utorak, 26. rujna 2017.

Brian Jay Jones GEORGE LUCAS - JEDAN ŽIVOT


            
            Sedamnaestoga travnja Lucas je počeo pisati još jedan materijal, ovaj je nosio naslov Ratovi zvijezda. Taj je nacrt sadržavao žestoku borbu u svemiru koju je Lucas htio vidjeti, kao i razrađeniji zaplet koji je u sebi nosio djeliće Flasha Gordona i Kurosawine Skrivene tvrđave. Lucas je u taj materijal ubacio sve što je volio u serijalima subotom ujutro, puno potjera, napetih škripaca, neobičnih stvorenja i općenito silnog junaštva. Iz Skrivene tvrđave posudio je nekoliko ključnih sastavnica radnje – to jest princezu koju kroz neprijateljski teritorij provodi mudar general koji je prošao mnoge bitke, kao i, još važnije, dvije birokratske šeprtlje kako bi poslužile kao humoristički odušak.
            Luke Skywalker pojavio se prvi put, iako je u ovom ranom nacrtu on zapravo stari general koji vodi mladu princezu na planet Aquilae. On i princeza susreću dva svađalački nastrojena birokrata koji su pobjegli iz svemirske tvrđave koja kruži orbitom pa njih četvero putuje do svemirske luke kako bi pronašli pilota koji će ih odvesti na planet Ophuchi. Skywalker – spretan s „lazerskim mačem“ – regrutira i podučava družinu od deset dječaka da postanu ratnici, prije bijega s planeta u ukradenom brodu. Tu je i žestoka borba – uvijek će ondje biti žestoke borbe – zatim potjera kroz polje asteroida pa rušenje na Yavin, planet divovskih dlakavih izvanzemaljaca. Princeza je zarobljena, a Skywalker predvodi napad na zatvor Imperija, bježeći nakon još jedne spektakularne borbe. Zatim slijedi ceremonija dodjele priznanja – uvijek će ondje biti ceremonija dodjele priznanja – na kojoj princeza oktriva „svoju pravu božansku bit.“
            Čak i s četrnaest stranica pisanih rukom taj poprilično živahan nacrt i dalje se Lucasu činio previše „maglovitim“. No ipak ga je uvezao u crnu kožu s The Star Wars tiskanim zlatnom bojom na naslovnici te ga dao agentu Jeffu Bergu da ga odnese u United Artists na pregled. Berg je priznao da ne razumije ni jednu jedinu riječ i zaista nije znao kako bi ga prodavao. Lucas je znao, čak iako je njegov opis bio konfuzan. „[To je] svemirska opera u tradiciji Flasha Gordona i Bucka Rogersa“, objašnjavao je. „To je kombinacija Jamesa Bonda i 2001. – superfantazija, pelerine, mačevi, laserski pištolji i svemirski brodovi koji pucaju jedan na drugoga, sve u tom stilu. Ali to nije šund“, inzistirao je. „Zamišljeno je da to bude uzbudljivi akcijski pustolovni film.“ Kod Lucasa je entuzijazam uvijek nadvladavao jasnoću.
            Sedmog svibnja Berg je odnio Lucasov prijedlog u United Artists, dajući ga u ruke Davidu Chasmanu, istom onom direktoru koji je vjerovao u Američke grafite. Lucas je znao da u nacrtu koji daje Chasmanu ima puno toga što treba shvatiti – uvijek će mu biti teško slike iz svoje glave staviti na papir – stoga je dodao deset stranica ilustracija u pokušaju da dočara izgled i atmosferu koje je imao u glavi: fotografije NASA-inih astronauta, amfibijske tenkove i crteže svemirskih heroja izrezane iz stripova. Chasman je bio zaintrigiran, no upravo je odlazio u Cannes pa je obećao Bergu da će pregledati materijale i uskoro mu se javiti. Trebala su proći tri mučna tjedna da Chasman brzojavi svoj odgovor: Ne.
            Sumorni je Lucas zamolio Berga da pošalje prijedlog Nedu Tanenu u Universal. „Mrzio sam Universal“, rekao je Lucas, „ali morao sam im se obratiti. Dio mog ugovora za snimanje Američkih grafita bio je da sam im prepisao svoj život na sedam godina... Oni su me posjedovali.“ Da stvari budu još gore, Lucas i Tanen još su se natezali oko Grafita, za koje je Tanen tražio novu montažu u trenutku kad je Lucas ponizno došao u studio s prijedlogom za svoj idući film. „To je bilo usred Nedova najgnjevnijeg razdoblja“, rekao je Lucasov odvjetnik Tom Pollock. „Nije bio predan entuzijastično.“ Berg je ipak Tanenu pokorno poslao prijedlog početkom lipnja, obećavajući da film može biti napravljen s malo sredstava. Lucas ga je preko volje opisao kao „ideju od 6 milijuna dolara koju ću realizirati za 3 milijuna.“ Poput Chasmana prije njega, Tanen je uzeo mapu od Berga i obećao da će se ubrzo javiti.
