srijeda, 27. studenoga 2019.

Malcolm Gladwell KAKO RAZGOVARATI S NEZNANCIMA


Malcolm Gladwell
Kako razgovarati s neznancima
S engleskog preveo Saša Stančin



UVOD
"Iziđite iz auta!"

1.
U srpnju 2015. mlada američka crnkinja Sandra Bland dovezla se iz svog Chicaga u gradić koji se nalazi sat vožnje zapadno od Houstona u Teksasu. Došla je na razgovor za posao na sveučilištu A&M u gradu Prairie View, gdje je nekoliko godina prije diplomirala. Bila je visoka i markantna, a slično bi se mogla opisati i njezina osobnost. Na koledžu je bila članica sestrinstva Sigma Gamma Rho. Svirala je u limenoj glazbi. Kao volonterka radila je sa skupinom građana treće dobi. Na YouTubeu je redovito objavljivala kratke, inspirativne videosnimke pod naslovom "Sandy Speaks" ("Govori vam Sandy"), koje su često počinjale riječima: "Dobro vam jutro, divni moji kraljevi i kraljice."
Danas vam se javljam samo da bih hvalila Gospodina Boga, slavila mu ime.
Hvala mu ne samo zato što mi je danas rođendan, nego i na rastu, na raznim stvarima koje je prošle godine dao mojem životu. Tek da se osvrnem na 28 godina koje sam provela na Zemlji i na sve što mi je pokazao. I to usprkos nekim mojim pogreškama, a stvari sam svakako znala uprskati. I dalje me voli i svojim kraljevima i kraljicama želim poručiti da i dalje voli i vas.
Posao je dobila. Bila je oduševljena. Planirala je uz rad magistrirati političke znanosti. Kad je 10. srpnja popodne otišla sa sveučilišta kupiti namirnice i skrenula desno na magistralnu cestu, obilaznicu oko sveučilišnog kampusa, zaustavila ju je prometna policija. Policajac se zvao Brian Encinia: bijelac, kratke tamne kose, 30 godina. Bio je uljudan - barem na početku. Upozorio ju je da prije prestrojavanja nije upalila žmigavac. Postavio joj je razna pitanja. Ona mu je odgovarala. Sandra Bland pripalila je cigaretu, a Encinia ju je zamolio da ne puši.
Razgovor koji je uslijedio snimila je videokamera na pultu policijskog automobila i na YouTubeu je u ovom ili onom obliku pogledana nekoliko milijuna puta.
Bland: Sjedim u svom autu. Zašto bih morala ugasiti cigaretu?
 Encinia: Pa, sad možete izići iz auta.
Bland: Nema potrebe da izlazim iz auta.
Encinia: Iziđite iz vozila.
Bland: Zašto bih ja...
Encinia: Iziđite iz vozila!
Bland: Ne, nemate na to pravo. Ne, nemate na to pravo.
Encinia: Iziđite iz automobila.
Bland: Nemate na to pravo. Nemate pravo to činiti.
Encinia: Imam pravo, iziđite iz vozila ili ću vas izvući.
Bland: Odbijam dalje s vama razgovarati, pristajem samo na dokazivanje vlastitog identiteta. [Dijalog se preklapa.] Silom ćete me izvući iz auta jer nisam dala žmigavac?
Encinia: Iziđite iz vozila ili ću vas izvući. To je naredba službene osobe, u ime zakona. Iziđite iz auta ili ću vas izvući primjenom sile.
Bland: A ja ću nazvati odvjetnika.
Neugodan dijalog između Sandre Bland i Briana Encinije još je dugo potrajao. Duhovi su se uzburkali.
Encinia: Izvući ću vas na silu. [Gura ruku u automobil.]
Bland: Aha, dakle, na silu ćete me izvući iz mog auta? Onda u redu.
Encinia: [Zove pojačanje.] 2547.
Bland: Hajdemo onda.
Encinia: I hoćemo. [Pokušava je uhvatiti rukom.]
Bland: Nemojte me dodirivati!
Encinia: Iziđite iz vozila!
Bland: Ne dirajte  me! Ne dirajte me! Niste me uhitili i nemate me pravo izvlačiti iz auta.
Encinia: E, pa sad ste uhićeni!
Bland: Uhitili ste me? Zbog čega? Zbog čega? Zbog čega?
Encinia: [Dispečeru.] 2547 County FM 1098. [Ne čuje se.] Pošaljite mi još jednu ophodnju. [Sandri Bland.] Iziđite iz auta! Smjesta iziđite iz auta!
Bland: Zašto me privodite? Pokušavate mi napisati kaznu jer nisam...
Encinia: Rekao sam vam da iziđete iz auta!
Bland: Zašto me privodite? Otvorili ste vrata mog auta...
Encinia: Naredio sam vam kao ovlaštena službena osoba da iziđete iz vozila. Izvući ću vas van.
Bland: Dakle, prijetite mi izvlačenjem iz mog vlastitog auta?
Encinia: Iziđite iz vozila!
Bland: A onda ćete me? [Preklapanje dijaloga.]
Encinia: Primijenit ću šoker! Iziđite! Smjesta! [Izvukao je električni paralizator i uperio ga u nju.]
Bland: Nevjerojatno. Nevjerojatno. [Sandra Bland izlazi iz auta.]
Encinia: Iziđite. Smjesta. Iziđite iz auta!
Bland: Zato što nisam dala žmigavac? Sve ovo radite zato što nisam dala žmigavac?

