ponedjeljak, 2. studenoga 2015.

Elena Ferrante: DANI ZABORAVA

Elena Ferrante: DANI ZABORAVA

S talijanskog prevela Ana Badurina


Jednog travanjskog poslijepodneva, odmah nakon ručka, suprug mi je obznanio da me želi ostaviti. Učinio je to dok smo raspremali stol, djeca su se kao i obično svađala u drugoj prostoriji, pas je sanjao gunđajući kraj radijatora. Rekao mi je da je zbunjen, da proživljava nekakvu fazu umora, nezadovoljstva, možda i malodušja. Dugo je govorio o naših petnaest godina braka, o djeci, i priznao da nema što predbaciti ni njima ni meni. Držao se staloženo kao uvijek, osim što je pretjerano gestikulirao desnom rukom dok mi je djetinjasto se kreveljeći objašnjavao da ga neki prigušeni glasovi, svojevrsni šapat, guraju drugamo. Zatim je preuzeo krivicu za sve ono što se događa i za sobom oprezno zatvorio ulazna vrata ostavivši me skamenjenu kraj sudopera.
Snuždena, noć sam provela u velikom bračnom krevetu razmišljajući. Bez obzira na to koliko sam puta uvijek iznova analizirala recentne događaje našeg odnosa, nisam uspijevala pronaći prave znakove krize. Dobro sam ga poznavala, znala sam da je staložen čovjek, dom i naši obiteljski rituali bili su mu neophodni. Razgovarali smo o svemu, još smo se voljeli grliti i ljubiti, ponekad je znao biti tako zabavan da sam se smijala do suza. Činilo mi se nemogućim da zaista želi otići. A kad sam se sjetila da nije uzeo nijedan od predmeta do kojih je držao, te da čak nije ni pozdravio djecu, bila sam sigurna da u pitanju nije ništa ozbiljno. Proživljava jednu od onih faza o kojima pripovijedaju knjige, kada lik povremeno preburno reagira na uobičajeno nezadovoljstvo životom.
Uostalom, to mu se već dogodilo: od silnog okretanja po krevetu, prisjetila sam se vremena i događaja. Prije mnogo godina, nakon samo šest mjeseci veze, odmah pošto me poljubio, rekao mi je da bi volio da se prestanemo viđati. Bila sam zaljubljena u njega, kad sam to čula, sva sam protrnula, koža mi se naježila. Bilo mi je hladno, otišao je, ostala sam na kamenom parapetu pod dvorcem Sant’Elmo promatrati izblijedjeli grad, more. Ali nakon pet dana nazvao me s nelagodom, opravdao se, rekao je da ga je obuzeo iznenadni gubitak smisla. Taj mi se izraz usjekao u pamćenje, dugo mi se motao po glavi.
Nakon mnogo vremena ponovno ga je upotrijebio, prije manje od pet godina. U to doba družili smo se s Ginom, jednom njegovom kolegicom s Politehničkog sveučilišta, pametnom i obrazovanom ženom iz iznimno dobrostojeće obitelji, koja je odnedavno postala udovica s petnaestogodišnjom kćeri. U Torino smo se doselili nekoliko mjeseci prije, a ona nam je pronašla lijepu kuću s pogledom na rijeku. Grad mi se na prvu nije svidio, djelovao mi je metalno, ali ubrzo sam otkrila da je lijepo promatrati godišnja doba s balkona našega doma: ujesen se vidjelo kako žuti ili crveni zelenilo parka Valentino, dok mu vjetar trga lišće koje se zatim utrkivalo po maglovitom zraku, jurilo po metalno sivoj površini Pada; u proljeće je s rijeke dopirao svjež i iskričav zrak i oživljavao nove mladice, grane stabala.
Brzo sam se prilagodila, tim više što su majka i kći odmah dale sve od sebe da mi sve olakšaju, pomogle su mi da upoznam ulice, odvele me provjerenim trgovcima. No njihova ljubaznost imala je skrivene pobude. Bila sam uvjerena da se Gina zaljubila u Marija, bilo je tu previše prenemaganja, ponekad sam ga otvoreno zadirkivala, govorila mu: zvala je tvoja cura. Branio se s određenim užitkom, zajedno smo se tome smijali, no odnosi s tom ženom u međuvremenu su postali sve prisniji, ne bi prošao ni dan da ne nazove. Jednom bi ga zamolila da je nekamo otprati, drugi bi put u priču uplela i svoju kćer Carlu, kojoj nikako nisu išli zadaci iz kemije, treći bi put tražila knjigu koja više nije u prodaji.
