Anna Todd POSLIJE SVEGA - drugo poglavlje

Voljela bih reći da me poznati prizori središnjeg Washingtona umiruju dok se vozimo ili da me preplavljuje osjećaj avanture

sa svakim znakom koji ukazuje na to da se sve više približavamo Sveučilištu Washington. Ali zapravo sam u nekom tupilu između planiranja i fiks ideja. Nisam sigurna što Noah uopće govori, ali znam da me ohrabruje i nastoji pokazati kako je uzbuđen zbog mene.

– Evo nas! – vrisne moja majka kad se kroz kamena vrata provezemo u kampus. Uživo izgleda jednako dobro kao u brošurama i na internetu, a mene nije teško impresionirati elegantnim kamenim zdanjima. Stotine ljudi, roditelja koji na rastanku grle i ljube svoju djecu, hrpice novajlija odjevenih od glave do pete u školske uniforme i nekoliko usamljenika sa strane, izgubljenih i zbunjenih, ispunjavaju kampus. Kampus je toliko velik da je to zastrašujuće, ali valjda ću se za koji tjedan priviknuti.

Majka inzistira na tome da me ona i Noah otprate do referade za brucoše. Zadržala je smiješak na licu puna tri sata, a Noah je pažljivo sluša, baš kao i ja.

– Htjela bih vidjeti tvoju sobu prije nego što odemo. Moram se uvjeriti da je sve u redu – reče majka kad je sve konačno gotovo. Očima skenira staru zgradu, pogleda punog neodobravanja. Ona naprosto zna kako u svemu pronaći najgore. Noah se smješka i svima popravlja raspoloženje, te se i majka razvedri.

– Jednostavno ne mogu vjerovati da si na koledžu! Moja jedina kći, studentica, živi sama. Jednostavno ne mogu vjerovati – jadikuje i briše maramicom oči, ali pažljivo da ne pokvari šminku. Noah nas slijedi i nosi moje torbe dok lutamo hodnicima.

– Trebamo B 22... ovo je hodnik C – kažem im. Srećom, ugledam veliko slovo B iscrtano na zidu.

– Ovamo dolje – kažem jer majka kreće u suprotnom smjeru. Sretna sam što sam ponijela malo odjeće, a uz to još samo jednu deku i nekoliko omiljenih knjiga, pa se Noah ne mora puno mučiti noseći stvari, a i ja ću se lakše raspakirati.

– B 22 – otpuhne majka. Njezine potpetice su skandalozno visoke, previsoke za ovoliku šetnju. Na kraju dugog hodnika stavim ključ u stara, drvena vrata. Širom se otvore, a majka ispusti glasan uzdah. Soba je malena, s dva majušna kreveta i dva radna stola. Trenutak poslije otkrivam razlog majčina iznenađenja: jedna strana sobice prekrivena je posterima glazbenih bendova za koje nikad nisam čula, lica na tim posterima prekrivena su piercinzima, a tijela tetovažama. A tu je i djevojka, ispružena preko jednog kreveta, kričavo crvene kose, očiju iscrtanih debelim slojevima crnog tuša i ruku prekrivenih raznobojnim tetovažama.

– Hej – kaže osmjehujući se.

Na vlastito čuđenje, otkrivam da mi je taj smiješak baš zanimljiv.

– Ja sam Steph. Pridigne se na laktove, zbog čega joj dekolte postane još bujniji, prijeteći da će preplaviti rub čipkastog topića, a ja nježno lupnem Nou po cipeli shvativši da se malo previše usredotočio na njezino poprsje.

– H-hej. Ja sam Tessa – protisnem kao da sam odjednom zaboravila na manire.

– Bok, Tessa. Drago mi je. Dobro došla na Sveučilište Washington, gdje su sobe male, a tulumi veliki.

Osmijeh crvenokose djevojke naglo se širi. Zabacuje glavu i grohotom se smije našim prestravljenim facama. Usta moje majke širom su otvorena, s vilicom otprilike do poda, a Noah se nelagodno premješta s noge na nogu. Steph ustaje i prilazi mi, te ovije tanke ruke oko moga tijela. Na tren sam kao zaleđena, iznenađena tim zagrljajem, no odmah potom uzvraćam tu ljubaznu gestu. Na vratima se začuje udarac, u istom trenu kad je Noah spustio moje torbe na pod, i ja se ponadam da je sve ovo samo neka šala.

