Gari Kasparov: ZIMA DOLAZI



Kraj hladnog rata i pad SSSR-a




Sredinom ljeta 1989. dao sam veliki intervju časopisu koji u ruskoj mašti praktički personificira zapadnu dekadenciju: Playboyu. Ali u Sovjetskom Savezu obrve se nisu dizale samo zbog tiskovine u kojoj je taj razgovor objavljen. Usprkos sve većoj glasnosti, otvorenosti između SAD-a i SSSR-a i sporog popuštanja političke represije pod perestrojkom Mihaila Gorbačova, moja otvorena kritika sovjetskog društva i pohvale Americi i posebno Amerikancima bili su svojevrstan skandal. Pad Berlinskog zida 9. rujna bio je još pet mjeseci udaljen i gotovo nezamisliv. Mjesec dana poslije Gorbačov i predsjednik George H. W. Bush proglasit će prekid neprijateljstava između SSSR-a i Sjedinjenih Država. Ali čak i u tom okruženju koje se brzo mijenjalo nekima u Kremlju moji komentari zvučali su gotovo kao izdaja.


PLAYBOY: Zvučite poput Amerikanca. Amerikanci uvijek žele pobjeđivati.
KASPAROV: To je vrlo ljudska osobina. Dokazuje da su Amerikanci bliski pravoj prirodi čovjeka.

Sovjetskim vlastima uronjenima u mit o moralnoj nadmoći komunizma i sovjetskog čovjeka takva razmišljanja bila su poprilično ozbiljan problem. U današnjem svijetu to može djelovati čudno, nalik strahovitom pritisku, ali socijalistička ideologija i shvaćanje morala bili su bitan dio arsenala hladnog rata. Kad su me sovjetski sportski dužnosnici napali jer sam htio zadržati ono što sam šahom zaradio, nisu osudili samo moju neposlušnost, nego i to što se ne solidariziram sa socijalizmom. Kad sam rekao da bi moji susjedi u Bakuu smatrali kako je sasvim normalno i prirodno da zadržim Mercedes koji sam osvojio u Njemačkoj, to je bilo radikalno i subverzivno.

Naravno, moj intervju nije izazvao takav javni skandal kao kad se ruska glumica Natalya Negoda u istom časopisu ranije te godine pojavila gola u ulozi prostitutke iz filma koji je šokirao licemjerno rusko društvo. Njezine fotografije i moj razgovor u tiskovini koja je još uvijek bila zabranjena u Sovjetskom Savezu i zbunjujuće reakcije koje su uslijedile bile su tipične za razdoblje perestrojke. Oprezni koraci koje je naša zemlja poduzimala prema većoj otvorenosti bili su primamljivi, ali znali smo da možemo biti kažnjeni, kao što se reforme mogu okrenuti i u drugom smjeru. Više nije bilo jasnih pravila, a sve je više ljudi postajalo dovoljno smjelo da ispituju do kuda se u određenom trenutku može ići.

Gorbačov je 1987. rekao da želi izgraditi “socijalizam s ljudskim licem” Alexandera Dubčeka, na što sam odgovorio kako je i Frankenstein imao ljudsko lice. Komunizam se protivi ljudskoj prirodi i može se održavati samo totalitarnom represijom. Bez vanjske pomoći, ili velikih zaliha prirodnih bogatstava poput nafte, represija vodi u ekonomsku stagnaciju. A u društvima u kojima su uspjeh i izvrsnost gotovo zabranjeni slijede moralna i duhovna stagnacija.
Naravno, neki posebni događaji pomogli su razotkrivanju fatalnih grešaka komunističkog sistema i prisilili Gorbačova na očajničke napore da reformira i spasi zemlju. Jedan od njih bila je katastrofa u Černobilu, atomskoj elektrani u Ukrajini, u travnju 1986., a način na koji je rješavana otkrio je razinu službene nesposobnosti, korupcije i lažljivosti, gorih nego u bilo kojoj banana-republici (Anatolij Karpov i ja donirali smo nagradni fond našeg meča za svjetskog šahovskog prvaka 1986. fondu za pomoć žrtvama Černobila). Zatim, trajao je i sovjetski rat u Afganistanu, koji je 1989. godine ušao u desetu godinu, a bio je neefikasan, nepopularan i skup, kao što će za Amerikance i NATO biti i njegov nastavak.

