utorak, 25. ožujka 2014.

Lauren Beukes, Djevojke koje sjaje, Odlomak 2: Kirby



Čovjek zavija od bijesa i pokušava stresti životinju sa sebe, ali Tokyjeva je vilica čvrsto stisnuta. Težina ga povlači prema dolje. Drugom rukom pipajući traži nož. Kirby se pokuša otkotrljati. Prespora je i nekoordinirana. On ga zgrabi ispod nje, Tokyo ispusti dugi hrapavi zvuk, a on silom skine njezina psa s ruke, povlačeći nož koji mu je zabijen u vrat. Napusti je svaka borbenost. Zatvori oči i pokuša se pretvarati da je mrtva, ali taj je čin u opreci sa suzama koje joj se slijevaju niz obraze.
            On dopuže do nje pridržavajući ruku. − Ne možeš me prevariti − kaže. Dijagnostički gurne prst u ranu na njezinu vratu te ona ponovno vrisne, a krv šikne.
            − Nema veze. Dovoljno ćeš brzo iskrvariti.
            Ugura joj prste u usta i uz trzaj izvuče tenisku lopticu, zgnječivši je među prstima. Ugrize ga najjače što je mogla, drobeći mu zubima palac. U ustima joj je još krvi, ali ovog puta je njegova. On je udari u lice, a ona na trenutak izgubi svijest.
            Šokantno je vratiti se. Bol je pritisne čim otvori oči, kao da joj je na glavi nakovanj iz Ptice trkačice. Zaplače. Gad se udaljava šepajući, mlitavo držeći štaku u jednoj ruci kao da je rekvizit. Zaustavi se, vrati se do nje, prekopa džep. − Gotovo sam zaboravio − kaže. Baci na nju upaljač. Padne u travu pokraj njezine glave.
            Leži čekajući da umre. Da bol mine. No ne umire, bol ne prestaje, a čuvši Tokyevo slabašno gunđanje, kao da ni on nije mrtav, počne se ozbiljno ljutiti. Jebo njega.
            Prebaci težinu na bok i pokuša okrenuti zapešća, razbudivši živce koji joj raznesu mozak prodornim morseovim znakovima. Bio je šlampav. Žica joj je trebala držati ruke, a ne zadržati ih, posebice kada ne leži na njima. Prsti su joj previše umrtvljeni da se pokreću kako treba, no krv sve olakša. WD 40 za okove, pomisli i gorko se nasmije, iznenadivši se.
            Jebo ovo!
            Vrlo pomno oslobodi jednu ruku pa se onesvijesti u pokušaju da se uspravi. Trebaju joj četiri minute da se digne na koljena. Zna jer broji sekunde. Jedino se tako može natjerati da ostane pri svijesti. Oko struka omota jaknu kako bi zaustavila krvarenje. Ne može je zavezati. Ruke joj se odviše tresu, fine motoričke vještine su joj zamrle. Stoga je zatakne u stražnji dio traperica najbolje što može.
            Klekne pokraj Tokya, koji zakoluta očima prema njoj i pokuša zamahnuti repom. Podigne ga na podlaktice pa na grudi. I gotovo ispusti.
            Sa psom na rukama otetura prema stazi i zvuku valova. Rep mu slabašno udara o njezino bedro. − Dobro je, momče, gotovo smo došli − kaže. Kada govori, iz grla joj izlazi užasno grgljanje. Krv joj šiklja niz vrat natapajući majicu. Gravitacija joj se čini užasnom. Kao da se milijun puta povećala, ne težina psa, njegova krzna prošaranog krvlju, nego težina svijeta. Osjeti kako se nešto oslobodilo iz središta njezina tijela, vruće i klisko. Ne može razmišljati o tome.
            − Blizu smo. Blizu smo.
            Stabla se rastvore na cementnu stazu koja je odvede do mola. Ribar je još uvijek tu. − Upomoć − muklo vikne, ali pretiho da bi je čuo.
            − UPOMOĆ − poviče, a ribar se okrene i zine, krivo ispalivši olovo iz cijevi te se crveni balon odbije o cement, među ljuskama odbačenih lojki. − Što je ovo, dovraga? − Ispusti štap i izvuče drvenu palicu iz kolica. Otrči do nje, vitaljući njome iznad glave. − Tko ti je to učinio? Gdje je? Upomoć! Pomozite! Hitna! Policija!
            Zarije lice u Tokyjevo krzno. Shvati da više ne maše repom. Da cijelo vrijeme ne maše.
            Bila je to fizika. Poskakivanje pri svakom koraku. Akcija i reakcija.
            Iz vrata mu još uvijek viri nož. Toliko mu je duboko zabijen u kralježnicu da će ga veterinar morati kirurški odstraniti, zbog čega forenzičarima neće biti ni od kakve koristi. Zbog toga ga čovjek nije mogao izvući i dovršiti posao, a nju je upravo to spasilo.
            Ne, molim te, no prejako plače da bi to izgovorila.

