četvrtak, 21. travnja 2016.

Veljko Barbieri: Eliksir istine

Veljko Barbieri: Eliksir istine

Kad sam se vratio kući, zatekao sam njih trojicu pred svojim vratima. Jedan, nešto vremešniji, ali elegantniji od ostalih, samo je iz unutrašnjeg džepa na jakni od vunena sukna izvadio neku iskaznicu, a druga dvojica, jedan u modrom, drugi u sivkastom, također besprijekorno izglačanom odijelu, pištolje koje su do tada krili pod pazuhom.
– Moramo s vama razgovarati, pa vam savjetujem da nas pustite u stan.
Zatražio sam da mi pokažu službeni nalog, ali jedan od onih u odijelima samo mi je zabio pištolj u leđa i nisam imao kamo. Ušli smo, a onaj vremešniji, očito zapovjednik ovog nenadanog izaslanstva u moj dom, zapovjedio mi je da sjednem. Kad sam poslušao, sjeli su i oni. Šef je svoju iskaznicu stavio na stol, a druga dvojica svoje pištolje. Odmah im je zapovjedio da maknu oružje i napetost je malo popustila, premda – nije popustilo moje iznenađenje i nevjerica. Tada je on opet progovorio...
– Ako se ne varam, vi ste zaposleni u restoranu na zadnjem katu zgrade Ministarstva unutarnjih poslova.

– Točno. Zapravo, nisam zaposlen, već sam restoran i terasu na zadnjem katu Ministarstva na otvorenom natječaju pošteno dobio u najam. Jer, pretpostavljam da znate, u Ministarstvu postoje dva restorana. Velika menza u prizemlju samo za službenike Ministarstva, i nju vode stalni zaposlenici, ravnatelj ugostiteljstva pri policiji, kuhari, konobari i pomoćno osoblje... Ja kao privatni zakupac držim restoran klupskog tipa na vrhu zgrade. Kod mene se svakodnevno okupljaju visoki gosti, ponajprije dužnosnici u policiji i obavještajnim službama, djelatnici drugih ministarstava, ali i mnoge javne osobe. Jednom riječju, stupovi društva. Svi oni imaju kod nadležnih ovjerene članske iskaznice.
Tu me njihov zapovjednik prekinuo.

– I baš svi vaši gosti imaju uredne iskaznice?
– Ne baš svi, možda sam pretjerao. Ali kako smo svojom hranom osvojili nepca mnogih gurmana, često znaju gosti s iskaznicama pozvati prijatelje, pa za njihove uzvanike znamo napraviti izuzetak. To podiže promet pa od dobrog poslovanja restorana imamo koristi i ja i Ministarstvo.
– E to je jako zanimljivo. Dakle, vole doći k vama?!
– Da, bez sumnje. Kod mene se svi gosti opuste… Visoki dužnosnici i javni djelatnici vole biti u društvu utjecajnih novinara i slavnih umjetnika i sportaša. Takvo ih okruženje u javnosti prikazuje u drugom svjetlu.

Kad sam mu odgovorio, šef je buljio u mene svojim sivim, reklo bi se hladnim i gotovo prozirnim zjenicama koje se nisu ni pomakle.
– Nije na vama da prosuđujete tko želi biti s kim u društvu, a još manje kakav dojam žele ostaviti u javnosti policijski i obavještajni dužnosnici, ali dobro, i to bi moglo imati neke veze s razlogom našeg posjeta. Moglo bi biti i vrlo korisno. No prvo ćete odgovoriti na nekoliko pitanja.
U meni je počeo rasti bijes...
– Ja vam, gospodine, ne moram odgovoriti niti na jedno od vaših pitanja. Upali ste mi u stan, prijetili pištoljima, a onda me posjeli i sada me ispitujete i pri tome zlostavljate. Kao da sam počinio neko zlodjelo. Bit će najbolje da pozovem policiju.
Već sam vadio svoj mobitel kada mi je prišao onaj u sivom odijelu i iščupao mi ga iz ruke. Pritom me rukom namjerno očešao po tjemenu. I bio bi me možda i odalamio, mrmljajući nešto kao „nitko tako ne smije s nama tako...“, da ga nije zaustavio njegov zapovjednik, šef ove tajanstvene i opasne grupice. A ja sam i dalje kipio od bijesa i nemoći...
– Kako se usuđujete i to tu u mom stanu, bez ikakva razloga? Molim vas, neću dva puta ponavljati… Smjesta otiđite, a vas ću, gospodine, tužiti čim pozovem policiju! Ne zaboravite da sam i ja na neki način djelatnik Ministarstva, pa makar bio privatni ugostitelj u najmu.
Još jednom me prostrijelio onim sivkastim očima, a njegov je pogled prošao kroz mene.

