. – rekla je kruto. 

Nora Roberts, MAGIJA KRVI, odlomak


Nora Roberts, Magija krvi, odlomak

Skoro nije došla. Pokušala je naći razlog da ostane kod kuće ili da se barem pojavi samo iz pristojnosti, a onda pobjegne. Ali svi su joj razlozi zvučali jednako.
Kao kukavičluk. Ili još gore, kao sitničavost.
Nije mogla biti tako niska i kukavna da ga odbije zato što joj je teško biti u njegovoj kući i gledati i osjećati život koji je izgradio bez nje.
Njen izbor, bez nje. Njezina dužnost, bez njega.
I tako je došla.
Puno je vremena potrošila na frizuru, šminku i cijeli izgled. Ako već slavi kraj jedne godine i početak druge u njegovoj kući i u njegovu društvu, onda mora prokleto dobro i izgledati.
Donji dio njegove kuće, koji je smatrala prostorom za zabavu, jako joj je nalikovao na njega. Ugodne, snažne boje pomiješane s neutralnima, staro obnovljeno pokućstvo pomiješano s novim. Manji komadi koje je očito donio s putovanja. I obilje zabave.
Apsurdno velik zidni televizor, stol za biljar, stari fliper i džuboks te predivan kamin od mramora iz Connemare na čijoj se gornjoj stani nalazila debela, čvrsta greda.
Pokraj bara od mahagonija koji je donio iz Dublina, muzikaši su svirali vesele melodije. Iako je soba bila prostrana, namještaj su maknuli da bi bilo još više prostora za ples.
Kad ju je uveo u ples, javila se sva nekadašnja nedužna radost, puna jednostavnosti i mogućnosti. Potisnula je bol koju je to u njoj probudilo i rekla sebi da će ova noć biti izvan vremena.
Pogledala ga je i nasmijala se. „Sad si to napravio.“
„Što sam napravio?“
„Pripremio najbolju zabavu godine i sada će od tebe očekivati da to napraviš i sljedeće. I one iza.“
Pomalo užasnut, ogledao se oko sebe. „Mislio sam predati štafetu Ioni i Boyleu.“
„Ne, oni će imati vlastitu. Ali čini mi se da si ti sad zadužen za Novu godinu. Vidim tvog Seana s papirnatim šeširom kako skakuće čistih i sjajnih čizama, i Connorovu Kyru i njezinog dečka – sad zaručnika – koji nosi košulju iste boje kao njezina haljina i papirnatu krunu na glavi. A moja Eileen pleše sa svojim mužem kao da im je šesnaest, a godine i djeca tek trebaju doći. Izgradio si kuću u koju stane skoro cijelo selo u vrijeme zabave i sad si i to napravio.“
„Nisam nikad o tome razmišljao.“
„Sad je prekasno. A vidim i Alice kako te zavodljivo gleda jer se pomirila s time da je Connora izgubila. Trebao bi s njom zaplesati.“
„Ja bih radije plesao s tobom.“
„Pa plesao si. Ispuni svoju dužnost, Finbar, zavrti je. Ja moram popričati s nekim ljudima.“
Odmaknula se od njega i okrenula se. Da opet pleše s njim, i da pleše više puta, ljudi s kojima mora razgovarati počeli bi o njima govoriti.
„Nije li super?“ Iona ju je zgrabila i okrenula. Stavila je ružičasti tijaru na kojoj je svjetlucavim brojkama pisalo 2014. „Odlična zabava. Moram samo provjeriti kupaonice, odmah se vraćam.“
„Kupaonice?“
„Provjeravam ima li toaletnog papira i ručnika za goste i tome slično.“
„Zadužit ću te za sve zabave koje ću raditi.“
„Ti si rođena za zabave i okupljanja“, uzvratila joj je Iona. „Fin u tome nema iskustva. Nemam ni ja, ali čini mi se da sam talentirana.“
„Bože pomozi nam“, rekao je Boyle i poljubio je u tjeme.
Branna je uživala u glazbi i čavrljanju. Kad se vratila gore, uživala je i u hrani i družila se s onima koji su u Finovoj dnevnoj i velikoj sobi potražili malo mira.
Tako je imala vremena vidjeti još neke dijelove njegove kuće i osjetiti kako diše. A imala je i priliku pogledati kroz prozore i otvoriti se toliko da provjeri ima li traga Cabhanu.
„Neće doći.“
Okrenula se od visokog francuskog prozora u knjižnici prema Finu koji se pojavio na vratima.
„Siguran si?“
„Možda ima previše svjetla, previše ljudi, glasova, misli, zvukova, ali ovamo neće doći večeras. Možda se samo negdje zakopao i čeka da ova godina prođe, ali večeras neće doći. Volio bih da ne brineš.“