            Čak i dok je Tanen mozgao, Berg je počeo neformalne razgovore s 20th Century Foxom i novim potpredsjednikom studija za kreativne poslove, Alanom Laddom mlađim. „Laddie“, kako su ga gotovo svi zvali, bio je sin glumca Alana Ladda. Šoubiznis mu je bio u krvi i imao je intuitivan osjećaj za komercijalne hitove, kao što je i cijenio talent, koliko god osebujan bio. Nedavno je spasio scenarista i redatelja Mela Brooksa iz uspaničenog Warner Bros.-a nakon što je studio izgubio vjeru u još neprikazana Vruća sedla, a Berg je smatrao da bi Ladd mogao cijeniti talent i muke njegova klijenta koji je još uvijek vodio sličnu bitku oko kreativnosti s Universalom zbog još neprikazanih Američkih grafita. Na poslijepodnevnom piću Berg je predložio Laddu da mu pokaže Grafite te je poslao prokrijumčareni primjerak u njegov ured. „Pogledao sam ga u Foxu u devet ujutro, apsolutno me oborio s nogu“, prisjetio se Ladd. „Tada sam jednostavno rekao Jeffu [Bergu] da želim upoznati Georgea i čuti više o idejama na kojima radi.“
            Lucas je odletio u Los Angeles jedva čekajući razgovor. Više od bilo kojeg drugog studija u to doba Fox je izgledao kao da zna što napraviti sa znanstvenom fantastikom. Godine 1968. počeo je prikazivati vrlo popularan Planet majmuna, koji je postao serijal od pet filmova. Osim Planeta majmuna Foxu je ipak trebao još neki hit. Nakon 1971. i odlaska mogula Darryla F. Zanucka, koji je držao kormilo kompanije od 1935., studio je bio pod vodstvom Dennisa Stanfilla, nekadašnjeg izvršnog direktora u Lehman Brothersu. Više računovođa nego inovator, Stanfill je ipak bio dovoljno iskusan da slijedi trend kad ga uoči; uz to što je proveo Planet majmuna kroz nekoliko njegovih nastavaka, uspješno je unovčio modu filmova katastrofe distribuirajući naslove poput Paklenog tornja i Posejdonove avanture. No studio je ipak brzo gubio novac, a moral je bio nizak. „Bilo je deprimantno“, rekao je jedan Foxov direktor. „Vrlo demoralizirajuće mjesto da svakoga dana onamo odlazite na posao.“
            Lucas se zasigurno prisjećao dana prije šest godina kad je ušetao u praktički napušteno Warnerovo zdanje. Ondje je pronašao Coppolu, velikog brata koji je pružao potporu, ali i bio burne naravi, koji će poticati, nadahnjivati i izazivati bijes kod Lucasa dok se ovaj bude probijao kao mladi filmaš. Sada će u Foxu naići na Ladda, svog idućeg starijeg brata, zagovornika i branitelja koji će ga provesti kroz sljedeću etapu njegove karijere. Za razliku od Coppole, u suzdržanom Laddu bilo je malo bombastičnoga, zbog čega su on i jednako sputani Lucas svojim temperamentima dobro odgovarali jedan drugom. „On i ja zajedno nismo ni pola nekog ekstrovertnog čovjeka“, primijetio je Ladd. Poput Lucasa ni Ladd nije puno govorio – a kad bi napokon progovorio, to je radio toliko tiho i mirno da su neki mislili da zvuči sablasno poput kompjuterske hulje HAL-a iz 2001.: Odiseje u svemiru. Iako je Lucas većinu hollywoodskih direktora podrugljivo nazivao „preprodavačima rabljenih auta“, Ladd je imao ono nešto što mu se odmah svidjelo.“