– Ispričavam vam se zbog ove neugodnosti, a svog ću neopreznog pomoćnika kazniti.
I doista, stao je tada svojim reskim glasom prijetiti onom tipu koji me umalo odalamio i zapovjedio mu da mi istog trena vrati mobitel. Ovaj se pokušao opravdati, ponavljajući ono: „Nitko ne smije s nama tako razgovarati, a pogotovo ne s vama, gospodine pukovniče“, no on ga je ušutkao i posjeo na mjesto čim mi je vratio mobitel.
– Ovo nije dobro počelo, gospodine, ali moj će suradnik biti kažnjen. A vi slobodno zovite policiju...
– Vi ste pukovnik? Vojske, policije?
– To vas se za sada ne tiče. Rekao sam vam da zovete policiju!

Još je jednom ponovio da zovem policiju i to sam i učinio. Kad se nakon duge zvonjave javio službujući, odmah sam mu prepoznao glas. Bio je to stariji policajac pred mirovinom i, s obzirom na to da više nije bio za rad na terenu, često je dežurao na centrali. Ugodan neki čovo kojemu sam ponekad krišom znao doturiti koje svoje jelo, a on je u svakom doslovce uživao. Sviđala mi se njegova strast za dobrom kuhinjom i tu i tamo bismo popričali o mojim gastronomskim djelcima koja je jednostavno obožavao. No sada sam mu se, da sve bude službenije, predstavio punim imenom i prezimenom, i ukratko i pomalo panično ispričao što se kod mene događa. Zamolio me da budem strpljiv i pričekam te obećao da će odmah poduzeti sve što je u njegovoj moći.

– Ne brinite se, gospodine, ostanite mirni, odmah će netko do vas. I samo da vam kažem, jučerašnje su vam pastrve bile izvrsne, ma volim ja sva vaša božanstvena jela, ali jučerašnje pastrve u kukuruznoj krupici... uh... Kad bih samo s nekim mogao podijeliti taj užitak, a ne mogu, znate kakvi su dužnosnici i njihovi propisi...
Raspričao se i kad je još pripomenuo da zadovoljstvo mojim jelima može podijeliti „samo s crnom zemljom“, prekinuo sam ga sav očajan.
– Molim vas, pomozite mi… poduzmite nešto... Odmah, molim vas… pošaljite nekoga... Upali su k meni i iz čista mira prijete mi oružjem...
On je zastenjao s centrale.

– Uf, oprostite, gadan je taj prepad na vas, ali ne brinite se, samo ostanite pribrani i ništa ne poduzimajte na svoju ruku, a sad ću ja… Nego, gdje vi ono stanujete, dragi gospodine?
Kad sam mu rekao svoju adresu i pripomenuo da je može potražiti i u službenom imeniku Ministarstva, još je jednom spomenuo pastrve i upozorio da ništa ne poduzimam.
– Evo, sad će najbliža patrola, budite mirni i ne ulazite s njima u rasprave, a ne daj Bože svađu ili sukob... jer ophodnja će svaki čas...
I opet je s druge strane zavladao muk. Dok sam s mobitelom prislonjenim na uho čekao odgovor, opet sam upitao pukovnika:
– Tko ste vi pobogu???
No on se nije ni pomakao, već je i dalje vodenim pogledom prolazio kroz mene i samo je kratko promrsio: – To što me pitate, gospodine, to zna samo malen broj ljudi. Vrlo, vrlo malen broj ljudi! I nemojte se više drznuti razgovarati sa mnom takvim tonom.
Htio sam mu odgovoriti, ali uto se javio poznati glas s policijske centrale i na moje me zaprepaštenje upitao:
– Oprostite, tko zove?
– Pa što vam je, čovječe, to sam ja, vlasnik restorana, tu kod vas u Ministarstvu. Ali pustite formalnosti, u velikoj sam opasnosti...
Muk, a onda opet ono...
– Tko zove? Ja vas ne poznajem. Molim vas, predstavite se i recite zbog čega ste nazvali policiju.
– Zovem vas upomoć! Evo, dobro, opet ću vam ponoviti svoje ime, čovječe! Pa sjetite se samo pastrva, okruglica od pancete i kozletine… Dajte, molim vas, pošaljite nekoga što prije, ovo postaje sve opasnije.

Opet muk, a onda nakon nekoliko trenutaka...
– Ja vas, gospodine, ne poznajem, a službujući je rekao da ni on ne poznaje nijednog djelatnika u tom vašem restoranu jer taj restoran jednostavno ne postoji. Stoga, po mišljenju službujućeg kolege, očito netko s nama zbija glupe šale. Zato smjesta prekinite vezu i prestanite se poigravati s policijom!
Kako nisam ništa odgovorio, odmah je potom prekinuo razgovor. Dok sam se pokušavao pribrati, oglasio se gospodin pukovnik.
– Mislim da su vam sada stvari mnogo jasnije, a i da već naslućujete tko smo. Zato dobro poslušajte što ću vam kazati jer od danas surađujete s nama... I to samo s nama!

.

Nema komentara:

Objavi komentar