utorak, 20. kolovoza 2013.

RAZGOVOR S ANITOM AMIRREZVANI



RAZGOVOR S ANITOM AMIRREZVANI


Što se zna o životu predmodernih žena na iranskome dvoru?
Ne mnogo. Znamo da su mogle biti jednako obrazovane kao muškarci. Pisale su poeziju i pisma, odlazile na jahanje, davale donacije džamijama i drugim institucijama, zapošljavale vezire, služile kao savjetnice šahovima s kojima su bile u rodu, borile za prevlast “iza zastora” i trudile se progurati svoje sinove na položaj. Ali malo je podataka ostalo o tome čime su se bavile u svakodnevnome životu, kakva su im bila razmišljanja i kako su se osjećale. One koje su ostavile traga na iransku politiku, poput Parihan hanum i Hajrunise begum, zabilježili su dvorski povjesničari, ali oni – kao muškarci – nisu imali izravan pristup tim ženama. Stoga nam povijesni zapisi nude filtriran pogled na njih.

Kako se pisanjem ovoga romana promijenilo vaše poimanje Irana?
Možda se čini očitim da bi bogata žena iz ugledne obitelji na visoku položaju mogla poželjeti biti uključena u politiku, ali zbog stereotipa i ustaljenih predodžbi o ženama u haremu ta je tema zastrta velom kroz koji je vrlo teško vidjeti. Čini se da se žene u krvnom srodstvu sa šahom smatralo gotovo drugom vrstom i da su zbog svojih obiteljskih veza imale poseban položaj. Nova istraživanja pokazala su da su te žene mogle biti vrlo utjecajne, ali još je mnogo toga što bi valjalo proučiti. Nadam se da će jednoga dana netko negdje otkriti još mnogo dokumenata koji će nam omogućiti daljnje uvide u tu temu.

Što je utjecalo na vašu odluku da priču ispričate očima eunuha?
Kad sam započela pisati roman, krenula sam sa šest naratora, uključujući Džavahera i pokojnoga šaha Tahmaspa, koji su se izmjenjivali u pripovijedanju. No kako je knjiga napredovala, shvatila sam da tako neće ići pa sam broj naratora smanjila na tri najzanimljivija. Na kraju se – što je čak i mene iznenadilo – Džavaherov glas iskristalizirao kao najmoćniji. Kad sam ga prvi put sanjala, shvatila sam da mi je već postao stvaran kao prijatelj, premda je to naše prijateljstvo vrlo zamršeno.
Kao mladić iz povlaštene, ugledne obitelji, Džavaher počinje kao osoba s malo iskustava sa ženama izvan svoje obitelji. Ali kao eunuh u haremu ima priliku biti blizu moćnim igračicama poput Pari, što ga na kraju navede na to da počne preispitivati svoje pretpostavke o krutim rodnim ulogama u društvu. Usto, činjenica da više nema osnovno oruđe koje muškarca čini muškarcem prisiljava ga i na preispitivanje značenja muškosti. Za njega kao naratora odlučila sam se kad sam shvatila da on može ponuditi nov, drukčiji pogled na oba spola iz perspektive nekoga tko ima blizak pristup obama.

Kakvu su ulogu eunusi imali na Bliskom istoku?
Stoljećima su bili iznimno važni. U pradavnom Perzijskom Carstvu služili su kraljevima na razne načine: kao savjetnici, seksualni družbenici ili čak vojskovođe. U četvrtome stoljeću prije nove ere, eunuh Bagoi pomogao je povesti iranske snage u napad na Egipat, a poslije se sumnjalo da je organizirao ubojstvo vlastita kralja Artakserksa III. ne bi li prijestolje preuzeo njegov sin. Nakon dolaska islama u Iran u sedmome stoljeću i, kao posljedica toga, sve većega odvajanja – pogotovo u višim slojevima društva –  muškaraca i žena koji nisu u srodstvu, eunusi su postajali sve važniji u svojoj ulozi glasnika, savjetnika i posrednika. Za moj roman dobro mi je došlo da se Džavaher može lako kretati u muškim i ženskim sferama te između njih.

