ponedjeljak, 2. studenoga 2015.

MANI GOTOVAC: SNEBIVAŠ ME

MANI GOTOVAC: SNEBIVAŠ ME
PRVO POGLAVLJE
KAMENICA, 13. LIPANJ 2014

Otok, Kamenica
Zora

Ma koji lijep dan! Da se objesiš. Zapuhao vjetrić. More se mreška, kao da si u dječjoj kolijevci. Lelujaš se u plavosivom, u modrozelenom. Prvo jutarnje sunce. 4.48.
– Che nova? Nuša? Što si uranila? Dohodiš a još nije udarilo pet – kaže mi

Mišan dok vadi škafove sa srdelama iz barke i slaže ih na muliću. – Što te ne
 gusta?

– Staros moj Mišane. Dosadilo mi biti sretna, pa to ti je, sve se ranije budim.

– Ti i staros? Sad ćeš u more kako da te vihar nosi.
Ranim jutrom skačem u more na glavu. Uživam u tome.
Danas nekako skačem automatski. Ne mislim hoću li dovoljno odskočiti s kamena, hoću li uroniti duboko u plavo ili ću onako, tek okliznuti površinom. Blagotvorna svježina tijela.
             
*

Plivam daleko od obale. Preko one ograde koja se ne smije prijeći. Jer, kažu, da je tamo
morski pas. Ma daj. Baš me briga za morskog psa. Vrijedi riskirati, vrijedi za ljubavnika.
More je moj jedini odani ljubavnik.
Plivam oko napuštene barke senjane dbk 139. Vidi se jasno taj dbk, broj se s vremenom
isprao. Njezin je vlasnik još prije tri godine dolazio svakodnevno. Mazao je svim
 mogućim uljima. Svaki njezin djeličak. Kupao je, prao, glancao. Satima. Kao da je žena.
Ali nikada s njom nije isplovio. Govorili su Kameničani da nema novaca za benzin. Nitko
nije znao kako se taj čovjek zove. Nitko ga nije poznavao. Ni ja nisam s njim nikada
razgovarala. Onda ga prošlog ljeta više nisam vidjela. Nema ga ni ovoga. Susjedi kažu da je živ, ali više ne pita, mislim za tu barku. A barka stoji. Uspravna, usidrena. Pomalo se raspada i stoji. Dagnje se nastanile na njezinu dnu, farba se otopila, požutjela, vise joj konopci. Odolijeva neverama. Meni je draža ta barka nego sve ove jahte, jet-ski, Yamaha, kruzeri, turboswing za skijanje, gliseri, gumenjaci i sva ta plovila usidrena tu oko mene. Smije mi se Vjetra, a i Val bi se gušio od smijeha da mu to sada kažem. A što mogu kad me ne zanimaju te kvazikrasotice i ti „brzinitisi“. Sve od pet minuta, sve za pet minuta. Što ću im ja? Ionako imaju bezbroj obožavatelja.
Uživam se primiti za konopce stare barke i pustiti se, satima, lelujati, plivati, sva se
dati moru i suncu. Dobro se družimo moje tijelo i tijelo te nasukane brodice pred trošnom
kućom na Otoku, za koji bakice u crnini kažu kako je toliko malen i nevidljiv da je i
sam Bog zaboravio gdje ga je stvorio.

*

Penjem se preko tri urušene stepenice i u dva koraka sam u vrtu. Grozno mi visi guza.
Jebena guza. Ide mi na živce. Ne mogu raditi vježbe, ne mogu joj pomoći.

*

Svakog jutra uobičajeno zalijevam vrt. Ono malo bosionika i ruzmarina i mente i timijana i
tikvica i one tri ruže različitih boja i oblika, jednu divlju, dvije njegovane. Danas mi
se ništa ne da, ne mogu zalijevati, plijeviti korov, doručkovati, čitati, ne mogu. Ne mogu
iščitavati Molièreova Tartuffa. Na jesen ću u toj komediji igrati Orgonovu
majku, onu odvratnu babuskaru koja muči cijelu obitelj. Zaljubila se u jednog od najvećih
manipulatora svih vremena, u gospodina Tartuffa. Samo neka me ne zove redatelj predstave,
i tako neću razumjeti što govori. I baš me briga za njegov najnoviji koncept. Ne mogu čitati
niti ona dva filmska scenarija što stoje već danima na stolu. Znam, rokovi istječu. Ali znam i
da je u pitanju žena umotana u crnu maramu, s tri rečenice u jednom od otočnih dijalekata.
Zapravo, ne mogu ništa. Preplavio me neki osjećaj straha, nečega se, k vragu, bojim. Ne
znam čega i ne znam zašto. Inače u životu, ja se zapravo ne bojim. Jest da uvijek sumnjam u
sve, jest da imam tremu prije svakog susreta s onim tko mi se sviđa, kao i prije svakog
nastupa, ali sumnja i trema nemaju veze sa strahom. Zašto strah? Ma što me to danas
spopalo?

*

Inače ljeti uživam u Kamenici. Svakog trenutka nešto smišljam, snujem, radim, olajavam,
pakiram u glavi i ovome i onome. Svi prijatelji i neprijatelji još uvijek me vide kao vatru
energije.
– Hej Nuša, Bog te neće, još si sva pomamna i razbludna – dovikuje mi stari susjed
tamo preko vrta.
A ja sam danas umorna i plašljiva i nije mi ni do čega.

Uvijek se, i sve se, čini drukčijim od onoga što stvarno jest.
                
*

Umotala sam se u staru dekicu punu rupa i skvrčila na kamenoj klupici. Samo neka ne
zvoni mobitel. Neka me ne zove nitko od familije. Neka me ne zove čak ni Dalibor Matanić
u čijim filmovima uzaludno želim igrati. Nikoga ne mogu čuti. Jedino što bih mogla jest
razgovarati s Valom, s dečkom koji odiše mirisom čistoće, mirisom bjeline, rublja koje se
ljulja na vjetru u mom vrtu u Kamenici.
E, to bih mogla.

*

Prije više od tri godine, na prvom pokusu predstave Harold i Maude, potpuno me zaokupila
pojava mladića koji je radio posao scenskog radnika. Nosio je na leđima golemi
barokni ormar u trenutku kada smo se pogledali. Susreli smo se tamo negdje duboko, tamo
u očnim dupljama. On ima dvije velike svijetleće modre lampe od stotinu slojeva. Umjesto
očiju. Sav je usukan, mršav, plav, modroplav, kao da je sišao sa Chagallovih platna. Ima
izgled dečka koji će svisnuti od ljubavi u potrazi za ljubljenom. Umrijet će sada, evo
tu, na, na sceni. Zbog ljubavi prema ženi koje nema? Ili zbog težine tog ormara na leđima?
Nijedan pokojnik, što sam ih vidjela u životu, nije mi izgledao tako mrtav kao taj dječak.
Približio mi se te noći, nakon probe, približili su mi se i on i ormar, rekao je tiho, ne podižući
glas:
– Vi ubijate bez injekcije?
– Jebem ti život, otkud znaš?
Malo kasnije nalazim listić papira na stolu u kafiću gdje sjedim i pijem svoj obligatni
martini dry.
Piše:
Tko je jednom počeo svjesno umirati, nikada neće ni prestati. Privlačite samo zato što
uvijek iznova umirete.
Piše li to on o meni ili o sebi?
Čitam ponovno taj listić ispisan sitnim izvježbanim rukopisom. Izgleda kao da taj dečko
ništa drugo i ne radi nego piše. Možda ga zato u glumačkom klubu svi zovu „šonjo“. E, taj
dakle šonjo, s drugog stola, ironično mi dovikuje:
– Stavio sam na majicu zadnju kap Christiana Diora iz bočice što sam je našao u vašoj
garderobi. Koristite, vidim, muški parfem. Hoćete li pomirisati?
– Radije bih njuškala tvoj znoj, sinko.


*


Imam 52 godine, a on, taj dečko, valjda negdje oko 24, najviše 26. Očekujem za svojim
stolom njegove modre očne udubine u koje ću zadubiti svoj pogled. Umjesto njih ugledam
tupe, banalne crne oči mog partnera. Harold i Maude je melodrama o starici i dječaku. Taj
tupavac igra Harolda, a ja Maude. On je mlada zvijezda, poznat po brojnim ulogama u
sapunicama, naslovnicama, bicepsima, mladim curama, žuti tisak i sve te stvari. A ja pri
tome nikako, ali nikako, ne mogu upamtiti njegovo ime. Naručim još jedan martini dry.
„Senilna sam, vidiš“, želim reći onom dečku koji nosi ormar. On bi me razumio, a ovaj tu,
ova smiješna zvijezda, laskavo mi šapuće:
– Gospođa Nuša, svakog dana izgledate sve mlađi.

– Ne seri – uzvratim.


Svaki kompliment s predumišljajem uzima komadić duše, a moje je duše još jako malo

ostalo.