„Biti na oprezu nije isto što i brinuti.“
„Brineš. Vidi se.“
Instinktivno je krenula rukom prema mjestu između obrva gdje je znala da bi mogla imati boru. Što je njemu izmamilo osmijeh.
„Predivna si. To se nikad ne mijenja. Zabrinutost ti je u očima.“
„Ako kažeš da se noćas neće pojaviti, neću se brinuti. Ova mi je soba posebno draga.“ Prešla je rukom preko naslonjača široke kožne fotelje čokoladne boje. „Kad ti treba mir i nagrada.“
„Nagrada?“
„Kad završiš s poslom, opustiš se u dobrom naslonjaču kao što je ovaj uz knjigu i vatru. Dok vani pljušti kiša ili zavija vjetar ili se izdiže mjesec. Čaša viskija, šalica čaja – što voliš – i pas pod nogama.“
Okrenula se oko sebe s ispruženom rukom. „Sve te knjige među kojima možeš birati. Ugodna, topla boja za zidove – to si dobro odabrao – s tamnim drvetom za protutežu.“
Nagnula je glavu kad joj se osmjehnuo. „Što?“
„Napravio sam je misleći na tebe. Uvijek si govorila, kad smo gradili naš dvorac iz snova, da mora imati knjižnicu s kaminom i velikim naslonjačima i prozorima niz koje će se slijevati kiša ili probijati sunce. Treba imati staklena vrata u vrt da po sunčanu danu možeš izići van i pronaći mjesto za čitanje na zraku.“
„Sjećam se.“ Sad joj je bilo jasno. Oživio je jedan od njezinih snova.
„A mora postojati i soba za glazbu“, dodao je Fin. „Glazbe će biti u cijeloj kući, ali bit će i soba samo za nju u kojoj ćemo imati piano i ostalo. Tamo će djeca moći učiti svirati.“
Osvrnuo se. „To je ondje.“
„Da, znam. Vidjela sam. Lijepa je.“
„Dio mene mislio je ako je sagradim, ti ćeš se vratiti. Ali nisi.“
Sad kad si je dozvolila da vidi, bilo joj je potpuno jasno da je kuća onakva o kakvoj su zajedno sanjali.“
„Sad sam ovdje.“
„Sad si ovdje. Što to znači za nas?“
Bože, prepunio joj je srce, ovdje u ovoj sobi koju je stvorio iz snova.
„Govorim si što ne može biti. To je tako jasno, tako razumno. Ne znam što bi moglo.“
„Možeš li reći što želiš?“
„Želim ono što ne može biti i to je teže nego prije jer sad vjerujem da za to nismo krivi ni ti ni ja. Bilo mi je lakše dok sam mogla kriviti tebe ili sebe. Mogla sam od krivnje podići zid i držati sve dalje od sebe kad si to ovdje provodio svega nekoliko dana ili tjedana prije nego što bi opet nekamo otišao.“
„Želim te. Sve drugo je manje važno.“
„Znam.“ Uzdahnula je. „Znam. Trebali bi se vratiti. Ne bi trebao tako dugo ostaviti svoje goste.“
No nisu se pomaknuli.
Začula je viku, mnoštvo glasova, odbrojavanje. Iza nje je sat na kaminu počeo otkucavati.
„Približava se ponoć.“
Samo nekoliko sekundi, pomislila je, između prošlosti i sadašnjosti. A onda što bude. Primaknula mu se za jedan korak. Pa za još jedan.
Bi li prošla pokraj njega? Upitala se kad ju je privukao sebi. Ne. Ne ovaj put. Barem ovaj put ne.
Umjesto toga, obavila mu je ruke oko vrata i zagledala mu se u oči. Kad je otkucala ponoć, usne su im se srele.
Između njih je bljesnula svjetlost, električni udar koji je potresao krv, zabio se u srce. A zatim se razlio u beskrajno žuđenu toplinu.
Ah, taj osjećaj, taj dugo priželjkivan osjećaj. Napokon su se njezino tijelo, njezin duh i njezino srce sjedinili u toj žudnji, toj toplini, toj jedinstvenoj divljoj radosti.
Njegove usne na njezinima, njegov dah pomiješan s njezinim, njegovo srce na njezinom. A sva je tuga nestala kao da je nikad nije bilo.
Jednom je mislio da je to što osjeća za nju sve, da je to više nego što itko može osjećati. Ali nije bio u pravu. Ovo je, nakon svih tih godina bez nje, bilo više.
Njen ga je miris ispunjavao, njezin okus razoružavao. Davala je kao nekad, sve u jednom poljupcu. Dražest i snagu, moć i predaju, traženje i darivanje.
Htio ju je zadržati, zadržati taj trenutak do kraja života.
Ali ona se odmaknula, na trenutak zastala, pogladila ga po obrazu, a zatim se udaljila.