Najviše zahvaljujući sve većoj sovjetskoj izloženosti vijestima, idejama i drugim mišljenjima, posebno onima iz vanjskog svijeta, sovjetski dužnosnici našli su se pred dilemom. Ako vlasti postupe na uobičajen način i zgaze manje prijestupnike, izgubit će kredibilitet reformatora i dati za pravo kritičarima koji sovjetsko društvo optužuju za zaostalost i stagnaciju. Ali znali su i kako će dopuštanje manje količine kritika ohrabriti druge da progovore. Vlasti su reagirale sve zbunjenije i nesuvislije. Razne manifestacije te kvake 22 ono su što je konačno slomilo Sovjetski Savez, unatoč svemu što je Gorbačov činio da ga sačuva.

Mnogo prije nego je srušen Zid mnogima od nas bilo je jasno kako su na “krivoj” strani željezne zavjese velike promjene neizbježne. Nismo imali pojma u kakvom će se obliku pojaviti, ni kada bi mogle početi, ali za mnoge Sovjete sami ozbiljni i otvoreni razgovori o bilo čemu u vezi s političkim promjenama ili smjerom u kojem će zemlja krenuti bili su novost. Pritom nismo bili sigurni jesu li demokratske reforme stvarne ili su samo trik “jednopartijske demokracije” koji pomaže Gorbačovu da ojača u odnosu na staru sovjetsku gardu i kupi vrijeme dok mu ekonomija propada. Ljudi su na ulicama razgovarali o etničkom nasilju koje se već pojavljivalo u mnogim republikama s pokretima za neovisnost. Pitali smo se hoće li milijuni ljudi gladovati prije nego napokon počnu ekonomske reforme.

SSSR je 26. ožujka 1989. održao prve prave izbore nakon osnutka 1917. Novostvoreni Kongres narodnih zastupnika Sovjetskog Saveza trebao je dati demokratsko lice Vrhovnom sovjetu, tijelu koje je imalo stvarnu vlast. Ali Komunistička partija dobila je samo 85 % mjesta (umjesto uobičajenih 100 %), a među neovisnim buntovnicima bio je Boris Jeljcin, koji je u moskovskoj oblasti nadmoćno pobijedio kandidata kojeg je postavio Gorbačov.
Ironično je što su ograničeni pokusi s demokracijom u SSSR-u na početku imali najveći utjecaj izvan Sovjetskog Saveza, u Poljskoj. Pogled na stvarne izbore u SSSR-u, ma kako traljavi i površni bili, potaknuo je Poljake na njihove mnogo opsežnije pokuse. Umjesto da prihvati socijalističku reformu, kakvu je sanjao Gorbačov, Poljska je potpuno zbacila komunističke vođe, a ostatak Varšavskog pakta ubrzo je slijedio primjer Poljske.
Despoti koji su trenutačno na vlasti u mnogim nekadašnjim sovjetskim republikama proživjeli su te dane i shvatili opasnost koju donosi dilema o “pukotinama u zidu” izazvanima slobodom govora pa su se svim silama trudili da je u svojim državama izbjegnu. Putin i drugi auto­krati iz nekadašnjih sovjetskih država smatrali su ono što se dogodilo režimu Gorbačova negativnim primjerom. Zato oni tako oštro reagiraju na političku kritiku, makar to bio običan blog ili samo jedan čovjek s transparentom.

Moderne diktature učile su na greškama svojih prethodnika. One znaju kako će bez sigurnosnog ventila nabujati eksplozivna energija, pa su stvorile prostor za čudan oblik kontroliranog neslaganja. Radio postaja Moskovski eho i njena web stranica smiju emitirati i pisati protiv Putina, dok su manji i popustljiviji odušci za neslaganje, kao moj servis vijesti Kasparov.ru, zabranjeni na ruskom internetu. Bio sam predsjednik Eha od 1991. do 1996., dok je bio neovisan. Sada, iako i dalje zadržava opozicijski stav, u vlasništvu je produžene ruke države, energetskog giganta Gazproma, i radi znajući da ga mogu zatvoriti u svakom trenutku.