Sandru Bland potom su uhitili i zadržali u pritvoru. Tri dana poslije u pritvorskoj je ćeliji počinila samoubojstvo.
2.
Slučaj Sandre Bland dogodio se usred neobičnog razdoblja u američkom javnom životu. Ono je počelo potkraj ljeta 2014. kad je policajac u Fergusonu, u saveznoj državi Missouri, ustrijelio 18-godišnjeg crnca Michaela Browna, koji je navodno uhvaćen u sitnoj krađi u trgovini mješovitom robom. Sljedećih godina nizali su se slučajevi policijskog nasilja protiv crnaca. Diljem zemlje održavali su se prosvjedi i izbijali neredi. Nastao je pokret za zaštitu ljudskih prava Black Lives Matter (Životi crnaca nisu nevažni). Među Amerikancima je to neko vrijeme bila glavna tema. Vjerojatno se još sjećate nekih od imena koja su se pojavljivala u vijestima. U Baltimoreu je uhićen mladi crnac koji je imao džepni nožić, zvao se Freddie Gray, nakon što se našao u policijskoj marici, pao je u komu. U Minneapolisu je policija zaustavila mladog crnca Philanda Castilea, a potom ga je policajac, neobjašnjivo, nakon što mu je Castile predao potvrdu o obaveznom automobilskom osiguranju, ustrijelio sa sedam hitaca. U New Yorku je skupina policajaca prišla crncu Ericu Garneru, za kojeg su sumnjali da ilegalno prodaje cigarete, i ugušila ga u hrvanju koje je uslijedilo. U North Charlestonu u Južnoj Karolini crnca Waltera Scotta policija je zaustavila jer mu nije radilo stop-svjetlo, kad je istrčao iz automobila, policajac bijelac ustrijelio ga je s leđa. Scott je ubijen 4. travnja 2015. Sandra Bland posvetila mu je cijelu epizodu svog serijala "Sandy Speaks".
Dobro vam jutro, krasni moji kraljevi i kraljice... Nisam rasist. Odrasla sam u Villa Parku u državi Illinois. Bila sam jedina crnkinja u ekipi navijačica koja se inače sastojala od samih bijelih djevojaka... Crnci, ne možete se nadati uspjehu dok ne naučite surađivati s bijelcima. Želim da bijelci shvate da crnci daju sve od sebe... i kako da ne pobjesnimo kad vidimo situacije u kojima je kristalno jasno da su životi crnaca nevažni. Što se tiče vas koji se pitate zašto se dao u bijeg, pa dovraga, kako smo nedavno vidjeli u vijestima, možeš ostati na mjestu i predati se policajcima koji će te svejedno ubiti.
Tri mjeseca nakon toga, ni nje više nije bilo.
Knjiga Što moramo znati o ljudima koje ne poznajemo nastala je kao pokušaj da razumijemo što se toga dana uistinu dogodilo uz magistralnu cestu u ruralnom dijelu Teksasa.

