utorak, 25. studenoga 2014.

Zoran Malkoč ROKI RAKETA



Zoran Malkoč
ROKI RAKETA


SVRŠETAK


Iznenadio se kako je sve prošlo glatko i čisto. Baš dobro što se odlučio za nož. Ma ima on to u sebi, taj instinkt, sposobnost za ispravnu odluku o kojoj uopće ne razmišljaš, nego samo učiniš, i to je to. Pa ipak, svejedno je mislio da će ga morati ubosti više puta, ubadati ga dok ne krepa, očekivao je pravo klanje i potoke krvi, zato je i odjenuo tu vjetrovku i trenirku, da se ne zasere sav jer se poslije mora naći s curom, a ona je fina ženska i studira i stalno ga jebe zbog tih mrlja i higijene općenito, otkako ju je upoznao stvarno je postao papak, ali jebiga, ona je takva bomba da bi zbog nje i kravatu stavio. Izgleda deset puta bolje nego one fufice s telke, tušekovice, pušekovice i pišekovice, a što je pametna jebote, studira onaj kurac palac komparativnu i književnost i piše za novine, a tek u krevetu što je pametna, to je za ne povjerovat! Uvijek je mislio da te studentice nisu za kurac, da samo uče i vode nerazumljive razgovore, kad ono, bajo! Neki dan mu, osjetivši da je blizu, gurnula onaj svoj fini, dugački prst u guzicu. Munje i gromovi! Ko da su ga prištekali na trafostanicu! Mislio je da će mu jaja eksplodirat ko onaj bemve što ga je prije toga digo u zrak. E da, puna je iznenađenja njegova curica i baš ga zanima kakvo će mu danas priredit. Još da zna kakav je on frajer, da joj samo može reći čime se bavi i kakvog je tipa danas riješio, e! Pogledao je mrtvaca na sjedalu, spokojnog i nasmiješenog. Taj je našao mir. A opet, jebem mu mater, rekli su mu da je bajica opak, gadan, da najbolje da ga riješi rafalom s leđa, da ne riskira i ne sjebe poso, samo što on nije taj tip, ima on čast i kodeks i voli gledat čovjeka u oči kad ga ubija, zato se i odlučio za nož, baš zato što je tip gadan. Da mu pokaže da se ne boji zato što je on još opakiji. Kad ono, jebem mu mater, to je stvarno čudno, baja je ugledao nož i nije se uopće uplašio, baš suprotno, čak kao da se razveselio na neki smireni način, kao da mu je laknulo. On je gađao nešto niže, u trbuh, a ovaj ga je primio s obje ruke i skrenuo udarac prema gore, još mu pomogavši da ga ubode. Pogodio ga je ravno u srce, tanka oštrica ušla je unutra do balčaka.
            Obrisao je nož i vratio ga za pojas. Vlak je prošao Sesvete. Sva sreća, nedjelja je i nema puno ljudi. Još samo da nađe taj rukopis, rekli su da je to najvažnije. Rukopis!? Mislim, čovječe, pa koji je kurac tim ljudima, sve imaju, lovu, kuće, aute, žene kakve hoće, a onda im dođe da pišu nekakve usrane knjige, njemu to stvarno nije jasno, izdaju prijatelje, seru po časti, pljuju po vlastitom životu i svemu što su napravili kako treba!? Kakvog jebenog zadovoljstva u tome može biti? To ga naljuti pa pogleda mrtvaca s mržnjom, dođe mu da ga sad stvarno masakrira, ali ga njegov izgled opet navede da se predomisli, jebote, tip mu se zapravo sviđa, nije moguće da je on htio propjevati, čini se da su šefovi ipak pogriješili. Tip izgleda stvarno ko pravi muškarac, nije prokleta pederčina, jebemti. Pa čovječe, normalno da neće ni na mukama priznat, ali on mu je pomogo da ga ubije, a takav ne izdaje, ne takav. Uostalom, zar nisu sami rekli da je sam iz ničega stvorio poso, sve je one šupke političare imao u malom džepu, bio je jedan od najjačih igrača u zemlji, a to nije mala stvar kad se bodeš s tatinim sinovima koji otpočetka imaju zaleđe iza sebe, muriju i tajne službe i one kurčeve palčeve iz Sabora. Ovo je frik, jebote! Pravi igrač, sam je sebi stvorio zaleđe, fajter! Fanatik! Što je dulje to premetao po glavi, mrtvac mu se sve više sviđao, pa je odjednom postao siguran kako su šefovi pogriješili.
            Otvorio je mrtvačev ruksak i odmah ugledao pozamašan snop papira, sa sve četiri strane svezan špagom. To mora da je to, zaključi on zadovoljno i vrati ga unutra. Želio je zaviriti u mrtvačeve papire, ali nije imao vremena, pa samo letimično pregleda ostatak stvari u ruksaku. Nađe još debelu bilježnicu, plastični fascikl s nekim izrescima iz novina, diktafon i revolver, pa zatvori ruksak. Njegov je posao gotov. Neka se šefovi time bave. Još samo da im odnese taj rukopis, pa će se i on baciti na čitanje. Samo drukčije. Čitat će on evanđelje užitka po pički!
            Vlak je ulazio u kolodvor. On primi ruksak s dva prsta, iziđe u hodnik i krene prema izlazu. Tu ugleda čudnovatog psa srednje veličine, čupave žuto-smeđe dlake. Za većinu pasa ne možeš reći da imaju lice, ali ovaj ga je imao, tužno i ozbiljno lice kao u nekog mudraca s kojega su, međutim, neobično radoznalo gledale vesele, obješenjačke oči.
            – Hej, prijatelju, ajmo, je l’ silaziš? – reče on veselo jer ga je nešto u tom psu neobično oraspoložilo, i krene naprijed. Ali u tom trenu pas skoči i zgrabi onaj ruksak iz njegove ruke pa sa svojim plijenom pojuri niz hodnik.
            Još ne vjerujući što mu se upravo dogodilo, on potrči za psom. Vlak je stao na prvom peronu i nekoliko je ljudi stajalo pred vratima, prepriječivši mu put. On ih sve razgrne pred sobom, iskoči i jurnu u zgradu. Ali svejedno ga nije mogao sustići. Tek je s ulaza kolodvorske zgrade mogao nemoćno promatrati kako pas poput vihora juri Zrinjevcem.
            Znao je da ovo neće biti lako objasniti šefovima.


