Ian Caldwell: PETO EVANĐELJE, preveo Dražen Čulić

Prolog

Moj je sin premlad da bi shvatio oprost. Odrastajući u Rimu, stekao je dojam da se on lako dobiva: neznanci se poredaju pred kabinama u bazilici svetog Petra, čekaju da dođu na red za ispovijed, crveno svjetlo nad ispovjedaonicom upali se i ugasi, što znači da je svećenik gotov s jednim i spreman za drugog grešnika. Savjest se ne isprlja koliko spavaonice ili posuđe, misli moj sin, jer se mnogo brže očisti. Tako kad god pusti vodu u kupaonici da predugo teče, ostavi nam igračke pod nogama ili se vrati iz škole blatnih hlača, Peter traži oprost. Nudi isprike kao papa blagoslove. Moj sin još dvije godine neće na prvu ispovijed. S dobrim razlogom.

Niti jedno malo dijete ne može razumjeti grijeh. Krivnju. Odrješenje.

Svećenik neznancima tako brzo oprašta da dječak ne može zamisliti koliko će mu jednom biti teško opraštati svojim neprijateljima. Ili onima koje voli. I ne naslućuje kako dobri ljudi nekada ne mogu oprostiti sami sebi. Najteže se greške mogu oprostiti, ali nikada ne mogu nestati. Nadam se da će moj sin slabije upoznati takve grijehe od mene i mog brata.

Rođen sam da bih postao svećenik. Ujak mi je svećenik; stariji brat Simon je svećenik; a nadam se kako će jednog dana i Peter biti svećenik. Ne sjećam se da sam ikada živio izvan Vatikana. Ni Peter nikada nije bio nigdje drugdje.

U očima svijeta postoje dva Vatikana. Jedan je najljepše mjesto na svijetu: hram umjetnosti i muzej vjere. Drugi je skrivena tvornica katoličanstva, država starih svećenika koji prijete prstom vječnosti. Čini se nemoguće da dječak odrasta u bilo kojem od njih. Pa ipak je naša država o duvijek puna djece. Svi ih imaju: papini vrtlari, papini radnici, papini švicarski gardisti. Kada sam ja bio klinac, Ivan Pavao vjerovao je u pristojne plaće i isplaćivao je dodatak za svaka nova usta u obitelji. Igrali smo se skrivača u njegovim vrtovima, igrali nogomet s ministrantima, i fliper iznad sakristije njegove bazilike. Protiv svoje volje s majkama smo odlazili u vatikanski supermarket i trgovinu, zatim s očevima u vatikansku benzinsku crpku i banku. Naša je država jedva veća od terena za golf, ali radili smo sve što i ostala djeca. Simon i ja bili smo sretni. Normalni. Nimalo drukčiji od ostalih vatikanskih dječaka, osim na jedan način. Naš je otac bio svećenik.

Otac je bio grkokatolik, a ne rimokatolik, što je značilo da ima dugu bradu i drukčiju mantiju, da umjesto mise služi liturgiju, i da mu je bilo dozvoljeno oženiti se prije nego se zaredio. Volio je govoriti kako smo mi katolici istočnog obreda božji veleposlanici, posrednici koji mogu pomoći ujedinjenju katolika i pravoslavaca.U stvarnosti, katolik istočnog obreda znao bi se osjećati kao izbjeglica na graničnom prijelazu između neprijateljski raspoloženih supersila.

Otac je pokušavao prikriti teret koji je nosio. Na svijetu je milijarda rimokatolika, dok se grkokatolici broje u tisućama, a on je bio jedini oženjeni svećenik u zemlji koju vode muškarci u celibatu. Trideset godina drugi su ga vatikanski svećenici gledali svisoka kada bi imali posla s njim. Tek je na samom kraju karijere promaknut, ali je ubrzo preminuo.

Majka je umrla nedugo nakon njega. Rak, rekli su liječnici. Ali nisu shvatili. Moji su se roditelji upoznali šezdesetih godina, u onom kratkom trenutku kada se sve činilo mogućim. Plesali su zajedno u našem stanu. Nakon što su preživjeli vremena nepoštenja, i dalje su uvjereno molili. Majčina obitelj bila je rimokatolička, iz nje su se duže od stoljeća svećenici uspinjali vatikanskim stubama, pa su je se odrekli kada se udala za kosmatog Grka. Nakon što je otac umro, rekla mi je kako joj je čudno što još ima ruke, kada više nema njega da je za njih drži. Simon i ja sahranili smo je pored oca, iza vatikanske župne crkve.

Iz tog se vremena ne sjećam skoro ničeg. Sjećam se samo da nisam odlazio u školu, dan za danom, sjedio bih na groblju obgrlivši koljena rukama i plačući. Onda bi se tamo nekako stvorio Simon i odveo me kući.  Bili smo tek tinejdžeri, pa su nas dali na skrb ujaku, vatikanskom kardinalu. Ujaka Lucia najbolje je opisati kao nekog sa srcem dječačića, koje drži u posudi pored svog umjetnog zubala. Kao kardinal predsjednik Papinske komisije za Državu Vatikanskoga Grada Lucio je posvetio najbolje godine života balansiranju našeg budžeta i sprječavanju zaposlenih u Vatikanu da osnuju sindikat. Na ekonomskom terenu protivio se nagrađivanju obitelji s više djece, pa čak i da je imao vremena baviti se sestrinim siročićima, iz principa ne bi promijenio mišljenje. Nije se bunio kada smo se Simon i ja vratili u stan svojih roditelja i odlučili sami se brinuti o sebi.

Bio sam premlad da bih radio, pa je Simon odustao od fakulteta na godinu dana i zaposlio se. Ni jedan od nas dvojice nije znao kuhati, šiti ili popraviti zahod, pa je Simon sve naučio sam. On me budio da odem u školu i davao mi novac za ručak. Odijevao me i davao mi tople obroke. Od njega sam naučio umjetnost ministriranja.

Svaki katolički dječak, u najgorim noćima svojeg života, odlazi u krevet pitajući se jesu li životinje poput nas vrijedne praha od kojeg nas je Bog načinio. Ali u moj život, u moju tamu, Bog je poslao Simona. Nismo zajedno preživjeli djetinjstvo. On ga je preživio, a mene je prenio na svojim leđima. Nikada se nisam mogao otresti osjećaja da mu dugujem više nego se ikada može vratiti. Može mi se samo oprostiti. Sve što bih mogao napraviti za njega, napravio bih. Sve.