ponedjeljak, 25. travnja 2016.

Cecelia Ahern: SAKUPLJAČ PIKULA

Cecelia Ahern: SAKUPLJAČ PIKULA
S engleskog prevela Petra Mrduljaš

2

Pravila na bazenu

Nema trčanja

Diši.
Katkad se moram podsjetiti na disanje. Čovjek bi pomislio da je to urođeni nagon, ali ne, ja udahnem i zaboravim izdahnuti dok mi se tijelo ne ukoči i napne, srce mi snažno tuče, a prsa se stežu dok se zabrinuta glava pita što nije u redu.
Razumijem teoriju disanja. Zrak koji udahneš kroz nos trebao bi ti se spustiti sve do trbuha, do ošita. Diši opušteno. Diši ritmično. Diši nečujno. To činimo od rođenja i nitko nas tome ne treba poučiti. No, mene je trebalo poučiti. Dok vozim, kupujem, radim, uhvatim se kako zadržavam dah, napeta, nemirna, čekajući da se dogodi - ne znam što. Ali što god to bilo, nikada se ne dogodi. Smiješno je što na suhome nisam dorasla tom jednostavnom zadatku kada moj posao traži da u njemu briljiram. Ja sam spasilac. Plivanje mi je lako, prirodno, ne predstavlja mi izazov, nego pruža osjećaj slobode. U plivanju, tajming je najvažniji. Na suhom udahneš i izdahneš, jedan na jedan, a ja pod vodom postižem omjer od tri naprama jedan, jer udahnem jednom na svaka tri zamaha. Lako. Bez razmišljanja.

Morala sam naučiti disati izvan vode dok sam nosila svoje prvo dijete. Rekli su mi da je to nužno za porod i pokazalo se da je doista tako. Porod je prirodan kao i disanje pa su neodvojivi jedno od drugoga, ali meni disanje nikada nije bilo prirodno. Izvan vode samo želim zadržavati dah. No dijete ne možeš roditi zadržavajući dah. Vjerujte mi, pokušala sam. Znajući da je voda moj element, muž me nagovarao na porod u vodi. Zvuči razumno smjestiti me u moje prirodno stanište, kod kuće, u vodu, samo što nema ništa prirodno u sjedenju u velikoj kadi u vlastitoj dnevnoj sobi, a i ne bih ja doživjela svijet iz vodene perspektive, nego beba. Drage bih se voljela mijenjala za mjesta. Prvi porod završio je trkom u bolnicu, hitnim carskim rezom, kako su se rodile i dvije sljedeće bebe, premda ne po hitnom postupku. Očito vodeno stvorenje, koje od pete godine najradije boravi u vodi, nije u stanju izvesti ni taj drugi prirodni čin.

Ja sam spasilac u staračkome domu. To je vrlo ekskluzivan starački dom, kao hotel s četiri zvjezdice i dvadesetčetverosatnom skrbi. Radim ondje sedam godina s prekidima za porodiljne dopuste. Dežuram na spasilačkoj stolici pet dana u tjednu od devet ujutro do dva poslijepodne, gledajući kako svakoga sata troje ljudi pliva s jednog kraja bazena na drugi. To je neprekinuta struja jednoličnosti i mira. Nikada se ništa ne događa. Tijela izlaze iz svlačionica kao hodajuće ilustracije protoka vremena: ovješena koža, sise, guze i bedra, neki suhi i ljuskavi od šećerne bolesti, a drugi od bolesti bubrega ili jetara. Oni koji su dugo vezani uz krevet ili stolicu, nose vidno bolne zaležajne rane dok drugi nose smeđe staračke pjege kao tragove proživljenih godina. Svakoga dana na koži nastaju i mijenjaju se kojekakve izrasline. Ja ih sve vidim, u potpunosti shvaćajući da i to čeka moje tijelo nakon tri djeteta. One koji rade s terapeutom u vodi jedan na jedan samo nadgledam jednim okom. Valjda za slučaj da se utopi terapeut.

U sedam godina gotovo nijednom nisam morala skočiti u vodu. Bazen je miran, spor, nimalo nalik na lokalni bazen na koji subotom vodim svoje dečke, odakle odlaziš s glavoboljom od vike koja odjekuje s pretrpanih grupnih treninga.
Zatomim zijevanje gledajući prvu plivačicu u rano jutro. Mary Kelly pliva kao pijeskar svojim omiljenim stilom: prsnim. Polagana i glasna, visoka metar i pol i teška 150 kila, odgurne vodu kao da želi isprazniti bazen pa pokuša ploviti dalje. Taj manevar uspijeva joj a da nijednom ne zagnjuri lice i cijelo vrijeme puše kao da pliva na temperaturi ispod ništice. Znam da će uskoro stići gospodin Daly, a za njim gospodin Kennedy, poznat kao kralj tehnike delfina, koji si umišlja da je stručnjak, zatim sestre Eliza i Audrey Jones, koje dvadeset minuta džogiraju s jedne strane plićaka na drugu. Neplivač Tony Dornan grčevito će stezati dasku za plivanje kao da je posljednji čamac za spašavanje i držati se plitke strane, stuba, ruba. Igram se naočalama za plivanje, rastvaram kopču, podsjećam se da treba disati, nastojim odagnati stezanje u prsima koje popušta tek kad se sjetim izdahnuti.

Iz svlačionice izađe gospodin Daly i točno u 9 i 15 stane na pločice. Nosi sportske kupaće gaćice, i to izdajničke, svijetloplave boje, koja otkriva svaki detalj kada je mokra. Koža oko očiju, obraza i vilice mu je ovješena. Koža mu je tako providna da se nazire gotovo svaka žilica u tijelu i sigurna sam kako mu i od najmanjeg udarca nastane masnica. Tužno me pogleda i namjesti plivače naočale na lice. Tromim korakom prođe mimo mene bez pozdrava, ignorirajući me kao svaki dan, držeći se za metalnu ogradu kao da bi se svakoga trena mogao otklizati po kliskim pločicama koje Mary Kelly moči svakim zamahom. Zamišljam kako mu kosti pucaju na pločicama pod kožom tankom poput papira, pucketavom kao u pečenog pileta.