JERUZALEM – Simon Sebag Montefiore




JERUZALEM – biografija / Simon Sebag Montefiore



Jeruzalem, univerzalni grad, glavni grad dvaju naroda i hram triju vjera; krunski dragulj carstava, mjesto Sudnjeg dana i današnje poprište sukoba civilizacija. Od kralja Davida do Baracka Obame, od rođenja judaizma, kršćanstva i Islama do izralesko-palestinskog sukoba, ovo je epska povijest 3000 godina vjere, pokolja, fanatizma i suživota.

Kako je ovaj malen, udaljeni grad postao Svetim gradom, „središtem svijeta“ i danas ključem mira na Bliskom istoku?

U čudesnoj priči Simon Sebag Montefiore otkriva ovaj vječno promjenjivi grad u mnogim njegovim inkarnacijama, oživljavajući svaku epohu i svaki lik. Jerzualemova je biografija ispričana ratovima, ljubavnim pričama i otkrivenjima muškaraca i žena - kraljeva, carica, proroka, pjesnika, svetaca, osvajača i kurvi koji su stvarali, uništavali, zapisivali i vjerovali u Jeruzalem.

O autoru:
Simon Sebag Montefiore (rođ. 1965.) slavni britanski povjesničar, autor niza povijesnih bestselera, svoju je pozornost u ovoj knjizi usredotočio na ovaj sveti grad tri vjere i iz osobnih razloga. Jedan ogranak njegove obitelji potječe iz Jeruzalema, pa ovo nije samo povjesničarski napisana biografija jednog slavnog grada nego i svojevrsna obiteljska priča.