Madeline Miller KIRKA


Madeline Miller
Kirka
S engleskog prevela Patricija Horvat

Kada sam se rodila, nije postojalo ime za moj soj. Nazvali su me nimfom pretpostavljajući da ću biti poput majke, tetaka i tisuća rođakinja. Najniža od nižih božica, s moćima toliko skromnim da jedva osiguravaju vječnost. Razgovarale smo s ribama i uzgojenim cvijećem, umjele izmamiti kapi iz oblaka i sol iz valova. Ta riječ – nimfa – određivala je duljinu i širinu naše sudbe. Na našemu jeziku ona nije značila samo božicu, nego i nevjestu.
Moja je majka bila jedna od njih, najada, čuvarica izvora i po­toka. Zapela je za oko mojemu ocu kada je došao u posjet njezinu ocu Okeanu. Helije i Okean u ono su se doba često međusobno ugošćivali. Bili su rođaci i vršnjaci, premda nisu tako izgledali. Moj je otac blistao poput netom izlivene bronce, dok je Okean od rođenja imao vodenaste oči i bijelu bradu koja mu je padala u krilo. Ipak su obojica bila Titani i radije su se družili međusobno nego s onim novim, kreštavim bogovima na Olimpu koji nisu svjedočili stvaranju svijeta.
Okeanova čudesna palača bila je ukopana duboko u stijeni. Zidovi dvorana s visokim svodovima bili su pozlaćeni, a kamene su podove uglačala božanska stopala što su stoljećima kročila po njima. Kroz svaku prostoriju provlačio se jedva čujan zvuk Oke­anove rijeke, iz koje izviru sve slatke vode svijeta, toliko tamne da se nije moglo razabrati gdje prestaje rijeka, a počinje kamenito dno. Na obalama je rasla trava i meko sivo cvijeće kao i nebrojeno mnoštvo Okeanove djece: najada, nimfa i riječnih bogova. Glatki i okretni poput vidra, nasmijanih lica što su svijetlila u polumrač­nome okružju, dodavali su jedni drugima zlatne pehare, hrvali se i igrali ljubavnih igara. Usred njih, zasjenjujući svu njihovu cvjetnu ljepotu, sjedila je moja majka.
Kosa joj je bila tople smeđe boje, a svaki je pramen blistao kao obasjan iznutra. Vjerojatno je osjetila pogled mojega oca, vreo poput ognja nošena vjetrom. Vidim je kako namješta haljinu ne bi li joj tek ovlaš pokrila ramena. Vidim je kako uranja svjetlucave prste u vodu. Tisuću sam je puta vidjela kako izvodi tisuću sličnih trikova. Moj je otac svagda nasjedao na njih. Vjerovao je da je ugađanje njemu svrha prirodnoga svjetskog poretka.
“Tko je to?” upitao je moj otac Okeana.
Okean je već imao brojnu zlatooku unučad koja je potekla od mojega oca i veselio se što će ih imati još. “Moja kći Perza. Tvoja je ako je želiš.”
Sljedećega dana moj ju je otac pronašao pokraj njezina vrela u gornjemu svijetu. Bilo je to predivno mjesto puno bujnih suno­vrata, natkriveno isprepletenim hrastovim granama. Nije bilo blata ni ljigavih žaba, nego samo čisto, oblo kamenje što ustupa mjesto travi. Zadivilo je čak i mojega oca koji inače nije nimalo mario za istančano umjetničko izražavanje nimfa.
Moja je majka znala da dolazi. Bila je krhka, ali lukava, uma poput oštrozube jegulje. Naslutila je gdje leži put do moći za nekoga kao što je ona i znala je da ne vodi preko kopiladi i neuređenih riječnih obala. Kada je stao pred nju, dotjeran i veličanstven, na­smijala mu se. Leći s tobom? Zašto bih?
Moj je otac, dakako, mogao uzeti što god bi poželio. Ali laskala mu je misao da sve žene rado ulaze u njegov krevet, bile robinje ili božanstva. Na njegovim oltarima dimili su se dokazi u obliku paljenica koje su prinosile buduće majke nabreklih trbuha i vesela nezakonita djeca.
