ponedjeljak, 27. listopada 2014.

POSLIJE SVEGA - treće i četvrto poglavlje



Sat vremena slušam majčina upozorenja na opasnosti od tulumarenja i sumnjivih ljudi s koledža, pri čemu koristi i izraze koji, dolazeći iz njenih usta, u meni i Noi bude nelagodu, a onda ona konačno ustane. U njezinu uobičajenu stilu - brzi zagrljaj i pusa - izlazi iz moje sobice i dobacuje Noi da će ga čekati u autu.
– Falit ćeš mi svaki dan – kaže mi Noah blago i privuče me u zagrljaj. Osjećam njegovu kolonjsku, istu onu koju sam mu poklonila za Božić dva puta zaredom, i uzdahnem. Miris je malo ishlapio i više nije tako prodoran, a ja shvaćam da će mi nedostajati taj miris i osjećaj utjehe i bliskosti koji ga prati, bez obzira na to koliko sam se puta do sada na njega žalila.
– I ti ćeš meni nedostajati, ali čut ćemo se svaki dan – kažem i čvršće ovijem ruke oko njegova tijela zabijajući nos uz njegov vrat. – Da si bar tu već ove godine.
Noah je samo desetak centimetara viši od mene i baš mi se sviđa što me ne nadvisuje poput tornja. Majka me znala zadirkivati dok sam bila u fazi intenzivnog rasta govoreći mi da čovjek naraste centimetar za svaku laž koju izgovori. Moj otac bio je visok čovjek, pa se s njom nisam upuštala u rasprave o toj temi.
Noah svojim usnama okrzne moje... U tom trenutku začujemo automobilsku trubu s parkirališta.
Noah se nasmije i odmakne od mene. – Tvoja mama. Stvarno je uporna.
Poljubi me u obraz i požuri van. – Nazvat ću te navečer – dovikne na odlasku.
Ostala sam sama. Nakratko razmišljam o toj njegovoj žurbi na odlasku, a onda počinjem raspakiravati torbe. Ubrzo potom pola moje odjeće pažljivo je presavijeno i poslagano po policama, a ostatak uredno visi na vješalicama na mojoj strani ormara. Strah me i pogledati svu tu koža i tkanine sa životinjskim uzorcima u drugom dijelu ormara. Znatiželja ipak pobijedi i zatičem se kako prstom prelazim preko haljine od neke vrste metala, a onda i preko druge, toliko tanke da je gotovo ne osjećam pod prstima.
Pomalo me svladava umor nakon cijelog ovog dana, pa legnem na krevet. Muči me neobičan osjećaj samoće i nije mi drago što nema moje cimerice, bez obzira na to koliku nelagodu u meni stvaraju njezini prijatelji. Imam osjećaj da neće baš često biti u sobi ili, još gore, da će prečesto u ovu sobu dovoditi društvo. Zašto nisam mogla dobiti cimericu koja voli čitati i učiti? Pretpostavljam da bi to bilo najbolje, tako bih ovu malu sobu imala samo za sebe, ali trenutno nemam dobar osjećaj u vezi bilo s čim. Za sada koledž nije ništa od onoga o čemu sam sanjala ili što sam očekivala.
Podsjetim samu sebe da sam tu tek nekoliko sati. Sutra će biti bolje. Mora biti.
Dohvaćam svoj planer i knjige, te polako upisujem popis predmeta za semestar i termine potencijalnih sastanaka književnog kluba kojem se namjeravam pridružiti. Nisam još posve sigurna u vezi s tim, ali pročitala sam dobre komentare nekih studenata i želim to provjeriti. Htjela bih pronaći grupu sebi sličnih ljudi s kojima ću moći razgovarati. Ne očekujem da ću ovdje pronaći mnogo prijatelja, tek njih nekoliko, da imam s kime ručati s vremena na vrijeme. Sutra planiram otići do grada i kupiti još neke stvari za sobu. Ne kanim svoju polovicu zatrpati posterima kao Steph, ali rado bih dodala nekoliko sitnica zbog kojih ću se u ovom prostoru više osjećati kao kod kuće. To što još nemam auto malo će mi otežati realizaciju tog plana. Što ga prije nabavim, to bolje. Čak imam i dovoljno novca, nakupilo se od darova za maturu, plus ono što sam uštedjela radeći preko ljeta u knjižari, ali nisam sigurna da mi u ovom trenutku treba stres koji sa sobom donosi automobil. Život u studentskom domu pruža puni pristup javnom prijevozu, a već sam proučila i kako voze autobusne linije. S mislima koje stalno bježe s rasporeda na crvenokosu curu i neprijateljski raspoložene dečke prekrivene tetovažama, zaspala sam s planerom u ruci.