„Spektakularno. [Montefiore] vam doista pokazuje kakav je bio život u gradu i zašto je toliko važan. Zaljubit ćete se u grad. To je bogatstvo. Ovo je predivna knjiga.“
—Bill Clinton, broj 1 Holiday Book Pick na emisiji Today show

„Čudesno… Montefiore koristi svaki trik i svakog lika vodeći nas kroz priču o gradu uz primamljivu napetost koja ostavlja bez daha.“
Wall Street Journal
 
„Nemoguće ju je ispustiti iz ruku… pravi užitak.“
New York Times Book Review 

„Sjajno postignuće… istovremeno znanstvena knjiga i vrhunski napisan popularni tour de force.
New York Review of Books 

„Ovo je već klasik. Jeruzalem je nevjerojatno postignuće, napisano uz maštu i energičnost… Simon Sebag Montefiore ovu modernu priču pripovijeda s jasnoćom i zadivljujućom nepristranošću. Pročitajte ovu knjigu.“
Financial Times



ponedjeljak, 24. studenoga 2014.

YU PUZZLE, Rade Jarak



YU PUZZLE, Rade Jarak
Roman Yu puzle govori o trima naraštajima dubrovačke porodice Romić; sklopljen je kao svojevrsna pripovjedna slagalica zasnovana na motivima tragedije, rata i ljubavi u burnom vremenu; on priča o uglednoj srpsko-hrvatskoj obitelji  iz Dubrovnika koja nije samo svjedok historije – već i njezina žrtva. Obiteljsko stablo ima mnogo izdanaka i svatko će od njezinih pripadnika ostaviti svoj pečat i ostvariti svoj usud, netko kao španjolski borac, netko kao partizan, a netko kao ustaša... Čak ni azijska krv Ai, supruge generala Zorana Romića, neće biti dovoljno jaka da izbriše zlu kob. Ni pobjeda u ratu u kojemu su izabrali pravu stranu neće donijeti očekivani spokoj. Kada Ai nestane u Beogradu 1958. godine, otvorit će se Pandorina kutija iz koje će izići najmračnije obiteljske tajne. Pripovijedajući o Romićima, Rade Jarak govori o dramatičnim sudbinama mnogih obitelji koje su se zatekle u kolopletu ratnih i ideoloških sukoba koji su obilježili dvadeseto stoljeće na našem tlu.
Autor spretno piše o temama koje danas, kao i nekad, u našim krajevima izazivaju svakojake reakcije iako je cilj suvremenog svijeta da baš nikakve reakcije ne postoje kad je riječ o homoseksualnosti, samoubojstvu ili miješanom braku.

„Trudio sam se svojim likovima dati neke ljudske strasti, mimo tih povijesnih događaja, tako je jedna od njih Tekla, homoseksualka, koja čitav život pokušava pronaći partnericu, pravu ljubav, ali ne uspijeva. Osim toga ona vozi motocikl, čak i avion, to je na neki način početak mukotrpne i dugotrajne ženske emancipacije na ovim prostorima. Jedan drugi lik je biseksualac, i tako dalje. Moji likovi su većim dijelom u ratu s historijom, oni od nje bježe, ali ih ona na kraju ipak sustiže. Historija je često papirnata, ljudska je duša od papira.
(...)
Općenito sam u YU puzzleu istraživao otpor pojedinca prema općem, prema nametnutim uvjetima od strane društva. To bi smo mogli nazvati i „papirnatom historijom“. Historijske stvari su često banalne, ponekad o ratu odlučuje jedan jedini potez pera po hartiji. Pojedinci imaju pravo da se odupru općoj, kolektivnoj svijesti.
(...)
Uz homoseksualnost i samoubojstvo, zapravo centralna tema romana YU puzzle sudbina jednog miješanog hrvatsko-srpskog braka. To je meni vrlo zanimljiva tema koja me dugo kopala. Pitanje Jugoslavije je zapravo najviše pitanje odnosa Hrvata i Srba. Taj problem me izuzetno privlačio i mislio sam da je bitan, naročito kad se radi o miješanom braku. Kad prigusti, pripadnici te obitelji ne mogu da se odluče na koju će stranu, ili su čas na ovoj, čas na onoj.“
(arteist.hr)

