utorak, 25. ožujka 2014.

Lauren Beukes, Djevojke koje sjaje, Odlomak 1: Zora



U iskušenju je. Naravno. Nitko je nije poljubio otkako se Harry pridružio Trgovačkoj mornarici. No to što je gradeći brodove dobila ruke hrvača ne čini je lezbijkom, baš kao ni nedostatak muškaraca u zemlji.
            Blanche je dijete. Tek joj je osamnaest. I bijela je. Ne zna što čini, a osim toga, kako bi Zora to objasnila Harryju? Na dugom putu kući priča mu o djeci, o teškom radu na gradnji brodova, što ne samo da je korisno nego joj zaokuplja i misli pa joj ne nedostaje previše. Iako riječ previše” ne opisuje bolnu prazninu koju vuče za sobom.
            Blanche sitnim koracima potrči palubom da Zori dovuče debeli kabel. Baci joj ga pod noge i brzo joj u uho kaže Volim te”. Zora hini da je nije čula. Maska je dovoljno debela da to može biti istina. Ne može to podnijeti.
            Sljedećih pet sati rade u tišini, komunicirajući tek usput, dodaj mi ovo, možeš li mi dati ono, Blanche pridržava Zori sidrenu podlogu da je nacilja, a potom čekićem otuče trosku. Udarci su joj danas nespretni, krivo tempirani.
            Zviždaljka napokon označi kraj smjene i oslobodi ih zajedničke muke. Blanche odjuri ljestvama, a Zora se spusti za njom, sporija, zbog maske i muških radnih čizama koje je napunila novinama da budu njezinog broja kada je vidjela kako je ženi na noge u mokasinkama pao sanduk i zgnječio kosti stopala.
Zora skoči na suhi dok i zaputi se kroz gomilu iz smjena. Glazba trešti iz zvučnika montiranih na stupove pokraj reflektora, čuju se veseli radio hitovi kako bi održali dobro raspoloženje. Bing Crosby prelazi u Mills Brothers i Judy Garland. Spremi opremu pa hoda između brodova u različitim fazama izgradnje i rovova izdubljenih za pokretne dizalice, a iz zvučnika se čuje Al Dexter. Pistol-packin Mama. Srce i oružje. Odloži ih, mama. Nikada nije htjela obmanuti malu Blanche.
Gomila se prorjeđuje kako žene odlaze prema parkiralištima ili jeftinim radničkim stambenim prostorima u blizini u kojima su drveni kreveti naslagani visoko poput brodskih postelja koje zavaruju na tenkonoscu.            
Ona krene glavnom ulicom prema sjeveru, baš kroz grad Senecu, koji je iz majušne općine bez kina i škole izrastao u prometni radni logor od jedanaest tisuća duša. Rat je dobar za poduzetništvo. Službeni stambeni prostori za obitelji nalaze se u srednjoj školi, no to se ne odnosi na njoj slične.
Čizme joj škripe po šljunku dok prelazi preko debelih pragova željezničke pruge Rock Island, koja je pridonijela uljuđivanju Zapada, noseći nadu u svakom vagonu prepunom useljenika, bijelaca, Meksikanaca, Kineza, ali posebice crnaca. Ako si želio pobjeći iz pakla Juga, uskočio bi u vlak za Charm City i poslove oglašavane u Chicago Defenderu ili ponekad, kao njezin otac, u sam Defender, gdje je trideset i šest godina radio na linotipu. Sada željeznica donosi gotove dijelove. A otac joj je već dvije duge godine pod zemljom.
Prijeđe cestu 6, sablasno tihu u to doba noći, pa se uputi strmim brežuljkom pokraj groblja Mount Hope na svom putu prema farmi. Mogla je i više odmaknuti. Ali ne previše. Na pola je obronka kada iz sjene izađe muškarac naslonjen na štaku i presretne je.
− Dobra večer, gospođo, mogu li malo hodati s vama? − kaže Harper.
− Oh, ne − reče ona negodujući jer u ovo doba bijelac nema što tražiti ovdje. To što je prije pomislila da je saboter, a ne silovatelj posljedica je njezina posla. − Ne, hvala, gospodine. Imala sam dug dan i idem doma djeci. A osim toga, mislim da ćete shvatiti da je već jutro. − Istina. Upravo je prošlo šest iako je još uvijek tamno i hladno kao u rogu.
− Dajte, gospođice Zora. Zar me se ne sjećate? Rekao sam vam da ćemo se opet vidjeti.
Stane kao ukopana ne vjerujući u potpunosti da se sada mora nositi s tim sranjem. − Gospodine, umorna sam i sve me boli. Odradila sam devetosatnu smjenu, doma me čeka četvero djece, a od vaših me riječi hvata jeza. Predlažem da odšepate dalje i ostavite me na miru jer ću vam razbiti njušku, vjerujte mi.
− Ne možeš − kaže on njoj. − Sjajiš. Trebam te. − Smiješi se poput sveca ili luđaka što je, kakve li perverzije, pogrešno umiri.
 − Nisam raspoložena za komplimente, gospodine, niti za vjerska preobraćenja, ako ste jedan od onih Jehovinih − otpravi ga. Čak ni na danjem svjetlu ne bi prepoznala čovjeka koji se prije dvanaest godina vrzmao oko stepenica njihove zgrade. Tata joj je te večeri govorio kako treba paziti, a njegove su je riječi ispunile takvom grozom i nepovjerenjem da su godinama živjele u njoj. Jednom joj je bijeli vlasnik dućana opalio pljusku zato što se zapiljila. No već jako dugo nije razmišljala o tome. Mrak je, a iscrpljenost joj se uvukla u kosti. Bole je mišići, srce joj je ranjeno . Nema vremena za ovo.

Nema komentara:

Objavi komentar