S druge strane Gina je znala biti i odmjereno darežljiva, uvijek bi se pojavila s kakvim darkom za mene i za djecu, posuđivala mi je automobil, često nam je davala ključeve jedne svoje kuće kraj Cherasca kako bismo tamo proveli vikend. Rado smo to prihvaćali, tamo nam je bilo lijepo iako je uvijek prijetila opasnost da se majka i kći odjednom pojave i poremete naše obiteljske navike. Usto uslugu je trebalo i uzvratiti, a ljubaznost se pretvorila u okove koji su nas zarobili. Mario je postupno preuzeo ulogu djevojčina skrbnika, bio je na razgovorima sa svim njezinim nastavnicima, kao da je zamijenio njezina pokojnog oca, a premda je bio zatrpan poslom, u određenom trenutku osjetio se dužnim davati joj poduku iz kemije. Što sam mogla? Neko vrijeme nastojala sam držati udovicu na oku, sve mi je više smetalo kako moga muža prima pod ruku ili mu kroz smijeh govori na uho. A onda mi je jednoga dana sve postalo jasno. S kuhinjskih vrata vidjela sam kako se nakon jedne od poduka mala Carla u hodniku pozdravlja s Mariom i umjesto da ga poljubi u obraz, poljubila ga je u usta. Odjednom sam shvatila da se ne moram brinuti zbog majke, nego zbog kćeri. Djevojka je, možda i nesvjesno, već tko zna koliko dugo odmjeravala moć svog uzljuljanog tijela, svojih nemirnih očiju na mome mužu, a on ju je gledao kao što iz sjene gledamo bijeli zid u koji udara sunce.
Raspravili smo to, ali tiho. Mrzila sam povišene tonove, pretjerano nagle kretnje. Obitelj iz koje potječem glasno je pokazivala osjećaje, a ja sam, osobito u adolescentskoj dobi, čak i kad bih nijemo i s rukama na ušima stajala u nekom kutku naše kuće u Napulju, uvijek na udaru prometa iz Ulice Salvatora Rose, imala osjećaj da sam dio bučnog života i dojam da će se sve nenadano rasuti zbog neke pretjerano reske rečenice, nekog nesmotrenog pokreta tijela. Stoga sam naučila govoriti malo i promišljeno, naučila sam nikada ne žuriti, ne trčati čak ni kako bih stigla na bus, produljiti vrijeme potrebno za svaku reakciju i ispuniti ga tako zbunjenim pogledima, nesigurnim osmijesima. Posao me zatim dodatno disciplinirao. Napustila sam grad s namjerom da se u njega više ne vratim i dvije sam godine provela u uredu za reklamacije jedne aviokompanije u Rimu. Sve dok nakon udaje nisam dala otkaz i počela slijediti Marija po svijetu, kamo god da ga je vodio posao inženjera. Nova mjesta, novi život. A kako bih držala pod kontrolom tjeskobu uzrokovanu promjenama, naposljetku sam naučila strpljivo čekati da svaki osjećaj implodira i pretvori se u miran ton pohranjen u grlu kako ne bih plijenila pozornost.
Ta se samodisciplina tijekom naše male bračne krize pokazala neophodnom. Proveli smo duge besane noći suočavajući se mirno i ispod glasa kako nas djeca ne bi čula, kako prenagljenim riječima ne bismo otvorili neizlječive rane. Mario je bio maglovit poput pacijenta koji ne zna točno nabrojiti svoje simptome, nikada ga nisam uspjela primorati da mi kaže što osjeća, što želi, što da očekujem. Zatim se jednog poslijepodneva vratio kući s posla s prestrašenim izrazom lica, ili to možda nije bio pravi strah, nego odraz straha koji je pročitao na mome licu. Činjenica je da je zaustio da mi nešto kaže, a zatim je u djeliću sekunde odlučio reći nešto drugo. Primijetila sam to, gotovo da mi se učinilo da vidim kako mu se riječi preobličuju u ustima, ali odagnala sam znatiželju da saznam od kojih je to rečenica odustao. Bilo mi je dovoljno osvijestiti činjenicu da je to ružno razdoblje gotovo, da se radilo samo o prolaznoj vrtoglavici. Naglašavajući riječi na neki neuobičajen način, ponovio je izraz koji je upotrijebio prije nekoliko godina i objasnio mi da je u pitanju bio gubitak smisla. Udario mu je u glavu i lišio ga sposobnosti da vidi i osjeća kao inače, no s tim je gotovo, više ga ništa ne muči. Narednog dana prestao se viđati i s Ginom i s Carlom, prestao ju je podučavati kemiju, ponovno je postao onaj stari.
To je bilo tih nekoliko nevažnih incidenata u našoj ljubavnoj priči, one sam ih noći detaljno proučila. Zatim sam, iznervirana što mi san ne dolazi na oči, ustala iz kreveta i pripremila šalicu kamilice. Rekla sam si da je Mario takav: godinama je miran, ni na trenutak se ne da zbuniti, a zatim ga iznenada smete neka sitnica. I sad ga je nešto uznemirilo, ali ne trebam se brinuti, trebam mu samo dati vremena da se oporavi. Ostala sam dugo stajati pred prozorom s pogledom na mračni park i pokušavala ublažiti glavobolju hladnim staklom na koje sam pritisnula čelo. Trgnula sam se tek kad sam čula da se parkira neki automobil. Pogledala sam dolje, to nije bio moj muž. Vidjela sam kako Carrano, glazbenik s četvrtog kata, pognute glave prolazi ulicom, dok mu preko ramena visi velika torba za tko zna koji instrument. Kad je nestao pod stablima na malenom trgu, ugasila sam svjetlo i vratila se u krevet. Sve će se srediti, to je samo pitanje dana.




Nema komentara:

Objavi komentar