Lauren Beukes, Djevojke koje sjaje, Odlomak 1: Zora



U iskušenju je. Naravno. Nitko je nije poljubio otkako se Harry pridružio Trgovačkoj mornarici. No to što je gradeći brodove dobila ruke hrvača ne čini je lezbijkom, baš kao ni nedostatak muškaraca u zemlji.
            Blanche je dijete. Tek joj je osamnaest. I bijela je. Ne zna što čini, a osim toga, kako bi Zora to objasnila Harryju? Na dugom putu kući priča mu o djeci, o teškom radu na gradnji brodova, što ne samo da je korisno nego joj zaokuplja i misli pa joj ne nedostaje previše. Iako riječ previše” ne opisuje bolnu prazninu koju vuče za sobom.
            Blanche sitnim koracima potrči palubom da Zori dovuče debeli kabel. Baci joj ga pod noge i brzo joj u uho kaže Volim te”. Zora hini da je nije čula. Maska je dovoljno debela da to može biti istina. Ne može to podnijeti.
            Sljedećih pet sati rade u tišini, komunicirajući tek usput, dodaj mi ovo, možeš li mi dati ono, Blanche pridržava Zori sidrenu podlogu da je nacilja, a potom čekićem otuče trosku. Udarci su joj danas nespretni, krivo tempirani.
            Zviždaljka napokon označi kraj smjene i oslobodi ih zajedničke muke. Blanche odjuri ljestvama, a Zora se spusti za njom, sporija, zbog maske i muških radnih čizama koje je napunila novinama da budu njezinog broja kada je vidjela kako je ženi na noge u mokasinkama pao sanduk i zgnječio kosti stopala.
Zora skoči na suhi dok i zaputi se kroz gomilu iz smjena. Glazba trešti iz zvučnika montiranih na stupove pokraj reflektora, čuju se veseli radio hitovi kako bi održali dobro raspoloženje. Bing Crosby prelazi u Mills Brothers i Judy Garland. Spremi opremu pa hoda između brodova u različitim fazama izgradnje i rovova izdubljenih za pokretne dizalice, a iz zvučnika se čuje Al Dexter. Pistol-packin Mama. Srce i oružje. Odloži ih, mama. Nikada nije htjela obmanuti malu Blanche.
Gomila se prorjeđuje kako žene odlaze prema parkiralištima ili jeftinim radničkim stambenim prostorima u blizini u kojima su drveni kreveti naslagani visoko poput brodskih postelja koje zavaruju na tenkonoscu.            
Ona krene glavnom ulicom prema sjeveru, baš kroz grad Senecu, koji je iz majušne općine bez kina i škole izrastao u prometni radni logor od jedanaest tisuća duša. Rat je dobar za poduzetništvo. Službeni stambeni prostori za obitelji nalaze se u srednjoj školi, no to se ne odnosi na njoj slične.
Čizme joj škripe po šljunku dok prelazi preko debelih pragova željezničke pruge Rock Island, koja je pridonijela uljuđivanju Zapada, noseći nadu u svakom vagonu prepunom useljenika, bijelaca, Meksikanaca, Kineza, ali posebice crnaca. Ako si želio pobjeći iz pakla Juga, uskočio bi u vlak za Charm City i poslove oglašavane u Chicago Defenderu ili ponekad, kao njezin otac, u sam Defender, gdje je trideset i šest godina radio na linotipu. Sada željeznica donosi gotove dijelove. A otac joj je već dvije duge godine pod zemljom.
Prijeđe cestu 6, sablasno tihu u to doba noći, pa se uputi strmim brežuljkom pokraj groblja Mount Hope na svom putu prema farmi. Mogla je i više odmaknuti. Ali ne previše. Na pola je obronka kada iz sjene izađe muškarac naslonjen na štaku i presretne je.
− Dobra večer, gospođo, mogu li malo hodati s vama? − kaže Harper.
− Oh, ne − reče ona negodujući jer u ovo doba bijelac nema što tražiti ovdje. To što je prije pomislila da je saboter, a ne silovatelj posljedica je njezina posla. − Ne, hvala, gospodine. Imala sam dug dan i idem doma djeci. A osim toga, mislim da ćete shvatiti da je već jutro. − Istina. Upravo je prošlo šest iako je još uvijek tamno i hladno kao u rogu.
− Dajte, gospođice Zora. Zar me se ne sjećate? Rekao sam vam da ćemo se opet vidjeti.
Stane kao ukopana ne vjerujući u potpunosti da se sada mora nositi s tim sranjem. − Gospodine, umorna sam i sve me boli. Odradila sam devetosatnu smjenu, doma me čeka četvero djece, a od vaših me riječi hvata jeza. Predlažem da odšepate dalje i ostavite me na miru jer ću vam razbiti njušku, vjerujte mi.
− Ne možeš − kaže on njoj. − Sjajiš. Trebam te. − Smiješi se poput sveca ili luđaka što je, kakve li perverzije, pogrešno umiri.
 − Nisam raspoložena za komplimente, gospodine, niti za vjerska preobraćenja, ako ste jedan od onih Jehovinih − otpravi ga. Čak ni na danjem svjetlu ne bi prepoznala čovjeka koji se prije dvanaest godina vrzmao oko stepenica njihove zgrade. Tata joj je te večeri govorio kako treba paziti, a njegove su je riječi ispunile takvom grozom i nepovjerenjem da su godinama živjele u njoj. Jednom joj je bijeli vlasnik dućana opalio pljusku zato što se zapiljila. No već jako dugo nije razmišljala o tome. Mrak je, a iscrpljenost joj se uvukla u kosti. Bole je mišići, srce joj je ranjeno . Nema vremena za ovo.