Slično tomu, protestni mitinzi smiju se najaviti i održati, ali organizatori i sudionici ipak mogu završiti pod istragom. Sve je to dio opsežnog modernog plesa pseudodemokracije i pseudomogućnosti koji sadržava i izbore s predvidljivim ishodom i četiri televizijska kanala koji se jako malo razlikuju u mišljenju o tome koliko dobro Putin radi sve što radi.
“Obojene revolucije” povezane s prodemokratskim pokretima u Gruziji 2003. (ružičasta) i Ukrajini 2004. (narančasta) među autokratima su također izazvale strah pa poduzimaju mjere opreza protiv pokreta mladih, nevladinih organizacija povezanih s inozemstvom i naizgled nevažnih platformi slobodnog govora kao što su neovisne radiopostaje. Ali ono što je zaista uplašilo Putina i ostale je sovjetsko iskustvo, ono nastavlja određivati njihov pogled na svijet i ponašanje. A samo mi moje osobno iskustvo sovjetskog i ruskog građanina omogućava shvaćanje Putinovih poteza i motiva.
Jako je teško opisati život u komunističkoj zemlji onima koji nikad u njoj nisu živjeli. Ljudski duh je otporan, nastoji se prilagoditi okolnostima najbolje što može, kako ne bi potpuno izgubio nadu. Postoji i solidarnost među uskraćenima, zbog koje su priče o obilju na Zapadu imale takvu podrivačku snagu u SSSR-u. Mnogo je teže ostati stoik pred neprijateljem ako gledaš susjede kojima je mnogo bolje nego tebi. Takva je ljudska priroda, podržava potrošački kapitalizam i slobodno tržište i zato je komunizam bio i ostao tako perverzna i čudna stvar.

U ljeto 1989., u vrijeme intervjua u Playboyu, moja drskost bila je rezultat mladosti, uspjeha, putovanja po svijetu i života provedenog na zdravoj udaljenosti od Moskve. Te sam godine navršio dvadeset i šestu, a svjetski šahovski prvak bio sam od 1985. Bio sam nacionalni sportski heroj u šahom zaluđenom SSSR-u, a još sam živio u rodnom gradu Bakuu u Azerbajdžanu, jednoj od zakavkaskih republika koje uz Armeniju i Gruziju čine neke od najzabačenijih točaka sovjetskog carstva punog zabačenih područja. Kad bih govorio u Sjedinjenim Državama, rado bih se šalio da sam rođen duboko na jugu, odmah pokraj Georgije[1]. Stršeći iz Kaspijskog mora dvije tisuće kilometara daleko od Moskve, Baku izgleda kao daleka kolonija, što je i bio.
Ondje, u svom kampu za treniranje uz more, davao sam intervju i bio dovoljno samopouzdan da kažem:
Svi imaju iste normalne ljudske želje. Danas u svijetu možda postoje dvije političke sfere, ali normalan život postoji samo u jednoj od njih – a ta nije Sovjetski Savez. Život ovdje nešto je što bih nazvao iskrivljenim normalnim životom. Kao boravak u kući ogledala. A jedini način za izlazak je razbijanje ogledala. Godinama sam osjećao kako nešto nije u redu s nama ovdje u Sovjetskom Savezu; kad bih putovao na Zapad, taj se osjećaj samo pojačavao. Tražim isto što i svatko drugi: normalan život, u kojem se može pristojno živjeti i slobodno izražavati. Meni je jako važno pokušati svom narodu pružiti normalan život. Upaliti svjetlo.

Danas se ponosim tim riječima, jer pokazuju kako se moja borba nije mijenjala. Dvadeset i šest godina poslije još sam posvećen pružanju “normalnog života” onima koji žive u kući ogledala, u diktaturi. Tragično je to što se u Rusiji desetljećima nakon pada Sovjetskog Saveza ljudi još moraju boriti.

Nekoć je bilo mnogo mitova i nerazumijevanja oko raspada SSSR-a, ali to se moglo i očekivati. Isti oni zapadni stručnjaci, političari i znanstvenici koji su propustili predvidjeti pad Berlinskog zida sve dok Nijemci nisu pokuljali preko granice bili su slijepi i kad je trebalo predvidjeti koliko će brzo snage koje su oslobodili Gorbačov i njegove reforme izmaknuti njegovoj kontroli.
Moja slava i otvorena priroda često su mi omogućavale da razgovaram o politici s onima koji su na tom području značili kudikamo više od mene. Uvijek me iznenađivalo koliko su precjenjivali stabilnost komunizma u Europi i samom SSSR-u. Kao da su zaboravljali kako zid podignut ljudskim rukama iste te ruke mogu i srušiti.

Nekoliko sam slučajeva posebno zapamtio. U listopadu 1989. bio sam na prijemu na kojem sam o budućnosti Europe razgovarao s Henryjem Kissingerom i Jonathanom Bushem, bratom tadašnjeg predsjednika. Smijali su se i samo iz pristojnosti slušali kad sam rekao da do kraja godine u Europi više neće biti komunističkih režima. Smatrali su me tipičnim mladim sveznalicom koji svoj ludi optimizam zasniva na mirisu promjene u zraku, umjesto na godinama učenja i analiziranja. Možda su bili u pravu, ali bio sam i ja.