Jednim okom pratim njega, a drugim Mary, koja uz svaki zamah glasno stenje kao Marija Šarapova. Gospodin Daly priđe stubama, primi se za ogradu i polako se spusti u vodu. Nosnice mu se rašire kada ga oplahne hladnoća. U vodi se osvrne da provjeri gledam li ga. Kada ga gledam, dugo pluta na leđima kao uginula zlatna ribica. Kada ga ne gledam, kao danas, uroni glavom i tijelom pod vodu, stežući rub bazena da se zadrži ondje i tako dugo ostane. Vidim ga, jasno kao dan, kako gotovo kleči u plitkome dijelu bazena, nastojeći se utopiti. To se događa svakodnevno.
- Sabrina - opomene me nadzornik Eric iz ureda iza mene.
- Vidim ga.
Spustim se stubama do gospodina Dalyja. Posegnem u vodu pa ga primim pod pazuha i izvučem. Tako je lagan da lako izađe, loveći dah, očiju izbezumljenih iza naočala, s velikim, zelenim balonom od šmrklji pod desnom nosnicom. Podigne naočale na glavu pa izlije iz njih vodu, gunđajući, režeći, dok mu se tijelo trese od gnjeva zato što sam mu opet osujetila pogani plan. Lice mu je ljubičasto, a prsa mu se snažno nadimaju dok dolaze do daha. Podsjeća me na mojeg trogodišnjaka koji se uvijek skriva na istome mjestu i naljuti se kada ga pronađem. Bez riječi vratim se na svoju stolicu dok mi japanke prskaju listove hladnom vodom. To se događa svaki dan. To je jedino što se događa.
- Nisi se baš žurila - primijeti Eric.
Stvarno? Možda mi je trebala sekunda više nego obično. - Nisam mu htjela pokvariti zabavu.
Eric se nehotice nasmiješi i odmahne glavom da pokaže kako to ne odobrava. Prije negoli se zaposlio ovdje sa mnom kada se starački dom tek otvorio, Eric je radio kao spasilac u Miamiju, kao Mitch Bucbannon iz Spasilačke službe. Majka ga je na samrti dozvala natrag u Irsku i, preživjevši, natjerala ga da ostane. Šali se da će ga majka nadživjeti, premda vidim u njemu bojazan da bi se to moglo obistiniti. Mislim da čeka njezinu smrt kako bi mogao početi živjeti, a sada kada mu se bliži pedeseta, strahuje da to neće dočekati. Mislim da se nosi s ovom samonametnutom stankom u životu praveći se da je još u Miamiju. Premda robuje vlastitim iluzijama, katkad mu zavidim na sposobnosti da si umisli kako je na nekom egzotičnijem mjestu. Mislim da hoda naokolo uz zvuke južnoameričkih zvečki u glavi. I to ga čini jednom od najsretnijih osoba koje znam. Kosa mu je narančasta od sredstva za posvjetljivanje, a put slične nijanse. Ne ide na tradicionalne „spojeve“ tijekom godine, čuvajući se za siječanj, kada nestane na Tajland. Vraća se zviždučući s golemim osmijehom na licu. Ne želim znati što radi ondje, ali znam da se nada kako će mu nakon majčine smrti svaki dan biti kao na Tajlandu. Drag mi je i smatram ga prijateljem. Budući da pet dana u tjednu provodimo ovdje, ispričala sam mu više no sebi samoj.

- Nije ti čudno što jedina osoba koju svakodnevno spašavam ne želi živjeti? Ne osjećaš li se zbog toga posve suvišno?
- Zbog mnogo čega se osjećam suvišno, ali zbog ovoga ne. - Sagne se da podigne grudu sijede dlake nalik na krepanog štakora koja je začepila odvod, pa je zadrži u ruci i protrese, naizgled ne dijeleći moje gađenje. - Ti  se tako osjećaš?
Da. Premda ne bih trebala. Ne bi mi trebalo biti važno što čovjek čiji život spašavam ne želi biti spašen, ta zar nije smisao u spašavanju? No, Ericu ništa ne odgovorim. On mi je nadzornik, a ne psihoterapeut, pa ne bih trebala dovoditi u pitanje spašavanje ljudskih života dok god radim kao spasilac. On možda u glavi živi u nekom drugom svijetu, ali nije glup.
- Zašto ne odeš na kavu? - predloži i pruži mi moju šalicu za kavu, drugom rukom još držeći kuglu stidnih dlačica u obliku utopljena štakora.
Jako volim svoj posao, ali u zadnje vrijeme spopali su me crvi u guzici. Ne znam zašto i ne znam što točno očekujem od života niti čemu se nadam. Nemam posebne snove ni ciljeve. Željela sam se udati i to sam učinila. Željela sam djecu i imam je. Želim biti spasilac i to sam postala. Ali zar izraz „crvi u guzici“ ne znači upravo to? Umišljanje da imaš crve kada ih nemaš.
- Eric, što znači imati crve u guzici?
- Ovaj. Biti nespokojan, mislim, nemiran.
- A ima li kakve veze s crvima?
Namršti se.
- Mislim da je to ono kada pomisliš da imaš crve u guzici i počneš raditi ovo. - Počne migoljiti. - Ali zapravo crva nema. - Kucne se po usni. - Znaš što? Nemam pojma. Je li važno?
Porazmislim. To bi moglo značiti kako mislim da nešto nije u redu s mojim životom i doista nije ili da nešto nije u redu sa mnom. No, možda je  to samo dojam i zapravo je sve u redu. To bi bilo najpoželjnije rješenje.
Što nije u redu, Sabrina? Aidan me to često pita u zadnje vrijeme. Baš kao što ljude stalno ispitkuje jesu li ljuti dok se naposljetku ne naljute.
Ništa, sve je u redu. Ali je li to baš istina? Ili doista nije ništa, a sve je ništa? Je li u tome problem? Sve je ništa? Izbjegavajući Ericov pogled usredotočim se na čitanje pravila na bazenu, koja me toliko naljute da svrnem pogled. Evo opet, ti crvi u guzici.
- Mogu provjeriti - kaže pozorno me motreći.
Da izbjegnem njegov pogled, natočim si na hodniku kavu iz aparata i razmislim o našem razgovoru, o svojem životu. Popivši kavu i ne zaključivši ništa, krenem natrag na bazen, gdje me na hodniku zamalo pregaze bolnička nosila koja munjevito guraju dva bolničara, a na njima leži Mary Kelly s maskom za kisik na licu i kvrgavim nogama išaranim plavim venama nalik na sir.
Dok se guraju mimo mene, čujem se kako uzvikujem: - Ne vjerujem!
Vratim se u mali spasilački ured, gdje Eric sjedi u potpunom šoku, posve mokre trenirke od poliestera i umjetno posvijetljene narančaste kose slijepljene od vode u bazenu. 
- Koji se vrag dogodio?
- Mislim da je imala... mislim, ne znam, ali valjda srčani udar. Isuse. - Sa šiljatog narančastog nosa kapa mu voda.
- Ali nije me bilo samo pet minuta.
- Znam, dogodilo se to čim si izašla. Pritisnuo sam alarm, izvukao je, dao joj usta na usta, i stigli su u trenu. Brzo su reagirali. Pustio sam da uđu na protupožarni izlaz.
Progutam knedlu, obuzeta zavišću. - Dao si joj umjetno disanje?
- Da. Nije disala. Ali onda je prodisala. Iskašljala je brdo vode.
Pogledala sam na sat. - Nisam izbivala ni pet minuta.
On slegne ramenima, još ošamućen.
Pogledam bazen, pogledam sat. Gospodin Daly sjedi na rubu bazena, sa zavišću gledajući sablast nosila koja su onuda prošla. Prošle su četiri i pol minute.
- Morao si skočiti? Izvući je? Dati joj umjetno disanje?
- Aha. Aha. Gle, nemoj se kriviti, Sabrina, ne bi stigla do nje brže nego ja.
- Morao si pritisnuti alarm?
Smeteno me pogleda.