Jutro poslije Steph nije u svom krevetu. Voljela bih je upoznati, ali to bi moglo ići malo teže ako je nikad nema. Možda je neki od ona dva dečka njezin dečko? Radi njezina dobra, nadam se da je to onaj plavi.
Stišćući kozmetičku torbicu pod rukom, odlazim do kupaonice. Već znam da će mi jedna od manje dragih stvari u domu biti ta situacija s tuširanjem – kad bi barem svaka soba imala tuš. No barem će kupaonice biti odvojene na muške i ženske.
Ili... sam samo pretpostavila da hoće. Zar to ne bi svatko pretpostavio? Ali dolazim do vrata i ugledam znak s dvjema figurama, muškom i ženskom. Ups. Ne mogu vjerovati da ovdje dopuštaju takve stvari. Ne mogu vjerovati da to nisam doznala dok sam istraživala sve moguće podatke o Sveučilištu Washington.
Ugledam veliku prostoriju s otvorenim tuševima, te se brzo provučem između polugolih dečki i cura, do kraja navučem zastor, skinem se i stavim odjeću na vješalicu s vanjske strane naslijepo pipkajući rukom. Vodi treba prilično dugo da se zagrije, a cijelo to vrijeme sam u strahu da će netko odgrnuti tanki zastor koji skriva moje golo tijelo. Čini mi se da nikom drugom ne smeta to što osobe obaju spolova hodaju okolo polugole. Život na koledžu stvarno je čudan, a ovo mi je tek drugi dan.
Prostor za tuširanje je malen, obrubljen uskom policom na koju mogu, s vanjske strane, objesiti robu dok se tuširam, a ima jedva toliko mjesta da mogu ispružiti ruke. Misli mi bježe na Nou i moj život kod kuće. Smetena, okrećem se i laktom udaram u policu, rušeći pritom i odjeću na mokar pod. Voda iz tuša potpuno ju je natopila.
– Ma stvarno ne mogu vjerovati! – mrmljam sebi u bradu, zatvaram slavinu i omatam se ručnikom. Zgrabim s poda namočenu odjeću i požurim niz hodnik očajnički se nadajući da me nitko nije vidio. Dolazim do sobe i stavljam ključ u bravu; osjetim se bolje nakon što su se vrata zatvorila za mnom.
A onda ugledam neuljudnog i istetoviranog smeđokosog dečka ispruženog na Stephinu krevetu.



4.