Početkom 1990., nakon obećavajućeg sastanka s uredništvom Wall Street Journala koji je doveo do trajne suradnje, urednik Bob Bartley uručio mi je poziv da održim govor u korporaciji RAND u Los Angelesu. Ondje mi je predsjednik RAND-a rekao kako bih trebao upoznati Brenta Scrowcrofta, Busheva savjetnika za državnu sigurnost i veterana koji je obavljao isti posao i za predsjednika Forda u sedamdesetima. Na sastanku u Bijeloj kući upoznao sam i Condoleezzu Rice, stručnjakinju za Rusiju, koja je tada bila direktorica Sovjetskog odjela Nacionalnog vijeća sigurnosti.
Pitali su me za Borisa Jeljcina, koji je postao glavnim kritičarom i suparnikom Gorbačova u Rusiji. Za njih je Jeljcin bio nepouzdan i pijanac, a moj jedini odgovor bilo je pitanje žele li slušati o njegovu karakteru ili političkoj budućnosti. Zapanjilo me da ti stručnjaci ispadaju potpuno neupućeni u rusku politiku, gdje je Jeljcin očito bio u usponu, a Gorbačov posrtao i gubio položaj. Bilo je očito kako oni razgovaraju samo sa svojim dobrim prijateljem Gorbačovom i ljudima iz Kremlja – uostalom, ondje je bila i vlast i nuklearno naoružanje.
Kako je taj susret bio poprilično formalan, uspio sam više toga zadržati za sebe, ali zapanjilo me koliko su spokojno i neupućeno oni izgledali kad se govorilo o onome za što sam bio siguran da je nadolazeći plimni val promjena u Istočnoj Europi i SSSR-u. Mnogo su ih više zanimale pojedinosti reformi koje je predlagao Gorbačov, nego to što se baš svatko na ulicama od Berlina do Vladivostoka želi i može otvoreno pobuniti protiv svojih političkih vođa. Rekao sam Scowcroftu kako će Jeljcin sigurno biti izabran za vođu ruskog Vrhovnog sovjeta u svibnju i da će svoj mandat iskoristiti kako bi nastavio izazivati Gorbačova. Mislim da mi nije povjerovao i shvatio sam da njega i Bijelu kuću više od bilo čega drugog zanima održavanje dobrih odnosa s Gorbačovom.

Usredotočiti se na Kremlj i Gorbačova značilo je previdjeti snažan destabilizacijski učinak Jeljcinove borbe “Rusija protiv SSSR-a”, priznaje Scowcroft u knjizi koju je 1998. napisao s predsjednikom Bushem. “Pogledamo li unatrag, kad je Jeljcin počeo odbacivati vlast Sovjetskog Saveza i Partije i uspostavljati rusku političku i ekonomsku kontrolu nad unutarnjim poslovima republike, napao je same temelje sovjetske države, potresajući cijelu njenu političku strukturu.” Da, on je činio baš to, i to uspješno. Nije loše za nekog nepouzdanog!

U travnju 1990., vozeći se automobilom kroz francuska sela, rekao sam novinaru Fredu Waitzkinu, koji će poslije pisati biografije: “Komunizam je mrtav. Dogodine, 1991., Sovjetski Savez neće postojati. Definitivno. Zapamtite moje riječi. Dogodine neće više biti carstva zla. U mojoj ćemo zemlji imati privatno vlasništvo. Mnoge će republike dobiti neovisnost.” Dok opisuje taj razgovor u svojoj knjizi Smrtne igre (Mortal Games), Waitzkin dodaje kako mu se moje predviđanje činilo “olakim, čak bezvrijednim”, jer bilo je toliko drukčije od uobičajenih razmišljanja tih dana.
Pretpostavljam da sam u to vrijeme počeo razvijati imunitet prema prevrtanju očiju i podizanju obrva ljudi kojima sam davao intervjue, stručnjaka i političara, imunitet koji me i danas dobro služi. Moja predviđanja nisu stopostotno točna, ali uvijek ću radije reći što mislim nego se suzdržati zbog onoga što bi drugi mogli pomisliti o meni, posebno kad je riječ o važnim stvarima. Nemam zadrške kad bilo gdje mogu galamiti o slavnoj propasti komunizma i potrebi da Zapad snažnije zatraži demokratske promjene u SSSR-u.