Ja nikada nisam morala pritisnuti alarm. Nikada. Čak ni na vježbama. A Eric je za to dobio priliku. Osjetila sam kako na površinu kipte zavist i srdžba, što je vrlo neobičan osjećaj. To mi se događa kod kuće − srdita majka koju su razdražili njezini dečki mnogo je puta izgubila živce − ali nikada u javnosti. U javnosti takve osjećaje potiskujem, a pogotovo na poslu, pred nadzornikom. Odmjereno sam i razumno ljudsko biće. Ljudi kao što sam ja ne gube živce u javnosti. Ali tada ne potisnem srdžbu. Dopustim da ispliva nadomak površine. Bilo bi osvježavajući dopustiti si takav odušak da nisam tako iskreno ojađena i tako duboko razdražena.
Da bolje dočaram kako se osjećam: ovdje radim sedam godina. To je dvije tisuće tristo deset dana. Jedanaest tisuća petsto pedeset sati. Manje devet mjeseci, šest mjeseci i tri mjeseca porodiljnoga dopusta. Sve to vrijeme sjedila sam na stolici i gledala, često, prazan bazen. Ništa od umjetnog disanja, ništa od dramatičnih skokova u vodu. Nijedan. Ne računam gospodina Dalyja. Ne računam pomoć pri grčevima u nogama ili stopalima. Ništa. Sjedim na stolici, katkad stojim, i gledam golem sat koji kucka i popis pravila na bazenu. Nema trčanja, nema skakanja, nema ronjenja, nema guranja, nema vikanja, nema ničega... sve je u toj prostoriji zabranjeno, sve je negativno, gotovo kao da mi se ruga. Nema spašavanja života. Uvijek sam pozorna, tako su me uvježbali, ali ništa se ne događa. Baš u sekundi kada odem na neplaniranu kavu, propustim moguć srčani udar, zamalo izbjegnuto utapanje i pritiskanje alarma.
- Nije fer - kažem.
- Hajde, Sabrina, uskočila si brzinom munje kada je Eliza stala na komad stakla.
- Nije bilo staklo. Pukla joj je varikozna vena.
- No dobro. Odmah si joj priskočila upomoć.
Uvijek se mučim izvan vode, ondje ne mogu disati. Uvijek se izvan vode osjećam kao da se utapam.
Svom snagom zavitlam šalicu za kavu u zid.


četvrtak, 21. travnja 2016.

Veljko Barbieri: Eliksir istine

Veljko Barbieri: Eliksir istine

Kad sam se vratio kući, zatekao sam njih trojicu pred svojim vratima. Jedan, nešto vremešniji, ali elegantniji od ostalih, samo je iz unutrašnjeg džepa na jakni od vunena sukna izvadio neku iskaznicu, a druga dvojica, jedan u modrom, drugi u sivkastom, također besprijekorno izglačanom odijelu, pištolje koje su do tada krili pod pazuhom.
– Moramo s vama razgovarati, pa vam savjetujem da nas pustite u stan.
Zatražio sam da mi pokažu službeni nalog, ali jedan od onih u odijelima samo mi je zabio pištolj u leđa i nisam imao kamo. Ušli smo, a onaj vremešniji, očito zapovjednik ovog nenadanog izaslanstva u moj dom, zapovjedio mi je da sjednem. Kad sam poslušao, sjeli su i oni. Šef je svoju iskaznicu stavio na stol, a druga dvojica svoje pištolje. Odmah im je zapovjedio da maknu oružje i napetost je malo popustila, premda – nije popustilo moje iznenađenje i nevjerica. Tada je on opet progovorio...
– Ako se ne varam, vi ste zaposleni u restoranu na zadnjem katu zgrade Ministarstva unutarnjih poslova.

– Točno. Zapravo, nisam zaposlen, već sam restoran i terasu na zadnjem katu Ministarstva na otvorenom natječaju pošteno dobio u najam. Jer, pretpostavljam da znate, u Ministarstvu postoje dva restorana. Velika menza u prizemlju samo za službenike Ministarstva, i nju vode stalni zaposlenici, ravnatelj ugostiteljstva pri policiji, kuhari, konobari i pomoćno osoblje... Ja kao privatni zakupac držim restoran klupskog tipa na vrhu zgrade. Kod mene se svakodnevno okupljaju visoki gosti, ponajprije dužnosnici u policiji i obavještajnim službama, djelatnici drugih ministarstava, ali i mnoge javne osobe. Jednom riječju, stupovi društva. Svi oni imaju kod nadležnih ovjerene članske iskaznice.
Tu me njihov zapovjednik prekinuo.

– I baš svi vaši gosti imaju uredne iskaznice?
– Ne baš svi, možda sam pretjerao. Ali kako smo svojom hranom osvojili nepca mnogih gurmana, često znaju gosti s iskaznicama pozvati prijatelje, pa za njihove uzvanike znamo napraviti izuzetak. To podiže promet pa od dobrog poslovanja restorana imamo koristi i ja i Ministarstvo.
– E to je jako zanimljivo. Dakle, vole doći k vama?!
– Da, bez sumnje. Kod mene se svi gosti opuste… Visoki dužnosnici i javni djelatnici vole biti u društvu utjecajnih novinara i slavnih umjetnika i sportaša. Takvo ih okruženje u javnosti prikazuje u drugom svjetlu.

Kad sam mu odgovorio, šef je buljio u mene svojim sivim, reklo bi se hladnim i gotovo prozirnim zjenicama koje se nisu ni pomakle.
– Nije na vama da prosuđujete tko želi biti s kim u društvu, a još manje kakav dojam žele ostaviti u javnosti policijski i obavještajni dužnosnici, ali dobro, i to bi moglo imati neke veze s razlogom našeg posjeta. Moglo bi biti i vrlo korisno. No prvo ćete odgovoriti na nekoliko pitanja.
U meni je počeo rasti bijes...
– Ja vam, gospodine, ne moram odgovoriti niti na jedno od vaših pitanja. Upali ste mi u stan, prijetili pištoljima, a onda me posjeli i sada me ispitujete i pri tome zlostavljate. Kao da sam počinio neko zlodjelo. Bit će najbolje da pozovem policiju.
Već sam vadio svoj mobitel kada mi je prišao onaj u sivom odijelu i iščupao mi ga iz ruke. Pritom me rukom namjerno očešao po tjemenu. I bio bi me možda i odalamio, mrmljajući nešto kao „nitko tako ne smije s nama tako...“, da ga nije zaustavio njegov zapovjednik, šef ove tajanstvene i opasne grupice. A ja sam i dalje kipio od bijesa i nemoći...
– Kako se usuđujete i to tu u mom stanu, bez ikakva razloga? Molim vas, neću dva puta ponavljati… Smjesta otiđite, a vas ću, gospodine, tužiti čim pozovem policiju! Ne zaboravite da sam i ja na neki način djelatnik Ministarstva, pa makar bio privatni ugostitelj u najmu.
Još jednom me prostrijelio onim sivkastim očima, a njegov je pogled prošao kroz mene.