– Ovaj... gdje je Steph? – nastojim zvučati autoritativno, ali moj glas više zvuči kao skvičanje. Ruke su mi zgrčene oko meke tkanine koja me omata dok pogledavam dolje kako bih se uvjerila da mi ručnik doista pokriva golo tijelo.
Dečko me promatra, rubovi usana pomalo mu se dižu, ali ne progovara ni riječ.
– Čuješ me? Pitala sam te gdje je Steph – ponovim pokušavajući zvučati malo pristojnije.
Lice mu postaje izražajnije i konačno promrmlja: – Ne znam – te se okrene prema malom tankom ekranu na Stephinom ormariću. Što on uopće radi ovdje? Zar nema svoju sobu? Ugrizem se za jezik trudeći se zadržati neljubazne komentare za sebe.
– Okej… bi li možda... izišao ili tako nešto da se mogu obući?
Nije ni primijetio da sam samo ogrnuta ručnikom. Ili možda je, ali ga to nije impresioniralo.
– Ne laskaj si, pa neću te valjda gledati – podsmjehne se i okrene na drugu stranu prekrivajući lice rukama. Ima jak britanski naglasak koji prije nisam primijetila. Vjerojatno zato što do sada nije bio toliko pristojan ni da mi se obrati.
Nesigurna kako da odgovorim na njegovu drsku opasku, ljutito otpuhnem i krenem prema svom toaletnom ormariću. Možda je homoseksualac, možda se na to odnosilo ono – neću te valjda gledati. Ili to ili mu nisam nimalo zgodna. Brzo navučem grudnjak i gaćice, te preko toga bijelu majicu i svijetlosmeđe kratke hlače.
– Jesi gotova? – pita i dovodi me na sam rub strpljenja.
– Možeš li biti još drskiji? Nisam ti ništa napravila. U čemu je problem?
Viknem na njega glasnije nego što sam htjela, ali prema začuđenom izrazu na licu tog uljeza, vidim da su moje riječi imale željeni učinak.
Gleda me i dok čekam da se ispriča... prasne u smijeh. Zvuk njegova smijeha je dubok i bio bi zapravo sasvim ugodan da iz njega nije provalio u tako neugodnom trenutku. Na obrazima mu se pojave rupice dok se smije, a ja stojim i osjećam se kao potpuni idiot, bez ikakve ideje što da napravim ili kažem.
Inače ne volim sukobe, a ovaj dečko izgleda kao zadnja osoba na svijetu s kojom bih se upustila u borbu.
Vrata se otvaraju i u sobu ulazi Steph.
Sorry, kasnim. Užasno sam mamurna – govori dramatično dok joj oči prelaze s mene na njega. – Sorry, Tess, zaboravila sam ti reći da će svratiti Hardin.
Slegne ramenima umjesto isprike.
Voljela bih vjerovati da ćemo Steph i ja nekako urediti zajedničko stanovanje, možda čak i izgraditi svojevrsno prijateljstvo, ali s njezinim izborom prijatelja i kasnonoćnim tulumarenjem, nisam baš sigurna.
        Tvoj dečko je nepristojan.
Riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih uspjela zaustaviti. Steph pogleda preko u njega. A onda oboje prasnu u smijeh. Pa što je ovo, zašto mi se svi stalno smiju? Postaje zbilja naporno.
– Hardin Scott nije moj dečko! – protisne Steph gotovo se gušeći. Malo se smiri, pa se okrene i namršti na Hardina. – Što si joj rekao? A onda opet gledajući mene: – Hardin ima... specifičan smisao za komunikaciju.
Dakle krasno, hoće mi ustvari reći da je taj Hardin jednostavno, u svojoj srži, pravi drznik. Mladi Englez slegne ramenima i promijeni kanal daljinskim upravljačem koji drži u ruci.
– Večeras je tulum, trebala bi ići s nama, Tessa – reče ona.
E, sad je moj red da se nasmijem.
– Tulumi nisu za mene. Osim toga, moram nabaviti neke stvari za stol i zidove.
Gledam u Hardina, a on se naravno ponaša kao da nas dvije nismo s njim u sobi.
– Ma daj... samo običan tulum! Sad si na koledžu, od jednog tuluma ti ništa neće biti – nastavi ona. – Čekaj, kako ćeš do trgovine? Zar imaš auto?
– Mislila sam ići autobusom. Ali u svakom slučaju, ne mogu na tulum, pa tu još nikoga ni ne poznajem – kažem, a Hardin se opet nasmije - suptilna naznaka da razgovor prati upravo dovoljno pažljivo da bi me zadirkivao. – Namjeravala sam čitati i skypeati se s Noom.
– Nećeš valjda ići na bus subotom! Prevelika je gužva. Hardin te može odbaciti, to mu je usput... Je li tako, Hardine? A znat ćeš mene na tom tulumu. Daj dođi, molim te? – i sklopi ruke u dramatičnoj molbi.
Poznajem je tek jedan dan, trebam li joj vjerovati? Majčina upozorenja na tulume vrte mi se po glavi. Steph se čini prilično draga, iz ovo malo dosadašnjeg druženja. Ali tulum?
– Ne znam. I ne, ne želim da me Hardin vozi u dućan – kažem.
Hardin se prevrne preko Stephinog kreveta s izrazom lica kao da se dobro zabavlja. – O, ne! A ja sam jedva čekao da se motam okolo s tobom – suho mi odvrati, tako sarkastično da sam mu poželjela baciti knjigu u tu kuštravu glavu. – Daj, Steph, pa jasno ti je da se ova cura neće pojaviti na tulumu – reče on smijući se. Stvarno ima jak naglasak. Velika znatiželja u meni, moram priznati, očajnički me tjera da ga pitam odakle je. Moj natjecateljski duh silno želi pokazati tom umišljenku da je u krivu.
– Zapravo, da, doći ću – kažem s najslađim osmijehom koji sam uspjela iskopati. – Zvuči kao da bi moglo biti zabavno.
Hardin u nevjerici zatrese glavom, a Steph vrisne, skoči i čvrsto me zagrli.
– Jeee! Kako ćemo se zabaviti! – vrišti. A ja se mogu samo nadati da je u pravu.

srijeda, 22. listopada 2014.