            Kao prvo, on i Ladd govorili su istim jezikom: filmom. Umjesto da izvlači svoje fotografije astronauta ili pokušava objasniti zaplet ili atmosferu, Lucas je s Laddom razgovarao o filmovima koje su obojica voljeli. „Ta sekvenca će biti kao iz The Seahawka“, uzbuđeno je ispričao Laddu, dok će druge scene podsjećati na Captaina Blooda ili Flasha Gordona. „Znao sam točno što on govori“, rekao je Ladd. A i Lucas se sviđao njemu. „Znao sam... na temelju vremena provedenog s njim, da je on dokraja iskrena osoba koja zna što radi.“ Ladd je bio zainteresiran – no u tom trenutku Lucas je još uvijek bio vezan ugovorom i morao je čekati da mu Universal odgovori. Ako Tanen i Universal kažu ne Ratovima zvijezda, Ladd i Fox mogli su ih imati.
            Ladd neće morati dugo čekati. Krajem lipnja Universal je odustao. Iako je Tanenu predloženi budžet bio problem, uglavnom je kritizirao sam prijedlog navodeći da je „imao velikih problema da ga razumije“. Berg je smatrao da možda „oni [direktori u Universalu] psihološki nisu spremni“ investirati u visokobudžetni film prepun specijalnih efekata. No vjerojatnije je da nisu bili spremni investirati u Lucasa, čiji su Američki grafiti prolazili kroz novu montažu i još se nisu počeli prikazivati pa se, po mišljenju mnogih u studiju, činilo da su osuđeni na neuspjeh. Zašto bi, zaboga, poduprli film od 3 milijuna dolara koji radi umjetnički nastrojen redatelj koji je vjerojatno upropastio film s budžetom od 750.000 dolara? Universalov odgovor bio je ne.
            Kad se Universal maknuo s puta, Lucasovi su agenti počeli ozbiljne pregovore s Foxom sredinom srpnja, šaljući ovamo-onamo memorandum sporazuma na 80 stranica. Lucas će dobiti 50.000 dolara da napiše scenarij, 100.000 za svoj redateljski posao, 15.000 za „razvoj“ projekta, a budžet za film iznosio je 3 milijuna dolara. Najvažnija cifra u sporazumu bila je, međutim, ona od 10.000 dolara koje će Lucas primiti po potpisivanju sporazuma. To je bio novac koji će odmah ići u njegov džep – i bio mu je potreban. „Bio sam toliko zaglibio u dugovima“, prisjetio se Lucas. „Zbog toga sam sklopio dogovor.“ Bez njega, rekao je poslije, „ne znam što bih napravio. Možda bih se zaposlio. No zadnja očajnička stvar je 'zaposliti se'. Zaista sam htio zadržati svoj integritet.“
           Sedamnaestoga travnja Lucas je počeo pisati još jedan materijal, ovaj je nosio naslov Ratovi zvijezda. Taj je nacrt sadržavao žestoku borbu u svemiru koju je Lucas htio vidjeti, kao i razrađeniji zaplet koji je u sebi nosio djeliće Flasha Gordona i Kurosawine Skrivene tvrđave. Lucas je u taj materijal ubacio sve što je volio u serijalima subotom ujutro, puno potjera, napetih škripaca, neobičnih stvorenja i općenito silnog junaštva. Iz Skrivene tvrđave posudio je nekoliko ključnih sastavnica radnje – to jest princezu koju kroz neprijateljski teritorij provodi mudar general koji je prošao mnoge bitke, kao i, još važnije, dvije birokratske šeprtlje kako bi poslužile kao humoristički odušak.
            Luke Skywalker pojavio se prvi put, iako je u ovom ranom nacrtu on zapravo stari general koji vodi mladu princezu na planet Aquilae. On i princeza susreću dva svađalački nastrojena birokrata koji su pobjegli iz svemirske tvrđave koja kruži orbitom pa njih četvero putuje do svemirske luke kako bi pronašli pilota koji će ih odvesti na planet Ophuchi. Skywalker – spretan s „lazerskim mačem“ – regrutira i podučava družinu od deset dječaka da postanu ratnici, prije bijega s planeta u ukradenom brodu. Tu je i žestoka borba – uvijek će ondje biti žestoke borbe – zatim potjera kroz polje asteroida pa rušenje na Yavin, planet divovskih dlakavih izvanzemaljaca. Princeza je zarobljena, a Skywalker predvodi napad na zatvor Imperija, bježeći nakon još jedne spektakularne borbe. Zatim slijedi ceremonija dodjele priznanja – uvijek će ondje biti ceremonija dodjele priznanja – na kojoj princeza oktriva „svoju pravu božansku bit.“