BENJAMIN BLACK: CRNOOKA PLAVUŠA

BENJAMIN BLACK: CRNOOKA PLAVUŠA
S engleskog prevela Petra Mrduljaš


Bio je to jedan od onih ljetnih utoraka poslijepodne kada se pitaš je li se Zemlja prestala okretati. Telefon na mom radnom stolu držao se kao da zna da ga motre. Ulicom ispod prašnjava prozora mojega ureda kapali su automobili a malobrojni dobri ljudi našega lijepoga grada besciljno su šetali nogostupom, uglavnom muškarci sa šeširima. Promatrao sam ženu na uglu Cahuenge i Hollywooda kako čeka zeleno na semaforu. Duge noge, uski bež sako s umetnutim jastučićima na ramenima i uska mornarskoplava suknja do koljena. I ona je nosila šešir, ali tako malen da se činilo kako joj je na kosu sletjela ptičica i ondje se zadovoljno ugnijezdila. Pogledala je lijevo pa desno i opet lijevo − očito je nekoć bila jako poslušna djevojčica − pa prešla osunčanu ulicu, otmjeno gazeći po vlastitoj sjeni.
Posao je do tada te sezone slabo išao. Tjedan dana glumio sam tjelohranitelja tipu koji je brzim prekooceanskim avionom doletio iz New Yorka. Imao je plavkastu čeljust i nosio zlatnu narukvicu i prsten na malome prstu s rubinom veličine kupine. Predstavio se kao biznismen, a ja sam odlučio povjerovati u to. Bio je zabrinut i stalno se preznojavao, ali ništa se nije dogodilo i dobio sam honorar. Potom me Bernie Ohls iz šerifova ureda spojio s nekom dragom, sitnom staricom čiji je sin, narkić, popalio zbirku rijetkih novčića njezina pokojnoga muža. Morao sam se poslužiti s nešto sile da se domognem robe, ali ništa ozbiljno. U zbirci je bio novčić s glavom Aleksandra Velikoga i jedan na kojem je bila Kleopatra s onim svojim velikim nosom − što su svi oni vidjeli u njoj?
Oglasilo se zujalo, objavljujući da je netko otvorio vrata veže, a potom sam začuo ženske korake koji su prešli predsoblje i na trenutak zastali pred vratima mojega ureda. Bat visokih potpetica na parketu uvijek nešto probudi u meni. Baš sam zaustio da je pozovem unutra, onim svojim posebnim dubokim glasom koji odašilje poruku: „Ja sam detektiv, možete u mene imati povjerenja“, kadli je sama ušla, bez kucanja.
Bila je viša negoli je djelovala dok sam je gledao kroz prozor, visoka i vitka, širokih ramena i uskih bokova. Drugim riječima, moj tip. Šeširić je imao i koprenu, dražestan vizir od točkaste crne svile koja joj je sezala do vrha nosa − i to vrlo zgodnog vrha vrlo zgodnoga nosa, aristokratskoga, ali ne odviše uskog ni dugog, nimalo nalik na Kleopatrinu divovsku surlu. Nosila je rukavice koje su joj sezale do lakata, svijetle bež nijanse u skladu sa sakoom, izrađene od kože nekog rijetkog stvora koji je kratak život proveo otmjeno skakućući po alpskim klisurama. Imala je lijep smiješak, srdačan, što god to značilo, i malo naheren na neki privlačan, podrugljiv način. Kosa joj je bila plava, a oči crne, crne kao duboko planinsko jezero, vjeđa fino suženih na vanjskim kutovima. Plavuša crnih očiju − to nije česta kombinacija. Pokušao sam joj vidjeti noge. Očito je bog utoraka poslijepodne zaključio da sam zaslužio malo razonode.
- Ja sam Cavendish - reče ona.
Ponudio sam joj da sjedne. Da sam znao da dolazi k meni, bio bih se počešljao i iza ušnih resica nanio malo kolonjske vode. Ali morala se zadovoljiti s takvim kakav sam. Činilo se da nije posve nezadovoljna onime što vidi. Sjela je pred moj radni stol na stolicu koju sam joj pokazao i svukla rukavice prst po prst, proučavajući me mirnim, crnim očima.
- Kako vam mogu pomoći, gospođice Cavendish? - upitao sam.
- Gospođa.
- Oprostite, gospođo Cavendish.
- Prijateljica mi je pričala o vama.
- Da? Sve najbolje, nadam se.
Ponudio sam joj Camel koji sam držao na stolu u kutiji za klijente, ali uzela je svoju torbicu od umjetne kože pa izvadila srebrnu tabakeru i otvorila je palcem. Sobranie Black Russian − što drugo? Kada sam kresnuo šibicu i ponudio joj vatru preko stola, nagnula se naprijed i oborila glavu, spuštenih trepavica, pa vrškom prsta na trenutak dodirnula moju nadlanicu. Svidio mi se njezin bisernoružičast lak za nokte, ali nisam to izgovorio. Ponovno se spustivši na stolicu, prekrižila je noge pod uskom, plavom suknjom i opet mi uputila onaj hladni, procjenjivački pogled. Odmjeravala me bez žurbe.
- Želim da nekoga pronađete - rekla je.
- Dobro. A tko bi to bio?
- Čovjek po imenu Peterson − Nico Peterson.
- Vaš prijatelj?
- Nekoć mi je bio ljubavnik.
Ako je očekivala da ću od šoka progutati zube, grdno se prevarila. - Nekoć? - rekao sam.
- Da. Iščeznuo je, prilično tajnovito, a da se nije čak niti oprostio.
- Kada se to dogodilo?
- Prije dva mjeseca.
Zašto je tako dugo čekala da mi se obrati? Odlučio sam da je to neću pitati, bar ne još. Čudno sam se osjećao na meti tih hladnih očiju iza prozirne mrežice crne koprene. Kao da te netko motri kroz tajni prozor, motri i ocjenjuje.
- Kažete da je iščeznuo - rekao sam. - Mislite, iz vašega života ili općenito?
- I jedno i drugo, čini se.
Čekao sam da nastavi, ali ona se samo nagnula još koji centimetar unatrag i ponovno mi se osmjehnula. Taj smiješak: kao da ga je davno zapalila šibicom i pustila da tinja sam od sebe. Imala je ljupku gornju usnu, istaknutu, kao u bebe, meku i blago nabreklu, kao da je nedavno žestoko ljubila, i to ne bebe. Mora da je osjetila kako me njezina koprena ispunja nelagodom jer je sada podigla ruku i sklonila je s lica. Bez nje su joj oči bile još izražajnije, raskošne nijanse tuljanova crna krzna, od koje mi je nešto zapelo u grlu.
- Dakle, pričajte mi o njemu - rekao sam. - O svojem gospodinu Petersonu.
- Razmjerno visok, kao vi. Tamnokos. Zgodan, na neki slabašan način. Nosi smiješne brčiće u stilu Dona Amechea. Lijepo se odijeva, ili se bar tako odijevao dok se mene pitalo.
Iz torbice je izvadila kratak cigaršpic od ebanovine i gurnula u njega Black Russian. Vještih li prstiju: vitkih, a snažnih.
- Čime se bavi? - upitao sam.
Dobacila mi je pogled s ledenim sjajem u oku. - Od čega živi, mislite? - Zamislila se nad pitanjem. - Sastanči - reče.
Sada sam se ja naslonio u stolici. - Kako to mislite? - upitao sam.
- Upravo tako kako sam rekla. Praktički svaki put kad sam se našla s njime, morao je hitno otići. 'Moram na sastanak s tim tipom. Imam sastanak s tim i tim'. - Bila je dobra imitatorica. Počeo sam stjecati predodžbu o gospodinu Petersonu. On nije zvučao kao njezin tip.
- Znači, zaposlen čovjek - rekao sam.
- Bojim se da njegova zaposlenost nije imala mnogo rezultata. Barem ne onih koje bi čovjek zamijetio, ili ih samo ja nisam zamjećivala. Da njega pitate, rekao bi vam da je agent zvijezda. Ljudi s kojima se tako hitno morao sastajati obično su bili povezani s nekim od filmskih studija.
Bilo mi je zanimljivo što stalno skače iz perfekta u prezent. Ali svejedno sam stekao dojam da je za nju ta ptičica Peterson prošlost. Zašto ga onda želi pronaći?
- Bavi se filmom? - upitao sam.
- Ne bih baš rekla da se njime bavi. Prije prčka po rubovima vršcima prstiju. Postigao je kakav-takav uspjeh s Mandy Rogers.
- To bi mi ime trebalo biti poznato?
- Starleta, Nico bi je nazvao mladom nadom. Zamislite netalentiranu Jean Harlow.
- Jean Harlow je bila talentirana?
Na to se osmjehnula. - Nico je duboko uvjeren da su sve njegove guske labudovi.
Izvadio sam lulu i napunio je. Palo mi je na pamet da mješavina duhana koju pušim sadrži malo Cavendisha. Odlučio sam ne podijeliti s njom tu zgodnu podudarnost jer sam mogao zamisliti umoran osmijeh i podrugljivo trzanje kutka njezinih usana kojim bi reagirala.
- Koliko ste dugo poznavali svojega gospodina Petersona? - upitao sam.
- Ne dugo.
- Koliko bi to dugo bilo?
Slegnula je ramenima, zapravo, tek jedva zamjetno podignuvši desno rame. - Godinu dana? - Izgovorila je to s upitnom intonacijom. - Da vidim. Upoznali smo se ljeti. Moguće u kolovozu.
- Gdje? Gdje ste se upoznali, mislim.
- U klubu Cahuilla. Znate ga? U Palisadesu. Tereni za polo, bazeni, mnogo veselih, bogatih ljudi. Na takvo mjesto ne bi njuškalo kao što ste vi pustili ni da promoli nos kroz automatska vrata. - Nije izgovorila posljednji dio misli, ali svejedno sam ga čuo.
- Vaš suprug je znao za njega? Za vas i Petersona?
- Ne bih mogla reći.
- Ne možete ili ne želite?
- Ne mogu. - Obori pogled na bež rukavice koje je prebacila preko krila. - Gospodin Cavendish i ja imamo − kako da se izrazim? Dogovor.
- Kakav?
- Pravite se blesavi, gospodine Marlowe. Uvjerena sam da vrlo dobro znate o kakvom dogovoru govorim. Moj suprug voli konje za polo i konobarice u koktel-barovima, ne nužno tim redoslijedom.
- A vi?
- Ja volim mnogo toga. Najviše glazbu. Gospodin Cavendish na glazbu reagira na dva načina, ovisno o raspoloženju i trezvenosti. Ili ga ljuti ili ga nasmijava. A nema milozvučan smijeh.
Ustao sam od radnoga stola pa odnio lulu do prozora i zagledao se van, ni u što posebno. U uredu onkraj ulice, tajnica u kariranoj bluzi sa slušalicama u ušima spojenima na diktafon, sjedila je pognuta nad pisaćim strojem i bjesomučno tipkala. Nekoliko puta mimoišli smo se na ulici. Slatko lice, stidljiv smiješak. Od onih djevojaka koje stanuju s majkom i za ručak spravljaju mesnu štrucu. Mnogo je samoće u ovome gradu.