Anna Todd POSLIJE SVEGA - drugo poglavlje



Voljela bih reći da me poznati prizori središnjeg Washingtona umiruju dok se vozimo ili da me preplavljuje osjećaj avanture
sa svakim znakom koji ukazuje na to da se sve više približavamo Sveučilištu Washington. Ali zapravo sam u nekom tupilu između planiranja i fiks ideja. Nisam sigurna što Noah uopće govori, ali znam da me ohrabruje i nastoji pokazati kako je uzbuđen zbog mene.
Evo nas! – vrisne moja majka kad se kroz kamena vrata provezemo u kampus. Uživo izgleda jednako dobro kao u brošurama i na internetu, a mene nije teško impresionirati elegantnim kamenim zdanjima. Stotine ljudi, roditelja koji na rastanku grle i ljube svoju djecu, hrpice novajlija odjevenih od glave do pete u školske uniforme i nekoliko usamljenika sa strane, izgubljenih i zbunjenih, ispunjavaju kampus. Kampus je toliko velik da je to zastrašujuće, ali valjda ću se za koji tjedan priviknuti.
Majka inzistira na tome da me ona i Noah otprate do referade za brucoše. Zadržala je smiješak na licu puna tri sata, a Noah je pažljivo sluša, baš kao i ja.
– Htjela bih vidjeti tvoju sobu prije nego što odemo. Moram se uvjeriti da je sve u redu – reče majka kad je sve konačno gotovo. Očima skenira staru zgradu, pogleda punog neodobravanja. Ona naprosto zna kako u svemu pronaći najgore. Noah se smješka i svima popravlja raspoloženje, te se i majka razvedri.
– Jednostavno ne mogu vjerovati da si na koledžu! Moja jedina kći, studentica, živi sama. Jednostavno ne mogu vjerovati – jadikuje i briše maramicom oči, ali pažljivo da ne pokvari šminku. Noah nas slijedi i nosi moje torbe dok lutamo hodnicima.
– Trebamo B 22... ovo je hodnik C – kažem im. Srećom, ugledam veliko slovo B iscrtano na zidu.
– Ovamo dolje – kažem jer majka kreće u suprotnom smjeru. Sretna sam što sam ponijela malo odjeće, a uz to još samo jednu deku i nekoliko omiljenih knjiga, pa se Noah ne mora puno mučiti noseći stvari, a i ja ću se lakše raspakirati.
– B 22 – otpuhne majka. Njezine potpetice su skandalozno visoke, previsoke za ovoliku šetnju. Na kraju dugog hodnika stavim ključ u stara, drvena vrata. Širom se otvore, a majka ispusti glasan uzdah. Soba je malena, s dva majušna kreveta i dva radna stola. Trenutak poslije otkrivam razlog majčina iznenađenja: jedna strana sobice prekrivena je posterima glazbenih bendova za koje nikad nisam čula, lica na tim posterima prekrivena su piercinzima, a tijela tetovažama. A tu je i djevojka, ispružena preko jednog kreveta, kričavo crvene kose, očiju iscrtanih debelim slojevima crnog tuša i ruku prekrivenih raznobojnim tetovažama.
– Hej – kaže osmjehujući se.
Na vlastito čuđenje, otkrivam da mi je taj smiješak baš zanimljiv.
– Ja sam Steph. Pridigne se na laktove, zbog čega joj dekolte postane još bujniji, prijeteći da će preplaviti rub čipkastog topića, a ja nježno lupnem Nou po cipeli shvativši da se malo previše usredotočio na njezino poprsje.
– H-hej. Ja sam Tessa – protisnem kao da sam odjednom zaboravila na manire.
– Bok, Tessa. Drago mi je. Dobro došla na Sveučilište Washington, gdje su sobe male, a tulumi veliki.
Osmijeh crvenokose djevojke naglo se širi. Zabacuje glavu i grohotom se smije našim prestravljenim facama. Usta moje majke širom su otvorena, s vilicom otprilike do poda, a Noah se nelagodno premješta s noge na nogu. Steph ustaje i prilazi mi, te ovije tanke ruke oko moga tijela. Na tren sam kao zaleđena, iznenađena tim zagrljajem, no odmah potom uzvraćam tu ljubaznu gestu. Na vratima se začuje udarac, u istom trenu kad je Noah spustio moje torbe na pod, i ja se ponadam da je sve ovo samo neka šala.
– Naprijed! – vikne moja nova cimerica. Vrata se otvore i, prije nego što me stigla pustiti iz zagrljaja, dva dečka ulaze u našu sobu.
Dečki u ženskoj spavaonici i to već prvi dan? Možda Sveučilište Washington i nije tako dobra odluka. Ili sam trebala pronaći način da unaprijed doznam sve o svojoj cimerici? Po ispaćenu izrazu majčina lica, zaključujem da i njezine misli idu otprilike u tom smjeru. Jadna žena, izgleda kao da će se svakog trena onesvijestiti.
– Hej, ti si Stephina cimerica? – upita jedan od njih dvojice. Plava kosa stoji mu u zraku, a kroz izbijeljene pramenove tu i tamo izviruje smeđa boja. Ruke su mu posve išarane tetovažama, a naušnice u ušima veličine su novčića.
– Hm... ovaj, da. Moje ime je Tessa – nekako uspijem izvaliti.
– Ja sam Nate. Hej, što si se prepala – kaže smiješeći se i pružajući ruku do mog ramena.
        Svidjet će ti se ovdje.
Izraz na njegovu licu je topao i ohrabrujući unatoč njegovoj odbojnoj vanjštini.
– Spremna sam, dečki – reče Steph i zgrabi tešku crnu vreću sa svog kreveta. Moje oči bježe prema visokom smeđokosom dečku koji se naslanja na zid. Kosa mu je kuštrava i gusta, podignuta s čela, a metalni ukrasi bliješte s obrva i usana. S crne majice, pogled mi pada na njegove ruke, koje su također prekrivene tetovažama, ne vidi se ni centimetar nedirnute kože. Za razliku od šarenih Steph i Natea, on je potpuno crn, bijel i siv. Visok je i vitak. Svjesna sam da je nepristojno što ga tako gledam, ali nikako ne mogu prestati.
Čekam da se predstavi, kao što su to učinili i njegovi prijatelji, ali on šuti i prevrće očima dajući nam do znanja da mu je dosadno, te izvlači mobitel iz džepa uskih crnih traperica. Definitivno nije razgovorljiv kao Steph ili Nate. Ali daleko je zgodniji. Nešto u vezi s njim mi ne dopušta da maknem pogled s njegova lica. U trenutku kad mi to pođe za rukom, postajem svjesna da me Noah promatra, a ja se pravim da sam buljila samo zato što sam šokirana.
Jer i bila sam, zar ne?
– Vidimo se, Tessa – reče Nate i njih troje odlazi. Duboko sam uzdahnula. Malo je reći da je ovih par minuta bilo nelagodno.
– Naći ćemo ti novu cimericu! – ljutito će majka čim su se vrata uz škljocanje zatvorila.
– Ne, ne može to tako – uzdahnem. – Sve je u redu, majko.
Dajem sve od sebe da sakrijem koliko sam živčana. Ni sama ne znam kako će sve ovo funkcionirati, ali zadnje što želim je da moja zaštitnički nastrojena majka napravi scenu već prvog dana na koledžu.
– Ma sigurna sam da ona ionako neće puno boraviti u sobi – pokušavam uvjeriti i nju i sebe.
– Ne dolazi u obzir. Odmah ti mijenjamo cimericu.
Njezin uredan izgled nije u skladu s ljutitim izrazom lica – duga plava kosa prebačena joj je preko jednog ramena, a ipak je svaka kovrča na svome mjestu.
– Nećeš dijeliti sobu s nekim tko tek tako dopušta dečkima da dolaze. I to tim, tim... huliganima!
Pogledam u njezine sive oči, potom u Nou. – Majko, molim te, daj da prvo vidimo kako će biti. Molim te – preklinjem. Ne mogu ni zamisliti kakav bih kaos izazvala kad bih pokušala u zadnji tren mijenjati sobu. I koliko bi to sve skupa bilo ponižavajuće.
Majka se ponovno okreće oko sebe, odmahuje glavom i dramatično otpuhuje prema darkerskom dekoru na Stephinoj strani sobe.
– U redu – izusti konačno na moje zaprepaštenje. – Ali još ćemo popričati prije nego što odem.