            Čak i s četrnaest stranica pisanih rukom taj poprilično živahan nacrt i dalje se Lucasu činio previše „maglovitim“. No ipak ga je uvezao u crnu kožu s The Star Wars tiskanim zlatnom bojom na naslovnici te ga dao agentu Jeffu Bergu da ga odnese u United Artists na pregled. Berg je priznao da ne razumije ni jednu jedinu riječ i zaista nije znao kako bi ga prodavao. Lucas je znao, čak iako je njegov opis bio konfuzan. „[To je] svemirska opera u tradiciji Flasha Gordona i Bucka Rogersa“, objašnjavao je. „To je kombinacija Jamesa Bonda i 2001. – superfantazija, pelerine, mačevi, laserski pištolji i svemirski brodovi koji pucaju jedan na drugoga, sve u tom stilu. Ali to nije šund“, inzistirao je. „Zamišljeno je da to bude uzbudljivi akcijski pustolovni film.“ Kod Lucasa je entuzijazam uvijek nadvladavao jasnoću.
            Sedmog svibnja Berg je odnio Lucasov prijedlog u United Artists, dajući ga u ruke Davidu Chasmanu, istom onom direktoru koji je vjerovao u Američke grafite. Lucas je znao da u nacrtu koji daje Chasmanu ima puno toga što treba shvatiti – uvijek će mu biti teško slike iz svoje glave staviti na papir – stoga je dodao deset stranica ilustracija u pokušaju da dočara izgled i atmosferu koje je imao u glavi: fotografije NASA-inih astronauta, amfibijske tenkove i crteže svemirskih heroja izrezane iz stripova. Chasman je bio zaintrigiran, no upravo je odlazio u Cannes pa je obećao Bergu da će pregledati materijale i uskoro mu se javiti. Trebala su proći tri mučna tjedna da Chasman brzojavi svoj odgovor: Ne.
            Sumorni je Lucas zamolio Berga da pošalje prijedlog Nedu Tanenu u Universal. „Mrzio sam Universal“, rekao je Lucas, „ali morao sam im se obratiti. Dio mog ugovora za snimanje Američkih grafita bio je da sam im prepisao svoj život na sedam godina... Oni su me posjedovali.“ Da stvari budu još gore, Lucas i Tanen još su se natezali oko Grafita, za koje je Tanen tražio novu montažu u trenutku kad je Lucas ponizno došao u studio s prijedlogom za svoj idući film. „To je bilo usred Nedova najgnjevnijeg razdoblja“, rekao je Lucasov odvjetnik Tom Pollock. „Nije bio predan entuzijastično.“ Berg je ipak Tanenu pokorno poslao prijedlog početkom lipnja, obećavajući da film može biti napravljen s malo sredstava. Lucas ga je preko volje opisao kao „ideju od 6 milijuna dolara koju ću realizirati za 3 milijuna.“ Poput Chasmana prije njega, Tanen je uzeo mapu od Berga i obećao da će se ubrzo javiti.
            Čak i dok je Tanen mozgao, Berg je počeo neformalne razgovore s 20th Century Foxom i novim potpredsjednikom studija za kreativne poslove, Alanom Laddom mlađim. „Laddie“, kako su ga gotovo svi zvali, bio je sin glumca Alana Ladda. Šoubiznis mu je bio u krvi i imao je intuitivan osjećaj za komercijalne hitove, kao što je i cijenio talent, koliko god osebujan bio. Nedavno je spasio scenarista i redatelja Mela Brooksa iz uspaničenog Warner Bros.-a nakon što je studio izgubio vjeru u još neprikazana Vruća sedla, a Berg je smatrao da bi Ladd mogao cijeniti talent i muke njegova klijenta koji je još uvijek vodio sličnu bitku oko kreativnosti s Universalom zbog još neprikazanih Američkih grafita. Na poslijepodnevnom piću Berg je predložio Laddu da mu pokaže Grafite te je poslao prokrijumčareni primjerak u njegov ured. „Pogledao sam ga u Foxu u devet ujutro, apsolutno me oborio s nogu“, prisjetio se Ladd. „Tada sam jednostavno rekao Jeffu [Bergu] da želim upoznati Georgea i čuti više o idejama na kojima radi.“
            Lucas je odletio u Los Angeles jedva čekajući razgovor. Više od bilo kojeg drugog studija u to doba Fox je izgledao kao da zna što napraviti sa znanstvenom fantastikom. Godine 1968. počeo je prikazivati vrlo popularan Planet majmuna, koji je postao serijal od pet filmova. Osim Planeta majmuna Foxu je ipak trebao još neki hit. Nakon 1971. i odlaska mogula Darryla F. Zanucka, koji je držao kormilo kompanije od 1935., studio je bio pod vodstvom Dennisa Stanfilla, nekadašnjeg izvršnog direktora u Lehman Brothersu. Više računovođa nego inovator, Stanfill je ipak bio dovoljno iskusan da slijedi trend kad ga uoči; uz to što je proveo Planet majmuna kroz nekoliko njegovih nastavaka, uspješno je unovčio modu filmova katastrofe distribuirajući naslove poput Paklenog tornja i Posejdonove avanture. No studio je ipak brzo gubio novac, a moral je bio nizak. „Bilo je deprimantno“, rekao je jedan Foxov direktor. „Vrlo demoralizirajuće mjesto da svakoga dana onamo odlazite na posao.“