Grégoire Delacourt: POPIS MOJIH ŽELJA

Uvijek lažemo sami sebi.
Ja na primjer dobro znam da nisam lijepa. Nemam plave oči u kojima se muškarci ogledaju, u kojima bi se željeli utopiti pa da ih dođemo spašavati. Nemam stas manekenke, punačka sam, dapače okrugla. Spadam u one koje, kad sjednu, zauzmu sjedalo i pol. Tijelo mi je takvo da me srednje razvijeni muškarac ne može opasati rukama. Ne, ne posjedujem dražesnost onih kojima muškarci šapuću duge rečenice potkrijepljene uzdasima. Prije će biti da ih navodim na kratke izjave. Na sirove fraze. Na golu kost žudnje, bez ukrasnog sala.
Sve ja to znam.
A ipak, koji put, kad Jo nije kod kuće, odem gore u našu spavaću sobu i stanem pred zrcalo garderobnog ormara – moram podsjetiti Joa da ga pričvrsti na zid prije nego se sruši na mene dok se budem ogledala.
Tad zatvorim oči i razodijevam se, nježno, kao što me nitko nikad nije razodijevao. Pritom mi je uvijek malko hladno; drhturim. Kad se svučem do gola, pričekam na tren prije no što otvorim oči. Uživam. Odlutam u mislima. Sanjarim. Pred oči mi opet izlaze ganutljivo mlohava tijela iz knjiga o umjetnosti kojih je bilo posvuda u našoj kući, a potom i ona sirovija, iz časopisa.
Zatim polako otvorim kapke, kao u usporenom filmu. Promatram vlastito tijelo, crne oči, male grudi, kolutove sala oko trbuha, šumu crnih dlačica i pritom mi se učini da sam lijepa, a kunem vam se da u tom trenutku i jesam lijepa, čak vrlo lijepa.
Ta me ljepota ispunja posvemašnjom srećom. Strahovitom snagom.
Uz nju zaboravljam na neugodne stvari. Na pomalo dosadnu kitničarsku radnju. Na klafranje blizanki Danièle i Françoise, vlasnica frizerskog salona CoiffEsthétique pokraj moje radnje. Zaboravljam sve što je nepokretno, učmalo. Kao primjerice život bez dogodovština. Ili ovaj grozni grad bez aerodroma; sivi grad iz kojega ne možete pobjeći i u koji nikad nitko ne svraća, ni kradljivac srdaca ni vitez na bijelome konju.
Arras, 42 000 stanovnika, 4 hipermarketa, 11 supermarketa, 4 restorana brze hrane, nekoliko srednjovjekovnih ulica, jedna memorijalna ploča u Ulici Miroir-de-Venise, koja prolaznicima i zaboravljivima kazuje da se tu 24. srpnja 1775. rodio Eugène-François Vidocq. A onda i moja kitničarska radnja.
Tako goloj i lijepoj pred zrcalom učini mi se da bih trebala samo zamahnuti rukama pa da poletim, lagana, ljupka. Tad bi se moje tijelo pridružilo onima iz knjiga koje su ležale posvuda u kući moga djetinjstva. Tada bi i ono bilo lijepo poput onih naslikanih; sigurno.
No nikad se ne usudim.
Uvijek me prene buka Joovih koraka odozdo. Razdere svilu moga sna. Tad se brzo odjenem. Bjelinu moje puti prekrije sjena. Ja znam za iznimnu ljepotu pod odjećom. No Jo je nikad ne vidi.
Jednom mi je bio rekao da sam lijepa. To je bilo prije više od dva desetljeća, kad sam imala malo manje od dvadeset godina. Bila sam lijepo odjevena: plava haljina, zlatasti pojas, sve u stilu lažnog Diora. Poželio je leći sa mnom. Kompliment je bio upućen mojoj lijepoj haljini.
Eto vidite, uvijek lažemo sami sebi.
Jer ljubav ne bi podnijela istinu.