Koji su vam bili najveći izazovi u pisanju ovoga romana?
Budući da je u Iranu poezija bila – i još jest – na cijeni kao oblik umjetnosti, zaključila sam da će moj roman dobiti na autentičnosti budu li se likovi u trenutcima dubokih osjećaja ili velike opasnosti izražavali stihovima. Bio mi je izazov pisati pjesme u stilu koji zvuči dvorski i koji posuđuje rimu tipičnu za djela pjesnika Firdusija: aabbcc. Kasnije, nakon što sam se okušala u tome teškom poslu, moje je poštovanje za pjesnike postalo bezgranično.

Zašto pišete romane?
Zanima me ono “što bi bilo kad bi bilo”. Volim si postavljati pitanja i pokušati odgovoriti na njih. Pitam se stvari poput: “Da si žena u haremu, koja nema pristupa javnome životu, a da žudiš za vlašću, kako bi izražavala svoju moć? Da si eunuh, kako bi izražavao svoju seksualnost?” A potom pokušam zamisliti odgovore.

Kakvo je vaše stajalište po pitanju “istine” u povijesnim romanima?
Pokušala sam se držati ključnih događaja koje povjesničari navode o životima kraljevske obitelji tijekom toga razdoblja. No morala sam mnogo toga izmisliti zbog nedostatka podataka. Parini sluge, njezina ljubavna veza, neprijateljstva s određenim osobama, stvari koje je voljela i velik dio njezina pristupa političkoj strategiji – sve sam to morala zamisliti da bih mogla ispričati njezinu priču. Bilo je fascinantno istraživati kako je žena poput Pari možda izražavala svoju seksualnost i svoju želju za moći u društvu koje provodi takvu segregaciju.

Zašto mnogi pretpostavljaju da su Iranci arapski narod?
Dobro pitanje! Irance se često zabunom smatra arapskim narodom zbog geografskog položaja i određenih povijesnih veza među tim dvama narodima. Prije sedmoga stoljeća dominantna religija u Iranu bio je zoroastrizam. Arapi su osvojili Iran u sedmome stoljeću, a nakon toga Irancima je stotinama godina vladao arapski kalifat u Bagdadu. S vremenom je većina Iranaca prešla na islam. (Doduše, u Iranu i danas postoje manjine kršćana, židova, zoroastrijanaca i bahaijaca.) U šesnaestome je stoljeću u Iranu postupno prevladao šijitizam, po čemu se Iran razlikuje od većine arapskih zemalja, u kojima prevladava sunitizam. Također, Iranci govore farsi, a ne arapski. Farsi je indoeuropski jezik, dok arapski pripada semitskim jezicima.

Koja je važnost priče u kurzivu kojom počinje svako pojedino poglavlje u knjizi?
Firdusijeva priča o kovaču Kaveu koji se pobuni protiv političkoga despotizma dugo mi je već nadahnuće. Pretpostavljam da je Firdusi morao jako paziti da ne uvrijedi vladajuće šahove; pisati o skromnu kovaču koji se usudio usprotiviti šahu vjerojatno je u vrijeme tako izražene hijerarhije bio vrlo radikalan potez. Učinilo mi se da bi priča o kovaču Kaveu bila dobro nadahnuće i mojim likovima te bi ih mogla potaknuti da se upuste u borbu protiv nepravde koja ih je okruživala, baš kao što je stoljećima nadahnjivala druge Irance. Šah Tahmasp naručio je izradu čuvene ilustrirane Šahname, a mnogi su članovi njegova dvora radili na njoj godinama prije Parina rođenja. Mislim da je vjerojatno da bi Pari odrastala uz Firdusijeve stihove, učeći ih napamet, baš kao i sve druge pismene osobe na dvoru. I dan-danas Šahnamu se smatra iranskim nacionalnim epom.