“Brak”, rekla mu je, “ili ništa. I ako je brak, neka ti bude jasno: vani možeš imati djevojaka koliko ti volja, ali nijednu nećeš dovesti kući jer samo ću ja vladati tvojim odajama.”
Uvjeti, ograničenja. To je bila novotarija za mojega oca, a bogovi najviše vole novotarije. “Dogovoreno”, rekao je i kako bi zapečatio dogovor, darovao joj je ogrlicu koju je sam izradio nanizavši kuglice najrjeđega jantara. Poslije, kada sam se ja rodila, darovao joj je još jednu nisku, i poslije još po jednu za svako dijete, moju sestru i dvojicu braće. Ne znam što joj je bilo dragocjenije: same svjetlucave kuglice ili zavist sestara. Mislim da bi ih nastavila skupljati do vječnosti, sve dok joj ne bi visjele s vrata poput vo­lovskoga jarma, da je visoki bogovi nisu zaustavili. Dotada su već shvatili što smo nas četvero. Možeš imati drugu djecu, rekli su joj, ali ne s njim. No drugi muževi nisu davali jantarne ogrlice. Tada sam je jedini put vidjela kako plače.
Nakon porođaja jedna od mojih tetaka – poštedjet ću vas njezina imena jer je moja priča puna tetaka – oprala me i umotala. Druga se brinula za moju majku bojeći joj usne crvenim i češljajući je češljevima od bjelokosti. Treća je prišla vratima kako bi dočekala mojega oca.
“Djevojčica”, rekla mu je moja majka nabirući nos.
Ali on nije imao ništa protiv kćeri, milih i zlaćanih poput ma­slinovog ulja dobivenog prvim prešanjem. Ljudi i bogovi skupo su plaćali da bi se razmnožili s nekim njegove krvi i govorilo se da se bogatstvo mojega oca može mjeriti s bogatstvom samoga kralja bogova.
“Dobro će se udati”, rekao je.
“Koliko dobro?” zanimalo je moju majku. Utješila bi je pomisao da će me moći trampiti za nešto bolje.
Otac je razmišljao opipavajući moju paperjastu kosu, prouča­vajući moje oči i oblik mojih obraza.
“Za kraljevića, rekao bih.”
Na licu joj se pokazalo neskriveno gađenje. Dok sam bila mala, jednom sam prilikom upitala kako izgledaju smrtnici. Otac je od­govorio: “Može se reći da su istog oblika kao mi, ali samo u onoj mjeri u kojoj su crvi istog oblika kao kitovi.”
Majčin je odgovor bio jednostavniji: poput grubih vreća punih trula mesa.
“Zacijelo će se udati za jednog od Zeusovih sinova”, nije odu­stajala moja majka. Već se počela zamišljati na gozbama na Olimpu, kako sjedi zdesna kraljici Heri.
“Neće. Kosa joj je prošarana, kao u risa. I vidi joj oštru bradu. Nije baš naočita.”
Majka se nije dalje suprotstavljala. Kao i svi drugi, znala je priče o Helijevoj ćudi kada se naljuti. Ma kako zlatno sjao, ne zaboravi njegovu vatru.
Ustala je. Nije više imala trbuh, struk joj je bio zašiven, obrazi svježi i djevičansko ružičasti. Svi od našega soja brzo se oporavlja­ju, ali ona je bila iznimno brza, jedna od Okeanovih kćeri, koje izbacuju djecu poput ikre.
“Dođi”, rekla je. “Idemo napraviti jedno bolje od nje.”
Brzo sam rasla. Beba sam bila tek nekoliko sati, a malo dijete samo nekoliko trenutaka nakon toga. Jedna je tetka ostala sa mnom te me je, u nadi da će se dodvoriti mojoj majci, nazvala Jastreb, Kirka, zbog mojih žutih očiju i neobičnoga, tankog zvuka mojega plača. Ali kada je primijetila da moja majka obraća pažnju na njezino službovanje koliko i na tlo po kojemu hoda, nestala je.
“Majko”, rekla sam. “Tetka je otišla.”