            Lucas se zasigurno prisjećao dana prije šest godina kad je ušetao u praktički napušteno Warnerovo zdanje. Ondje je pronašao Coppolu, velikog brata koji je pružao potporu, ali i bio burne naravi, koji će poticati, nadahnjivati i izazivati bijes kod Lucasa dok se ovaj bude probijao kao mladi filmaš. Sada će u Foxu naići na Ladda, svog idućeg starijeg brata, zagovornika i branitelja koji će ga provesti kroz sljedeću etapu njegove karijere. Za razliku od Coppole, u suzdržanom Laddu bilo je malo bombastičnoga, zbog čega su on i jednako sputani Lucas svojim temperamentima dobro odgovarali jedan drugom. „On i ja zajedno nismo ni pola nekog ekstrovertnog čovjeka“, primijetio je Ladd. Poput Lucasa ni Ladd nije puno govorio – a kad bi napokon progovorio, to je radio toliko tiho i mirno da su neki mislili da zvuči sablasno poput kompjuterske hulje HAL-a iz 2001.: Odiseje u svemiru. Iako je Lucas većinu hollywoodskih direktora podrugljivo nazivao „preprodavačima rabljenih auta“, Ladd je imao ono nešto što mu se odmah svidjelo.“
            Kao prvo, on i Ladd govorili su istim jezikom: filmom. Umjesto da izvlači svoje fotografije astronauta ili pokušava objasniti zaplet ili atmosferu, Lucas je s Laddom razgovarao o filmovima koje su obojica voljeli. „Ta sekvenca će biti kao iz The Seahawka“, uzbuđeno je ispričao Laddu, dok će druge scene podsjećati na Captaina Blooda ili Flasha Gordona. „Znao sam točno što on govori“, rekao je Ladd. A i Lucas se sviđao njemu. „Znao sam... na temelju vremena provedenog s njim, da je on dokraja iskrena osoba koja zna što radi.“ Ladd je bio zainteresiran – no u tom trenutku Lucas je još uvijek bio vezan ugovorom i morao je čekati da mu Universal odgovori. Ako Tanen i Universal kažu ne Ratovima zvijezda, Ladd i Fox mogli su ih imati.
            Ladd neće morati dugo čekati. Krajem lipnja Universal je odustao. Iako je Tanenu predloženi budžet bio problem, uglavnom je kritizirao sam prijedlog navodeći da je „imao velikih problema da ga razumije“. Berg je smatrao da možda „oni [direktori u Universalu] psihološki nisu spremni“ investirati u visokobudžetni film prepun specijalnih efekata. No vjerojatnije je da nisu bili spremni investirati u Lucasa, čiji su Američki grafiti prolazili kroz novu montažu i još se nisu počeli prikazivati pa se, po mišljenju mnogih u studiju, činilo da su osuđeni na neuspjeh. Zašto bi, zaboga, poduprli film od 3 milijuna dolara koji radi umjetnički nastrojen redatelj koji je vjerojatno upropastio film s budžetom od 750.000 dolara? Universalov odgovor bio je ne.
            Kad se Universal maknuo s puta, Lucasovi su agenti počeli ozbiljne pregovore s Foxom sredinom srpnja, šaljući ovamo-onamo memorandum sporazuma na 80 stranica. Lucas će dobiti 50.000 dolara da napiše scenarij, 100.000 za svoj redateljski posao, 15.000 za „razvoj“ projekta, a budžet za film iznosio je 3 milijuna dolara. Najvažnija cifra u sporazumu bila je, međutim, ona od 10.000 dolara koje će Lucas primiti po potpisivanju sporazuma. To je bio novac koji će odmah ići u njegov džep – i bio mu je potreban. „Bio sam toliko zaglibio u dugovima“, prisjetio se Lucas. „Zbog toga sam sklopio dogovor.“ Bez njega, rekao je poslije, „ne znam što bih napravio. Možda bih se zaposlio. No zadnja očajnička stvar je 'zaposliti se'. Zaista sam htio zadržati svoj integritet.“