srijeda, 15. srpnja 2015.

James Dashner: LABIRINT 2 KROZ SPALJENU ZEMLJU

James Dashner: LABIRINT 2 KROZ SPALJENU ZEMLJU


Prostorija je utonula u tišinu. Thomas je znao da bi trebao biti uznemiren zbog apsurdne tvrdnje da im je dosad bilo lako; to ga je trebalo prestraviti, a tek ono o manipuliranju njihovim mozgovima! No zapravo je toliko želio čuti što će im čovjek sada reći da su mu te riječi samo prozujale glavom.
Štakorski je čekao čitavu vječnost, a tada se polako vratio u naslonjač i nagnuo naprijed kako bi opet sjeo za stol. „Možda mislite, ili to možda tako izgleda, da mi samo testiramo vašu sposobnost preživljavanja. Površno gledano, Kušnja Labirinta greškom bi se mogla tako shvatiti. No vjerujte mi, ne radi se tu samo o preživljavanju i o volji za životom. Oni su samo dio eksperimenta. Čitavu priču nećete shvatiti sve do samoga kraja.
Sunčeve baklje uništile su mnoge dijelove Zemlje. Nakon toga bolest kojoj nije bilo slične u povijesti čovječanstva uništila je ljude na Zemlji – ta bolest zove se Baklja. Vlade svih nacija, onih preživjelih, surađuju po prvi put. Udružile su snage da stvore ZLOPAK – grupu koja se bori protiv novih svjetskih problema. Vi ste velik dio te borbe i imate sve moguće razloge da surađujete s nama jer, žao mi je što vam to moram reći, svi ste već zaraženi tim virusom.”
Brzo je podigao ruke da sasiječe žamor koji je krenuo. „Dosta, dosta! Ne trebate se brinuti; Baklji treba neko vrijeme da se primi i da počnu simptomi, ali na kraju ovih Kušnji vaša nagrada bit će lijek i nikad nećete iskusiti… razorne posljedice. Znajte, nema puno ljudi koji si mogu priuštiti lijek.”
Thomas je nagonski podigao ruku prema grlu, kao da bi bol u njemu bila prvi znak da je dobio Baklju. I predobro se sjećao što im je ona žena nakon Labirinta ispričala u spasilačkom autobusu o tome kako ti Baklja uništi mozak, kako te polako tjera u ludilo i oduzima sposobnost osjećanja osnovnih ljudskih emocija, poput suosjećanja ili empatije, kako te pretvori u nešto gore od životinje.
Pomislio je na Bolesnike koje su vidjeli kroz prozore spavaonice i odjednom poželio otrčati u kupaonicu, izribati ruke i očistiti usta. Tip je bio u pravu – svi su oni imali sve razloge koje su trebali da prođu kroz tu sljedeću fazu.
„No dosta predavanja o povijesti i gubljenja vremena”, nastavio je Štakorski. „Mi vas sada poznajemo. Sve vas. Nije bitno što ja kažem ni što stoji iza misije ZLOPAK-a. Svi ćete učiniti što god bude trebalo. Mi u to nimalo ne sumnjamo, a radeći to što tražimo od vas, spašeni ste jer ćete dobiti taj lijek koji toliki ljudi očajno žele.”
Thomas je čuo kako Minho gunđa pored njega i zabrinuo se da će opet ispaliti neku bahatu primjedbu. Ušutkao ga je prije nego što je to stigao učiniti.
Štakorski je spustio pogled na neurednu hrpu papira u otvorenom fasciklu, podigao jedan od njih i preokrenuo ga pa letimično preletio preko njegova sadržaja. Nakašljao se. „Druga faza, Kušnje Zgarišta, službeno započinje sutra u šest sati ujutro. Ući ćete u ovu prostoriju i na zidu iza mene vidjeti Teletrans. Vama će Teletrans izgledati kao svjetlucavi sivi zid. Svi do jednoga morate proći kroz njega u roku od pet minuta poslije punog sata. Da ponovim, otvara se u šest sati i zatvara pet minuta kasnije. Jeste li razumjeli?”
Thomas je sleđeno buljio u Štakorskog. Gotovo ga je obuzeo dojam da gleda snimku, da stranac nije uistinu ondje. Ostali Poljanaši zacijelo su se jednako osjećali s obzirom na to da mu nitko nije odgovorio na to jednostavno pitanje. Što je uopće bio Teletrans?
„Sasvim sam siguran da me svi čujete”, rekao je Štakorski. „Jeste… li… razumjeli?”
Thomas je kimnuo; nekoliko dječaka oko njega promrmljalo je tihe aha i da.
„Dobro.” Štakorski je odsutno podigao još jedan list papira i preokrenuo ga. „U tom trenutku započet će Kušnje Zgarišta. Pravila su vrlo jednostavna. Pronađite put do otvorenog prostora, a potom se krećite ravno prema sjeveru sto šezdeset kilometara. Dođite u sigurno utočište u roku od dva tjedna i završit ćete Drugu fazu. U tom trenutku, i tek u tom trenutku, bit ćete izliječeni od Baklje. Radi se točno o dvama tjednima počevši od sekunde kad prođete kroz Trans. Ako ne uspijete, nakraju ćete umrijeti.”
U prostoriji su trebali buknuti argumenti, pitanja, panika, no nitko nije niti pisnuo. Thomasu se činilo da mu se jezik osušio kao stari hrapavi korijen.



srijeda, 1. srpnja 2015.

Nora Roberts: Šapat sjene, odlomak

Nora Roberts: Šapat sjene, odlomak


BILO JE TO DOBRO DRUŠTVO. KANILA JE DA POPITI JEDNO PIVO, zadržati se malo s njima, a tada krenuti kući, uključiti perilicu i pripremiti brzu večeru od ostataka u smočnici. A sad je već bila na drugom pivu i na piti od piletine.
Ostavit će svoj kamionet ondje gdje je, kod Branne, i otići iz paba kući pješice. Ubaciti rublje u perilicu, napraviti popis za tržnicu i za sebe i za svoju majku. Rano leći, i ako uspije dovoljno rano ustati, mogla bi ubaciti još rublja u perilicu i završiti s tim.
Otići na tržnicu u vrijeme stanke za ručak. Navratiti do majke nakon posla, pomogao joj Bog, da obavi svoju dužnost. Još joj nekoliko puta spomenuti ideju o preseljenju k Maureen.
Connor je ubode prstom u rebra. „Previše misliš. Pokušaj se prepustiti trenutku. Iznenadit ćeš se.“
„Pita od piletine u pabu može me iznenaditi?“
„Dobra je, zar nije?“
Ona ponovno zagrize u pitu. „Dobra je. A što ti kaniš učiniti u vezi s Alice?“
„Molim?“
„Alice Keenan, koja ti šalje signale o svojoj neutaživoj pohoti preko cijelog paba poput onih prometnika sa zastavicama .“ Zamahala je rukama da mu pokaže.
„Lijepo lice, to svakako. Ali ne za mene.“
Na Mearinu se licu pojavi izraz nevjerice te pogleda sve za stolom. „Čujete li vi to? Connor O’Dwyer kaže da lijepo lice nije za njega.“
„Znači, želi prsten na svom prstu, zar ne?” upita Fin, zabavljajući se. „To, sigurno, želi, a kako je to više nego što joj mogu dati, nije red da se igram s njom. Ali lijepo lice ima.“
Nagne se prema Meari. „Ali da se ti malo priviješ uza me, poljubiš me, ona bi pomislila, što se tu može, zauzet je, i prestala bi čeznuti za mnom.“
„Morat će čeznuti, kao što i druge budalaste žene čine.“ Stavila je u usta još malo piletine. „Moja su usta trenutačno zauzeta.“
„Jednom si ih pritisnula na moja.“
„Stvarno?” Iona odgurne svoj tanjur ustranu i nagne se naprijed. „Ispričaj nam sve.“
„Bilo mi je samo dvanaest godina.“
„Skoro trinaest.“
„Skoro trinaest je dvanaest.“ Pretvarala se kao da će ga ubosti vilicom. „I bila sam radoznala.“
„Bilo je lijepo.“
„Kako sam to mogla zaključiti?“ usprotivila se Meara. „Bio je to moj prvi poljubac.“ „Aah.” Iona duboko uzdahne. „Prvi nikad ne zaboraviš.“ „Njemu nije bio prvi.“
Connor se nasmijao i povukao Mearu za pletenicu. „Ne, nije bio, ali nisam ga zaboravio, zar ne?“
„Ja sam imala jedanaest godina, bila sam napredna”, reče Iona. „Zvao se Jessie Lattimer. Baš je bilo slatko. Odlučila sam da ću se vjenčati za njega jednog dana, živjeti na farmi i da ću cijele dane jahati konje.“
„I što se dogodilo s tim Jessiejem Lattimerom?“ Boyle je želio znati.
„Poljubio je neku drugu i slomio mi srce. Onda se njegova obitelj preselila u Tucson, ili Toledo. Nešto što počinje na T. Tako da ću se sada udati za jednog Irca.“ Nagnula se i poljubila Boylea. „I cijele dane jahati konje.“