– Ispričavam vam se zbog ove neugodnosti, a svog ću neopreznog pomoćnika kazniti.
I doista, stao je tada svojim reskim glasom prijetiti onom tipu koji me umalo odalamio i zapovjedio mu da mi istog trena vrati mobitel. Ovaj se pokušao opravdati, ponavljajući ono: „Nitko ne smije s nama tako razgovarati, a pogotovo ne s vama, gospodine pukovniče“, no on ga je ušutkao i posjeo na mjesto čim mi je vratio mobitel.
– Ovo nije dobro počelo, gospodine, ali moj će suradnik biti kažnjen. A vi slobodno zovite policiju...
– Vi ste pukovnik? Vojske, policije?
– To vas se za sada ne tiče. Rekao sam vam da zovete policiju!

Još je jednom ponovio da zovem policiju i to sam i učinio. Kad se nakon duge zvonjave javio službujući, odmah sam mu prepoznao glas. Bio je to stariji policajac pred mirovinom i, s obzirom na to da više nije bio za rad na terenu, često je dežurao na centrali. Ugodan neki čovo kojemu sam ponekad krišom znao doturiti koje svoje jelo, a on je u svakom doslovce uživao. Sviđala mi se njegova strast za dobrom kuhinjom i tu i tamo bismo popričali o mojim gastronomskim djelcima koja je jednostavno obožavao. No sada sam mu se, da sve bude službenije, predstavio punim imenom i prezimenom, i ukratko i pomalo panično ispričao što se kod mene događa. Zamolio me da budem strpljiv i pričekam te obećao da će odmah poduzeti sve što je u njegovoj moći.

– Ne brinite se, gospodine, ostanite mirni, odmah će netko do vas. I samo da vam kažem, jučerašnje su vam pastrve bile izvrsne, ma volim ja sva vaša božanstvena jela, ali jučerašnje pastrve u kukuruznoj krupici... uh... Kad bih samo s nekim mogao podijeliti taj užitak, a ne mogu, znate kakvi su dužnosnici i njihovi propisi...
Raspričao se i kad je još pripomenuo da zadovoljstvo mojim jelima može podijeliti „samo s crnom zemljom“, prekinuo sam ga sav očajan.
– Molim vas, pomozite mi… poduzmite nešto... Odmah, molim vas… pošaljite nekoga... Upali su k meni i iz čista mira prijete mi oružjem...
On je zastenjao s centrale.

– Uf, oprostite, gadan je taj prepad na vas, ali ne brinite se, samo ostanite pribrani i ništa ne poduzimajte na svoju ruku, a sad ću ja… Nego, gdje vi ono stanujete, dragi gospodine?
Kad sam mu rekao svoju adresu i pripomenuo da je može potražiti i u službenom imeniku Ministarstva, još je jednom spomenuo pastrve i upozorio da ništa ne poduzimam.
– Evo, sad će najbliža patrola, budite mirni i ne ulazite s njima u rasprave, a ne daj Bože svađu ili sukob... jer ophodnja će svaki čas...
I opet je s druge strane zavladao muk. Dok sam s mobitelom prislonjenim na uho čekao odgovor, opet sam upitao pukovnika:
– Tko ste vi pobogu???
No on se nije ni pomakao, već je i dalje vodenim pogledom prolazio kroz mene i samo je kratko promrsio: – To što me pitate, gospodine, to zna samo malen broj ljudi. Vrlo, vrlo malen broj ljudi! I nemojte se više drznuti razgovarati sa mnom takvim tonom.
Htio sam mu odgovoriti, ali uto se javio poznati glas s policijske centrale i na moje me zaprepaštenje upitao:
– Oprostite, tko zove?
– Pa što vam je, čovječe, to sam ja, vlasnik restorana, tu kod vas u Ministarstvu. Ali pustite formalnosti, u velikoj sam opasnosti...
Muk, a onda opet ono...
– Tko zove? Ja vas ne poznajem. Molim vas, predstavite se i recite zbog čega ste nazvali policiju.
– Zovem vas upomoć! Evo, dobro, opet ću vam ponoviti svoje ime, čovječe! Pa sjetite se samo pastrva, okruglica od pancete i kozletine… Dajte, molim vas, pošaljite nekoga što prije, ovo postaje sve opasnije.

Opet muk, a onda nakon nekoliko trenutaka...
– Ja vas, gospodine, ne poznajem, a službujući je rekao da ni on ne poznaje nijednog djelatnika u tom vašem restoranu jer taj restoran jednostavno ne postoji. Stoga, po mišljenju službujućeg kolege, očito netko s nama zbija glupe šale. Zato smjesta prekinite vezu i prestanite se poigravati s policijom!
Kako nisam ništa odgovorio, odmah je potom prekinuo razgovor. Dok sam se pokušavao pribrati, oglasio se gospodin pukovnik.
– Mislim da su vam sada stvari mnogo jasnije, a i da već naslućujete tko smo. Zato dobro poslušajte što ću vam kazati jer od danas surađujete s nama... I to samo s nama!

.

četvrtak, 14. travnja 2016.

Tony Parsons TORBA ZA UBOJSTVO

Tony Parsons
TORBA ZA UBOJSTVO
S engleskog prevela Mihaela Velina

PROLOG
1988.