Lauren Beukes, Djevojke koje sjaje, Odlomak 2: Harper



Harper

29. travnja 1988.

Harperu najviše smeta buka – iako nije ona najgora, koju je čuo zguren u usisavajućem crnom blatu rovova, užasavajući se oštrog fijuka koji najavljuje sljedeći krug topničke vatre, mukle udare udaljenih bombi, struganje i tutnjanje tenkova. Budućnost nije glasna kao rat, ali je neumoljiva u vlastitom strahotnom bijesu.
            Sama gustoća je neočekivana. Kuće, zgrade i ljudi, sve je nagurano jedno na drugo. I auti. Grad je preoblikovan zbog njih. Izgrađene su cijele zgrade da bi se u njih parkirali, uzdižu se sloj po sloj. Jure prebrzo i preglasno. Željezničke tračnice koje su u Chicago dovele cijeli svijet tihe su, nadglasane tutnjavom autoceste (riječ će naučiti tek kasnije). Zapjenjena rijeka vozila samo nadire, otkud, on ne može ni zamisliti.
            Dok hoda, u bljeskovima mu se ukazuje sjena staroga grada u donjem sloju. Oslikani znakovi koji su izblijedjeli. Napuštena kuća pretvorena u stambenu zgradu zatvorena daskama. Obrasla parcela na kojoj je bilo skladište. Propadanje, ali i obnova. Tamo gdje je bila prazna parcela, niknula je hrpa dućana.
            Izlozi su zbunjujući. Cijene su apsurdne. Ušeta u dućan mješovitom robom i ponovno se povuče, uznemiren bijelim prolazima, fluorescentim svjetlima, obiljem hrane u konzervama i kutijama s fotografijama u boji s kojih vrišti njihov sadržaj. Mučno mu je od toga.
            Sve je neobično, ali nije nezamislivo. Sve se ekstrapolira. Ako u gramofon možeš strpati koncertnu dvoranu, možeš i kino ugurati u ekran uključen u izlogu i dobiti nešto toliko obično da i ne privlači pozornost publike. No neke su stvari posve neočekivane. Ushićen je okretanjem i udaranjem četki u autopraonici.
            Ljudi su jednaki. Muljatori i propalice poput beskućnika izbuljenih očiju koji ga je krivo procijenio kao laku metu. Otpravio ga je, ali tek kada je potvrdio neke pretpostavke o datumima na novcu i mjestu na kojem se nalazi. Ili vremenu u kojem se nalazi. Prstima opipa ključ u džepu. To je njegov povratak. Ako se poželi vratiti.
            Posluša momkov savjet i ukrca se na vlak na Ravenswoodu koji je praktički isti kao 1931., samo je brži i vratolomniji. Bezglavo juri u krivinama tako da se Harper čvrsto drži za rukohvat premda sjedi. Ostali putnici uglavnom odvraćaju pogled. Ponekad se odmiču od njega. Dvije djevojke odjevene kao kurve hihoću se i upiru prstom. Shvati da je u pitanju njegova odjeća. Ostali su odjeveni u vedrije boje i tkanine koje su nekako sjajnije i neukusnije, poput njihovih cipela na vezivanje. No kada im se stao približavati u vagonu, osmijesi su iščeznuli, a one mrmljajući izašle na sljedećem stajalištu. Ionako ga ne zanimaju.