– Naprijed! – vikne moja nova cimerica. Vrata se otvore i, prije nego što me stigla pustiti iz zagrljaja, dva dečka ulaze u našu sobu.

Dečki u ženskoj spavaonici i to već prvi dan? Možda Sveučilište Washington i nije tako dobra odluka. Ili sam trebala pronaći način da unaprijed doznam sve o svojoj cimerici? Po ispaćenu izrazu majčina lica, zaključujem da i njezine misli idu otprilike u tom smjeru. Jadna žena, izgleda kao da će se svakog trena onesvijestiti.

– Hej, ti si Stephina cimerica? – upita jedan od njih dvojice. Plava kosa stoji mu u zraku, a kroz izbijeljene pramenove tu i tamo izviruje smeđa boja. Ruke su mu posve išarane tetovažama, a naušnice u ušima veličine su novčića.

– Hm... ovaj, da. Moje ime je Tessa – nekako uspijem izvaliti.

– Ja sam Nate. Hej, što si se prepala – kaže smiješeći se i pružajući ruku do mog ramena.

–        Svidjet će ti se ovdje.

Izraz na njegovu licu je topao i ohrabrujući unatoč njegovoj odbojnoj vanjštini.

– Spremna sam, dečki – reče Steph i zgrabi tešku crnu vreću sa svog kreveta. Moje oči bježe prema visokom smeđokosom dečku koji se naslanja na zid. Kosa mu je kuštrava i gusta, podignuta s čela, a metalni ukrasi bliješte s obrva i usana. S crne majice, pogled mi pada na njegove ruke, koje su također prekrivene tetovažama, ne vidi se ni centimetar nedirnute kože. Za razliku od šarenih Steph i Natea, on je potpuno crn, bijel i siv. Visok je i vitak. Svjesna sam da je nepristojno što ga tako gledam, ali nikako ne mogu prestati.

Čekam da se predstavi, kao što su to učinili i njegovi prijatelji, ali on šuti i prevrće očima dajući nam do znanja da mu je dosadno, te izvlači mobitel iz džepa uskih crnih traperica. Definitivno nije razgovorljiv kao Steph ili Nate. Ali daleko je zgodniji. Nešto u vezi s njim mi ne dopušta da maknem pogled s njegova lica. U trenutku kad mi to pođe za rukom, postajem svjesna da me Noah promatra, a ja se pravim da sam buljila samo zato što sam šokirana.

Jer i bila sam, zar ne?

– Vidimo se, Tessa – reče Nate i njih troje odlazi. Duboko sam uzdahnula. Malo je reći da je ovih par minuta bilo nelagodno.

– Naći ćemo ti novu cimericu! – ljutito će majka čim su se vrata uz škljocanje zatvorila.

– Ne, ne može to tako – uzdahnem. – Sve je u redu, majko.

Dajem sve od sebe da sakrijem koliko sam živčana. Ni sama ne znam kako će sve ovo funkcionirati, ali zadnje što želim je da moja zaštitnički nastrojena majka napravi scenu već prvog dana na koledžu.

– Ma sigurna sam da ona ionako neće puno boraviti u sobi – pokušavam uvjeriti i nju i sebe.

– Ne dolazi u obzir. Odmah ti mijenjamo cimericu.

Njezin uredan izgled nije u skladu s ljutitim izrazom lica – duga plava kosa prebačena joj je preko jednog ramena, a ipak je svaka kovrča na svome mjestu.

– Nećeš dijeliti sobu s nekim tko tek tako dopušta dečkima da dolaze. I to tim, tim... huliganima!

Pogledam u njezine sive oči, potom u Nou. – Majko, molim te, daj da prvo vidimo kako će biti. Molim te – preklinjem. Ne mogu ni zamisliti kakav bih kaos izazvala kad bih pokušala u zadnji tren mijenjati sobu. I koliko bi to sve skupa bilo ponižavajuće.

Majka se ponovno okreće oko sebe, odmahuje glavom i dramatično otpuhuje prema darkerskom dekoru na Stephinoj strani sobe.

– U redu – izusti konačno na moje zaprepaštenje. – Ali još ćemo popričati prije nego što odem.