            

nedjelja, 17. rujna 2017.

Jessie Burton MUZA

Jessie Burton
MUZA
S engleskog preveo Dražen Čulić

1.
Ne prođemo svi onako kako zaslužujemo. Mnogi trenutci koji mijenjaju život – na primjer, razgovor s neznancem na brodu – ovise o čistoj sreći. Pa ipak, nitko vam neće napisati pismo ili se baš vama povjeriti bez dobrog razloga. Ona me tome naučila: ako želiš sreću, na nju moraš biti spreman. Moraš odigrati svoju ulogu.
Kada je došao moj dan, bilo je tako vruće da su mi se pod pazusima stvorili polumjeseci na bluzi koju nosimo svi koji radimo u toj trgovini cipelama. “Bilo koji broj”, rekla je žena brišući se maramicom. Ramena su me boljela, vrhovi prstiju su mi se gulili. Buljila sam u nju: znoj je njezinoj blijedoj kosi dao boju mokrog miša. Londonska vrućina; nikad nema kamo otići. Nisam to znala, ali ta je žena bila posljednji kupac kojeg ću ikad poslužiti.
“Izvolite?”
“Upravo sam rekla”, uzdahnula je žena. “Bilo koji broj.”
Bližilo se vrijeme zatvaranja, što je značilo kako će sve ostatke stare kože – mi smo ih zvali džem – trebati usisati iz tepiha. Cynth je uvijek govorila kako bismo od tih otpadaka mogli načiniti cijelo stopalo, neko čudovište koje bi samo od sebe zaplesalo. Ona je voljela raditi u trgovini Dolcis Shoes, i preko nje sam se zaposlila – ali već nakon prvog sata naše smjene, ja sam čeznula za hladnoćom svoje sobe, za svojim jeftinim bilježnicama i olovkom koja me čeka pored uskog kreveta. “Curo, razvedri se malo”, šaptala bi Cynth. “Ne radiš preko puta, u pogrebnom poduzeću.”
Odmaknula sam se prema skladištu sa zalihama, mjestu na koje bih često bježala, sada već imuna na težak miris gumenih potplata. Pomislila sam kako bih se mogla zavući unutra i nijemo vrištati u zid od kutija.
“Čekajte! Ej, čekajte!” vikala je žena za mnom. Kada je bila sigurna da je gledam, sagnula se i skinula svoju pohabanu lakiranu cipelu i pokazala stopalo bez prstiju. Bez ijednog prsta. Glatki batrljak nevino je ležao na izblijedjelom sagu kao komad mesa.
“Vidite”, rekla je poraženim glasom skidajući drugu cipelu s noge u istom stanju. “Jednostavno… naguram papir unutra, pa nije važno koji ćete mi broj donijeti.”
Bio je to prizor koji nisam zaboravila; Engleskinja koja mi pokazuje svoja stopala bez prstiju. Tada mi se možda malo gadila. Uvijek govorimo kako mladi nisu navikli na ružnoću, nismo naučili skriti šok. Ja nisam bila tako mlada, zaista; dvadeset šest. Ne znam što sam u tom trenutku učinila, ali sjećam se kako sam na putu prema stanu koji smo dijelile u Clapham Commonu sve ispričala Cynth koja je zinula od užasa i oduševljenja pri pomisli na te noge bez prstiju. “Baba Batrljača!” vikala je. “Evo nje, tebi dolazi, Delly!” Onda je dodala, optimistično i pragmatično: “Barem može nosit broj koji oće.”
Možda je ta žena bila vještica koja mi je došla objaviti promjenu u životu. Ne vjerujem da je bilo tako; to rade neke druge žene. Ali njezina prisutnost djelovala je kao sablastan kraj jednog poglavlja mog života. Je li u meni vidjela ranjivost sličnu svojoj? Stojimo li ona i ja na istome mjestu, na kojem možemo samo ispuniti prazninu papirom? Ne znam. Ostaje vrlo mala mogućnost da je sve što je željela bio novi par cipela. Pa ipak o njoj uvijek razmišljam kao o nekome iz bajke jer to je bio dan u kojem se sve promijenilo.
Zadnjih pet godina nakon što sam doplovila iz Port-of-Spaina javljala sam se na mnoge poslove, bez uspjeha. Kada je vlak iz Southamptona ulazio na postaju Waterloo, Cynth je od kućnih dimnjaka mislila da su tvornički, koji obećavaju mnoge poslove. Ispostavilo se da se to obećanje neće lako ispuniti. Često sam maštala o odlasku iz Dolcisa, a jednom sam se javila u najveće novine u zemlji na natječaj za poslužiteljicu čaja. Tamo kod kuće, uz svoje obrazovanje i samopoštovanje, ne bih ni pomislila raditi takvo što, ali Cynth je rekla: “Žaba s jednim okom i tri noge mogla bi radit taj posao, a isto ga nisu dali tebi, Odelle.”
Cynth, s kojom sam zajedno bila u školi i otputovala u Englesku, postala je zaluđena dvjema stvarima: cipelama i svojim zaručnikom Samuelom kojeg je upoznala u našoj mjesnoj crkvi u Ulici Clapham High (ispostavilo se da je Sam bio pravi zgoditak, s obzirom na to da su se na tome mjestu obično okupljale samo stare tetkice i razgovarale o dobrim starim vremenima). Nakon što ga je našla, Cynth je postala zadovoljnija od mene, što je moglo stvarati napetost među nama. Ja bih često govorila kako više ne mogu trpjeti, jer nisam kao ona, a Cynth bi rekla: “Zato jer sam ja ovca, a ti si ko pametna?”
Nazivala sam mnoge brojeve iz oglasa u kojima je pisalo da iskustvo nije važno, i svi su zvučali tako ljubazno – ali kada bih se pojavila, gle čuda!, baš je svaki posao bio već zauzet. Zovite to glupim, ili mojom naslijeđenom željom za pravdom, ali nastavila sam se javljati. Zadnji put bilo je to za najbolji posao na koji sam do sada naišla, tipkačice u Umjetničkom institutu u Skeltonu, zgradi sa stupovima i natkrivenim trijemom. Jednom sam je čak i posjetila, one subote u mjesecu kada sam slobodna. Dan sam provela lutajući izložbenim prostorijama, od Gainsborougha do Chagalla, preko akvarela Williama Blakea. U vlaku, na povratku kući, jedna se djevojčica zabuljila u mene kao da sam ja slika. Njezini ispruženi prstići dotaknuli su mi ušnu školjku, a onda je zapitala majku: “Može li se to oprati?” Majka je nije ukorila: činilo se kao da od prokletog uha očekuje odgovor.
Nisam se probila pored tolikih mladića kako bih kao najbolja u klasi dobila diplomu Sveučilišta West Indies nizašto. Nisam nizašto izdržala da me djeca štipaju u vlaku. U domovini mi je sam Britanski konzulat dodijelio prvu nagradu za studente Commonwealtha za moju pjesmu Karipski crveni ljiljan. Žao mi je, Cynth, ali ja neću do kraja života obuvati znojne Pepeljuge. Naravno, bilo je suza, uglavnom isplakanih na mojem uleknutom jastuku. U meni je kuhala želja. Sramila sam je se, a ipak me ona određivala. Željela sam raditi nešto važnije, a pet sam godina čekala. U međuvremenu sam pisala osvetničke pjesme o engleskom vremenu i lagala majci da je London raj.