Tko je bio Firdusi?
Firdusi je bio jedan od najvećih iranskih pjesnika – njegova je Šahnama Irancima ono što je Odiseja Grcima. Knjiga se sastoji od šezdeset tisuća stihova, a napisana je rimovanim dvostisima. Dovršio ju je 1010., nakon gotovo trideset godina rada na njoj. O njegovu se životu ne zna mnogo, ali legenda kaže da je po dovršetku svoga velika epa zamolio gaznavidskoga šaha Mahmuda da mu bude pokrovitelj, ali šah je odbio pa je Firdusi umro u siromaštvu.
Šahnama pripovijeda priče o stotinama legendarnih iranskih kraljeva, kao i povijesnih kraljeva koji su vladali prije dolaska islama u sedmome stoljeću. Tad su Arapi osvojili Iran, a Islam je postupno zamijenio zoroastrizam. Premda je i sâm bio musliman, u jednome od najsnažnijih dijelova knjige Firdusi lamentira o tome kako su Arapi osvojili Iran i o promjenama koje je to unijelo u iransku kulturu.
Za jednoga posjeta Iranu otac i pomajka odveli su me u tradicionalni iranski restoran, gdje je zabavljač svirao tar i recitirao stihove iz Šahname. Bilo je lijepo vidjeti da Firdusijevo djelo i danas ima tako važnu ulogu u svakodnevnome životu Irana. U Tusu, gradu na istoku Irana, stoji divan spomenik Firdusiju, s uklesanim stihovima iz Šahname, koji mnogi Iranci posjećuju i tako mu odaju poštovanje.

Anita Amirrezvani JEDNAKA SUNCU odlomci



1.       odlomak: (Pari i Džavaher)

Pari je odlučila posjetiti ujaka i zamoliti ga da joj pomogne spasiti preostale prinčeve. Kao čuvar pečata, sad je bio na jednome od najviših položaja u zemlji.
“Više ne možemo misliti na sebe ili razbijati glavu o tome što se priliči”, rekla je Pari strogo. Nisam shvaćao na što misli sve dok nije zavukla ruku u obližnju škrinju i pružila mi žensku odjeću: crn čador i veo za lice.
“Čim iziđemo iz palače, moraš skinuti turban i pokriti se ovim.”
“Iziđemo iz palače?”
“Idemo potajno do Šamhalove kuće. Ako se prerušimo, neće morati priznati da nas je vidio.”
“Ali to je zabranjeno!
“Džavaheru, nemamo izbora.”
Ako nas uhvate, ja ću biti kažnjen što sam joj dopustio da iziđe. Riskirao sam ne samo posao nego možda čak i glavu. Ali Pari je imala pravo: kakve koristi od naših života ako Ismail pobije svu svoju braću, a možda i sestre?
“Kraljevno, kako mislite izići?”
“Slijedi me.”
Tako smo se brzo kretali kroz haremske vrtove da se činilo da joj se zrak miče s puta. Slijedio sam je do udaljenoga kuta dvorišta okružena glatkim zidovima, previsokim da bi se itko mogao popeti preko njih. Na moje veliko iznenađenje, nestala je u gustu grmlju. Iza njega ležao je stari paviljon u kojemu su se nekoć možda održavali piknici, ali sad je bio u raspadu i obrastao korovom. Pari je zakoračila u prostoriju u paviljonu popločenu žutim i zelenim pločama; neke su od njih bile okrhnute. Sagnuvši se, odmaknula je veliku, tešku ploču sa sredine poda, dašćući od napora. Široki je otvor vodio u skriven prolaz.
Ajab![1]” rekoh. Znači tako su ona i Marjam uspjele otići do Roma. Ništa u vezi s njom nije bilo predvidljivo.
Sišli smo u vlažan prolaz, a ja sam opet navukao ploču na otvor. Nastavili smo kroz mrak sve do visokih drvenih vrata, koja je Pari otključala ključem veličine moje šake.
“Nemam svjetiljku”, rekla je, “ali dobro poznajem put. Drži se za rub moje marame da se ne izgubiš.”
Zaključala je vrata za nama. Tunel je bio hladan i tih kao grob.
“Nikad ne smiješ reći ni riječi o ovome”, rekla je.
“Obećavam”, odgovorio sam, ushićen što mi je vjerovala dovoljno da mi oda svoj tajni izlaz.
Dugo smo hodali do sljedećih vrata. I njih je otključala, a zatim smo ušli u drugi prolaz, zakoračili na odmorište i nastavili po zemljanome podu sve dok nismo izišli u drugu oronulu zgradu u malome gaju u jednome od rijetko posjećenih parkova blizu Promenade kraljevskih pastuha.
Navukao sam čador i stavio veo, držeći ga ispod brade. Kroz rijetko tkanje vela vidjelo se van, ali osjećao sam se kao da sam slijep. Trudio sam se oponašati Parin graciozni hod.
“Hodaš kao muškarac”, prigovorila mi je. “Hodaj sitnim koracima, ne tako dugačkim. Kreći se kao sjena oblaka.”
Stisnuo sam noge i pokušao hodati onako kako sam vidio da žene rade. Brzo smo hodali niz pokrajnju uličicu u četvrti gdje je živio Šamhal. Muškarci su nam se cerili i dobacivali proste prijedloge od kojih sam se osjećao neobično prljavo. Je li tako biti žena, uvijek na milost i nemilost pogledima i jezicima? Nedostajala mi je uobičajena ugodna anonimnost.