Završivši s njom, ostavili su je potrbuške na madracu, kao da je već mrtva.
Čopor dječaka u podrumskoj prostoriji, dječaka snage muškaraca i okrutnosti djece. Uzeli su što su htjeli i sad, kao da više ništa nije ostalo.
Njihovi glasovi nisu joj se više unosili u lice, cerili se nad njom, prodirali joj u uši. Sad su dopirali iz smjera duga stola za blagovanje, za kojim su pušili i smijali se i međusobno si čestitali na učinjenome.
Gdje joj je majica? Kad bi samo mogla do svoje majice. Nekako je uspjela smoći snage da je dohvati i navuče pa se otkotrljala s madraca. Ne bi trebala ostati ovdje. Počela je puzati prema podrumskim stubama.
Glasovi za stolom utihnuli su. Lula, pomislila je. Lula ih je usporila, uspavala i zaglupila. Blažena lula.
U ustima joj je bilo krvi, a lice ju je boljelo. Sve ju je boljelo. Krv iz nosa slijevala se u grlo, izazivajući mučninu.
Zastala je, zatomila nagon na povraćanje pa nastavila dalje.
Mišići u nogama bili su joj kao betonski blokovi bola. Ništa nije radilo kako treba. A imala je osjećaj da nikad više i neće.
Sve je bilo uništeno.
Najradije bi zaplakala od jada. Ali ugrizla se za usnu, stisnula zube i nastavila se primicati vratima, centimetar po centimetar, ne osjećajući više razderanu kožu na laktovima i koljenima dok se vukla preko podrumskoga poda, svakim je pokretom nanovo derući.
U ovoj je prostoriji bilo čisto zlo.
Ali njoj nije bilo suđeno da umre večeras.
Ne u ovoj prostoriji.
Isprva je mislila da ju nisu primijetili. Zbog lule. Zbog toga što ih je usporila i zaglupila. Blagoslovljena lula. A onda je zastala u podnožju stuba da se malo odmori i začula njihov smijeh.
Kad se osvrnula, vidjela je da je svi gledaju, da su je cijelo vrijeme gledali.
Neki od njih podrugljivo su zapljeskali.
Potom je onaj najgori, onaj debeli koji joj je sve vrijeme bio nešto govorio i vrijeđao je, onaj koji je uživao kad god bi jauknula od bola, koji je na njoj ostavio tragove zubi i noktiju – najgori gad u toj gomili odvratnih gadova – široko zijevnuo, otkrivajući usta puna skupih ortodontskih zahvata, i rekao: “Čovječe, ne možemo je samo pustiti da ode.”
Duboko je udahnula i položila dlanove na najdonju stubu.
Nešto joj nije bilo u redu s disanjem zbog nosa.
Na nadlanicu joj je kapnula žarko crvena kap krvi.
Prešla je prstima preko gornje usne i s velikom se mukom s koljena osovila na noge pa se naslonila na zid, sklopivši oči, žudeći za snom.
Razbudio ju je bol.
I strah.
I dječakova nazočnost.
Tik pokraj nje, s opakim izrazom na licu koji je odavao da ga sve to zabavlja, stajao je jedan od njih. Onaj koji joj se prvi bio obratio, onaj što ju je zaustavio osmijehom, pretvarajući se da je dobar, onaj koji ju je doveo ovamo.
Sad joj je zagrabio šaku kose i povukao joj glavu u stranu. Okrenuvši se, pojačao je stisak i počeo je vući od stuba natrag u prostoriju, tu podzemnu prostoriju u kojoj joj nije bilo suđeno umrijeti.
Nesvjesno, bez razmišljanja, ruke su joj poletjele prema njegovu licu i svom mu je snagom palcima pritisnula očne jabučice.
Gurajući duboko, dublje.
Sad je na njega red, neka njega boli.
Prokleti gadovi. Prokleti gadovi, svi redom.
Stajali su blizu jedno drugome, kao zarobljeni u intimnoj pozi plesnih partnera, njegova ruka još u njezinoj kosi, dok je ona posljednjim atomima snage upirala u podrugljive plave oči. Izranjavanim i sad opet bolnim prstima slomljenih noktiju, nespretno tražeći uporište u njegovoj gustoj crnoj kosi, grabeći mu uši, osjećajući kako joj klize iz zahvata, opet ih našavši, gurala je palce dublje. A onda je zateturao unatrag i bolno zavikao, zamahnuvši prema njoj i promašivši. Lijeva ruka joj je izgubila uporište ali njezin je desni palac još bio na mjestu, još pritisnut o njegovo lijevo oko, i u tih nekoliko presudnih sekundi, dok ju je pokušavao odgurnuti, osjetila je kako oko iznenada popušta uz tih, vlažan zvuk i upada dublje u lubanju.
Vrisnuo je.
Njegov je vrisak ispunio podrum, njezinu glavu, cijelu noć. Svi za stolom bili su na nogama, ali paralizirani vriskom dječaka koji je upravo ostao bez oka.
A onda je potrčala.
O, kako je potrčala.
Poletjela uza stube.
Vrata su bila zaključana iznutra, ali ključ je još bio u bravi – hvala Bogu – drhtavo ga je okrenula praćena povicima iza leđa i iznenada je bila vani na zraku, otkrivši, zatečena, da je noć već na izmaku.
Koliko su je dugo držali unutra?
U daljini, s druge strane igrališta za ragbi čiji su veliki, bijeli golovi oblika slova H izvirivali iz pokrova izmaglice, vidjela se cesta.
Potrčala je preko igrališta, magla joj je vlažila lice, a bosa su joj se stopala klizala na travi vlažnoj od rose, dok su se iza nje mračno i bezvremenski uzdizale prekrasne zgrade čuvene stare škole.
Trčala je ne osvrćući se, očekujući da će svakog trena začuti njihove glasove, čekajući da je čopor sustigne i rastrga.
Ali nisu došli.
Na drugom kraju iza igrališta stajala je kamena kućica, neočekivana otprilike kao šumareva kuća u bajci, ali nije se vidjelo nikakvo svjetlo pa nije ni pokušala trčati prema njoj. Radije se zaputila prema cesti. Uspije li doći do ceste, neće umrijeti noćas.
Na pola puta do ceste zastala je, naslonila se na vratnicu gôla i usudila se pogledati preko ramena. Nisu je slijedili.
Kad ju je nešto okrznulo po boku sjetila se da su joj u jednom trenutku stavili pseću ogrlicu s povodcem. Strgnula ju je sa sebe i odbacila.
Uz cestu, zaustavio se automobil s upaljenim prednjim svjetlima i uključenim motorom.
Netko ju je primijetio.
Zateturala je prema automobilu, mašući, dozivajući, dovikujući vozaču pričekajte, molim-vas-ne-idite-ne-odlazite pa potrčala uz žičanu ogradu u potrazi za otvorom kroz koji bi se mogla provući, a pod stopalima joj više nije bila vlažna trava igrališta, nego asfalt; provukla se kroz rupu na ogradi na grubo asfaltiranu cestu, vičući o-molim-vas-ne-idite… a onda su se otvorila vrata suvozača i izišao je onaj debeli, onaj najgori, ali sad mu se lice nije smijalo, nego je bilo izobličeno ubilačkim gnjevom, i u tom je trenutku prvi put bila potpuno sigurna da će te večeri umrijeti.
I ostali su izlazili iz auta.
Debeljko je otvorio prtljažnik, a crna ju je praznina čekala kao otvorena raka.
Dijelom uma registrirala je da na stražnjem sjedalu auta netko vrišti, nešto o oku.
Onaj kojega je ozlijedila. Onaj kojega je oslijepila.
Požalila je što ih sve nije ozlijedila. Voljela bi da ih je sve oslijepila. Zavrijedili su.
Ali bilo je prekasno. Bila je gotova. Tijelo joj je preplavila slabost i umor, bila je shrvana. Pobijedili su.
Bijesne ruke na njoj, dodiruju je, cijede posljednje kapi snage iz nje, a onda je odižu s tla i guraju je u prtljažnik.
Zalupili su poklopac za njom i našla se zarobljena u tami, dok je auto polako vozio natrag u veličanstvenu staru školu, gdje će ona umrijeti na madracu u podrumu gdje joj nikad nije bilo suđeno umrijeti.
U posljednjim je trenucima u mislima vidjela obitelj koja nju nikad više neće vidjeti i – iza njih, kao letimičan pogled na put kojim nikad neće poći – vrlo jasnu sliku muža kojega nikad neće upoznati, djece koja se nikad neće roditi i života punog ljubavi koji joj je bio oduzet.
Dok joj je duša napuštala tijelo, njezin je posljednji dah bio nijemi vrisak gnjeva i tuge za svim što su joj ukrali te noći kad je umrla.