Posebno me razbjesnio odnos prema Gorbačovu kao borcu za slobodu u zapadnoj Europi i Americi, jer kao što sam rekao Waitzkinu u Francuskoj: “Gorbačov je uspio uvjeriti Zapad da je on pristojan čovjek koji se bori za bolju budućnost. To je laž. On je poglavar komunističke države, koji pokušava sačuvati sve što može.”
A tako je uistinu i bilo, a i danas ostaje tako, unatoč Nobelovoj nagradi i dva desetljeća revizionističkih Gorbačovljevih priča. Ali ja imam i osobne razloge za neprijateljstvo prema čovjeku koji je postao prvi i posljednji predsjednik Zajednice neovisnih država.

Između Azerbajdžana i Armenije uvijek je postojala velika napetost, ali etničkog nasilja tako širokih razmjera u sovjetsko vrijeme nije bilo. Regionalni pokreti za neovisnost su jačali, a povećao se i broj prosvjeda i govora mržnje. Sovjetska hegemonija obuzdavala je međusobne okršaje na svom teritoriju, ali kad je Moskva prestala obraćati pažnju na tu regiju, izbili su politički sukobi i nasilja. Pogrom Armenaca u Sumgaitu u veljači izazvao je dvije godine borbi i emigracije Armenaca. Kao što će se dogoditi i u Bakuu, nije bilo službenog odgovora Kremlja, a kad je izbilo nasilje, kasnilo se s dolaskom oružanih snaga. Kako se u to vrijeme mračno našalio jedan pisac, Britanci su brže stigli na Falkland nego policija u Sumgait.

U mom rodnom gradu Bakuu 1988. je živjelo oko četvrt milijuna armenskog stanovništva. U siječnju 1990. jedini preostali Armenci u Bakuu bili su oni iz miješanih obitelji, uključujući moju. Sedam dugih dana i noći nasilje je vladalo gradom i okolicom, pod terorom skupina koje su željele otjerati sve Armence. Više od sto ljudi je ubijeno, a ozlijeđenih je bilo gotovo tisuću. Ja sam imao tu sreću da unajmim avion i pomognem obitelji, prijateljima i svima kojima sam mogao da pobjegnu pod okriljem noći.
Ta se tragedija sasvim sigurno mogla spriječiti. Jedanaest tisuća sovjetskih vojnika boravilo je u gradu, ali naređeno im je da se ne miješaju. Tek skoro tjedan dana nakon što napadači više nisu imali koga napadati general Aleksandar Lebed doveo je sovjetske trupe i uspostavio vojnu vlast. Do tada je više od polovice od preostalih četrdeset tisuća Armenaca napustilo Baku. Bilo je nemoguće zamisliti da bi tako precizno izvedeni napadi u gradu veličine Bakua bili mogući bez opsežne koordinacije i pomoći iznutra.

Vjerujem da je Gorbačov želio izbijanje nasilja kako bi učvrstio izravnu vlast nad tim vrućim točkama sovjetskog imperija. Pustio je da se nasilje ispuše, zatim poslao trupe koje će zavesti red i silom postaviti vođe lojalne Moskvi. Pogrom u Bakuu doveo je do mog jedinog susreta s Gorbačovom, u Kremlju, nekoliko dana nakon što je Lebedova vojska 20. siječnja ušla u Baku. Želio sam govoriti o 120 ubijenih i desecima tisuća onih koji su otjerani. Što namjerava poduzeti u vezi s rastućim sukobom između Azera i Armenaca? Ali Gorbačov je izbjegao te teme i pitao me tko bi trebao postati novi tajnik Komunističke partije Azerbajdžana.

Nastavio sam činiti koliko sam mogao kako bih privukao pažnju na ono što se zbivalo u SSSR-u. Objavio sam kako ću prodati pobjednički pehar ako pobijedim Karpova u susretu za prvaka svijeta 1990. godine i tim novcem pokrenuti fond za pomoć armenskim izbjeglicama iz Bakua, što sam i učinio. Skupilo se oko deset milijuna rubalja, što je tada bilo 300.000 dolara. Moja majka i ja zapravo smo vodili taj fond iz svog moskovskog doma, tako da sam se osobno susretao s nebrojenim izbjeglicama. Njihove bolne priče učvrstile su moju nesklonost Gorbačovu.