Rade Jarak, rođen je u Dubrovniku 1968. Likovnu akademiju završio u Zagrebu. Dobio je nagradu Jutarnjeg lista za roman Pustinje 2006. godine, kao i nagradu Večernjeg lista za kratku priču „Nino Rovinjež“ 2001. Boravio je na studijskom putovanju u Japanu 2009-10. Objavio je dvadesetak knjiga: Demon u pari kupaonice (poezija), Vlak za Bangalore (poezija), Kiša (roman), Termiti (priče), Sol (roman), Duša od krumpira (roman), Enciklopedija očaja (roman), Pustinje (roman), Pohvala ulici (eseji), Strašni (SF roman), Tango (novela-poema, s pogovorom Mirka Kovača), Japanski dnevnik (dnevnik), Crna svila (priče), Sutra (priče), Wakamono (novela), Žuto (novela), Kaja (poezija s fotografijama Mia Vesovića), Plaža (priče).   

srijeda, 19. studenoga 2014.

Majda Rijavec i Dubravka Miljković: Muškarci i žene



 Stil razgovora

Muškarci i žene razlikuju se i prema načinu na koji razgovaraju. Navodimo ovdje neke od razlika.
·         Muškarci psuju više nego žene.
·         U miješanome društvu žene postavljaju tri puta više pitanja nego muškarci.
·         Muškarci češće prekidaju žene nego obratno.
·         Muški govor češće izražava moć, a ženski emocije.
·         U miješanome društvu muškarci govore duže nego žene. U društvu osoba istoga spola žene govore više nego muškarci.
·         Muškarci više govore u većim grupama, dok žene više govore u manjim grupama.

Tko više govori


Postoji onaj stari, širokorasprostranjeni vic o paru koji se došao razvesti jer suprug nije progovorio pune dvije godine. Naravno da znate što je spomenuti suprug odgovorio kada ga je sudac upitao za razlog: nije ju htio prekidati!
Da, to je vic. Međutim, postoji i serija istraživanja koje je tim istraživača provodio šest godina na gotovo 400 studenata. Povješali su na njih elektroničke snimalice koje su se uključivale svakih 12 i pol minuta – bez obzira na to je li bilo što za snimanje ili ne. Rezultati su vrlo jasni: vic je samo vic! Žene su prosječno izgovarale nešto malo više od 16 000 riječi dnevno, a muškarci nešto malo manje od 16 000. Razlika nije statistički značajna, tj. razlike nema. Dakle, ni Mujo nije u pravu kad kaže Fati: – Fato, znaš li da žena dnevno izgovori 32 000 riječi, a muškarac 16 000, upola manje? Vjerojatno onda ni Fata nije u pravu kad odgovara: – To je zato što vam sve moramo dva puta objašnjavati!


Tko više ogovara?


Jednom kada prestanu pričati s tobom, pričaju o tebi.

Pod ogovaranjem se podrazumijeva zanimanje za ponašanje, vrline i mane drugih ljudi i obično se smatra nečim lošim. I obično se podrazumijeva da ogovaraju samo žene. No, priznali to ili ne, većina ljudi ogovara – i muškarci i žene.
Istraživanja u ovom području nisu jednoznačna, nema ih puno i ne daju uvijek istoznačne rezultate.
·      U nekim istraživanjima nije dobivena razlika u količini ogovaranja između muškaraca i žena, dok je u drugima razlika u korist žena (dakle, žene više ogovaraju). Izgleda da ćemo morati pričekati dok ne dobijemo pouzdane odgovore.
·      Ogovaranje je manje opasno za muškarce nego za žene. Kako se muška prijateljstva temelje na grupnim aktivnostima, tako ih ogovaranje u grupi zbližava pa makar razgovarali i o nogometu.
·      Ženska prijateljstva temelje se na bliskosti pa ogovaranje može biti značajna prijetnja odnosu.
·      Ženska ogovaranja češće su vezana uz fizički izgled nego muška.