Andrea Camilleri PAUKOVA STRPLJIVOST

Andrea Camilleri
Paukova strpljivost                                                           
S talijanskog preveo Juraj Gracin

Jedan
   Naglo se probudio, preznojen, teško dišući. Nekoliko sekunda nije mogao razabrati gdje se nalazi, potom ga je tiho i pravilno disanje Livije ispružene pored njega vratilo u smirujuće dimenzije. Bio je u svojoj spavaćoj sobi u Marinelli. Iz sna ga je trgnula oštra bol u lijevome ramenu. Nije imao potrebu pogledati sat na ormariću da bi vidio da su tri i pô noću, zapravo točno tri dvadeset sedam minuta i četrdeset sekunda. To mu se događalo već dvadeset dana, toliko je bilo prošlo od one noći kada je Jamil Zarzis, trgovac djecom ekstrakomunitaraca, u nj pucao ranivši ga te je on reagirao tako da ga je ustrijelio, dvadeset dana, i kao da je baš u tom trenutku vrijeme stalo. Tak učinio je kotačić na zupčaniku u onom dijelu njegove glave gdje se mjeri protjecanje sati i dana, tak. I otad ako spava, budi se, ako je pak budan, pred njim je nezamjetljiv zaustavljeni prizor stvari koje ga okružuju. Jako je dobro znao da mu u času munjevita dvoboja ni na kraj pameti nije bilo pogledati na sat, no ipak, a toga se jako dobro sjeća, u času kad mu se metak koji je Jamil Zarzis ispalio zario u meso, neki glas u njemu, impersonalan, ženski glas, metalan poput onih koji se čuju na kolodvorima i u trgovačkim centrima, rekao je: „tri sata, dvadeset sedam minuta i četrdeset sekunda“.
*
   „Vi ste bili s komesarom?“
   „Jesam, doktore.“
   „Zovete se?“
   „Fazio, doktore.“
   „Kada se dogodilo ranjavanje?“
   „Koliko ja znam, gospodine, sukob je bio oko tri i pô. Dakle, prije malo više od pola sata. Doktore…“
   „Da?“
   „Je li teško?“
   Ležao je nepomičan, zatvorenih očiju, i stoga su svi bili uvjereni da nije bio pri svijesti te su mogli otvoreno razgovarati. Međutim, on je čuo i razumio sve, bio je istodobno i  začuđen i svjestan, samo što nije imao volju otvoriti usta i odgovarati na doktorova pitanja. Injekcije protiv bolova djelovale su na cijelo tijelo.
   „Ma nemojte govoriti gluposti! Morat ćemo samo izvaditi metak koji je ostao unutra.“
   „O, Marijo!“
   „Dajte, nemojte se uzbuđivati! Radi se o sitnici. Uostalom, ne vjerujem baš da mu je pričinio mnogo štete; ruka će se, uz nešto rekreacijskih vježbi, posve oporaviti. Oprostite, ali zašto ste toliko zabrinuti?“
   „Vidite, doktore, komesar je prije nekoliko dana sam pošao izvidjeti…“
*
   Čak i sada, kao i onda, oči drži zatvorene. Ali ne čuje više riječi, pokrivene su bukom udaranja valova o obalu. Puše, žaluzine se tresu pod udarima vjetra, kao da se jadaju. Sva sreća da je još na oporavku pa može ostati u krevetu koliko ga je volja. Na tu pomisao odahnu i odluči malko otvoriti oči.
*
   Zašto ne čuje više Fazija koji je govorio? Vidi da su dvojica kraj prozora. Fazio govori a liječnik u bijelom ogrtaču sluša vrlo ozbiljan. I odjednom spozna da i ne mora čuti da bi razabrao to što Fazio govori doktoru. Njegov prijatelj Fazio, njegov čovjek od povjerenja, izdavao ga je poput Jude, očito je da doktoru priča o tomu kako je bio ostao bez snage na plaži nakon one jake boli u grudima koja ga je potrefila u moru… I zamisli ti sad liječnike kad čuju tu lijepu novost! Prije negoli mu izvade prokleto zrno, podvrgnut će ga pomnom pregledu, pregledat će ga iznutra i izvana, sjeckat će ga, skinut će mu komad po komad kože da vide što je ispod…
*
   Njegova spavaća soba je kao i uvijek. Ne, nije istina. Drugačija je, premda uvijek ista. Drugačija jer na ormariću su Livijine stvari, torbica, ukosnice, dvije bočice. A na stolici, koja se nalazi na suprotnoj strani, košuljica i suknja. Premda ne vidi, znade da je negdje blizu postelje par ružičastih papuča. Ganuo se. Raznježio se, rastopio se od miline. Od prije dvadeset dana tomu ne uspijeva odoljeti. Dovoljno je malo pa da ga iz potaje dovede do ruba ganutosti. A ove se svoje emocionalne slabosti stidi, njome se sukobljava, primoran je razrađivati složene mjere zaštite kako je drugi ne bi primijetili. Ali Liviju nije uspio zavarati. Ona je odlučila pomoći mu, poduprijeti ga sa stanovitom strogošću, ne želi mu pružiti izliku k popuštanju. No sve je to uzaludno jer ga čak i ovo ljubazno Livijino držanje vodi do mješavine ganutosti i zadovoljstva. Jer je zadovoljan da je Livia žrtvovala sav svoj dopust da bi se skrbila o njemu. A znade i to da je i kuća u Marinelli zadovoljna što je Livia tu. Njegova spavaća soba, gledajući je pri sunčevu svjetlu, otkako je ona tu, kao da je obnovila boju, kao da su zidovi iznova obijeljeni. Budući da ga nitko ne gleda, briše si suzu krajičkom plahte.
*
   Sve je bijelo, a u toj bjelini samo smeđe (Nekoć ružičasto? Prije koliko vjekova?) njegove gole kože. Bijela je sala gdje mu rade elektrokardiogram. Liječnik gleda dugu papirnatu traku, sumnjičavo trese glavom. Montalbano, uplašen, zamišlja da je ono što doktor gleda posve jednako vrpci koju je pokazivao seizmograf tijekom potresa u Messini 1908. Zgodilo mu se bilo da ju je vidio u nekom povijesnom časopisu: nekakva očajna i besmislena zbrka, kao da ga je bilježila neka od straha izbezumljena ruka.
   „Otkrili su me!“ misli. „Dosjetili su se da moje srce radi na izmjeničnu struju, isprekidano, te da sam imao najmanje tri infarkta!“
   Potom u sobu uđe neki drugi liječnik, i on u bijelom ogrtaču. Gleda traku, gleda Montalbana, gleda kolegu.
  „Ponovimo“, kaže.
   Vjerojatno ne vjeruju svojim očima, nije im jasno kako je čovjek s takvim elektrokardiogramom još uvijek u bolničkom krevetu a ne na mramornome stolu u mrtvačnici. Gledaju novu traku, ovaj put glavom do glave.
   „Napravimo mu teleradiografiju“, odlučuju, više zbunjeni negoli uvjereni.
   Montalbano bi imao volju da im kaže, kad je tomu već tako, da nema smisla da mu izvade zrno. Neka ga puste da umre u miru. Međutim, k vragu, nije se sjetio napisati oporuku. Kuća u Marinelli, na primjer, sigurno mora pripasti Liviji bez da neki rođak četvrtog koljena to zaniječe.


utorak, 12. travnja 2016.