Nije mi odgovorila. Moj je otac već otputovao nebeskom ko­čijom, a ona je upletala cvijeće u kosu spremajući se uputiti tajnim vodenim putovima kako bi se pridružila sestrama na travnatim riječnim obalama. Mogla sam je slijediti, ali onda bih morala cije­loga dana sjediti uz skute tetkama dok raspredaju tračeve o stvarima koje me nisu zanimale niti sam ih shvaćala. Stoga sam ostala.
Očeve odaje bile su mračne i tihe. Njegova je palača bila u susjedstvu Okeanove, ukopana u stijeni, zidova izrađenih od ugla­čana opsidijana. Zašto ne? Mogli su biti od bilo čega na svije­tu što bi poželio, od krvavo crvenoga mramora iz Egipta ili od balzamova drveta. No njemu se sviđao način na koji opsidijan odražava njegovu svjetlost, na koji glatke površine zidova plamte dok on prolazi. Nije mu, naravno, palo na um da će sve biti crno kada ode. Otac nikada nije znao zamisliti svijet u kojemu njega nema.
U ono doba smjela sam raditi što mi se prohtjelo: zapaliti baklju i trčati gledajući kako me tamni plamen prati. Ležati na glatkome zemljanom podu i prstima dubiti rupice u njegovoj površini. Nije bilo ličinaka ni crva, no nisam ni bila svjesna mogućnosti njihova postojanja. U tim odajama nije živjelo ništa osim nas.
Kada bi se uvečer moj otac vratio, tlo bi se namreškalo poput konjskih slabina, a rupice koje sam izdubla nestale bi i površina bi se izgladila. Trenutak poslije vratila bi se moja majka mirišući na cvijeće. Potrčala bi mu ususret, a on bi dopustio da mu se objesi oko vrata, prihvatio vino i otišao do svojega velikog srebrnog stolca. Pratila bih ga u stopu ponavljajući takoreći bez daha. Dobro došao kući, oče, dobro došao kući.
Pijući vino, igrao je damu. Nitko nije smio igrati s njim. Postav­ljao je kamene pločice, okretao ploču i ponovo ih postavljao. Moja bi majka prozborila medenim glasom: “Pridruži mi se u krevetu, ljubavi.” Polagano bi se vrtjela pred njim pokazujući mu raskošnu figuru, kao da se okreće na ražnju. On bi tada najčešće prekinuo igru, ali ponekad i ne bi, a meni bi to bili najdraži trenuci jer bi majka tada otišla zalupivši za sobom vratima od mirhe.
Dok sam sjedila do očevih nogu, cijeli svijet bio je zlatan. Svje­tlo je izviralo odasvud odjednom, iz njegove žute kože, svjetlucavih očiju, brončanoga sjaja njegove kose. Koža mu je bila vruća poput žeravnika, a ja bih se priljubila uz njega onoliko koliko bi mi dopustio, poput gušterice na stijeni u podne. Tetka mi je ispričala da ga neki od nižih bogova jedva mogu pogledati, no ja sam bila njegova kći, njegova krv, i zurila sam u njegovo lice toliko dugo da bi, kada bih skrenula pogled, ono i dalje bilo pred mojim očima isijavajući iz podova, blistavih zidova i izrezbarenih stolova, čak i iz moje kože.
“Što bi se dogodilo”, upitala sam ga jednom prilikom, “kad bi te smrtnik vidio u punom sjaju?”
“U sekundi bi se pretvorio u pepeo.”
“A što kad bi smrtnik vidio mene?”
Otac se nasmiješio. Slušala sam kako se pomiču pločice za damu, meni poznat zvuk struganja mramora po drvetu. “Smrtnik bi se smatrao sretnikom.”
“Ne bih ga spalila?”
“Naravno da ne bi”, odgovorio je.
“Ali oči su mi poput tvojih.”
“Nisu”, rekao je. “Vidi.” Pogled mu je pao na cjepanicu pokraj kamina. Zažarila se, razbuktala i pretvorila u pepeo na tlu. “A to je najmanja od mojih moći. Možeš li barem to?”
Cijele noći zurila sam u te cjepanice. Nisam mogla.