Elena Ferrante: DANI ZABORAVA

Elena Ferrante: DANI ZABORAVA

S talijanskog prevela Ana Badurina


Jednog travanjskog poslijepodneva, odmah nakon ručka, suprug mi je obznanio da me želi ostaviti. Učinio je to dok smo raspremali stol, djeca su se kao i obično svađala u drugoj prostoriji, pas je sanjao gunđajući kraj radijatora. Rekao mi je da je zbunjen, da proživljava nekakvu fazu umora, nezadovoljstva, možda i malodušja. Dugo je govorio o naših petnaest godina braka, o djeci, i priznao da nema što predbaciti ni njima ni meni. Držao se staloženo kao uvijek, osim što je pretjerano gestikulirao desnom rukom dok mi je djetinjasto se kreveljeći objašnjavao da ga neki prigušeni glasovi, svojevrsni šapat, guraju drugamo. Zatim je preuzeo krivicu za sve ono što se događa i za sobom oprezno zatvorio ulazna vrata ostavivši me skamenjenu kraj sudopera.
Snuždena, noć sam provela u velikom bračnom krevetu razmišljajući. Bez obzira na to koliko sam puta uvijek iznova analizirala recentne događaje našeg odnosa, nisam uspijevala pronaći prave znakove krize. Dobro sam ga poznavala, znala sam da je staložen čovjek, dom i naši obiteljski rituali bili su mu neophodni. Razgovarali smo o svemu, još smo se voljeli grliti i ljubiti, ponekad je znao biti tako zabavan da sam se smijala do suza. Činilo mi se nemogućim da zaista želi otići. A kad sam se sjetila da nije uzeo nijedan od predmeta do kojih je držao, te da čak nije ni pozdravio djecu, bila sam sigurna da u pitanju nije ništa ozbiljno. Proživljava jednu od onih faza o kojima pripovijedaju knjige, kada lik povremeno preburno reagira na uobičajeno nezadovoljstvo životom.
Uostalom, to mu se već dogodilo: od silnog okretanja po krevetu, prisjetila sam se vremena i događaja. Prije mnogo godina, nakon samo šest mjeseci veze, odmah pošto me poljubio, rekao mi je da bi volio da se prestanemo viđati. Bila sam zaljubljena u njega, kad sam to čula, sva sam protrnula, koža mi se naježila. Bilo mi je hladno, otišao je, ostala sam na kamenom parapetu pod dvorcem Sant’Elmo promatrati izblijedjeli grad, more. Ali nakon pet dana nazvao me s nelagodom, opravdao se, rekao je da ga je obuzeo iznenadni gubitak smisla. Taj mi se izraz usjekao u pamćenje, dugo mi se motao po glavi.
Nakon mnogo vremena ponovno ga je upotrijebio, prije manje od pet godina. U to doba družili smo se s Ginom, jednom njegovom kolegicom s Politehničkog sveučilišta, pametnom i obrazovanom ženom iz iznimno dobrostojeće obitelji, koja je odnedavno postala udovica s petnaestogodišnjom kćeri. U Torino smo se doselili nekoliko mjeseci prije, a ona nam je pronašla lijepu kuću s pogledom na rijeku. Grad mi se na prvu nije svidio, djelovao mi je metalno, ali ubrzo sam otkrila da je lijepo promatrati godišnja doba s balkona našega doma: ujesen se vidjelo kako žuti ili crveni zelenilo parka Valentino, dok mu vjetar trga lišće koje se zatim utrkivalo po maglovitom zraku, jurilo po metalno sivoj površini Pada; u proljeće je s rijeke dopirao svjež i iskričav zrak i oživljavao nove mladice, grane stabala.
Brzo sam se prilagodila, tim više što su majka i kći odmah dale sve od sebe da mi sve olakšaju, pomogle su mi da upoznam ulice, odvele me provjerenim trgovcima. No njihova ljubaznost imala je skrivene pobude. Bila sam uvjerena da se Gina zaljubila u Marija, bilo je tu previše prenemaganja, ponekad sam ga otvoreno zadirkivala, govorila mu: zvala je tvoja cura. Branio se s određenim užitkom, zajedno smo se tome smijali, no odnosi s tom ženom u međuvremenu su postali sve prisniji, ne bi prošao ni dan da ne nazove. Jednom bi ga zamolila da je nekamo otprati, drugi bi put u priču uplela i svoju kćer Carlu, kojoj nikako nisu išli zadaci iz kemije, treći bi put tražila knjigu koja više nije u prodaji.
S druge strane Gina je znala biti i odmjereno darežljiva, uvijek bi se pojavila s kakvim darkom za mene i za djecu, posuđivala mi je automobil, često nam je davala ključeve jedne svoje kuće kraj Cherasca kako bismo tamo proveli vikend. Rado smo to prihvaćali, tamo nam je bilo lijepo iako je uvijek prijetila opasnost da se majka i kći odjednom pojave i poremete naše obiteljske navike. Usto uslugu je trebalo i uzvratiti, a ljubaznost se pretvorila u okove koji su nas zarobili. Mario je postupno preuzeo ulogu djevojčina skrbnika, bio je na razgovorima sa svim njezinim nastavnicima, kao da je zamijenio njezina pokojnog oca, a premda je bio zatrpan poslom, u određenom trenutku osjetio se dužnim davati joj poduku iz kemije. Što sam mogla? Neko vrijeme nastojala sam držati udovicu na oku, sve mi je više smetalo kako moga muža prima pod ruku ili mu kroz smijeh govori na uho. A onda mi je jednoga dana sve postalo jasno. S kuhinjskih vrata vidjela sam kako se nakon jedne od poduka mala Carla u hodniku pozdravlja s Mariom i umjesto da ga poljubi u obraz, poljubila ga je u usta. Odjednom sam shvatila da se ne moram brinuti zbog majke, nego zbog kćeri. Djevojka je, možda i nesvjesno, već tko zna koliko dugo odmjeravala moć svog uzljuljanog tijela, svojih nemirnih očiju na mome mužu, a on ju je gledao kao što iz sjene gledamo bijeli zid u koji udara sunce.
Raspravili smo to, ali tiho. Mrzila sam povišene tonove, pretjerano nagle kretnje. Obitelj iz koje potječem glasno je pokazivala osjećaje, a ja sam, osobito u adolescentskoj dobi, čak i kad bih nijemo i s rukama na ušima stajala u nekom kutku naše kuće u Napulju, uvijek na udaru prometa iz Ulice Salvatora Rose, imala osjećaj da sam dio bučnog života i dojam da će se sve nenadano rasuti zbog neke pretjerano reske rečenice, nekog nesmotrenog pokreta tijela. Stoga sam naučila govoriti malo i promišljeno, naučila sam nikada ne žuriti, ne trčati čak ni kako bih stigla na bus, produljiti vrijeme potrebno za svaku reakciju i ispuniti ga tako zbunjenim pogledima, nesigurnim osmijesima. Posao me zatim dodatno disciplinirao. Napustila sam grad s namjerom da se u njega više ne vratim i dvije sam godine provela u uredu za reklamacije jedne aviokompanije u Rimu. Sve dok nakon udaje nisam dala otkaz i počela slijediti Marija po svijetu, kamo god da ga je vodio posao inženjera. Nova mjesta, novi život. A kako bih držala pod kontrolom tjeskobu uzrokovanu promjenama, naposljetku sam naučila strpljivo čekati da svaki osjećaj implodira i pretvori se u miran ton pohranjen u grlu kako ne bih plijenila pozornost.
Ta se samodisciplina tijekom naše male bračne krize pokazala neophodnom. Proveli smo duge besane noći suočavajući se mirno i ispod glasa kako nas djeca ne bi čula, kako prenagljenim riječima ne bismo otvorili neizlječive rane. Mario je bio maglovit poput pacijenta koji ne zna točno nabrojiti svoje simptome, nikada ga nisam uspjela primorati da mi kaže što osjeća, što želi, što da očekujem. Zatim se jednog poslijepodneva vratio kući s posla s prestrašenim izrazom lica, ili to možda nije bio pravi strah, nego odraz straha koji je pročitao na mome licu. Činjenica je da je zaustio da mi nešto kaže, a zatim je u djeliću sekunde odlučio reći nešto drugo. Primijetila sam to, gotovo da mi se učinilo da vidim kako mu se riječi preobličuju u ustima, ali odagnala sam znatiželju da saznam od kojih je to rečenica odustao. Bilo mi je dovoljno osvijestiti činjenicu da je to ružno razdoblje gotovo, da se radilo samo o prolaznoj vrtoglavici. Naglašavajući riječi na neki neuobičajen način, ponovio je izraz koji je upotrijebio prije nekoliko godina i objasnio mi da je u pitanju bio gubitak smisla. Udario mu je u glavu i lišio ga sposobnosti da vidi i osjeća kao inače, no s tim je gotovo, više ga ništa ne muči. Narednog dana prestao se viđati i s Ginom i s Carlom, prestao ju je podučavati kemiju, ponovno je postao onaj stari.
To je bilo tih nekoliko nevažnih incidenata u našoj ljubavnoj priči, one sam ih noći detaljno proučila. Zatim sam, iznervirana što mi san ne dolazi na oči, ustala iz kreveta i pripremila šalicu kamilice. Rekla sam si da je Mario takav: godinama je miran, ni na trenutak se ne da zbuniti, a zatim ga iznenada smete neka sitnica. I sad ga je nešto uznemirilo, ali ne trebam se brinuti, trebam mu samo dati vremena da se oporavi. Ostala sam dugo stajati pred prozorom s pogledom na mračni park i pokušavala ublažiti glavobolju hladnim staklom na koje sam pritisnula čelo. Trgnula sam se tek kad sam čula da se parkira neki automobil. Pogledala sam dolje, to nije bio moj muž. Vidjela sam kako Carrano, glazbenik s četvrtog kata, pognute glave prolazi ulicom, dok mu preko ramena visi velika torba za tko zna koji instrument. Kad je nestao pod stablima na malenom trgu, ugasila sam svjetlo i vratila se u krevet. Sve će se srediti, to je samo pitanje dana.




Pierce Brown: CRVENI USTANAK



Prevela: Andrea Bagović

Paklar


Prvo što moraš saznati o meni jest da sam ja sin svog oca. Kad su došli po njega, učinio sam kako je rekao. Nisam plakao. Ni kad je Društvo emitiralo snimku uhićenja. Ni kad su mu zlatni sudili. Ni kad su ga sivi objesili. Majka me udarila zbog toga. Moj brat Kieran trebao je biti veći stoik od nas dvojice. On je stariji, ja mlađi. Ja sam trebao plakati. A Kieran je cmizdrio kao curica kad je Mala Eo zataknula hemantus u očevu lijevu radnu čizmu i trkom se vratila svome ocu. Moja sestra Leanna tiho je naricala kraj mene. Ja sam samo gledao i mislio kako je šteta što je umro plešući, a bez plesnih cipela.
Na Marsu nije baš neka gravitacija. Tako da moraš povući za noge kako bi se slomio vrat. Bliskima i voljenima dopuštaju da to učine.

Osjećam vlastiti smrad u svom pekodijelu. Načinjeno je od nekakve nanoplastike i vruće je, kao što mu i ime govori. Izolira me od glave do pete. Ništa ne ulazi. Ništa ne izlazi. Osobito ne vrućina. Najgore je što si ne možeš otrti znoj iz očiju. Krvokleto peče kad mi probije iz znojnika na glavi i krene prema lokvicama koje mi se skupljaju pod stopalima. Da i ne govorim o smradu kad pišaš. Što stalno radiš. Moraš uzimati užasno puno vode kroz cjevčicu za piće. Kateter bi valjda riješio problem. Mi biramo smrad.