Cecelia Ahern: Sakupljač pikula

Cecelia Ahern: Sakupljač pikula
Prevela: Petra Mrduljaš

Vidio sam anđela u mramoru i klesao dok ga nisam oslobodio.
Michelangelo

PROLOG

U mojem pamćenju postoje tri kategorije: ono što želim zaboraviti, ono što ne mogu zaboraviti i ono što sam zaboravila da sam zaboravila dok se toga opet ne prisjetim.
Najranija uspomena je sjećanje na majku kada sam imala tri godine. Bile smo u kuhinji i ona je uzela čajnik pa ga zavitlala u strop. Držala ga je s dvije ruke, jednom za ručku, a drugom za kljun, pa ga zavitlala kao da na natjecanju vilama baca vreću sa sijenom, tako da je poletio zrakom i tresnuo o strop, gdje je napukao, pa pao točno na stol, gdje se smrskao, a mutna, smeđa voda i razmočene vrećice s čajem razletjeli se na sve strane. Ne znam što je prethodilo tom činu ni što je uslijedilo, ali znam da je bio izazvan srdžbom, a da je srdžbu izazvao moj tata. Ova uspomena nije dobar prikaz majčine osobnosti, ne prikazuje je u lijepom svjetlu. Koliko znam, nikada se više nije tako ponijela, zbog čega vjerojatno ovu prigodu i pamtim.
Sa šest godina, vidjela sam kako tetu Anu zaštitar zaustavlja na izlazu iz trgovine. Zaštitar dlakavih nadlanica prekopao joj je vrećicu pa izvadio šal s cijenom i zaštitnom naljepnicom. Ne pamtim što je uslijedilo, ali teta Anna me u Centru Illac zatrpala sladoledom, gledajući me s nadom da će sa svakim slatkim zalogajom moje sjećanje malčice izblijedjeti. Sjećanje je, međutim, ostalo živo, premda mi do dana današnjeg nitko ne vjeruje.
Trenutačno odlazim zubaru uz kojega sam odrasla. Nikada nismo bili prijatelji, ali kretali smo se u istim krugovima. Sada je vrlo ozbiljan čovjek, razuman, strog. Kada se nadvije nad moja otvorena usta, vidim ga kako kao petnaestogodišnjak na tulumu piša po zidu sobe, vičući da je Isus bio prvi anarhist.
Kada vidim svoju ostarjelu učiteljicu iz osnovne škole, koja je bila tako tiha da smo je jedva čuli, vidim je kako baca bananu u razrednog klauna vičući pusti me na miru, tako ti Boga, samo me pusti na miru, prije negoli će briznuti u plač i istrčati iz učionice. Nedavno sam naletjela na bivšu kolegicu iz razreda i spomenula joj taj događaj, ali ona ga nije upamtila.
Imam dojam da kada zamislim neku osobu, ne pomislim na nju kakvu svakodnevno viđam, nego na dramatične trenutke ili one u kojima se razotkrila neka njezina inače skrivena strana.
Moja majka kaže da imam dar za pamćenje onoga što ostali zaboravljaju. Katkad je to prokletstvo: nitko ne voli kada pamtiš ono što su očajnički nastojali pomesti pod tepih. Ja sam ona koja se svega sjeća nakon večernje pijanke, a svi bi radije da ta sjećanja zadržim za sebe.
Mogu samo pretpostaviti da takve epizode pamtim jer se sama tako nikada nisam ponašala. Ne pamtim da sam se ikada ogriješila o formu ili postala verzija sebe koju želim i trebam zaboraviti. Uvijek sam ista. Ako ste me upoznali onda me poznajete, ništa ne krijem. Slijedim pravila sebe kakvu poznajem i čini se da ne uspijevam biti nitko dugi, čak ni u trenucima velikog stresa, kada bi slom bio prihvatljiv. Mislim da se toj sposobnosti divim u drugima pa stoga pamtim ono što oni odluče zaboraviti.
Nekarakteristično? Nema toga. Duboko vjerujem da je čak i nagla promjena u nečijem ponašanju posve u skladu s prirodom te osobe. Taj dio stalno je u nama, spava i čeka trenutak da se pokaže. Tako je i kod mene.