četvrtak, 16. listopada 2014.

Anna Todd POSLIJE SVEGA



Prolog

Koledž mi se oduvijek činio kao najvažnija mjera nečijeg uspjeha, kao nešto što određuje našu budućnost. Živimo u vremenu u kojem te ljudi prvo pitaju u koju si školu išao, a tek onda kako se prezivaš. Odmalena su me učili, zapravo trenirali, da se dobro priredim za obrazovanje. To je zahtijevalo jako velike pripreme i graničilo s opsesijom. Svaki izborni predmet, svaki zadatak koji sam napravila od prvog dana srednje škole vrtio se oko upisa na koledž. I to ne na bilo koji – moja majka čvrsto je odlučila da će to biti Sveučilište Washington, fakultet koji je i ona upisala, ali ga nije završila.
Nisam ni slutila da će ta škola zapravo biti mnogo više od samog učenja. Nisam ni slutila da će mi se, samo nekoliko mjeseci kasnije, odabir predmeta za prvi semestar činiti posve beznačajnom odlukom. Bila sam naivna, a na neki način sam i dalje takva. Ali stvarno nisam mogla znati što me čeka. Susret s cimericom bio je od početka napet i čudan, a susret s njezinim divljim prijateljima i više od toga. Bili su toliko drugačiji od ljudi koje sam do tada poznavala da me već njihov izgled plašio, a njihovo nepriznavanje bilo kakvog reda zbunjivalo. Brzo sam postala dio njihovog ludila, prepustila mu se...
I tada mi se on uvukao u srce.
Od našeg prvog susreta, Hardin je promijenio moj život na način na koji to nisu mogli nikakvi pripremni tečajevi za upis na koledž niti grupe za učenje. Filmovi koje sam gledala s deset godina ubrzo su postali moj život, a njihovi glupi zapleti moja stvarnost. Tko zna kako bih postupila da sam znala što mi se sprema? Ni sama ne znam. Voljela bih na to pitanje jasno odgovoriti, ali ne mogu. Na trenutke sam na svemu samo zahvalna, tako izgubljena u trenutku strasti da je moja moć prosuđivanja zamagljena, a pred očima mogu jasno vidjeti samo njegov lik. A onda u drugim trenucima mislim na bol koju mi je nanio, na to što više nisam osoba kakva sam nekad bila, na kaos u kojem sam se zatekla kad sam mislila da se moj svijet okreće naglavce i zato odgovor nije tako jasan kao što bi nekad bio.
Jedino u što sam sigurna je to da moj život i moje srce nikad više neće biti isti nakon što je u njih nepozvan ušao Hardin.