Bušači iz mog klana nešto tračaju preko koma u mom uhu, a ja jašem na vrhu bušoHvata. Sâm sam u dubokom tunelu, na stroju nalik divovskoj metalnoj ruci što čeprka i čačka po tlu. Iz svog zaštitnog sjedala na vrhu bušilice, ondje gdje bi bio lakatni zglob, upravljam prstima koji tale stijenu. Moji su prsti u kontrolnim rukavicama kojima upravljam mnogobrojnim svrdlima nalik na pipke, nekih devedeset metara ispod sebe. Kažu da čovjeku prsti moraju titrati brzo kao jezičci vatre da bi bio paklar. Moji titraju brže.

Unatoč glasovima u uhu, sâm sam u dubokom tunelu. Moje postojanje svodi se na vibriranje, na odjek mog disanja i vrućinu tako nesnosnu i ubojitu da imam dojam da sam umotan u težak poplun od vruće pišaline.
Nova rijeka znoja probije mi kroz grimizni znojnik navučen preko čela, uđe mi u oči i one me toliko zapeku da postanu crvene kao moja kosa boje hrđe. Nekada sam podizao ruku da si otrem taj znoj i samo bih uzalud zagrebao po viziru pekodijela. I dalje to želim učiniti. Čak i nakon tri godine to bockanje i pečenje znoja živi je užas.

Zidovi tunela oko mog zaštitnog sjedala kupaju se u sumporno žutom kolobaru svjetlosti. Svjetlost slabi kad pogledam uvis, duž tankog okomitog okna koje sam danas izdubio. Iznad mene dragocjeni helij-3 ljeska se poput tekućeg srebra, ali ja gledam u sjene ne bih li opazio zmije jamičarke koje gmižu kroz tamu i traže toplinu moje bušilice. One ti mogu progristi odijelo, probiti oklop, a onda će ti se pokušati zavući u najtoplije mjesto koje nađu, obično u trbuh, da izlegnu jaja. Već su me tako ugrizle. Još sanjam tu zvijer – crnu, nalik na pipak od nafte. Mogu biti debele kao bedro i dugačke kao tri čovjeka, ali mi se bojimo beba. One ne znaju odmjeriti količinu otrova. Njihovi su predci, kao i moji, došli sa Zemlje, a onda su ih Mars i duboki tuneli promijenili.

Jezivo je u tim dubokim tunelima. Usamljeno. Preko grmljavine bušilice čujem glasove svojih prijatelja; svi su oni stariji. No ne vidim ih jer su pola kilometra iznad mene, u mraku. Buše visoko gore, blizu ulaza u tunel koji sam izdubio; siđu s pomoću kuka i konopaca i vise uz stranice tunela da mogu doseći male žile helija-3. Kopaju svrdlima dugim jedan metar i gutaju strugotine. I za njihov rad potrebna je luđačka spretnost stopala i ruku, ali u tom timu ja sam onaj koji zarađuje. Ja sam paklar. Poseban je to soj – a ja sam najmlađi kojeg se itko sjeća.

U rudnicima sam već tri godine. Počneš s trinaest. Kad možeš karati, možeš i krampati. Barem je tako rekao stric Narol. Samo što sam se ja oženio tek prije šest mjeseci, pa ne znam zašto je to rekao.
Eo mi pleše po mislima dok buljim u kontrolni zaslon i namještam prste bušoHvata oko svježe žile. Eo. Ponekad mi je teško razmišljati o njoj drugačije od onoga kako smo je zvali kao djeca.
Mala Eo – sitna djevojčica skrivena ispod crvene grive. Crvene kao ova stijena oko mene, ne baš crvene, nego boje hrđe. Crvene kao naš dom, kao Mars. Eo isto ima šesnaest godina. Ona možda i jest kao ja – iz klana je crvenih kopača, klana pjesme, plesa i zemlje – ali kao da je napravljena od zraka, od etera između zvjezdanog kolaža. Nije da sam ja ikada vidio zvijezde. Ni jedan crveni iz rudarskih kolonija nikada ne vidi zvijezde.

Mala Eo. Htjeli su je udati kad je navršila četrnaest, kao i sve djevojke iz klanova. No ona je uzimala manje dnevne obroke i čekala je da ja navršim šesnaest, što je muška dob za brak, prije nego što si stavi tu vrpcu oko prsta. Rekla je da je znala da ćemo se vjenčati otkako smo bili djeca. Ja nisam znao.

Stani. Stani. Stani!” iznenada prasne stric Narol preko kom-kanala. “Darrowe, stani, čuješ!” Prsti mi se ukoče. On je visoko gore sa svima ostalima. Na svojoj upravljačkoj jedinici gleda me kako napredujem.
“Gdje gori?” upitam ozlojeđeno. Ne volim da me prekidaju.
Gdje gori, pita naš mali paklar.” Stari Barlow hihoće.
Plinski džep, eto ti gdje gori”, odbrusi Narol. On je glasoVođa naše smjene od više od dvjesto ljudi. “Stani. Zovem tim za skeniranje da provjeri detalje prije nego što svi odletimo u pakao.”
“Ovaj plinski džep? Sitan je”, kažem. “Više kao plinski prišt. Mogu ja to.”
Godinu dana na bušilici i već misli da zna gdje mu je šupak, a gdje glava! Koja budala!” grubo dometne Stari Barlow. “Sjeti se riječi našeg zlatnog vođe. Strpljenje i pokornost, mladiću. Strpljenje je bolja polovica hrabrosti. A pokornost je bolja polovica ljudskosti. Slušaj starije od sebe.”
Kolutam očima na taj epigram. Kad bi stariji mogli raditi to što ja mogu, možda bi slušanje i imalo smisla. Ali oni su spori i na rukama i na umu. Ponekad mi se čini da žele da i ja budem takav, a moj stric pogotovo.
“Dobro mi ide”, kažem. “Ako mislite da je tu neki plinski džep, mogu jednostavno iskočiti i skenirati ga ručno. Lako je. Da ne odugovlačimo.”
Propovijedat će mi o oprezu. Kao da im je oprez ikada pomogao. Već stoljećima nismo dobili Lovor.
Želiš da Eo ostane udovica?” smije se Barlow, a glas mu krči od statike. “Dobro, što se mene tiče. Slatka je mala. Probuši taj džep, a nju prepusti meni. Možda jesam star i debeo, ali bušilica mi i dalje ulazi u rupu.
Dvjesto bušača iznad mene zborno se nasmije. Stisnem kontrolne uređaje tako jako da mi pobijele zglobovi na prstima.
Slušaj strica Narola, Darrowe. Bolje da se povučeš dok ne dobijemo očitanje”, dodaje Kieran, moj brat. On je tri godine stariji. Zbog toga misli da je mudar, da više zna. Zna samo za oprez. “Bit će vremena.
“Vremena? Kvragu, to će trajati satima”, odbrusim. Svi su protiv mene u ovome. Svi su u krivu i spori su i ne razumiju da nas od Lovora dijeli samo jedan odvažan potez. Štoviše, sumnjaju u mene. “Ponašaš se kao kukavica, Narol.”
Tišina na drugom kraju linije.
Nije dobro nazvati čovjeka kukavicom ako želiš da surađuje. Nisam to trebao reći.
Ja glasam za to da ti to sam skeniraš”, kriješti Loran, moj bratić i Narolov sin. “Inače ovi iz Game mogu isto tako biti i zlatni – dobit će Lovor valjda po stoti put.
Lovor. Dvadeset četiri klana u podzemnoj rudarskoj koloniji Lykos; po jedan Lovor svaka tri mjeseca. To znači više hrane nego što možeš pojesti. To znači više žižaka za pušenje. Uvezene poplune sa Zemlje. Jantarni napoj s oznakama kvalitete Društva. To znači pobjedu. Klan Gama dobiva ga otkako nas sve služi sjećanje. Stoga se za nas, manje vrijedne klanove, uvijek radi o kvoti, što je dovoljno tek za preživljavanje. Eo kaže da je Lovor mrkva kojom Društvo maše uvijek mrvicu izvan našeg dosega. Tek toliko da bismo shvatili koliko smo zapravo maleni i koliko malo možemo utjecati na to. Mi smo navodno pioniri. Eo kaže da smo robovi. Ja mislim da se samo nikada dovoljno ne trudimo. Nikada dovoljno ne riskiramo zbog tih staraca.
Lorane, začepi s tim Lovorom. Ako on pogodi u plin, izgubit ćemo sve krvoklete Lovore od sada pa do kraja svijeta, mali”, reži stric Narol.
Fuflja. Gotovo da osjećam vonj pića kroz kom. Želi pozvati tim sa senzorima da zaštiti vlastito dupe. Ili se boji. Taj pijanac rodio se upišan od straha. Straha od čega? Naših gospodara, zlatnih? Njihovih sluga, sivih? Tko zna? Malo njih. Koga briga? Još manje. Ustvari, samo jednom čovjeku bilo je stalo do mog strica, a taj je umro kad ga je moj stric povukao za noge.
Moj je stric slabić. Oprezan je i neumjeren je u piću; blijeda sjena mog oca. Kad trepće, zatvara oči dugo i čvrsto, kao da ga boli što svaki put kad ih otvori, opet ugleda svijet. Ne vjerujem mu tu dolje u rudnicima, a ni bilo gdje drugdje, što se toga tiče. No majka bi mi rekla da ga slušam, podsjetila bi me na to da poštujem starije. Iako sam oženjen, iako sam paklar svoga klana, ona bi mi rekla da moji “plikovi još nisu postali žuljevi”. Poslušat ću ga, premda me to izluđuje kao i znoj koji me pecka po licu.
“Dobro”, promrsim.