U vezi s tim šahovskim mečom iz 1990., petim uzastopnim protiv Karpova, odigranim u Lyonu i New Yorku, zbio se incident povezan s izborom zastave koja će stajati uz moje ime. Hoće li to biti sovjetski srp i čekić ili izmijenjena predrevolucionarna ruska trobojnica? To može izgledati potpuno nevažno, priznajem. Ali meni i sovjetskoj kulturi opsjednutoj simbolima, politikom i šahom bila je to velika stvar. Sovjetski Savez postojat će još duže od godinu dana i organizatori susreta u New Yorku bili su vrlo zabrinuti zbog politiziranja događaja i uznemiravanja sovjetskih vlasti. Napokon, nije se radilo o filmu Rocky, s američkim autsajderom; radilo se o dvojici Rusa (kako posebno Amerikanci običavaju nazivati sve Sovjete, ma koliko to često bilo pogrešno. Američki svjetski prvak Bobby Fisher jednom se hvalio kako će “pobijediti sve Ruse” na nekom turniru, a njegovi protivnici zapravo su bili Estonac, Latvijac, Ukrajinac i Armenac!).
Naravno, politizacija susreta bila je ono što sam ja želio i uporno sam zahtijevao da se moja želja ispuni, barem neko vrijeme. Nakon četiri partije obje su zastave maknute sa stola zbog prosvjeda sovjetskog izaslanstva. Prebacio sam se na nošenje istaknute značke s ruskom zastavom do kraja susreta. Ma koliko da sam volio šah i nakon svega što mi je on pružio, uvijek sam znao kako u životu postoje i važnije stvari. Imao sam sreće što me moja “nelojalnost” šahovskoj božici Kaisi nije više koštala za šahovskom pločom. Unatoč traumi iz Bakua i upletanju ruske politike koja mi je oduzimala vrijeme potrebno za pripremu borbe s Karpovom, uspio sam izboriti još jednu titulu svjetskog prvaka. I to pod bijelo-plavo-crvenom zastavom demokracije i pobune.

Čak i oni kritičari na Zapadu koji znaju kako Gorbačov nikad nije želio kraj komunizma ni SSSR-a odaju mu priznanje jer “nije poslao tenkove” dok se rušila željezna zavjesa, a sovjetske republike odvajale od Moskve kao zrelo voće od stabla. Ipak, odričem Gorbačovu čak i tu malu zaslugu. Kao prvo, na nekoliko mjesta on jest upotrijebio vojnu silu, posebno na Baltiku. Da, mogao je narediti sovjetskim trupama da zaustave izbore, uhite oporbene vođe i zapucaju na prosvjednike. Ali bi li ga one poslušale? Čak kad bi neki među njima poslušali naredbe iz Moskve i masakrirali tisuće, to bi samo zapečatilo nasilan kraj za samog Gorbačova – a on je samo htio preživjeti.

Za Gorbačova bi također bilo glupo poduzimati riskantne vojne akcije u Mađarskoj ili Čehoslovačkoj, dok mora voditi brigu o stabilnosti SSSR-a. Kad vam je kuća u plamenu, ne šaljete vatrogasce susjedu. Posvuda je bilo nestašica hrane, a pokreti za neovisnost nicali su na sve strane. Gorbačov nije poslao tenkove da silom zadrže jedinstvo SSSR-a jer je znao da je prekasno i da bi zbog toga mogao izgubiti glavu. A sredinom 1991., kad je sve postalo jasno, vidio je što se dogodilo nakon što su sovjetske snage ubile desetke i ranile stotine ljudi u radiotelevizijskoj postaji u Vilniusu, u siječnju 1991., nakon što su Litvanci odbili povući svoju deklaraciju o neovisnosti (donesenu u ožujku 1990., kao prvu u sovjetskim republikama). Jeljcin, tada predsjednik Ruske Federacije, odmah je optužio nasilje i naredio povlačenje svih sovjetskih trupa s Baltika. Inozemni državnici također su osudili represiju i Gorbačov je znao da bi mogao izgubiti naklonost Zapada i milijarde pomoći koju je trebao želi li zadržati imalo nade u ostanak na vlasti.

Sovjetski Savez već je ostao bez članova kad je formalno raspušten 24. prosinca 1991. (taj datum nema neko značenje u Rusiji, gdje se Božić slavio po pravoslavnom kalendaru 7. siječnja, ako bi se uopće slavio). Ruski predsjednik Boris Jeljcin uspijevao je stalno smanjivati Gorbačovljevu moć prebacujući vlast i kontrolu na  Republiku Rusiju. Tri baltičke zemlje, Armenija i Gruzija već su davno proglasile neovisnost i bile primljene u Ujedinjene narode. Propali državni udar između 19. i 21. kolovoza pokrenuo je poplavu ostalih.