Oči su joj zablistale kad je Boyle prepleo svoje prste s njezinima. „Tko je bio tvoj prvi, Branna?“
U trenutku kad su riječi bile izgovorene, žaljenje zatamni njezin blistavi pogled. Znala je. Naravno da je znala i prije nego što je Branna pogledom okrznula Fina.
„I meni je bilo dvanaest. Nisam mogla dopustiti da me moja najbolja prijateljica pretekne, zar ne? I kao Connor Meari, i Fin je njoj bio pri ruci.“
„Da, zbilja jest“,  veselo se složi Connor, „pobrinuo se da bude na istom mjestu gdje i ti svaki Božji trenutak.“
„Ne svaki, jer to nije bio i njegov prvi poljubac.“
„Malo sam vježbao.“ Fin se ljuljao na svojem stolcu, držeći pivo. „Jer sam želio da tvoj prvi poljubac bude za pamćenje. U sjenovitoj šumi“,  promrmljao je, „jednog toplog ljetnog dana. A zrak je mirisao na kišu i rijeku. I na tebe.“
Nije gledala u njega, niti on u nju. „Tada je munja sijevnula, udarila  iz neba ravno u zemlju.“ Sjećala se. Oh, i te kako se sjećala. „Zrak je zadrhtao od munje i grmljavine koja je uslijedila. Trebali smo znati.“
„Bili smo djeca.“
„Ali ne zadugo.“
„Rastužila sam te“,  tiho reče Iona. „Oprosti.“
„Nisam tužna.” Branna odmahne glavom. „Malo nostalgična za nevinošću koja se topi brže od snježne pahulje na suncu. Ne možemo sad biti nevini, možemo li, s tim što se dogodilo. I što će se ponovno dogoditi. Stoga… ulijmo malo viskija u čaj i uživajmo u trenutku, kao što moj brat voli reći. I glazbe nam treba večeras, što kažeš na to, Meara? Pjesma ili dvije večeras, jer samo bogovi znaju što donosi sutrašnji dan.“
„Idem po pabovsku violinu.“ Connor ustane, pogladi sestrinu kosu dok se dizao od stola. I bez riječi, pruži joj utjehu koju je trebala.
Meara je ostala duže nego što je kanila. Neko razumno vrijeme za razmišljanje da li da opere rublje ili napravi popise za tržnicu već je davno prošlo. Iako ga se pokušala riješiti, Connor je inzistirao da je otprati kući.
„Glupo je, doista. Treba mi manje od pet minuta do kuće.“
„Znači, neće mi oduzeti mnogo vremena. Lijepo je od tebe što si ostala – Branni je to trebalo.“
„Ona bi isto učinila za mene. A i meni se raspoloženje popravilo, premda rublje nije oprano.“
Koračali su tihom ulicom, penjući se uzbrdo. U pabovima je još bilo živahno, ali prodavaonice su bile odavno zatvorene i nijedan jedini automobil nije prošao cestom.
Vjetar je ojačao, kovitlajući zrak. Osjetila je miris suncokreta iz tegle za cvijeće na nekom prozoru i gledala iskričavu svjetlost zvijezda kroz pramenove oblaka.
„Jesi li ikad razmišljao o tome da odeš nekamo drugamo?“ upitala ga je. „Da živiš negdje drugdje? Da ne moraš raditi to što ovdje treba napraviti?“
„Ne, nisam. Ovamo pripadam. Ovdje je ono što želim i gdje to želim. A ti, jesi li ti o tome razmišljala?“