Kada smo Cynth i ja stigle kući, na otiraču je bilo pismo. Zbacila sam cipele i nepomično stajala na hodniku. Na žigu je pisalo London W. 1, centar svijeta. Viktorijanske pločice pod mojim bosim nogama bile su hladne; savijala sam prste nad njihovom smeđom i plavom površinom. Gurnula sam prst pod preklop omotnice i podignula ga kao otpali list. Na zaglavlju je pisalo Institut Skelton.
“Onda?” rekla je Cynth.
Nisam odgovorila, samo sam zabila nokat u reljefni cvjetni uzorak zidnih tapeta našeg stanodavca i zapanjeno čitala do kraja.

Institut Skelton
Trg Skelton
London, W. 1

16. lipnja 1967.

Draga gospođice Bastien,
hvala što ste nam poslali svoju molbu za posao i životopis.
Sve čemu se bilo tko može nadati jest biti uspješan u bilo kakvim uvjetima koje nam život pruži. Vi ste očito mlada žena velikih sposobnosti, oboružana znanjem. Zbog toga mi je izuzetno zadovoljstvo pozvati Vas na tjedan dana probnog rada na mjestu tipkačice.
Mnogo toga treba naučiti, većinu toga samostalno. Ako Vam ponuđeno odgovara, molim Vas da mi pisanim putem javite svoj pristanak, pa ćemo krenuti dalje. Početna je plaća 10 funta tjedno.
Srdačan pozdrav
Marjorie Quick

Deset funta tjedno. U Dolcisu sam dobivala samo šest. Četiri funte bit će golema razlika, ali nije bila riječ o novcu. Bila je riječ o prvom koraku prema onome što su me naučili da su važne stvari – kultura, povijest, umjetnost. Potpis je bio debelo ispisan crnilom, a M i Q bili su ekstravagantni, skoro talijanski razmetljivi. Pismo je blago mirisalo na čudan parfem. Bilo je pomalo zgužvano, kao da ga je Marjorie Quick nekoliko dana držala u torbici prije nego što je odlučila ubaciti ga u sandučić.
Zbogom, prodavaonico cipela, zbogom, tlako. “Dobila sam”, šapnula sam prijateljici. “Žele me. Bome sam dobila.”
Cynth je vrisnula i zagrlila me. “To!”
Ispustila sam jecaj. “Uspjela si. Ti si uspjela”, nastavila je ona, a ja sam udisala njezin vrat, svjež kao zrak nakon groma u Port-of-Spainu. Uzela je pismo i rekla: “Kakvo je to ime, Marjorie Quick?”
Bila sam previše sretna da bih odgovorila. Ukopaj nokte u taj zid, Odelle Bastien; potrgaj to papirnato cvijeće. Ali, znajući što se sve dogodilo i u kolike me nevolje uvalilo, pitam se bih li to ponovila. Bih li se pojavila u osam i dvadeset pet minuta, u ponedjeljak, 3. lipnja 1967. godine, namještajući svoj novi šešir i migoljeći prstima u cipelama iz Dolcisa, na poslu od deset funta tjedno, u Skeltonu, pred ženom po imenu Marjorie Quick?
Da, bih. Jer ja sam bila Odelle, a Quick je bila Quick. A misliti da postoji neki drugi put bilo bi glupo.


petak, 15. rujna 2017.

Zoe Sugg CURA NA NETU NAKON PREKIDA

Gdje je Noah Flynn?

Mala digresija od uobičajenoga bloganja!