Stisnem šaku bušilice i čekam da mi se stric javi iz sigurnosti svoje komore iznad dubokog tunela. To će trajati satima. Računam. Osam sati do zviždaljke. Da pobijedim Gamu, moram održati tempo od 156,5 kila na sat. Timu za skeniranje trebat će dva i pol sata da dođe ovamo i odradi svoj posao, i to u najboljem slučaju. Znači da ću poslije toga morati ispumpavati 227,6 kila na sat. Nemoguće. Ali ako nastavim i otplišam taj davež od skeniranja, onda je naš.
Pitam se znaju li stric Narol i Barlow koliko smo blizu. Vjerojatno. Vjerojatno samo misle da nikada ništa nije vrijedno riskiranja. Vjerojatno misle da će nam božanska intervencija splišati sve izglede. Gama dobiva Lovor. To je tako i tako će uvijek biti. Nama iz Lambde preostaje samo spajati kraj s krajem sa svojim namirnicama i oskudnim potrepštinama. Nema uzdizanja. Nema padanja. Ništa nije vrijedno rizika promjene u hijerarhiji. Moj otac shvatio je to na užetu.
Ništa nije vrijedno riskiranja života. Na prsima osjećam bračnu vrpcu od kose i svile koja mi se ljulja na konopcu oko vrata i mislim na Eoina rebra.

Ovaj mjesec vidjet ću joj još nekoliko tih krhkih stvarčica kroz kožu. Ona će meni iza leđa odlaziti prositi ostatke od obitelji iz klana Gama. Ja ću se praviti da ne znam za to. Ali ipak ćemo biti gladni. Ja previše jedem jer imam šesnaest godina i još rastem; Eo laže i govori da nikad nema puno apetita. Neke žene prodaju se za hranu i luksuzne predmete limenima (sivima, da budem tehnički korektan), vojničkim trupama Društva u našoj maloj rudarskoj koloniji. Ona ne bi prodavala svoje tijelo da nahrani mene. Ili bi? A onda razmislim o tomu. Ja bih učinio bilo što da nahranim nju…
Pogledam dolje, preko ruba bušilice. Dug je pad do dna rupe koju sam iskopao. Nema ničega osim rastaljene stijene i zvrndanja svrdla. No prije nego što uopće shvatim što radim, eto me izvan sigurnosnih pojasa, sa skenerom u ruci, uskačem u ponor od sto metara i padam prema prstima bušilice. Da usporim pad, odbijam se amo-tamo od okomitih zidova rudarskog okna i dugačkog, vibrirajućeg kućišta svrdla. Kad ispružim ruku da se primim za zupčanik odmah iznad prstiju bušilice, provjerim ima li u blizini kakvo gnijezdo jamičarki. Deset svrdlastih prsta žari se od vrućine. Zrak titra i krivi se. Osjećam vrućinu na licu, osjećam da mi bode oči, da me peče po trbuhu i jajima. Ta svrdla rastopit će ti kosti ako ne paziš. A ja ne pazim. Ja sam samo spretan.

Spustim se jednom rukom preko druge i na noge se zavučem između prstiju bušilice kako bih mogao spustiti skener dovoljno blizu plinskog džepa da dobijem očitanje. Vrućina je nepodnošljiva. Ovo je bila pogreška. Neki glasovi viču na mene preko koma. Gotovo se očešem o jedno svrdlo kad se najzad spustim dovoljno blizu plinskog džepa. Skener mi titra u ruci dok očitava. Odijelo mi ključa i njušim nešto slatko i oštro, kao zagorjeli sirup. Paklarima je to miris smrti.


F. William Engdahl: IZGUBLJENI HEGEMON

DŽIHAD DOLAZI U NJEMAČKU




Prije samo nekoliko godina javna rasprava o primjeni islamskoga šerijatskog prava u Njemačkoj bila bi nezamisliva. Čak je i sam izraz bio nepoznat većini obrazovanih ljudi. A i druge arapske riječi poput fetve, burke, salafista, sunita, šijita, alavita i, najvažnije, džihada bile su strane prosječnom Nijemcu.
Stanje stvari glede unutarnjeg svijeta islama i njegovih mnogobrojnih struja drastično će se promijeniti nakon 11. rujna 2001. zbog odluke vlade Sjedinjenih Američkih Država da započnu “rat protiv terorizma”. Unatoč žestokom nijekanju predsjednika Georgea W. Busha, većini je Amerikanaca bilo jasno da su “teroristi” vašingtonskog rata protiv terorizma “islamski teroristi”, a ne kakva inačica Baader‑Meinhofa ili frakcija Crvene armije.
Dramatičan niz psiholoških i napadačkih akcija američke vojske poslije rušenja triju nebodera Svjetskog trgovačkog centra 11. rujna te napada na Pentagon stvorili su globalni inkubator za razmnožavanje islamskih antagonističkih skupina koje se pozivaju na pravo tumačenje Kurana kao svoj vodič.

Gotovo nezamijećeno, bar kada se radi o većini vlada, fundamentalistički islam ili salafistički džihadizam, kako ga neki sada nazivaju, počeo se širiti i po Njemačkoj, najuspješnijoj i najstabilnijoj zemlji Europske unije. Ukorijenio se među nezadovoljnom i uglavnom nezaposlenom mladeži čiji su roditelji ili bake i djedovi većinom potjecali iz udaljenih turskih seoskih područja Anatolije ili islamskih regija Afrike pa postali “gostujući radnici” (gastarbajteri) obavljajući slabo plaćene poslove u njemačkim čeličanama i drugoj teškoj industriji.
Do kraja prvog desetljeća novoga stoljeća u Njemačkoj je radikalni islam postao uznemirujuće glasovit.

U najvećoj raciji protiv muslimanskih ekstremističkih organizacija u povijesti Savezne Republike Njemačke, 14. lipnja 2012. godine, Savezno ministarstvo unutarnjih poslova zabranilo je islamsku salafističku udrugu Millatu Ibrahim i započelo kriminalističku istragu protiv Dawa FFM‑a i DWR‑a (“Die Wahre Religion”, Prave religije).
Čelnici Milatu Ibrahima uhićeni su mjesec dana prije toga, u svibnju iste godine pri prosvjedima u Bonnu kada su članovi izboli nekoliko policajaca nakon što se jedan od vođa, Denis Mamadou Cuspert pojavio na YouTubeu pozivajući na džihad protiv njemačkog kancelara i ministara jer su se u Egiptu upustili u rat protiv islama.

Cuspert, podrijetlom iz razorene obitelji njemačko‑ganskih roditelja bivši je “gangsta rapper” umjetnička imena Deso Dogg. Preobratio se na islam i počeo propovijedati pod raznim imenima uključujući ime Abu Talha al‑Almani. Kao Abu Talha al‑Amani, Cuspert je postavio raznovrsne islamske džihadističke pjesme pozivajući na nasilnu džihadističku akciju protiv Savezne Republike Njemačke i veličajući Osamu bin Ladena.

Uspio je pobjeći u Egipat i potom se navodno pojavio u Siriji boreći se s Frontom al‑Nusra povezanom s Al‑Qa’idom tvrdeći na snimkama da želi umrijeti kao mučenik.
Zastrašujući scenarij kojeg su se grozile njemačke policijske snage sigurnosti počeo se ostvarivati – fundamentalistički fanatici, salafistički džihadisti koji odlaze iz Njemačke u ratna područja poput Sirije i Egipta te se naposljetku vraćaju iz džihada u Europu kao prekaljeni veterani.
Zabrana organizacije Millatu Ibrahim bila je sprovedena u Berlinu, u Bavarskoj, u Hesseu, Hamburgu, Donjoj Saskoj, Sjevernoj Rajni‑Westfaliji i Schleswig‑Holsteinu. Zasnivala se na činjenici da je Millatu Ibrahim organizacija “usmjerena protiv ustavnog reda i koncepta međunarodne tolerancije”. Organizacija Millatu Ibrahim učila je svoje sljedbenike da odbace njemački zakon i slijede islamsko šerijatsko pravo te da su “nevjernici neprijatelji”.
Dana 13. ožujka 2013. godine odvila se druga runda racija njemačke policije protiv radikalnih salafističkih organizacija u Sjevernoj Rajni‑Westfaliji i Hessenu. Uzroci jačanja radikalnog islama u Njemačkoj bili su puno dublji i puno zloslutniji nego što je većina Nijemaca pretpostavljala.