            Stepenicama se spusti na ulicu udarajući štakom o metal i privukavši sažalni pogled crnkinje u uniformi koja mu unatoč tome ne ponudi pomoć.
            Dok stoji pod metalnim stupovima željeznice, shvati da se snaga neona u Loopu* udeseterostručila. Pogledaj ovamo, ne, ovamo, govore ta bljeskava svjetla. Odvraćanje pozornosti je zapovijed i put.
            Treba mu tek minuta da shvati kako funkcioniraju svjetla na pješačkom prijelazu. Zeleni i crveni čovjek. Znakovi za djecu. A nisu li svi ti ljudi baš to, sa svojim igračkama, bukom i užurbanošću?
            Vidi da je grad promijenio boju, da je iz prljavo bijele i krem prešao u stotine nijansi smeđe. Nalik hrđi. Nalik govnu. Uputi se parkom da se i sam uvjeri kako je Hooverville uistinu nestao ne ostavivši za sobom nikakav trag.
            Odavde je pogled na grad onespokojavajući. Obris zgrada na nebu je pogrešan, sjajni tornjevi toliko su visoki da ih gutaju oblaci. Poput pogleda na pakao.
            Automobili i vreva podsjećaju ga na potkornjake koji se hrane bušeći stabla. Stabla prepuna crvastih ožiljaka umiru. Kao što će umrijeti i ovo kužno mjesto, urušiti se kada se proširi trulež. Možda i on bude svjedokom sloma. Ne bi li to bio veličanstven prizor?
            No sada ima svrhu. Predmet mu gori u glavi. Zna kuda ići kao da je već prešao taj put.
            Uđe u drugi vlak, koji se spušta u utrobu grada. Štropot kotača glasniji je u tunelima. Pokraj prozora šibaju umjetna svjetla svijajući lica ljudi na ispresijecane trenutke.
            Na kraju ga dovede do Hyde Parka, gdje je sveučilište stvorilo rukavac bogatstva ružičastih lica između radničkih prostaka koji su pretežito crni. Napet je od iščekivanja.
            U grčkoj zalogajnici na uglu uzme crnu kavu s tri šećera. Potom hoda uz kuće dok ne pronađe klupu te na nju sjedne. Ona je tu negdje. Kao što i treba biti.
            Stisne oči i nakrivi glavu kao da uživa u suncu tako da ne ispadne da ispituje lica djevojaka koje prolaze pokraj njega. Sjajne kose i žive oči pod teškom šminkom i našušurenim frizurama. Svoju povlaštenost nose kao da je ujutro navlače s čarapama. Otupljuje ih, pomisli Harper.
            Zatim je ugleda kako izlazi iz kockastog auta ulupljenih vrata koji se zaustavio pred ulazom doma ni deset metara od njegove klupe. Šok prepeznavanja potrese ga do kostiju. Poput ljubavi na prvi pogled.