ponedjeljak, 25. studenoga 2019.

Iz pisma Elene Ferrante izdavaču uoči objave MUČNE LJUBAVI


Nemam namjeru ništa učiniti za Mučnu ljubav, ništa što bi moglo uključivati moj javni angažman. Učinila sam dovoljno za tu dugu priču: napisala sam je. Ako je išta vrijedna, to bi trebalo biti dovoljno. Neću sudjelovati u diskusijama i konferencijama, budu li me zvali na njih. Neću odlaziti na dodjele nagrada ili ih prihvaćati, budu li mi dodijeljene. Nikad neću promovirati roman, pogotovo na televiziji ni u Italiji ni, ako do toga dođe, u inozemstvu. Na intervjue ću odgovarati samo pisanim putem, ali voljela bih kad bismo to mogli ograničiti na nužni minimum. U tom sam pogledu potpuno predana sebi i svojoj obitelji. Nadam se da neću biti prisiljena promijeniti svoju odluku.

Jasno mi je da ova odluka može donijeti poteškoće vašoj izdavačkoj kući. Iznimno poštujem vaš rad,
oboje ste mi se odmah svidjeli i ne želim praviti probleme. Ako me više ne želite podupirati,
odmah mi recite, razumjet ću. (…)
Kao što znate, teško mi je objašnjavati razloge te moje odluke. Reći ću vam samo da je to mala oklada sa samom sobom, s mojim uvjerenjima. Vjerujem da knjige, jednom kad su napisane, nemaju potrebe za svojim autorima. Ako imaju što poručiti, prije ili poslije, naći će svoje čitatelje; ako nemaju – neće. (... ) Osim toga, zar promocija ne košta? Bit ću autor koji će najmanje koštati vašu izdavačku kuću. Poštedjet ću vas čak i svoje prisutnosti.
Iz pisma Elene Ferrante izdavaču uoči objave Mučne ljubavi.
Pismo je objavljeno 2015. u London Review of Books.

srijeda, 20. studenoga 2019.

Ivana Kalogjera NISMO SAME


Ja nisam ono što mi se dogodilo

Irena Letica Ćurčić

Volim crveno. Od nedavno. Vatra i krv. U heraldici znače hrabrost. Do prije nekoliko godina u ormaru nisam imala niti jedan komad crvene odjeće. Prva crvena stvar koju sam kupila bio je ruž. Najcrveniji! A kupila sam ga u vrijeme dok sam primala "crvenu". "Crvena" je kemoterapija. Neki je zovu "red devil", a liječnici Adriamicin i Ciklofosfamid.
Prima se u četiri ciklusa, svaka tri tjedna. Lijek u nazivu sadrži pojam "Adria", po Jadranskome moru. Priča ide ovako: znanstvenik, Talijan koji je otkrio lijek, imao je pravo izabrati ime. I odabrao je Adriamicin. "Adria" u nazivu jedino je što kod tog lijeka asocira na more. Jer, more miriše, a crvena kemoterapija smrdi.
Kada sam bila bez ijedne dlake na tijelu, crvenom sam bojom prkosila stanju u kojem sam se našla. Podsvjesno sam se hrabrila i liječila, razgovarala sam sa svojim stanicama.
Moje se liječenje u bolnici Rebro oduljilo. Kada dobiješ rak dojke, invazivni, HER2 pozitivni, liječenje se protegne i na godinu i pol. Upakiraš tu i zračenje, vađenje krvi, kontrole…
Zamisliš to kao neki važan projekt. Ma što važan? Najvažniji! I ne bude ti teško.
To jutro kada trebaš ići "gore" po "crvenu" sve se u tebi opire, ali noge same ustaju i idu. Svezala bih maramu, nacrtala obrve, stavila crni krejon na kapke da ne izgledam kao "alien", i, naravno, crveni ruž. Obula bih i visoke potpetice, prkoseći neuropatiji i bolnim nogama. I pjevala! Znala sam samu sebe pitati: Jesam li luda? Tko još pjeva dok ide na kemoterapiju?
Ali, zašto ne? Pjevale su i ptice toga jutra, podsjećale na ljepotu života. Zvale su me da im se pridružim. Trudila sam se, zajedno s liječnicima, kako sam znala i umjela da rak ne raste u meni, pa tako nisam dala ni da tišina raste u meni. Počela sam pisati pjesme, a svoje stihove i osjećaje dijelim kako bi se čuli.
Nikada nisam htjela biti pokorna i ovisna, koliko god se sustav trudio da to postanem. Uvijek ću prihvatiti ispruženu ruku da zajedno razbijemo tišinu i pustimo glas.
O nuspojavama neću pisati. Sve bude i prođe, zaboravi se. Ostane ono vrijedno sjećanja. Osmijeh sestre Jadranke na prijemu, sestra Maja koja me držala za ruku dok sam primala prvu kemoterapiju, čista, velika i svijetla soba za aplikaciju i osjećaj da sam tamo išla po svoj spas.
Prošle su tri i pol godine. U ormaru imam puno crvene odjeće. I ja sam drukčija. Prihvaćajući i boreći se sa svime što mi se dogodilo, postala sam samosvjesnija i bitno jača.
Nikada se nisam upitala: "Zašto ja?"
Jer, zašto ne?
Niti u jednom trenutku nisam očajavala, niti mi se išta činilo nemoguće. Pod Herceptinom sam skijala. Zarekla sam se da ću stati na skije kroz godinu dana. I tako je i bilo. Pod kemoterapijom sam vozila bicikl, kuhala ručak svojoj obitelji, a nisam ga mogla niti kušati.
Priznajem, najdraže mi je poslije kemoterapije bilo otići u kafić i popiti Somersby. Tako mi je pasao! Osmijeh kao lijek, to je moja misija! Nastojim razbiti predrasude o onkološkim bolesnicima. Ja nisam ono što mi se dogodilo, ja sam ono što sam odlučila biti. Crvena je moja boja. Sada znam i zašto. Samo me kontrole podsjećaju na moje stanje. I to što sam zapisana u sustavu. U mom kartonu piše da imam CA. Pa što onda? S tim se živi. Nekako smo stigmatizirani, melju nas statistike i prognoze. Bez pretjerane pozitive poručujem da sam sama sebi najbolji prognostičar.
Radovati se, primati i davati, to mi nitko ne može oduzeti. Moja je dijagnoza samo jedan dio mog života koji sam prihvatila.
Evo me, živa sam, življa od mnogih drugih bez dijagnoze. Tu sam da razbijem predrasude.
                                                                                                                                                                                                    Listopad, 2017.