München: džihadistička baza Europe
U Münchenu je Muslimansko bratstvo, tajna džihadistička organizacija o kojoj ćemo detaljno izlagati u ovoj knjizi, osnovala “mostobran” za širenje džihadističkog islama po Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi. Zadobili su kontrolu nad Münchenskim islamskim centrom (Islamisches Zentrum München) u Wallnerstrasse, pokrajnjoj uličici u Münchenu, u katoličkoj Bavarskoj. Opskurna džamija navedena je u nekim islamskim knjigama kao jedna od četiri najvažnije džamije u svijetu, odmah uza Svetu džamiju u Meki i Plavu džamiju u Istanbulu.
Münchensku džamiju, isprva izgrađenu uz pomoć njemačke vlade i tijekom hladnog rata rabljenu kao CIA‑inu bazu za raspoređivanje antikomunističkih muslimana protiv Sovjetskog Saveza preuzelo je Muslimansko bratstvo 1970‑ih. Münchenska je džamija bila utočište međunarodnih vođa tajnoga Muslimanskog bratstva sve do prvog desetljeća 21. stoljeća. Kao središte koje kontrolira Muslimansko bratstvo, Münchenski islamski centar postao je suosnivatelj Središnjeg muslimanskog vijeća u Njemačkoj (Zentralrat der Muslime in Deutschland, ili ZMD‑a.)

Salafistički džihadizam
Salafizam je u Njemačkoj nakon racija 2012. i 2013. godine postao gotovo udomaćena riječ. Postao je zamjena za pojam “musliman” mnogima koji nisu potanje poznavali ključne razlike između bezbrojnih muslimanskih skupina i struja. U zbilji je podrazumijevao vrlo malen broj muslimana, no takvih čiji je glas dopirao puno dalje od njihova broja.
Bundesamt für Verfassungsschutz (BfV), njemački ekvivalent američkog FBI‑a, procijenio je da je u vrijeme racija u Njemačkoj bilo aktivno oko 29 islamističkih skupina s oko 35.000 članova koje su željele uspostaviti “kuransku državu” u Njemačkoj temeljenu na islamskom šerijatskom pravu. Prosudio je da je među njima oko 4000 salafista. Za njih je rečeno da su najbrže rastuća islamska skupina u Njemačkoj unutar tadašnje muslimanske populacije koja je, prema službenoj procjeni, brojila 4,3 milijuna. Neslužbene procjene čak su dosizale 7 milijuna uključe li se ilegalni ili neregistrirani muslimanski useljenici.

Salafizam, politički naziv onog što se katkad naziva islamskim fundamentalizmom, vuče korijene iz ultrakonzervativnog vahabitizma sunitskog islama prevladavajućeg u Saudijskoj Arabiji. Iako strog, desetljećima je bio pasivan tj. nije bio politički agresivan. No to se promijenilo. Prema Gillesu Kepelu, stručnjaku za islamski salafizam koji ga je desetljećima izučavao, unutar salafizma tijekom 1990‑ih pojavila se nova, radikalna struja – salafistički džihadizam koji opravdava džihad u obliku nasilja i terorizma ne bi li se shvatili njihovi politički ciljevi uvođenja strogoga šerijatskog prava i u konačnici stvaranja globalnog islamskog velikog kalifata, globalne svjetske vlade koja će djelovati prema strogim islamskim zakonima.
Izvori salafizma sežu unatrag do tajnoga, nezakonitog egipatskog pokreta koji je nastao tijekom 1920‑ih pod imenom Muslimansko bratstvo. Neki dijelovi njemačkih vlasti shvatili su da salafističko odbijanje svega ne‑muslimanskog – uključujući “glavninu europskog društva” – i propagiranje žestokog džihada čine eksplozivan koktel.

“Kuran u svakome njemačkom domu...”
U listopadu 2011. godine, samo nekoliko tjedana prije velikih policijskih racija protiv salafističkih organizacija diljem Njemačke, Ibrahim Abou Nagie, četrdesetsedmogodišnji palestinski salafistički imam iz Kölna, vođa skupine skromna, nepretenciozna imena “Die Wahre Religion (Istinska religija)”, najavio je kampanju darivanja dvadeset i pet milijuna primjeraka Kurana na njemačkom jeziku diljem Njemačke, Švicarske i Austrije, kampanju razvidno drukčije taktike od otvorenog nasilja i napadanja policije.
No unatoč njegovoj blagoj i prijateljskoj pojavi i mekom glasu, Nagieja je Bundes Verfassungsschutz držao jednim od najopasnijih islamističkih džihadista u Saveznoj Republici Njemačkoj. Njegova je poruka bila jednostavna: ili će osoba prigrliti “pravi islam” salafističkog tipa ili će otići u pakao. Propovijedao je da je demokracija politička tvorevina koju treba odbaciti u korist šerijatskog prava.
Njegova kuranska akcija bila je usmjerena, tvrdio je, na pružanje mogućnosti “nespašenim” Nijemcima da spoznaju pravu religiju. Akcija je bila organizirana u svakome većem njemačkom gradu s više od stotinu stolova u javnim trgovačkim ulicama. Ipak, na svojim videosnimkama i u rukopisima isti taj Nagie propovijedao je opravdanost primjene nasilja protiv takozvanih “Kuffara”, ne‑vjernika.

Nagiejevoj kuranskoj akciji pridružile su se druge salafističke džihadističke organizacije iz Njemačke uključujući DawaFfm iz Hessena. Abdellatif Rouali, vođa DawaFfm‑a, bio je pod službenom istragom ureda frankfurtskoga javnog tužitelja zbog novačenja mladih muslimana za inozemnu obuku u specijalnim kampovima kako bi se borili u džihadističkim ratovima po stranim državama. Uhićen je u veljači 2011. Njegova se organizacija naizgled bavila dobročinstvima sklanjajući nemirnu i nezaposlenu muslimansku mladež s ulica. DawaFfm sponzorirala je nogometne utakmice za mlade muslimane i seminare o islamu na kojima su gostovali najradikalniji i najkarizmatičniji njemački salafistički, džihadistički imami.

Abdellatif Rouali, Ibrahim Abou Nagie, Pierre Vogel i Mohamad Mahmoud alijas Usama al‑Gharib bili su srce najekspanzivnijega vjerskog pokreta u Njemačkoj – salafističkog džihadizma. Usama al‑Gharib, smatran za jednog od najopasnijih salafista u Njemačkoj, nedavno je preselio svoj stožer iz Solingena u Erbach, u Hessen‑Odenwaldu.
Prema procjeni njemačkih vlasti i informacijama dobivenim iz policijskih racija 2012. i 2013. godine izronila je slika ekstremno dobro podmazanog džihadističkoga novačiteljskog mehanizma koji je ciljao ranjivu mladež uključujući i onu ne‑muslimansku, davao im prividno snažan identitet i transformirao ih u fanatične zaluđenike fundamentalističkim islamom.

Sa strpljenjem pauka...
Ono što su Nagie i drugi salafistički propovjednici džihadizma širili po ulicama i useljeničkim getima Njemačke u toj zemlji nije predstavljalo ništa osobitog. Ali dok su oni privlačili pozornost njemačke policije i tužitelja nasrćući noževima na policijske službenike i sudjelovali u nasilnim sukobima s nevjernicima te poklanjali Kurane na njemačkom jeziku, druga je vrsta islamizma ondje širila svoj utjecaj. Za vanjski svijet projicirali su kultiviranu predodžbu demokracije, tolerancije, vjerske slobode. Zbilja je bila posve suprotna.
Pod krilaticom “Gradite škole, a ne džamije” i “Obrazovanje je naš džihad”, povučeni imam turskog podrijetla imena Fethullah Gülen također je širio svoj međunarodni islamski fundamentalizam. Njegova metoda bila je takva da je čak i njemačka javnost zaposlena njegovanjem dijaloga između izvornih Nijemaca i islamskih Turaka u Njemačkoj vrlo malo znala o Gülenovoj organizaciji i njezinoj pravoj naravi.
Njegov pokret potiho je i učinkovito djelovao kroz posebne škole, to jest mjesna čitateljska središta za proučavanje Kurana. Osnovao je bezbrojne “Kuće svjetla” (Lichthäuser) koje su njegovi sljedbenici nazivali “uobičajenim studentskim životnim kolektivima”. Zapravo su to bili (samo muški) centri skupnog prebivanja gdje su se zahtijevali stroga stega, apsolutna poslušnost, obvezno čitanje Kurana, petokratne dnevne molitve i stalno proučavanje Gülenovih radova.
Gülenovi su ljudi izgradili posebne škole, privatne srednje škole koje su nazivali gimnazijama, poput nove, 17 milijuna eura vrijedne kölnske Dijaloške gimnazije u Köln‑Buchheimu. Sve u svemu, tajanstveni Gülenov pokret ima, procjenjuje se, stotinu ili više obrazovnih centara diljem Njemačke, dvanaest njih samo u Berlinu. Oni su promišljeno vrbovali darovite učenike, najčešće njemačku djecu turskog podrijetla kao kadar za izgradnju budućeg utjecaja.
Gülen je krajnje pomno gradio javnu predodžbu “umjerenog” islama, ekumenske islamske struje koja traga za međuvjerskim dijalogom. Gülenova organizacija u Njemačkoj je od 2012. godine osnovala petnaest “dijaloških udruga” poput Berlinskog foruma za interkulturalni dijalog (Forum für Interkulturellen Dialog ili FID). Udruge su organizirale skupove pozivajući razne rabine, svećenike i imame. Često su izabrani gosti bili pozivani u Gülenov dom u Istanbulu gdje je njegov utjecaj na vladajuću Erdoğanovu AKP u to vrijeme bio ogroman.