„Nisam. Imam prijatelje koji su otišli u Dublin, ili Galway City, Cork City, čak i u Ameriku. Nekad sam znala pomisliti da bih i ja to mogla učiniti. Slati majci novac i otići nekamo drugamo, doživjeti avanturu. Ali nikad to nisam željela onoliko koliko sam željela ostati ovdje.“ 

Ian Caldwell: PETO EVANĐELJE, preveo Dražen Čulić



Prolog

Moj je sin premlad da bi shvatio oprost. Odrastajući u Rimu, stekao je dojam da se on lako dobiva: neznanci se poredaju pred kabinama u bazilici svetog Petra, čekaju da dođu na red za ispovijed, crveno svjetlo nad ispovjedaonicom upali se i ugasi, što znači da je svećenik gotov s jednim i spreman za drugog grešnika. Savjest se ne isprlja koliko spavaonice ili posuđe, misli moj sin, jer se mnogo brže očisti. Tako kad god pusti vodu u kupaonici da predugo teče, ostavi nam igračke pod nogama ili se vrati iz škole blatnih hlača, Peter traži oprost. Nudi isprike kao papa blagoslove. Moj sin još dvije godine neće na prvu ispovijed. S dobrim razlogom.
Niti jedno malo dijete ne može razumjeti grijeh. Krivnju. Odrješenje.

Svećenik neznancima tako brzo oprašta da dječak ne može zamisliti koliko će mu jednom biti teško opraštati svojim neprijateljima. Ili onima koje voli. I ne naslućuje kako dobri ljudi nekada ne mogu oprostiti sami sebi. Najteže se greške mogu oprostiti, ali nikada ne mogu nestati. Nadam se da će moj sin slabije upoznati takve grijehe od mene i mog brata.
Rođen sam da bih postao svećenik. Ujak mi je svećenik; stariji brat Simon je svećenik; a nadam se kako će jednog dana i Peter biti svećenik. Ne sjećam se da sam ikada živio izvan Vatikana. Ni Peter nikada nije bio nigdje drugdje.

U očima svijeta postoje dva Vatikana. Jedan je najljepše mjesto na svijetu: hram umjetnosti i muzej vjere. Drugi je skrivena tvornica katoličanstva, država starih svećenika koji prijete prstom vječnosti. Čini se nemoguće da dječak odrasta u bilo kojem od njih. Pa ipak je naša država o duvijek puna djece. Svi ih imaju: papini vrtlari, papini radnici, papini švicarski gardisti. Kada sam ja bio klinac, Ivan Pavao vjerovao je u pristojne plaće i isplaćivao je dodatak za svaka nova usta u obitelji. Igrali smo se skrivača u njegovim vrtovima, igrali nogomet s ministrantima, i fliper iznad sakristije njegove bazilike. Protiv svoje volje s majkama smo odlazili u vatikanski supermarket i trgovinu, zatim s očevima u vatikansku benzinsku crpku i banku. Naša je država jedva veća od terena za golf, ali radili smo sve što i ostala djeca. Simon i ja bili smo sretni. Normalni. Nimalo drukčiji od ostalih vatikanskih dječaka, osim na jedan način. Naš je otac bio svećenik.