Gorbačovljeve nade kako će osnovati novu zajednicu raspale su se nakon vijesti da je zadrti dio njegove vlade proglasio izvanredno stanje kako bi spriječio da se 20. kolovoza potpiše sporazum o novom savezu, koji bi službeno pretvorio SSSR u federaciju neovisnih republika. Gorbačov je navodno za vrijeme udara bio odsječen u svojoj kući za odmor na Krimu, ali moje je mišljenje kako je udar on sam zamislio, ili barem bio dobrovoljni sudionik. Umjesto da nastavi gledati kako mu se ovlasti smanjuju, Gorbačov se možda nadao kako će se moći vratiti na bolji položaj nakon “pregovora” sa zadrtim komunistima, nakon što oni za njega obave prljavi posao uklanjanja političkih protivnika poput Jeljcina. Kako sam već iznio na početku, nije postojala potpora udaru ni u narodu ni u vojsci i on se raspao za sedamdeset i dva sata. Nakon tog debakla čak su i republike iz centralne Azije, koje su bile voljne priključiti se novom savezu, brzo slijedile Ukrajinu i Bjelorusiju kroz izlazna vrata i proglasile neovisnost. Majka Rusija svoju je proglasila 12. prosinca.

Dobra vijest za Gorbačova bila je količina vremena koju je Zapad proveo negirajući ono što je trebao shvatiti kao fantastične novosti. Nakon razočaravajućih iskustava koja sam stekao razgovarajući o svojoj domovini s američkim stručnjacima nije me iznenadilo kad je predsjednik Bush češće zvučao uznemireno nego oduševljeno suočen s mogućnošću raspada Sovjetskog Saveza. Carstvo je bilo zlo, tako je, ali bilo je to zlo koje su on i cijela njegova administracija jako dobro poznavali. Bush je također mislio kako se više može osloniti na Gorbačova, iako je iza njega stajao KGB i nikada nije izabran ni na jedan položaj, nego na nepoznatog populista i miljenika naroda Jeljcina.
Bizarni pokušaji davanja potpore starom neprijatelju nisu se zadržali samo na riječima. Osiguravane su milijarde dolara zapadne pomoći i garancija za kredite kako bi se SSSR održao na aparatima za preživljavanje. Sama Njemačka pružila je pomoć vrijednu 8 milijardi dolara, kao dio sporazuma o ujedinjenju dviju njemačkih država. Njemačka financijska pomoć Rusiji dosegnut će do 1992. godine 45 milijardi dolara, što je sadržavalo i novac za slanje ruskih trupa kući, čak i za izgradnju stanova za njih u Rusiji.

Sjedinjene Države također su uskočile pomažući mnogo prije nego što je bio poznat ishod demokratskih reformi u Moskvi. Predsjednik Bush je 12. prosinca 1990. najavio paket vrijedan 1,3 milijarde dolara u kreditima i jamstvima za kredite i odbacio Jackson-Vanikov amandman iz 1974. godine, koji je strogo regulirao poslovanje sa SSSR-om. Četiri mjeseca poslije Bush je odobrio još 1,5 milijardi dolara za garancije zajmova za agrarne reforme. Sjedinjene Države također su izravno slale medicinsku pomoć baltičkim zemljama nakon pritiska Sovjetskog Saveza na njih i u Ukrajinu za žrtve černobilske nuklearne katastrofe.

Američka pomoć i krediti, uz one od zemalja G7, Rusiji i drugim sovjetskim državama povećavala se u godinama koje su slijedile, a kudikamo najviše povlačila je Rusija. U ožujku 1993., osjećajući kako treba podržati Jeljcinovu vladu koja je bila izložena pritisku parlamenta, G7 sakupio je 43 milijarde dolara za pomoć. Japan je popustio pod pritiskom drugih članica G7 i nije uvjetovao svoje gotovo 2 milijarde dolara pomoći rješenjem spora oko Kurilskog otočja. MMF i Svjetska banka također su otvorile novčanike, uz najveći zajam koji je Svjetska banka dala nekom projektu, 610 milijuna dolara za obnovu ruske naftne industrije. Rusija nije uspjela pokupiti svu ponuđenu pomoć, jer nije ispunila neke zahtjeve za ekonomskim reformama. Na sreću, svega je bilo premalo i stiglo je prekasno da bi se održao SSSR.

Neovisno o tome u devedesetima su stizale milijarde dolara kako bi se osiguralo sovjetsko nuklearno naoružanje i s njim povezani programi u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji i Kazahstanu. To se ne može nazvati nikako drukčije nego pametnim ulaganjem, jer posljednje što je bilo tko želio vidjeti jesu nedostatak nadzora nad nuklearnim oružjem i materijalima ili nezaposleni sovjetski atomski znanstvenici.