Gülenovi ljudi bili su meštri u penjanju k vrhu. Predsjedatelj Tursko‑njemačkog akademskog saveza (Türkisch‑Deutscher‑Akademischer Bund e.V.), Alp Saraç bio je član Gülenova pokreta. Bivša predsjednica njemačkog Bundestaga Rita Süssmuth bila je u upravi Foruma za interkulturalni dijalog (FID‑a) Gülenova pokreta u Berlinu. Hesenski ministar pravosuđa Jörg‑Uwe Hahn (FDP), Ruprecht Polenz (CDU) i berlinski senator Ehrhart Körting (SPD) gostovali su na manifestacijama Gülenove skupine.
U travnju 2013. godine u dortmundskom kompleksu Westfalenhallen, nekadašnja popularna voditeljica talk‑showa na TV ARD‑u, Sabine Christiansen, bila je domaćica događaja kojemu je nazočilo oko 8000 uzvanika. Službeni pokrovitelj spomenutog bila je ministrica vanjskih poslova (Staatsekretärin) Cornelia Pieper (FDP). Organizator događaja koji je slavio tursku, kao i njemačku kulturu bio je slabo poznati Akademski savez za savjetovanje u obrazovanju (Academy Verein für Bildungsberatung), registriran u Frankfurtu i s medijskim partnerom World Media Group iz Offenbacha. Obje organizacije bile su dio mreže Fethullaha Gülena.
Daleko od sretne, vjerski tolerantne zajednice ljubavi, prema bivšim članovima je – koji su pobjegli iz Gülenove sekte i progovorili o unutarnjem životu u Gülenovim njemačkim “kućama svjetla” pod uvjetom da ostanu anonimni – stvarnost unutar organizacije bila sve samo ne bratska ljubav. Opisali su ju kao ultrakonzervativnu i strogo stegovnu, sličnu scijentološkoj sekti. Glavno učenje navodno je bilo hizmet, to jest ropsko “služenje”. Pokoravajući se zapovijedima Gülena i njegovih poručnika, služilo se Alahu, tako su opisali.
Ključan je bio Kuran i potpuna poslušnost Gülenu koji je s članovima komunicirao preko interneta iz svojeg utočišta u Pennsylvaniji ili preko svojih poručnika. Bivši članovi Gülenove sekte opisali su kako je Gülen držan za neku vrstu “novog Mesije” čiji spisi utiru put razumijevanju Kurana i istinskom islamu. Cilj mu je bio stvaranje novog doba u kojemu će islam vladati nad cijelim zapadnim svijetom. Poput njihove bliske braće u egipatskom Muslimanskom bratstvu, služili su cilju pod obmanjujućom fasadom umjerenosti.
Prema Der Spiegelovu nizu članaka o Gülenovoj organizaciji, u jednoj propovijedi u Turskoj, Gülen je rekao svojoj sljedbi:

Morate prodrijeti u arterije sustava i nitko vas ne smije zamijetiti dok ne dosegnete središta moći... Dok uvjeti ne sazru, vi (sljedbenici) morate tako činiti. Napravite li što prerano, svijet će nam razbiti glave i muslimani će posvuda patiti. ... Morate čekati vrijeme kada ćete osvojiti svu moć u državi... Do toga vremena svaki bi načinjeni korak bio preuranjen – poput razbijanja jajeta ne pričekavši četrdeset dana da se izlegne. Bilo bi to poput ubijanja pileta unutra.

Nizozemski sociolog Martin van Bruinessen usporedio je Gülenovu organizaciju i njezinu međunarodnu mrežu škola, poslovnica, banākā, televizijskih postaja i tiska s tajnim rimokatoličkim društvom Opus Dei. Ugledna njemačka stručnjakinja za islam, profesorica Ursula Spuler‑Stegemann sa Sveučilišta u Marburgu nazvala je Gülenov pokret “najvažnijim i najopasnijim islamskim pokretom u Njemačkoj. Oni su posvuda”.
Preko Wikileaksa su 2010. godine procurili brzojavi američkog veleposlanstva uključujući i poruku o utjecaju Gülenove organizacije u Erdoğanovoj Turskoj. Ondje je opisana kao najmoćnija islamska skupina u Turskoj koja kontrolira glavne trgovačke grane i ključne dijelove gospodarstva i duboko je ukopana u državne političke institucije.
Kada su četiri člana turskog parlamenta iz oporbene stranke CHP posjetila u zatvoru Gülenova kritičara Hanefija Avcija nakon što je pisao o Gülenovu preuzimanju turskih nacionalnih policijskih institucija, dali su izjavu za tisak. Rekli su kako su znali da je “pokret iznimno dobro organiziran unutar policije”. I dodali: “Ipak, daljnja otkrića su nas zapanjila. Tursku obavještajnu službu i KOM (Odjel za krijumčarenje i organizirani kriminal) država je prestala kontrolirati pa više nisu potpadali pod njezine zakone...”

Određene osobe u Turskoj i drugdje sumnjale su da bi ogromni fondovi za financiranje svijetom rasprostranjena Gülenova pokreta mogli potjecati iz dobiti turskoga organiziranog kriminala uključujući promet afganistanskim heroinom. No, bez obzira na to odakle potjecala njihova financijska sredstva, bilo je jasno da Gülenovi ljudi bacaju guste mreže duboko u njemačko društvo.
Gülenovi se sljedbenici nisu otvoreno organizirali za džihad i nisu poklanjali Kurane po ulicama Njemačke i drugih zemalja. Niti im je središnjica bila u Njemačkoj ili Turskoj. Ne, Gülen je svojom svjetskom mrežom – za koju se govori da je vrijedna više od 80 milijarda – upravljao iz ogromna, udaljena imanja u istočnoj Pennsylvaniji gdje su dva bivša CIA‑ina visoka dužnosnika organizirala njegovo “samonametnuto” progonstvo iz Turske 1999. godine. Gülenovi ljudi djelovali su na opasniji način, iz potaje, iza fasade tolerancije i međuvjerskog dijaloga.
Bivši šef ruske obavještajne službe nazvao je Gülenov pokret “CIA‑inom frontom”. Bivši šef turske obavještajne službe, Osman Nuri Gundes, tvrdi u svojim memoarima da svjetski islamski pokret Fethullaha Gülena s bazom u Saylorsburgu, u Pennsylvaniji, od sredine 1990‑ih pruža paravan CIA‑i i da je 1990‑ih pokret “osigurao zaklon 130‑orici CIA‑inih agenata” po svojim školama u Kirgistanu i Uzbekistanu.

Netom poslije propasti Sovjetskog Saveza, CIA i američko Ministarstvo vanjskih poslova upustili su se u operacije diljem svijeta kako bi potkopali vlasti odane staroj Moskvi i postavili proameričke i pronatovske režime po bivšim republikama Sovjetskog Saveza. Turčin Gülen igrao je i nastavlja igrati najvažniju i vrlo dobro skrivenu ulogu u tom podrivanju. On će se na ovim stranicama spominjati bezbroj puta dok golemi opseg njegove moćne mreže bude izranjao na površinu u drugim zemljama.

Prije 2001. godine i kaosa na području središnje Azije i bivšeg Sovjetskog Saveza, salafizam jedva da je bio na službenim radarskim zaslonima Njemačke ili drugih europskih vlada s izuzetkom nekoliko tajnih službi. Zašto se nekadašnja pasivna fundamentalistička islamska, salafistička dogma pretvorila u radikalni salafistički džihadizam? Odgovor treba potražiti u Washingtonu i CIA‑inu planu radikalizacije islamskog svijeta počevši s Afganistanom i Irakom. U ratu protiv terorizma Washington je odlučio svojega bivšeg saveznika, Muslimansko bratstvo, pretvoriti u novu “predodžbu neprijatelja”. Irački rat 2003. godine trebao je obilježiti ovaj radikalni preokret CIA‑ine politike prema islamu.