2.       odlomak (Pari i ujak)
“Šamhale! Što je postalo od tebe?”
“Preživljavam najbolje što znam. To je sve što čovjek može u ovakvoj situaciji.”
“To je ružan život.”
Široko lice kao da mu se još proširilo od ljutnje. “Misliš? Mnogo je manje ružno od drugih mogućnosti.”
“Što želiš reći?”
“Želim reći da ja svakodnevno savjetujem Ismaila, da se zalažem za popustljivost i milostivost. Pokušavam utjecati na njegove odluke ukazujući mu na dobre primjere. A što ti radiš?”
“Nije mi dao priliku da išta učinim.”
“Upravo tako. Prema njemu si se ponašala s prijezirom. Oglušila si se o njegove zapovijedi. Nisi se ni potrudila postati mu osoba od povjerenja. Posljedica toga činjenica je da nemaš ama baš nimalo utjecaja.”
Parino je lice postalo grimizno. “Zaslužila sam bolje.”
“Zašto?”
“Zbog svega što znam. Zbog toga tko mi je bio otac. Zato što sam u vladanju bolja od njega.”
“Sve je to istina, ali nije nam od pomoći. Preklinjao sam te da mu se pokloniš i pokažeš poniznost. Ali nisi htjela pristati na kompromise pa si sad potpuno nemoćna.”
“Barem nisam kukavica. Borim se za ono u što vjerujem.”
“Krasne su to riječi”, reče on. “Vjerojatno će zvučati još bolje kad ih uobličiš u stihove. Ali kakve koristi od riječi? Sad kad te najviše trebamo, ti ne možeš dobiti ni dopuštenje da posjetiš vlastitoga brata.”
“Drago mi je da pognute glave ne izvršavam njegove zapovijedi, kao ti. Koliko će još ljudi otpraviti u smrt dok ti budeš stajao i gledao?”
“Onoliko koliko je potrebno dok ću u međuvremenu pokušavati utjecati na njega koliko mogu, a prilagoditi se situaciji kad me ne bude htio slušati.”
“Što ako se probudiš i iznad sebe ugledaš njegove ljude s užetom u rukama?”
“Znat ću da sam učinio koliko sam mogao.”
Pari je bila tako očajna da se objema rukama udarila po glavi. “Kao da pokušavam navesti štakora da se prestane hraniti na zahodima!”
“Ti si ta koja jede govna!” zaurlao je Šamhal tako glasno da su mi zubi zavibrirali od njegova glasa. “Što ako ga pokušaš maknuti i probude te isti ti ljudi s konopcem u ruci?”
“Barem bih umrla znajući da sam učinila sve što je bilo u mojoj moći da mu se oduprem.”
Naglo je ustala i omotala se čadorom.
“Kćeri moje sestre, čekaj malo. Svi bi ti bili zahvalni da ga uspiješ ukrotiti.”


3.       odlomak (Pari i Džavaher)
“O, Bože blagi na nebesima”, molila je dok smo hodali ulicom, “preklinjem Te, budi milostiv prema svome djetetu. Savjetuj me kako da postupim jer sam izgubljena. Mračna su vremena, mračnija no ikad. Gazali je napisao da bez pravičnosti nema ničega – nema odanosti, nema građanstva, nema napretka, a na kraju ni države. U opasnosti smo da izgubimo sve. O, Gospode, pokaži svojoj sluškinji zraku svjetla u njezinoj najmračnijoj noći!”
Ponavljao sam njezinu molitvu kad smo ulazili u park, sišli u prolaz i zatim brzo hodali kroza studen. Laknulo mi je što više nismo na ulici, gdje se moglo dogoditi da nas netko otkrije. Neometano smo izišli iz oronuloga paviljona, odbacili čadore i kroz haremske vrtove nastavili prema njezinoj kući. Kad smo ušli u njezine odaje, kraljevna je sjela, izgledajući potreseno. Njezin vlastiti ujak! Bio je to najveći udarac od svih dosad.
“Kome da se sad obratimo? Mirzi Salmanu?”
Osmijeh joj je bio umoran i poražen. “On je čovjek od pera i nije u prvome redu moćnika. Njega kizilbaši neće poslušati.”
Prvi put u nekoliko mjeseci pogled joj ništa nije skrivao. Ono što sam u njemu vidio podsjetilo me na očaj zatvorenika kojega vode na pogubljenje. Ruke su joj ležale u krilu, dlanova okrenutih gore, malene, nježne, s izblijedjelim šarama od kane. Nakratko ih je pogledala.
“Bojim se”, šapnula je.
Zaprepastila me bolna iskrenost njezina priznanja. Duboko u srcu probudila mi je želju da se žrtvujem za nju. Imao sam snage i srčanosti za trojicu muškaraca i zakleo sam se da ću učiniti sve što mogu da je zaštitim.


4.       odlomak (Pari, Marjam i Džavaher)
Nakon što sam Masud-alija poslao u krevet, odlučio sam se javiti na dužnost u Parine odaje jer ionako sam već bio budan. U jednoj od čekaonica zatekao sam dvije žene koje su čekale kraljevnu, a uz njih nije bilo nikoga od njezina osoblja. Kako su nemarni postali tijekom slavlja! Jedna od žena imala je naborano lice, s borama koje su joj se zrakasto širile od očiju i usta, a leđa su joj bila pogurena. Druga je imala prosijede obrve i kosu. Obje su bile odjevene u skromnu pamučnu odjeću, ali nešto na njima ostavljalo je dojam određene drskosti.
“Tko ste vi?” upitao sam.
“Želimo vidjeti kraljevnu”, odgovorila je ona pogrbljena grobnim glasom. “Samo nam ona može pomoći.”
“Trebamo novac, krov nad glavom, nešto za jelo i njezin blagoslov. I malo nakita ne bi bilo naodmet”, dodala je njezina sjedokosa družica.
Obje su prasnule u smijeh i tad sam shvatio da sam nasamaren. Ta prosijeda bila je Pari.
“Kraljevno, kakva preobrazba!”
“To je Marjamino djelo. Ona je sašila odjeću i obojila nam kosu i lica. Zatim smo otišle u romski logor i gledale kako žene plešu. Kako divne glasove imaju, kako im je šarena odjeća!”
Romski logor? Da Ismail otkrije da su se iskrale, skratio bi ih za glavu. Ali kako su uopće izišle iz palače? Sva vrata koja vode iz harema strogo su čuvana.
“Sljedeći put napravit ću vam romsku haljinu s perlicama i kovanicama”, obećala je Marjam, s mangupskim sjajem u očima.
“Ako mi se svidi, možda i zaplešem za tebe”, uzvratila joj je Pari, zadirkujući i ona nju.
“Je li vas itko prepoznao?” upitah, za slučaj da se ukaže potreba za alibijem.
“Nitko!” Pari je bila ushićena. “Čak smo došle dovoljno blizu da izbliza pogledamo njihovu robu pa smo se neumorno cjenkale za nekoliko ogrlica.”
“Da nismo, odmah bi znali da nešto nije u redu”, dodala je Marjam.
“Kako su različiti životi tih romskih žena – u usporedbi s nama one su kao ptice”, reče Pari.
Obje su bile zarumenjelih obraza. Nikad ih prije nisam vidio tako bezbrižne i tako sretne.
“Zar su dvorski stražari okrenuli glave?” upitao sam u nevjerici, i dalje pokušavajući dokučiti kako su pobjegle. Ženama nije dopušteno napuštati harem, osim pod točno definiranim uvjetima. Smiju pratiti šaha kamo god ih on poželi odvesti – u neku od drugih palača, u lov ili na piknik. Uz dopuštenje i pratnju, starije žene smiju otputovati u posjet obiteljima svojih sinova. O ostalim se slučajevima odlučuje već kako se ukaže potreba za tim.
“Ah, Džavaheru! Pa ne možeš očekivati da ću ti otkriti baš sve svoje tajne”, odgovorila je Pari, zabacivši glavu sa sijedom kosom.
Pri pogledu na izraz moga lica, Marjam je opet prasnula u smijeh.