Prvo poglavlje

Alarm na budilici uskoro će zazvoniti. Bila sam budna pola noći, naizmjence sam brojila linije između dasaka na stropu i u glavi ponavljala raspored kolegija. Drugi mogu brojiti ovce, ja planiram. Mozak mi ne dopušta odmor od planiranja, a današnji dan, najvažniji u čitavih 18 godina mog života, nije nikakva iznimka.
– Tessa! – čujem majčin glas iz prizemlja.
Tiho gunđajući izvlačim se iz malog, a ipak udobnog kreveta. Polako popravljam postelju, zatičući krajeve plahte u drveni okvir, jer ovo je zadnje jutro i ovo više neće biti moja rutina. Već sutra ova spavaća soba neće biti moj dom.
–Tessa! – opet me zove.
– Ustala sam! – dovikujem.
Po buci koju majka dolje stvara lupajući kuhinjskim ormarićima i ladicama, znam da i ona paničari kao i ja. Čini mi se kao da u trbuhu imam zavezan čvor. I dok se tuširam u sebi se molim da taj osjećaj napetosti tijekom dana bar malo popusti. Cijeli moj život bio je niz zadataka koji su me trebali pripremiti za ovaj dan – prvi dan koledža.
Posljednjih nekoliko godina bila sam nervozna očekujući baš ovo. Provodila sam vikende učeći i pripremajući se, a moji su kolege izlazili, pili i radili sve ono što tinejdžeri rade kad upadnu u nevolje. Ali ne i ja. Bila sam cura koja noći provodi učeći na podu dnevne sobe uz majku koja prepričava tračeve i satima gleda katalošku prodaju na televiziji ne bi saznala neke nove načine kako popraviti izgled.
Onoga dana kad je sa Sveučilišta Washington stiglo pismo da sam primljena, nisam mogla biti uzbuđenija – a majka je plakala valjda satima. Bila sam ponosna jer se sav moj trud konačno isplatio.P Primljena sam na jedini koledž na koji sam predala molbu i još sam dobila stipendiju koja će troškove mog studentskog kredita zadržati na minimumu, što je jako dobro s obzirom na naše male prihode. Jednom sam, ali samo na trenutak, razmotrila i mogućnost da radi studija napustim Washington. Ali kad sam vidjela kako je moja majka i na sam spomen toga problijedila i kako se ushodala gore-dolje po dnevnoj sobi, i tako skoro sat vremena, rekla sam joj da to uopće nisam ozbiljno mislila.
Stojim ispod toplog mlaza, a napetost iz mišića gotovo potpuno nestaje. Pokušavam umiriti misli, a zapravo činim posve suprotno. Toliko sam rastresena da mi nakon što konačno operem kosu i tijelo, ostaje još samo toliko tople vode da brzo britvicom prijeđem preko potkoljenica.
Umatam se u ručnik, a majka me opet počne dozivati.
Znam da je to jače od nje pa joj ne zamjeram, ali ipak sušilom sušim kosu. Znam da je nervozna zbog mog odlaska, ali ja sam ovaj dan mjesecima planirala i isplanirala sam ga do najsitnijeg detalja. Samo jedna od nas dvije može si priuštiti to da danas bude živčana, a ja ću se, koliko god mogu, pobrinuti da to ne budem ja – i to tako što ću se držati plana.
Ruke mi se tresu dok prtljam po patentnom zatvaraču na haljini. Meni je svejedno, ali majka inzistira da obučem baš tu haljinu. Napokon pobjeđujem u borbi sa zatvaračem i izvlačim omiljeni pulover iz ormara. Gotova sam i osjećam se malo bolje, manje nervozno, a onda primijetim da se pulover počeo parati na rukavu. Bacim ga na krevet i navučem cipele. Znam da majka sa svakom sekundom postaje sve nestrpljivija.
Moj dečko, Noah, doći će tu da se poveze s nama. On je gotovo godinu dana mlađi od mene, ali uskoro će navršiti osamnaest. Jako je pametan i ima sve petice, baš kao i ja, te mi se – joj kako se veselim – planira pridružiti na Sveučilištu Washington sljedeće godine. Kad bi bar mogao ići odmah, sada, s obzirom na to da na tom koledžu neću znati nikoga, ali sretna sam što mi je obećao da će me često posjećivati, koliko god bude mogao. Treba mi još samo pristojna cimerica, to je sve što tražim i jedina stvar koju ne mogu unaprijed isplanirati.
– The-re-saaaaa!
– Majko, silazim. Molim te, prestani se derati! – vičem dok silazim niz stepenice.
Noah sjedi za stolom nasuprot moje majke i zuri u svoj ručni sat. Plava boja njegove polo majice pristaje njegovim svijetloplavim očima. A plavu kosu je začešljao i s malo gela dotjerao do savršenstva.
– Hej, ti, curo s koledža.
Ustaje, a na njegovu se licu pojavljuje radostan, savršeno iscrtan osmijeh. Privlači me u čvrst zagrljaj. Zatvaram usta jer osjećam prejak miris njegova parfema. Da, ponekad zna malo pretjerati.
– Hej – uzvraćam jednako blistavim osmijehom, pokušavajući prikriti nervozu, i skupljam svoju tamnoplavu kosu u konjski rep.
– Dušo, pa možemo pričekati još koju minutu da urediš kosu – tiho kaže majka.
Zakoračim prema ogledalu i kimnem. Ima pravo, moja kosa danas treba izgledati savršeno, a majka naravno nije oklijevala da me na to podsjeti. Trebala sam je zapravo nakovrčati, baš onako kako ona voli, kao mali dar pred odlazak.
– Stavit ću tvoje torbe u auto – reče Noah pružajući dlan prema mojoj majci da mu da ključ. Brzinski me poljubi u obraz i nestaje iz sobe, s torbama u ruci, a majka ga slijedi.
Iz drugog pokušaja, koji je bio nešto uspješniji od prvog, uspijevam urediti frizuru. I gotova sam, samo da još jednom prijeđem ljepivom rolom preko haljine.
Dok idem prema autu, prepunom mojih stvari, u trbuhu mi plešu leptirići i malo mi je lakše kad se sjetim da imam dobra dva sata vožnje da se smirim.
Nemam blagog pojma kakav će biti taj koledž, a jedino što mi se mota po glavi je: Hoću li tamo uopće naći prijatelje?