___________________________________________________________________________

S dijagnozom invazivnog, HER2 pozitivnog raka dojke, Irena Letica Ćurčić (53) suočila se prije pet i pol godina. Na Onkološkom odjelu KBC-a Zagreb primila je 16 doza kemoterapija, 18 doza biološkog lijeka i 25 zračenja. Danas živi ispunjen i sretan život u krugu svoje brojne obitelji. Radi, stvara i uživa u ljubavi svojih bližnjih i prijatelja.


utorak, 5. studenoga 2019.

RIJEČ PO RIJEČ, Inoslav Bešker




Inoslav Bešker o Interliberu povodom njegova 37. izdanja


Interliber je sajam knjiga u Zagrebu, koji se ove godine održava 37. put. Otvoren je od 11 do 16 ovog mjeseca na Zagrebačkom velesajmu od 10 ujutro do 20 uvečer, a u petak i subotu do 21 sat.

Jesenski sajmovi knjiga neka su vrsta žetve cjelogodišnje na­kladne sjetve, trenutak istine za nakladnika: koliko će primjeraka pojedine knjige plasirati kroz prodaju, kako je uravnotežio svoj asortiman, hoće li mu naslovi namijenjeni najširoj publici donijeti dovoljno da nadoknadi eventualan gubitak na onim naslovima koji možda neće plijeniti na blagajni ali će zavrijediti nagradu za kvalitetu ili naprosto osjećaj zadovoljstva što je i to mogao ponuditi.

Za razliku od novinarstva, efemernoga po definiciji (nisu li se prve novine u nas zvale “Ephemerides Zagrabienses”?), gdje je i najbolji proizvod sutra već stari papir ili titrava uspomena, knjiga je koliko‑toliko trajnije dobro, makar se i njezin period komercija­lizacije u mom vijeku smanjio s pet godina na puku godinicu dana.

Ima Hrvatska i drugih sajmova, drag mi je pulski Sa(n)jam knjige (gdje sam ipak požnjeo “Kiklopa”), ali uspomene me vežu i uz Interliber, jer sam jedan od njegovih osnivača: pokrenula ga je 1978 tadašnja Poslovna zajednica izdavača i knjižara Hrvatske, kada je njezin predsjednik bio Branko Juričević, predsjednik Iz­vršnog odbora Antun Žvan, ja sam bio njegov zamjenik, a poslovni tajnik je bio Miljenko Žagar (očito smo se sastali po poslovnom a ne po idejnom ključu, radi knjige, ne radi zastava). U ta smo doba posjetili i Olten u Švicarskoj, sve maštajući da ćemo i sami ustrojiti takav neki jedinstveni distributivni centar, predak Amazona u pret­kompjutersko doba. Interliber je imao biti neki uvod u zajedničku, efikasnu i jeftinu distribuciju, nešto bitno drukčije i modernije od Beogradskog sajma knjiga. Opstao je, u ovo doba i to je puno.


Interliber
je u hrvatskome komercijalni naziv, složenica dvaju latinizama: prilog inter (između) iz praindoevropskoga *enter, n̥ter (između; od *en1: u, na), odakle istoznačno sanskrtski अन्तर् / antár, albanski nder (usp. Prenđa), keltski *enter (irski eter), praslavenski *ętro (usp. jetra, utroba) itd.; liber (knjiga) od praindoevropskoga *leup‑/leub‑, leubh‑ (oguliti, ogoliti, odrezati), odakle i staroslavenski lъbь (lubanja, lu­pina), usp. lupiti i lupež.

[12.11.2014]