1.
Pikulanje

Saveznici

- Fergus Boggs!
Te dvije riječi jedino razumijem iz gnjevne tirade oca Murphyja i to samo zato što su te riječi moje ime, a ostale su na irskome. Imam pet godina i u zemlji sam tek mjesec dana. Doselio sam se iz Škotske s mamom i braćom, nakon tatine smrti. Sve se odvilo strašno brzo, tatina smrt i naše preseljenje, i premda sam već bio u Irskoj na ljetnim praznicima da posjetim baku, djeda, ujaka, ujne i sve svoje bratiće i sestrične, ovo nije bila ista zemlja. Do tada sam dolazio isključivo ljeti. Sada imam dojam da sam negdje drugdje. Kišilo je svaki dan otkako smo stigli. Slastičarnica je zatvorena, zaključana kao da nikada nije postojala, kao da sam je izmislio. Plaža na koju smo išli gotovo svaki dan ne izgleda isto, a nema ni kombija s pomfritom. I ljudi izgledaju drukčije. Svi su dobro umotani i mrki.
Otac Murphy stoji nad mojim stolom, visok, sijed i plećat. Pljucka vičući na mene i osjećam kako mi pljuvačka kapa na obraz, ali je se bojim obrisati da ga još više ne naljutim. Pokušam se osvrnuti da vidim kako na ovo gledaju ostali dečki, ali otac Murphy se obruši na mene. Pljuska nadlanicom. Boli. Nosi prsten. Velik. Mislim da mi je rasjekao lice, ali ne usuđujem se podići ruku da me opet ne udari. Odjednom moram na zahod. Nije mi to prvi udarac, ali prvi je od svećeničke ruke.
Srdito viče na irskome. Upravo njegovu srdžbu ne razumijem. Između irskih riječi dometne da bih ga već trebao razumjeti, ali jednostavno ne mogu. Kod kuće ne vježbamo. Mama je tužna i nerado je opterećujem. Voli sjediti i maziti se. I meni se to sviđa. Ne želim maženje upropastiti razgovorom. Uostalom, mislim da ni ona ne pamti irske riječi. Davno se odselila iz Irske da bi radila kao dadilja u jednoj škotskoj obitelji, gdje je upoznala mojega tatu. Tamo se nije govorilo irski.
Svećenik traži da ponavljam za njim, ali ja jedva dišem. Jedva protiskujem riječi.
- Tá mé, tá tú, tá sé, tá sí...
GLASNIJE!
- Tá muid, tá sibh, tá siad.
Kad ne viče na mene, u prostoriji vlada tišina, koja me podsjeća da je puna dječaka moje dobi, a svi slušaju. Dok ja mucam riječi, on svima govori da sam glup. Cijelo tijelo mi se trese. Mučno mi je. Moram na zahod. To mu i kažem. Lice mu poljubičasti i tada izvuče kožnati pojas. Opali me po ruci kožom, a poslije ću doznati da su joj između slojeva ušivene kovanice. Kaže da će mi dati „šest najboljih“ na svaku ruku. Ne mogu podnijeti bol. Moram na zahod. A onda mi pobjegne. Očekujem da se dečki nasmiju, ali nitko se ne smije. Glave im ostanu oborene. Možda će se smijati poslije, a možda će me i shvatiti. Možda su samo sretni što se ovo ne događa njima. Postiđen sam, posramljen, kao što mi je i rekao da trebam biti. Potom me za uho izvuče iz prostorije, što također boli, dalje od svih, hodnikom, i gurne me u mračnu sobu. Za mnom se s treskom zalupe vrata i ostanem sam.
Ne volim mrak, nikada ga nisam volio, pa zaplačem. Hlače su mi mokre, mokraća mi je utekla u čarape i cipele, a ja ne znam što da učinim. Obično me mama presvlači. Što radim ovdje? Nema prozora i ništa ne vidim. Nadam se da me neće ovdje dugo držati. Oči mi se priviknu na tamu i vidim zahvaljujući pruzi svjetla ispod vrata. U skladištu sam. Vidim ljestve, kantu i metlu za pod bez drške. Memljiv smrad. Naopako postavljen star bicikl bez lanca. I dvije gumene čizme, rasparene. Ne znam zašto me strpao ovamo ni koliko ću dugo ovdje ostati. Hoće li me mama tražiti?
Imam dojam da sam ovdje cijelu vječnost. Zatvorim oči i pjevušim sam sebi. Pjesme koje mi inače pjeva mama. Ne pjevam ih preglasno kako me ne bi čuo i pomislio da se zabavljam. To bi ga samo dodatno razjarilo. Nismo ovdje kako bismo bili vođe, nego kako bismo služili. Nije me tako tata učio, nego mi je rekao da sam prirodni vođa, da mogu biti što god poželim. Nekoć sam išao s njim u lov i naučio me sve, čak me puštajući da hodam ispred njega, govoreći da sam ja vođa. Pjevao je i pjesmu o tome: Slijedimo vođu, vođu, vođu, Fergus je vođa, da, da, da, da, da. Pjevušim je sebi u bradu, ali bez riječi. Svećeniku se ne bi svidjelo da tvrdim kako sam ja vođa. Ovdje nam nije dopušteno biti ono što želimo, moramo biti ono što nam oni nalažu da budemo. Pjevam si pjesmice koje mi je tata pjevao kada mi je bilo dopušteno bdjeti dokasna i slušati ih. Tatica je imao mek glas za tako snažnoga muškarca i katkad je pjevajući plakao. Tata nikada nije govorio da je plakanje samo za bebe, kao što tvrdi svećenik, nego da je plakanje za sve koji su tužni. Pjevam samome sebi i gutam suze.
Odjednom se vrata otvore, a ja ustuknem bojeći se da je to opet on s kožnatim pojasom. Nije on, nego onaj mlađi, onaj blagih očiju koji predaje glazbeni. Zatvori za sobom vrata i čučne.
- Bok, Fergus.
Pokušam odzdraviti, ali riječi mi ne izlaze iz usta.
- Donio sam ti nešto. Kutiju krvavih.
Kada ispruži ruku, ja se trgnem. - Nemoj me gledati tako prestrašeno. To su pikule. Jesi se ikada igrao pikulama?
Odmahnem glavom. Rastvori šaku, pa mu na dlanu ugledam četiri crvena rubina, koja blistaju poput blaga.
- Obožavao sam ih kao dječak - tiho reče. - Djed mi ih je darovao. „Kutija krvavih“, rekao je, „samo za tebe“. Kutijicu više nemam. Uvijek čuvaj pakiranje, Fergus, to je bar savjet koji ti mogu dati. Ali pikule sam sačuvao.
Netko prođe mimo vrata pa čujemo bat čizama dok pod ispod nas podrhtava i škripi, a on baci pogled prema vratima. Kada se koraci udalje, opet se okrene prema meni i nastavi tiše: - Moraš ih ispucati. Ili izbiti protivničku.  
Gledao sam kako prislanja zglob prsta na pod držeći pikulu na svijenom kažiprstu. Savije palac i nježno gurne pikulu koja se velikom brzinom otkotrlja po podu. Crvena kao rubin, jarka kao vatra, lomi svjetlo, blista i bljeska. Zaustavi se kod mojega stopala. Bojim je se podići. Izranjavane ruke još me bole pa mi je teško stegnuti šake. Kada to primijeti, lecne se.
- Hajde, sad ti probaj - reče.
Pokušam. Isprva mi ne ide baš dobro jer mi je teško sklopiti šake kako mi je pokazao, ali ubrzo shvatim štos. Zatim mi pokaže druge načine ispucavanja. Jedan od njih zove se “s visoka“. Taj način mi je draži i premda on tvrdi da je zahtjevniji, meni taj najbolje ide. Kada me za to pohvali, moram si zagristi usnu da suspregnem smiješak.
- Pikule se na raznim mjestima kojekako nazivaju - reče spuštajući se i opet mi pokazujući. - Neki ih zovu špekule, franje, klikeri, šćinke, ali braća i ja oduvijek smo ih zvali saveznicima.
Saveznici. To mi se svidjelo. Čak i zaključan sâm u ovoj izbi, imam saveznike. Osjetio sam se kao vojnik. Ratni zatočenik.
Upre u mene ozbiljan pogled. - Kada ciljaš, upamti da metu moraš dobro držati na oku. Oko usmjerava mozak, a mozak usmjerava ruku. Ne zaboravi to. Uvijek drži metu na oku, Fergus, i tvoj mozak će to izvesti.
Kimnem.
Oglasi se zvono. Sat je završio.
- Dobro - reče i otre prašinu s halje. - Sada imam nastavu. Strpi se još malo ovdje. Ne bi trebalo još dugo.
Kimnem.
Ima pravo. Ne bi trebalo još dugo potrajati − ali potraje. Otac Murphy neće brzo doći po mene. Ostavit će me unutra cijeli dan. Čak ću se još jednom upiškiti u gaće jer se bojim pokucati da nekoga dozovem, ali baš me briga. Ja sam vojnik, ratni zatočenik i imam saveznike. Uporno vježbam u skučenoj izbi, u vlastitome malenome svijetu, težeći vještini i točnosti da budem najbolji u školi. Pokazat ću ostalim dečkima i uvijek ću biti bolji od njih.
Kad me otac Murphy idući put strpa ovamo, imat ću pikule skrivene u džepu i opet cijeloga dana vježbati. U toj mračnoj sobi imam čak i ploču s lukovima. Sâm sam je ondje sakrio između satova, za svaki slučaj. To je običan komad kartona sa sedam urezanih lukova. Ja sam je izradio od prazne kutije za kukuruzne pahuljice gospođe Lynch, koju sam pronašao u njezinoj kanti za otpatke nakon što sam vidio neke dečke s pravom pločom kupljenom u dućanu. Središnji luk je 0, oni oko njega 1, 2 i 3. Postavim ploču pred suprotni zid i gađam iz daljine, s vrata. Ne znam još igrati kako treba i ne mogu se igrati sam, ali mogu vježbati pucanje. Bar ću u nečemu biti bolji od svoje starije braće.
Ljubazni svećenik neće dugo ostati u školi. Kažu da ljubi žene i da će završiti u paklu, ali mene baš briga. Meni se sviđa. Dao mi je moje prve pikule, moje krvave. U mračnome trenutku mojega života, dao mi je saveznike.