Ljubica Uvodić - Vranić NEIZGOVORENA PITANJA I ODGOVORI



Narcisoidni vole ponizno laskanje


U svakodnevnom govoru „narcizam“ često znači egoizam, taštinu, samoljublje ili jednostavno – sebičnost. Ako se taj pojam primijeni na društvenu grupu, opisuje elitizam ili nezainteresiranost za potrebe drugih.

Narcizam može značiti više stvari. Zavisi od toga u kojem ga kontekstu koristimo. Možemo preko grčkog mita doći do onoga kako se taj pojam koristi u psihoanalizi. To može biti crta osobnosti, poremećaj osobnosti, neuroza i psihoza. Narcizam dakle može biti značajka osobe, blaži ili dublji poremećaj pa i dio bolesti. A taj se pojam može koristiti i tek da se objasne pojave u društvenom i kulturnom okruženju.
Kao i mnogi drugi pojmovi, tako se i narcizam može promotriti kroz njegov blagi oblik kao dio normalna ponašanja – zdravog voljenja sebe. Naše je i pravo i dužnost da volimo sebe i brinemo se za sebe. Inače ćemo postati pretežak teret drugima. Naslanjajući se previše na druge, bit ćemo nesamostalni i neadekvatni. Onoliko koliko ljudi sebe znaju i sebe osjećaju, imaju svijest o svojim potrebama, željama, sposobnostima, koliko prihvaćaju i razumiju sebe, opraštaju sebi – toliko sebe mogu voljeti i sami sebi time najbolje pomoći. Važno je da i bolestan i zdrav čovjek, onaj uspješan i manje uspješan prihvati i voli sebe. To je normalni narcizam, tj. poželjna karakteristika čovjeka koji, kako se to obično kaže – drži do sebe – koju obično i ne nazivamo narcizmom.
Narcizam se obično upotrebljava da opiše neku vrstu problema kod osobe ili odnosa u grupi sa sobom ili s drugima u kojima je okrenutost prema sebi i briga o sebi veća nego kod većine.
U svakodnevnom govoru „narcizam“ često znači egoizam, taštinu, samoljublje ili jednostavno – sebičnost. Ako se taj pojam primijeni na društvenu grupu, katkad se upotrebljava da opiše elitizam ili nezainteresiranost za potrebe drugih.
U psihologiji se narcizam manje upotrebljava za opisivanje normalne ljubavi prema sebi, a više za nezdravu okrenutost prema sebi kao poremećaj u shvaćanju i doživljavanju sebe.
Riječ potječe iz stare Grčke, iz mita o Narcisu. Narcis je bio zgodan grčki mladić koji je odbio očajničko približavanje nimfe jeke. Ta su salijetanja možda odvela Narcisa da se zaljubi u vlastiti odraz u jezercu i tako ispuni proročanstvo izrečeno kad se rodio. Kako nije bio u stanju konzumirati svoju ljubav (ostvariti je u tjelesnom kontaktu), Narcis je oduševljeno zurio u odraz u vodi i na kraju se pretvorio u cvijet koji nosi njegovo ime.
Pojam pretjerane sebičnosti opisan je u povijesti. U staroj Grčkoj zvali su ga HUBRIS. Tek odnedavno taj se pojam koristi u psihologiji.
Što narcistički poremećenu osobu čini takvom:
1. očit fokus na sebe u međuljudskim odnosima
2. problemi u održavanju zadovoljavajućih odnosa s drugim ljudima
3. nedostatak svijesti o sebi i uvida o sebi
4. poteškoće kod empatije
5. problemi u razlikovanju sebe od drugih
6. preosjetljivost na svaku uvredu ili kritiku, stvarnu pa čak i izmišljenu
7. veća osjetljivost na sram negoli na krivnju
8. usiljeno tjelesno držanje
9. laskanje ljudima koji se njima dive i potvrđuju ih
10. osjećanje odvratnosti prema onima koji im se ne dive
11. korištenje drugih ljudi bez uzimanja u obzir koliko to druge košta
12. pravljenje važnijim nego što uistinu jest
13. više ili manje suptilno hvalisanje uz konstantno napuhavanje vlastitih postignuća
14. proglašavanje samog sebe ekspertom u mnogim stvarima
15. nemogućnost viđenja svijeta iz perspektive drugih ljudi
16. poricanje grižnje savjesti ili zahvalnosti.