Otac je bio grkokatolik, a ne rimokatolik, što je značilo da ima dugu bradu i drukčiju mantiju, da umjesto mise služi liturgiju, i da mu je bilo dozvoljeno oženiti se prije nego se zaredio. Volio je govoriti kako smo mi katolici istočnog obreda božji veleposlanici, posrednici koji mogu pomoći ujedinjenju katolika i pravoslavaca.U stvarnosti, katolik istočnog obreda znao bi se osjećati kao izbjeglica na graničnom prijelazu između neprijateljski raspoloženih supersila.

Otac je pokušavao prikriti teret koji je nosio. Na svijetu je milijarda rimokatolika, dok se grkokatolici broje u tisućama, a on je bio jedini oženjeni svećenik u zemlji koju vode muškarci u celibatu. Trideset godina drugi su ga vatikanski svećenici gledali svisoka kada bi imali posla s njim. Tek je na samom kraju karijere promaknut, ali je ubrzo preminuo.

Majka je umrla nedugo nakon njega. Rak, rekli su liječnici. Ali nisu shvatili. Moji su se roditelji upoznali šezdesetih godina, u onom kratkom trenutku kada se sve činilo mogućim. Plesali su zajedno u našem stanu. Nakon što su preživjeli vremena nepoštenja, i dalje su uvjereno molili. Majčina obitelj bila je rimokatolička, iz nje su se duže od stoljeća svećenici uspinjali vatikanskim stubama, pa su je se odrekli kada se udala za kosmatog Grka. Nakon što je otac umro, rekla mi je kako joj je čudno što još ima ruke, kada više nema njega da je za njih drži. Simon i ja sahranili smo je pored oca, iza vatikanske župne crkve.

Iz tog se vremena ne sjećam skoro ničeg. Sjećam se samo da nisam odlazio u školu, dan za danom, sjedio bih na groblju obgrlivši koljena rukama i plačući. Onda bi se tamo nekako stvorio Simon i odveo me kući.  Bili smo tek tinejdžeri, pa su nas dali na skrb ujaku, vatikanskom kardinalu. Ujaka Lucia najbolje je opisati kao nekog sa srcem dječačića, koje drži u posudi pored svog umjetnog zubala. Kao kardinal predsjednik Papinske komisije za Državu Vatikanskoga Grada Lucio je posvetio najbolje godine života balansiranju našeg budžeta i sprječavanju zaposlenih u Vatikanu da osnuju sindikat. Na ekonomskom terenu protivio se nagrađivanju obitelji s više djece, pa čak i da je imao vremena baviti se sestrinim siročićima, iz principa ne bi promijenio mišljenje. Nije se bunio kada smo se Simon i ja vratili u stan svojih roditelja i odlučili sami se brinuti o sebi.
Bio sam premlad da bih radio, pa je Simon odustao od fakulteta na godinu dana i zaposlio se. Ni jedan od nas dvojice nije znao kuhati, šiti ili popraviti zahod, pa je Simon sve naučio sam. On me budio da odem u školu i davao mi novac za ručak. Odijevao me i davao mi tople obroke. Od njega sam naučio umjetnost ministriranja.

Svaki katolički dječak, u najgorim noćima svojeg života, odlazi u krevet pitajući se jesu li životinje poput nas vrijedne praha od kojeg nas je Bog načinio. Ali u moj život, u moju tamu, Bog je poslao Simona. Nismo zajedno preživjeli djetinjstvo. On ga je preživio, a mene je prenio na svojim leđima. Nikada se nisam mogao otresti osjećaja da mu dugujem više nego se ikada može vratiti. Može mi se samo oprostiti. Sve što bih mogao napraviti za njega, napravio bih. Sve.