Ako redovito pratite objave Cure na netu, onda znate koliko volim odgovarati na pitanja, u komentarima ili e-mailom. Iako je većina vas super cool i najčešće me pita najnormalnije stvari, primjerice kako mi je ove školske godine i kako sam se isplanirala pripremati za odabrane predmete i ispite... u zadnje mi je vrijeme inbox preplavljen i pitanjima o Noi Flynnu. Ukratko, zanima vas ovo: Gdje je? Čime se bavi? Zašto je prekinuo turneju sa Sketchovcima?

Upravo tim pitanjima bombardiraju me i na ostalim društvenim mrežama, pa čak i u stvarnom životu! Dakle, krajnji je čas da kažem što znam.

Ako ste tek nedavno počeli pratiti moj blog, vjerojatno još ne znate da smo Noah i ja nekoć bili par (naglasak na „nekoć“). Oni koji me već dulje vrijeme prate, poznaju ga i kao „dečka iz Brooklyna“. Kako već neko vrijeme nisam pisala o njemu – ni o nas dvoje, što se toga tiče – zbog njegova nedavnog povlačenja iz javnosti mnogi su se počeli pitati što se događa.

Da prvo duboko udahnem... Dakle, bit ću iskrena: ne znam ni ja! Odnosno, znam koliko i vi, i istinski se nadam da je dobro i da je sretan – čime god se bavio. Njegov menadžment je izdao sljedeće priopćenje.

„Zbog preopterećenosti zahtjevnim angažmanima i osobnim problemima Noah je odlučio napustiti svjetsku turneju skupine The Sketch mjesec dana prije planiranog roka. Ispričava se obožavateljima ako ih je time razočarao i iskreno im zahvaljuje na vjernoj podršci.“

I to je sve što znam. Nažalost, to što sam mu prijateljica ne znači da ga mogu pratiti GPS-om i stoga se ne mogu ulogirati u neku mobilnu aplikaciju i provjeriti gdje se nalazi (iako sam poprilično sigurna da mama tako prati mene i brata). Dobro ga poznajem i mogu reći da takvu odluku sigurno nije donio naprečac. Iznimno je čvrst karakter i uvjerena sam da će se vratiti kad to najmanje budemo očekivali!

Nadam se da sam napokon odgovorila na sva pitanja koja vas muče i da ovaj blog sada može nastaviti uobičajenim ritmom.

Vama koji možda i ne znate o čemu to blebećem... oprostite, haha!
Isto tako, Noah, ako slučajno čitaš ovo, molim te da mi odgovoriš na poruke ili ću stvarno biti prisiljena angažirati privatnog istražitelja da ti uđe u trag!

Cura na netu se odjavljuje XXX


                                                           ****
Čim sam gotova s objavom, prosljeđujem laptop Elliotu. – Prolazi?
Pogledom prelijeće tekst dok nervozno grickam zanokticu malog prsta.
- Solidno – odvraća nakon nekoliko trenutaka mučne tišine.
Dobivši potvrdu, smjesta mu oduzimam laptop i objavljujem tekst kako ne bih stigla promijeniti mišljenje. I napokon mogu odahnuti. Sad je gotovo! Više ne mogu povući što sam rekla! Apsurdno je što sam uopće morala dati takvu službenu „izjavu“, ali napokon sam to učinila. I osjećam kako mi obrazi gore jer sam strahovito ljuta na nastalu situaciju...
Elliot se nakašljava – glasno – prekidajući mi misli. Primjećujem da je stisnuo usnice i odmah me steže oko srca. Nešto ga muči. – Stvarno se nisi čula s njim još od sredine kolovoza?
Sliježem ramenima. – Njet.
- Ne vjerujem! Dečko iz Brooklyna nas se ipak odrekao!
Ponovno sliježem ramenima. Drukčije to i nisam u stanju prokomentirati. Ako se previše uživim u problematiku, osjećaji s kojima ionako već teško izlazim na kraj izbit će na površinu!
- Imam samo jednu njegovu poruku. – Vadim mobitel kako bih mu je pokazala. – Vidi!

            Oprosti, Penny! Svega mi je pomalo dosta.
            Prekidam turneju i uzimam stanku.
            Uskoro ću ti se javiti Nx

Ne znam što točno misli pod tim „uskoro“ jer je otad prošlo više od mjesec dana, a od njega ni slova. Poslala sam mu tko zna koliko običnih i direktnih poruka i e-mailova, ali se o sve oglušio pa sam nedavno jednostavno digla ruke. Ne želim ostaviti dojam da sam poput onih očajnih jadnica koje proganjaju svoje bivše. Ipak, stegne me u grlu kad god se sjetim da mi se još nije javio.
- U tom slučaju – nastavlja Elliot – uopće nisi pogriješila sa službenom objavom. Tako si si skinula ostale s grbače. Nikome nije potrebno toliko drame u životu!