         Narcisoidni ljudi imaju poseban dar u privlačenju sljedbenika i to najčešće uspijevaju verbalnom komunikacijom. Oni vjeruju da riječi mogu pokretati brda i da nadahnuti govori mogu promijeniti ljude. Mnogi sjajni govornici mogu nagovoriti mase da postupe na određen način. Pri tome je važno koliko je sadržaj toga javnog govora moralno prihvatljiv. Biti vješt govornik dar je koji vođe čini efikasnima. Biti karizmatičan podrazumijeva iste sposobnosti. Neki su ljudi magnetski privlačni, uvjerljivi i zaraznog optimizma. Svrha je ono što ih čini narcisima ili dobronamjernim. Ako se žele samopromovirati i ne prežu od laži radi sebičnih ciljeva – onda je to narcistička priča. Ako rade za opće dobro – onda je to koristan društveni rad.
       Kako prepoznati narcisa?
        Narcis voli ponizno laskanje. Ne samo voli, nego ga zahtijeva. Ne samo zahtijeva, nego prisiljava na nj. I to ima razarajući učinak. Kako se takav zahtjev širi na veći broj osoba, a osobe koje mu ne udovoljavaju miče iz kruga poznanika i prijatelja, takva narcistična osoba sluša sve manje riječi koje sadržavaju opomenu i savjet. Naposljetku, on je bio u pravu ranije, još dok su drugi sumnjali. Umjesto da pokuša uvjeriti one koji se s njim ne slažu, misli da ima pravo kad ih ignorira – i tako stvara daljnju izolaciju. Rezultat takva ponašanja može biti očit rizik koji vodi u katastrofu.
         Usprkos toplini koju karizmatični ljudi izazivaju, ako su narcistički obojeni, obično nisu u skladu sa svojim emocijama. I slušaju selektivno. Samo ono što im odgovara. Ne vole učiti od drugih. Ne vole učiti druge, nego indoktriniraju, tj. nameću svoje mišljenje. Što su uspješniji – to su njihove greške vidljivije.
Kad mislimo o zlu, često pomišljamo na nešto mračno, crno, zlokobno, nešto što možemo primijetiti golim okom. Možda nam se čini da vidimo sumnjivo lice s tamnim zlobnim očima koje nam odmah jasno daju do znanja da se radi o nečemu neugodnom.
O zlu ne mislimo kao o licemjernom liku koji dolazi u lijepom pakiranju ili, kako se to kaže, vuku u ovčjoj koži, čovjeku s maskom. Maska pokazuje dobronamjernost, a ispod te je maske zloća. Naviknuti smo cijeniti ljepotu, vanjsku ljepotu. A taj vanjski izgled može biti samo površna ljepota iza koje se krije zlo koje se samo pretvara da je dobro. Narcis nas privuče svojom poželjnom ambalažom i mi želimo vidjeti što je u tom paketu. Nemalo se iznenadimo kad vidimo da je ispod lijepe vanjštine zla osoba koja je sebična i koja privlači samo da bi iskoristila.
Zaključak je više nego jasan. Čuvajte se narcisoidnih i narcističnih ljudi jer njihovo ćete slatko zavođenje na kraju skupo platiti.

Ponekad se rasplačem.
P: Uvijek suspregnem ljutnju i nikad ne povisujem ton. Zašto se onda osjećam tako jadno kad ponekad i ja puknem pa se rasplačem i pokažem svoje osjećaje? Zašto mi to tako teško pada? Pa to je ipak samo rijetko, obično samo jednom u desetak pa i više dana.
                                                                           Samokontrolirana
O: Draga moja Samokontrolirana, imate pravo biti ponosni na sebe. Samo jedan dan puknete pa ste deset i više dana mirni. Pa to bi bio veoma dobar rezultat kad bi bila riječ o nekim drugim nadmetanjima. Da se radi o nogometu, pobjeđivali biste najmanje rezultatom 10 : 1. U međuljudskim odnosima, kad netko puca jednom u deset ili petnaest dana, to nije tako dobar rezultat. Pucate zato što desetak dana glumite da se kontrolirate. Razmislite kako bi bilo da se odlučite za malo iskreniju i izravniju komunikaciju u kojoj ne biste skupljali i pucali, nego odmah rekli ono što Vas muči. Onima koji Vas muče. Tako bi i oni i Vi odmah znali na čemu ste, a ne biste se svako malo iznenadili zbog svog pucanja.


Odlomak iz knjige „Neizgovorena pitanja i odgovori“ Ljubice Uvodić-Vranić, Profil, 2014.