* Loop, jedna od četvrti u središtu Chicaga.

Lauren Beukes, Djevojke koje sjaje, Odlomak 1: Harper



Kuće prekoputa se mijenjaju. Boja se s njih skida, pa se nanosi druga, ponovno se mijenja zbog snijega, sunca i smeća zapletenog u lišće koje vjetar nosi ulicom. Prozori su razbijeni, zakucani daskama, uljepšani vazama s cvijećem koje potom uvene i otpadne. Prazno zemljište obraste, napuni se cementom, trava u neurednim čupercima naraste kroz raspukline, smeće se skruti, smeće se ukloni, smeće se vrati zajedno s agresivnim zluradim natpisima na zidu žestokih boja. Pojave se iscrtani četverokuti školice, nestanu potom pod ledenom kišom, premjeste se drugamo vijugajući preko cementa. Kauč trune tijekom godišnjih doba pa se zapali.
            On povuče zavjesu, okrene se i ugleda je. Napokon. U toj je sobi jasno prikazana njegova sudbina.
            Sve su površine nagrđene. Po zidovima su predmeti, zakucani ili obješeni na žici. Kao da nervozno podrhtavaju, što on osjeća u stražnjem dijelu zubala. Svi su povezani opetovano povučenim crtama, kredom, tintom ili vrškom noža urezanim u zidne tapete. Sazviježđa, kaže glas u njegovoj glavi.
            Pokraj njih su načrčkana imena. Jin-Sook. Zora. Willie. Kirby. Margo. Julia. Cathrine. Alice. Mysha. Neobična imena žena koje ne poznaje.
            Samo što su napisana Harperovim rukopisom.
            To je dovoljno. Spoznaja. Kao da se u njemu otvaraju vrata. Groznica dolazi do vrhunca, a kroz njega nešto zavija, nešto puno prezira, bijesa i žestine. Vidi lica sjajnih djevojaka koje moraju umrijeti. U glavi mu odjekuje vrisak: Ubij je. Zaustavi je.
            Rukama pokrije lice, ispustivši štaku. Zanjiše se unazad i spusti na krevet koji zastenje pod njegovom težinom. Usta su mu suha. Um mu je pun krvi. Osjeća kako predmeti bubnjaju. Čuje imena djevojaka poput pripjeva himne. U glavi mu raste pritisak dok ne postane neizdrživ.
            Harper odmakne ruke i prisili se da otvori oči. Podigne se na noge, oslanjajući se na okvir kreveta radi ravnoteže, pa odhrama do zida na kojem predmeti pulsiraju i bljeskaju kao u iščekivanju. Ispruživši ruku, prepusti se njihovom vodstvu. Jedan se na neki način čini jasnijim od drugih. Muči ga poput erekcije s neosporivom svrhom. Mora je naći. I djevojku koja ide uz njega.
              Čini mu se kao da je cijeli život proveo u izmaglici pijanstva, a sada je veo otrgnut. To je točka posvemašnje jasnoće nalik jebanju ili trenutku u kojem je rasporio grlo Jimmyja Glebea. Nalik plesu pod ozračenom bojom.
            Podigne komad krede s kamina pa stane pisati na zidnoj tapeti pokraj prozora jer ima mjesta i jer mu se čini da mora. Preko izblijedjele riječi koja je već tu svojim iskrzanim, nakrivljenim rukopisom tiskanim slovima napiše Svjetleća djevojka.