[1] Usklik kojim se izražava čuđenje

petak, 2. kolovoza 2013.

Anita Amirrezvani: JEDNAKA SUNCU



Anita Amirrezvani: JEDNAKA SUNCU
S engleskog prevela Mihaela Velina

Jednaka suncu intrigantan je, bogat i uzbudljiv roman autorice bestselera Krv cvijeća!

"roman pun intriga i obrata... čije se urote i umorstva unutar obitelji mogu mjeriti s onima u Igri prijestolja.", piše San Francisco Chronicle
                                                                           
Iran 1576. godine mjesto je raskoši i zasljepljujuće ljepote. Ali kad šah umre ne imenovavši nasljednika, na dvoru zavlada kaos. Kraljevna Pari, šahova kći i miljenica, o unutrašnjim poslovima države zna više od gotovo svih, ali njezini pokušaji da nakon očeve iznenadne smrti uvede reda izazivaju nezadovoljstvo i neposluh. Pari i njezin najbliži savjetnik Džavaher, eunuh koji se s jednakom lakoćom kreće po haremu i po svijetu izvan njegovih zidina, posjeduju nevjerojatnu tapiseriju tajni, koja eksplodira u borbu za prevlast epskih razmjera.
Legendarne žene – od Anne Boleyn do kraljice Elizabete I. ili Marije I., kraljice Škotske – promijenile su tijek povijesti na engleskome dvoru. No dok se njih slavi i veliča, rijetki znaju za moćne i karizmatične žene iz islamskog svijeta. Djelomično utemeljena na životu kraljevne Parihan hanum, Jednaka suncu napeta je priča o političkim intrigama koja baca više svjetla na jednu iznimnu ženu.
Anita Amirrezvani majstorska je pripovjedačica, a njezina bogata proza udahnjuje život u taj bogat, zamršen svijet i njegove iznimno zanimljive likove – strastvene i hrabre muškarce i žene koji prihvaćaju svoju sudbinu ili se bore protiv nje, u makijavelističkoj igri onih koji žude za moći i koji ne prezaju ni pred čime da je dobiju.

ANITA AMIRREZVANI autorica je romana Krv cvijeća, koji je preveden na više od dvadeset pet jezika te je bio nominiran za nagradu Orange. Nekoć je radila kao novinarka i plesna kritičarka za San Jose Mercury News i Contra Costa Times, danas predaje na California College of the Arts u San Franciscu.

IZ STRANOG TISKA:

Jednaka suncu izvrstan je politički roman, bogat detaljima i intrigama, ali također i promišljena studija o sjecištu spola i moći.”
Historical Novel Society

„Ovo je roman koji se ne ispušta iz ruku. Nadajmo se da će Anita Amirrezvani napisati još mnogo priča koje bacaju svjetlo na nevjerojatnu iransku povijest.”
The Washington Post

“Majstorski istkano.”
Kirkus Review

“Živopisan portret zemlje u žaru promjena i iznimne žene u njihovu središtu.”
San Jose Mercury News

“Amirrezvanin Iran šesnaestoga stoljeća svijet je jednako zamršen kao Shakespeareov London, koji vrvi intrigama, strašću i bezakonjem, svijet gdje inteligentna mlada kraljevna, koja žudi za moći što joj je kao ženi uskraćena, i sluga čija je žudnja toliko neumoljiva i snažna da ga zamalo uništi, sklope očajničku pogodbu u želji da upravljaju vladom i sudbinom cijele zemlje te tako otkriju najveću ljubav i najveću tugu. U ovome nevjerojatnom romanu Anita Amirrezvani podsjeća nas na ono što sva ljudska srca moraju podnijeti i što se sve moraju usuditi. Jednaka suncu roman je kojemu ne možete odoljeti.”
Jonis Agee, spisateljica

“Zadivljujući povijesni roman o pradavnoj Perziji, bajka univerzalna odjeka, Jednaka suncu priča je o ljubavi i ambiciji, odanosti i intrigama te vječnoj patnji srca – i kraljevstva – u ratu sa samim sobom.”
Gina Nahai, spisateljica

“Ambiciozna, vješto napisana povijesna priča… Zamislite dvor u vrijeme vladavine Tudora pa to pomnožite s deset.”
Book Page