Redanje ovih brojeva je zamorno, ali bitno je pobiti popularni mit o Rusiji kao žrtvi koji šire Putinova propaganda i njegovi simpatizeri diljem svijeta koji ne vole Ameriku i NATO. Prema toj priči Rusiju je Zapad ponižavao nakon pada SSSR-a, što je dovelo do srdžbe i nepovjerenja. Govore kako su pobjednici hladnog rata “izgubili Rusiju”, najprije ne pružajući joj dovoljnu pomoć, a zatim preagresivno šireći NATO. Obje optužbe očito su pogrešne. Kako ću podrobnije objasniti poslije, Zapad je, ako ništa drugo, bio i previše voljan zaboravljati i opraštati zločine iz prošlosti i opasni potencijal svoga starog neprijatelja.

U stvarnosti, mnogi vođe na Zapadu bili su žrtve zamisli kako je Rusija “prevelika da bi se izgubila” i treba je podržavati po svaku cijenu, čak i kad je jasno da bacaju dobar novac u lošu rupu korupcije i nesposobnosti nastalu raspadom Sovjetskog Saveza. Prijetnje da će zadrti komunisti zbaciti Gorbačova ili da će se Komunistička partija vratiti na vlast i pobijediti Jeljcina smatrane su prevelikima. Kratki udar zadrtih protiv Gorbačova iz kolovoza 1991., bio on pravi ili očajnički pokušaj u vlastitoj Gorbačovljevoj režiji, odmah je izazvao povećanje američke pomoći. Slično tome, kad je ruska Duma osporila Jeljcinove reforme 1993., američki Senat odmah je odgovorio proguravši 2,5 milijardi dolara vrijedan paket pomoći koja je kasnila.

U Anatomiji fašizma Robert Paxton ga precizno definira kao “uvjerenje da je neka skupina žrtva, osjećaj koji opravdava svako djelovanje, bez ikakvih moralnih ili zakonskih ograničenja, protiv neprijatelja, kako unutarnjih, tako i vanjskih”. Mit o zapadnjačkom, posebno američkom ponižavanju Rusije savršeno pristaje u taj kalup žrtve. Lažna priča o Rusiji okruženoj neprijateljima koji joj žele naškoditi hrani Putinovu potrebu za pogonskim gorivom njegove sve fašističkije promidžbe. Iz sličnih razloga Putinov je režim tako opsjednut sovjetskim stradanjima i pobjedom u Drugom svjetskom ratu, kao što je oduvijek bio i Sovjetski Savez. Uz glumljenje žrtve (u ovom slučaju opravdano), fiksacija na Drugi svjetski rat uklapa se u želju Kremlja da sve svoje neprijatelje naziva fašistima, usprkos svim dokazima suprotnoga. Njihova bizarna logika glasi: “Pobijedili smo fašiste u Drugom svjetskom ratu, dakle, svatko tko nam se suprotstavlja je fašist.”

Ironično je što se korijeni povratka Rusije u totalitarizam mogu slijediti na Zapad, koji je napravio previše, a ne premalo, poštujući naslijeđe SSSR-a kao velike sile. Rusiji je dopušteno da naslijedi mjesto Sovjetskog Saveza u Vijeću sigurnosti UN-a kad je ta organizacija, zamišljena za održavanje ravnoteže za vrijeme hladnog rata, umjesto toga trebala biti reformirana kako bi odražavala novonastalu dominaciju slobodnog svijeta. Nije bilo zahtjeva za lustracijom – istragom i kaznenim progonom, ili makar otpuštanjem sovjetskih dužnosnika zbog njihovih zločina – a Gorbačov je na Zapadu proglašen gotovo svecem.

To baš i nije bilo ponižavanje, osim ako se ne računa nelagoda zbog uzimanja milijardi dolara u gotovini i pomoći od nekadašnjeg suparnika, suparnika koji je sovjetska propaganda naraštajima opisivala kao bešćutnog i nasilnog. SSSR je izgubio hladni rat, a gubiti je bolno. Taj osjećaj, osjećaj gubitnika, posljedica je toga što smo propustili odvojiti se od države koja je nestala pod našim nogama. SSSR je izgubio hladni rat, ali to nije bila pobjeda samo za Sjedinjene Države i Zapad, nego i za Ruse i sve sovjetske građane i svakoga tko je živio iza željezne zavjese. Dobili smo slobodu da živimo, govorimo i mislimo sami za sebe. Pravi poraz stigao je kad smo propustili iščupati sustav KGB-a i brzo napustiti pogrešno upamćene dane slave, kao što je to uspjelo većini europskih članica sovjetskog bloka. Zbog toga su Rusija i druge bivše sovjetske države ostale podložne mitovima o ponižavanju i ljudima poput Putina, spremnima da ih iskoriste.






Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD