ponedjeljak, 26. siječnja 2015.

Colum McCann TRANSATLANTIK



Colum McCann
TRANSATLANTIK
S engleskog preveo Ozren Doležal

DJELO JEDNOGA OD NAJZNAČAJNIJIH SUVREMENIH PISACA, DOBITNIKA NAGRADE NATIONAL BOOK AWARD; KOJI JE PREVEDEN NA 35 JEZIKA

Ples na žici nevjerojatno nadarena pisca... Podsjeća na najbolja djela Michaela Ondaatjea i Michaela Cunninghama, Trasatlantik je McCannovo najdojmljivije djelo. – O: The Oprah Magazine

O autoru:
Colum McCann rođen je u Dublinu. Autor je šest romana: Neka se veliki svijet vrti, Zoli, Plesač, Ova strana vedrine, Songdogs i Transatlantik te dviju hvaljenih zbirki kratkih priča. Djela su mu objavljena na trideset pet jezika. Njegov roman Neka se veliki svijet vrti zasjeo je na ljestvice najprodavanijih naslova na četirima kontinentima.
Colum McCann primio je mnoge počasti i nagrade, među njima i National Book Award, Međunarodnu književnu nagradu IMPAC Dublin te naslov Chevalier des Arts et Lettres od francuske vlade i književnu nagradu Irske zaklade u Monaku. Esquire ga je uvrstio na svoj popis „Najboljih i najbistrijih“, a njegov kratki film Sve u ovoj zemlji mora bio je nominiran za Oscara 2005. godine. Suradnik je časopisa i novina The New Yorker, The New York Times Magazine, The Atlantic Monthly i The Paris Review te predaje kreativno pisanje na poslijediplomskome studiju koledža Hunter u New Yorku gdje živi sa suprugom i njihovo troje djece.
O romanu:
U nagrađivanu romanu Neka se veliki svijet vrti Colum McCann oduševio je čitatelje nevjerojatno vratolomnim književnim točkama koje je The New York Times Book Review nazvao „emocionalnim jurišem“. Sada McCann ponovno pokazuje zašto je jedan od najhvaljenijih i najvažnijih autora svojega naraštaja ovim nezaustavljivim romanom koji skače s kontinenta na kontinent, iz stoljeća u stoljeće, predstavljajući paletu vješto izvedenih likova, kako povijesnih, tako i onih izmišljenih.
Newfoundland, 1919. Dva avijatičara − Jack Alcock i Arthur Brown − zaputila su se u Irsku u prvome povijesnom pokušaju neprekinuta preleta Atlantika, polažući vjeru u modificiran bombarder ne bi li zaliječili rane koje je otvorio Veliki rat.
Dublin, 1845. i 1846. Na međunarodnom nizu predavanja kojima potkrepljuje svoju subverzivnu autobiografiju, Frederick Douglass otkriva da Irci podupiru njegovo zalaganje za ukidanje ropstva − premda, dok glad hara ruralnim predjelima, siromasi trpe nedaće koje bi zgrozile čak i američkoga roba.
New York, 1998. Ostavivši kod kuće mladu ženu i novorođeno dijete, senator George Mitchell putuje u Belfast jer ga je dopao zadatak da, kao sin oca irsko-američkoga podrijetla i majke Libanonke, u Sjevernoj Irskoj moderira zloglasno ogorčene i raspaljive mirovne pregovore neizvjesna ishoda.
Ta tri značajna prelaska Atlantika povezuje niz izuzetnih žena čije su privatne sudbine ponijela povijesna strujanja.
Transatlantik, najzreliji roman ovoga neusporedivog pisca, duboko je promišljanje identiteta i povijesti u velikome svijetu, koji iz godine u godinu postaje sve manji i čudesniji.
Majstorski izveden i duboko dirljiv roman koji izuzetno profinjenim jezikom istražuje granice jezika i varke pamćenja… epski ambiciozan… smjelo strukturiran. – Kirkus Reviews
Divan pisac… McCanna zanimaju životi izgrađeni usred nasilja, skrivene veze mjesta, vremena i ljudi te prošlost koja na najčudnije načine iskrsava u sadašnjosti. – Publishers Weekly

četvrtak, 22. siječnja 2015.

Samantha Shannon: SEZONA KOSTIJU



Samantha Shannon: SEZONA KOSTIJU
S engleskog preveo Saša Stančin

Osim ovog svijeta i osim ljudske rase, postoji nevidljivi svijet i kraljevstvo duhova: taj je svijet oko nas, jer oni su posvuda.
—Charlotte Brontë

1
Prokletstvo

Nekako vjerujem kako nas je u početku bilo više. Pretpostavljam da nas nije bilo mnogo. Ali sigurno više nego sad. Mi smo manjina koju svijet ne prihvaća. Barem ne izvan svijeta mašte, a čak smo i tamo na crnoj listi. Izgledom se ne razlikujemo. Ponekad ni po ponašanju. Po mnogo čemu smo baš poput svih drugih. Ima nas svugdje, u svakoj ulici. Živimo životom koji biste mogli smatrati normalnim, ako se ne upuštate u kakvo pomno proučavanje. A ni svi mi ne znamo baš što smo. Neki među nama odu u smrt, a da nikada ne doznaju. Neki među nama znaju sve, ali nas nikada ne uhvate. Kako bilo, postojimo.
Vjerujte mi na riječ.

Od svoje osme godine živjela sam u dijelu Londona koji se nekoć nazivao Islington. Išla sam u privatnu žensku školu, koju sam završila s 16 godina i potom se zaposlila. To je bilo 2056. godine AS 127, ako koristite Scionov kalendar.  Od mladih se u to vrijeme očekivalo da zarađivati za život idu gdje god im se nudi posao, a to je obično bilo za kakvim pultom ili šalterom. U uslužnom sektoru bilo je posla koliko si htio. Moj otac mislio je kako ću živjeti običnim životom, da sam bistra, ali neambiciozna pa ću biti zadovoljna, što god budem radila.
Otac je, kao i obično, bio posve u krivu.
Od svoje šesnaeste godine radila sam u zločinačkom podzemlju Sciona London - mi smo ga nazivali ScionLo. Radila sam među nemilosrdnim bandama vidovnjaka, od kojih je svaka bila spremna uništiti drugu kako bi preživjela. Sve su bile dio zločinačke Organizacije koja je djelovala na cijelom području citadele, a na čijem je čelu bio Gospodar podzemlja.
Kako su nas gurnuli na samu društvenu marginu, mogli smo si pomoći samo kriminalom. Zbog toga su nas još više mrzili. Mi smo bili dokaz da je ono što se priča istina. U svom tom kaosu imala sam svoj mali prostor. Bila sam frajla, štićenica mimeokrata. Šef mi je bio čovjek imenom Jaxon Hall, mimeokrat koji je nadzirao zonu I-4. Izravno je za njega radilo šestero ljudi. Sebe smo zato nazivali Sedam pečata.
Nisam to mogla reći ocu. Mislio je kako sam konobarica u baru s kisikom, što je bio slabo plaćen, ali legalan posao. Tu sam laž lako održavala. Ne bi razumio ako bih mu pokušala objasniti zašto vrijeme provodim s kriminalcima. Nije znao da među njih i pripadam. Više nego uz njega. Na dan kad mi se zauvijek promijenio život bilo mi je devetnaest godina. Ime mi je već bilo dobro poznato na ulici. Nakon napornog crnoburzijanskog tjedna, planirala sam vikend provesti s ocem. Jaxu nije bilo jasno zašto su mi potrebni slobodni dani - za njega izvan Organizacije nije postojalo ništa, nije bilo nikog - ali on, za razliku od mene, nije imao obitelj. Barem ne pravu, živu familiju. A iako nikada s ocem nisam bila bliska, ipak mi se činilo da trebam s njim održavati neku vezu. Kakva večera s vremena ne vrijeme, po koji telefonski poziv, dar za Dane republike. Jedini problem bila su ta njegova neprestana pitanja. Kakav to posao ja u stvari radim? Tko su mi prijatelji? Gdje živim? Nisam mu mogla odgovoriti. Istina je bila opasna. Mogao me sam poslati u Tower Hill da je znao čime se u stvari bavim. Možda sam mu trebala reći istinu. Možda bi ga to ubilo. Kako bilo, nisam požalila što sam se pridružila Organizaciji. Bavila sam se nepoštenim poslom, ali se isplatilo. A kako je Jax uvijek govorio, bolje biti lopov nego leš.
Tog dana je kišilo. Moj zadnji dan na poslu. Aparati za održavanje na životu pokretali su mi vitalne organe. Doimala sam se mrtvom, a na neki način sam i bila: duh mi se, djelomično, odvojio od tijela. Radilo se o zločinu zbog kojeg sam mogla završiti na vješalu. Rekla sam kako radim za Organizaciju. Da vam objasnim. Bila sam neka vrsta hakera, nisam baš čitala misli, više sam ih očitavala, u skladu s djelovanjem etera. Mogla sam osjetiti nijanse onirosfera i odmetnutih duhova. Stvari koje su bila izvan mene. Nešto što prosječni vidovnjak ne bi osjetio. Jax me koristio kao nadzorno sredstvo. Posao mi je bio da u njegovoj zoni pratim etersku aktivnost. Često bi me poslao da nadzirem druge vidovnjake i vidim kriju li što. Isprva se radilo samo o ljudima u nekoj prostoriji - ljudima koje mogu vidjeti, čuti i dodirnuti - no, ubrzo je shvatio da mogu i više od toga. Mogla sam osjetiti stvari koje se događaju drugdje: vidovnjaka koji hoda ulicom, okupljanje duhova u Gardenu. Sve dok sam bila prikopčana na aparat za vitalne funkcije, mogla sam uhvatiti eter kilometar i pol uokolo Seven Dialsa. Ako mu je bilo potrebno da mu netko otkuca što se radi u I-4, mogli ste se kladiti da će Jaxon pozvati moju malenkost. Rekao je da imam potencijala za više, ali mi Nick nije htio dopustiti da probam. Nismo znali kakve bi to ostavilo posljedice.
Naravno, sva je vidovitost bila zabranjena, ali vidovnjaštvo u svrhu zarade smatralo se pravim grijehom. Postojao je poseban izraz za njega: mimetički zločin. Komunikacija sa svijetom duhova, isključivo radi financijskog probitka. Organizacija je počivala upravo na tome, na mimetičkom zločinu.
Vidovnjaštvo za keš lovu uzelo je maha među onima koji se nisu mogli pridružiti kakvoj skupini. Takve smo zvali uličnim sviračima. Scion ih je nazivao izdajnicima. Službena smrtna kazna za taj zločin bilo je gušenje dušikom, koji se prodavao pod robnom markom Duševnil. Još se sjećam naslova: BEZBOLNO KAŽNJAVANJE: SCIONOVO NOVO ČUDO. Govorili su da je poput sna, kao kad progutate tabletu. I dalje su se održavala javna vješanja, te tu i tamo ljude zbog veleizdaje podvrgavalo mučenju.
Ja sam veleizdaju činila već time što sam postojala. Ali da se vratimo tom danu. Jaxon me spojio na aparat za održavanje životnih funkcija i poslao da izvidim što se radi u jednoj od zona. Prikradala sam se umu koji je tamo živio, a često je posjećivao 4. zonu. Davala sam sve od sebe ne bi li mu očitala sjećanje, ali nešto bi me svaki put zaustavilo. Njegova onirosfera razlikovala se od svega što sam prije vidjela. Čak je i Jax ostao zatečen. Na temelju obrambenih slojeva, rekla bih kako joj je vlasnik star tisućama godina, što nije bilo moguće. Radilo se o nečem drugom.
Jax je po prirodi sumnjičav. Ako bi se novi vidovnjak pojavio u njegovoj zoni, morao bi mu se javiti u roku od četrdeset i osam sati. Rekao je kako je tu sigurno posrijedi neka druga banda, ali nitko od ovih u I-4 nije imao dovoljno iskustva da može blokirati moju istragu. Nitko od njih ne bi uopće ni znao da sam to u stanju izvoditi. A nije se radilo o Didionu Waiteu, koji je bio na čelu druge po veličini bande u ovom dijelu grada. U Dials nisu zalazili gladni ulični svirači. Nije se radilo niti o mimeokratima s ovog područja specijaliziranim za eterične provale. Nešto je drugo bilo posrijedi.
Stotinu umova prošlo je pored mene, svjetlucali su u noći. Ulicama su prolazili brzo, poput njihovih vlasnika. Nisam ih poznavala. Nisam im mogla vidjeti lica, nazirala sam im samo rubove.
Sad se više nisam nalazila u Dialsu. Percepcija mi se pomakla prema sjeveru, ali nisam mogla prepoznati kamo točno. Išla sam za poznatim osjećajem opasnosti. Strančev um bio je blizu. Privlačio me kroz eter poput kakvog lučonoše, jurcao iznad i ispod drugih umova. Kretao se brzo, kao da me osjetio. Kao da pokušava pobjeći. Nisam smjela slijediti to svjetlo. Nisam znala kamo će me odvesti, a već sam se ionako suviše udaljila od Seven Dialsa.
Jaxon ti je naložio da ga nađeš. To mi je osvanulo negdje u primisli. Bit će srdit. Išla sam dalje, išla mnogo brže nego bi fizičko kretanje dopuštalo. Borila sam se s ograničenjem koje mi je nametala fizička lokacija. Sad sam mogla nazrijeti taj odmetnuti um. Nije bio srebren, poput ostalih: ne, bio je taman i hladan, um od leda i kamena. Jurnula sam prema njemu. Bio mi je tako, tako blizu . . .
Sad mi više ne može pobjeći . . .
Onda je eter oko mene zadrhtao, a on u hipu nestao. Strančev um našao mi se opet izvan dosega. Netko mi je prodrmao tijelo.

Tom Rob Smith: Farma



 
 Tom Rob Smith: Farma
 Preveo Saša Drach

Sve dok mi se mobitel nije oglasio, bio je to jedan sasvim običan dan. Hodao sam prema kući, natovaren hranom iz trgovine. To prema kući znači južno od Temze, u Londonu, u kvartu punom malih parkova što su se provlačili među zgradama koje su nekada bile skladišta i tvornice. Bio je kolovoz, sparno predvečerje, bez daška vjetra. I bio sam umoran, pa sam, kad mi je mobitel zazvonio, poželio ne javiti se, već požuriti kući da se istuširam. Radoznalost je prevagnula, pa sam usporio i izvadio mobitel iz džepa. Kad sam ga prislonio na uho, po njemu se počeo hvatati moj znoj. Bio je to moj tata. Nedavno se preselio u Švedsku, pa me ovaj poziv iznenadio. I inače je rijetko koristio svoj mobitel, a i bilo je skupo odatle zvati London. Ukopao sam se na mjestu i ispustio vreću s namirnicama. Moj je otac plakao. Nikad ga prije nisam čuo da plače. Moji su roditelji oduvijek pazili da se preda mnom ne prepiru niti gube živce. U našoj kući nikad nije bilo provala bijesa, ni suza, ni svađa. Znao sam katkad osjetiti da je nešto bilo loše – bilo je napetih situacija, no kakvi god da su ih problemi mučili, nikada ih nisu pokazivali preda mnom.
Tata? rekoh.
Tvoja mama... Nije joj dobro.
Je li bolesna?
To je tako tužno.
Tužno to što se razboljela? Što joj je? Od čega se razboljela?
Tata je i dalje plakao. Šutio sam i čekao, sve dok nije progovorio.
Priviđaju joj se razne stvari – strašne, jako strašne stvari.
Spominjanje uma, a ne nekog fizičkog oboljenja, bilo je do te mjere čudno i iznenađujuće da sam posrnuo. Pridržavajući se jednom rukom o topli, ispucali, betonski nogostup, promatrao sam kako iz vreće s namirnicama što mi je upravo ispala curi nešto crveno.
Koliko to već traje? konačno sam ga upitao.
Cijelo ljeto.
To je, dakle, trajalo mjesecima, a da ja nisam ništa znao jer sam bio ovdje, u Londonu, dok se moj tata držao starog običaja da se sve skriva. Pretpostavivši što mi je na pameti, tata je nastavio.
Mislio sam da joj mogu pomoći. Možda sam predugo čekao, no simptomi su bili jedva primjetni, tjeskoba i neobične opaske, a to nas sve ponekad zadesi. Nakon toga su uslijedile optužbe. Nije me htjela slušati, kao niti druge. Tvrdi kako ima dokaze, stalno o njima govori i sumnjičava je, a sve su to čiste besmislice i neistine.
Tata je počeo govoriti sve glasnije, prkosno, naglašavajući pojedine riječi. Prestao je plakati i ponovo počeo tečno govoriti. U njegovu je glasu bilo puno više od tuge.
Nadao sam se da će to proći, da joj samo treba još malo vremena da se prilagodi životu u Švedskoj, na našoj farmi. No, umjesto toga samo joj se pogoršavalo. A sada...
Moji roditelji pripadali su generaciji koja nikada nije išla k liječniku, osim ako se nije radilo o nekoj ozljedi koju se moglo opaziti ili opipati. A da neku stranu osobu opterete intimnim pojedinostima iz vlastita života, to je bilo nezamislivo.
Tata, je li bila kod liječnika?
On je rekao da je posrijedi psihotična epizoda. Daniele...
Moji mama i tata bili su jedini ljudi na svijetu koji nisu govorili kraći oblik mog imena, Dan.
Mama je u bolnici. Situacija je ozbiljna.
Kad sam čuo ovo posljednje, htio sam nešto izustiti, ali nisam znao što, iako je trebalo bilo što, no na kraju nisam rekao baš ništa.
Daniele?
Da.
Jesi li me čuo?
Jesam, čuo sam te.

………………….

Imao sam kartu i putovnicu i baš kad sam htio čekirati kartu, zazvonio mi je mobitel. Tata.
Daniele, nje ovdje nema!
Nema je gdje, tata?
Nema je u bolnici! Otpustili su je. Jučer sam je ovamo doveo jer sama nije htjela doći. No, nije se bunila pa je to ipak učinila dobrovoljno. A onda, kad sam ja otišao, uvjerila je liječnike da je otpuste.
Mama ih je nagovorila?
Tako su mi rekli.
Rekao si mi da su je liječnici dijagnosticirali kao psihotičnu.
Tata mi na to nije ništa odgovorio. No, bio sam uporan.
Bolničko osoblje nije s tobom dogovorilo njezino otpuštanje?
Ne.
Nastavio je tišim glasom.
Sigurno ih je zamolila da ne razgovaraju sa mnom.
Zašto bi ona to učinila?
Ja sam jedan od onih protiv kojih ona niže svoje optužbe. Nakon toga nastavio je još brže.
Ništa od onoga što ona tvrdi nije istina!
Sada sam ja odšutio svoje. Htio sam ga dalje propitati o tim optužbama, ali nisam mogao. Sjeo sam na svoju prtljagu, držeći se rukama za glavu, i pustio ljude u redu da me obiđu.
Ima li ona mobitel?
Razbila ga je prije nekoliko tjedana. Nema više povjerenja u mobitele.
Nisam mogao zamisliti svoju štedljivu majku kako bezumno baca mobitel u zid. Moj je tata opisivao postupke neke osobe koju ja više nisam mogao prepoznati.
Ima li novca?
Vjerojatno ima nešto malo. Stalno sa sobom nosi neku kožnu torbu od koje se nikada ne odvaja.
Što ima u torbi?
Kojekakvo smeće za koje misli da joj je važno. Ona to naziva dokazima. Ali radi se o nekim najobičnijim tričarijama.
Kako je otišla iz bolnice?
U bolnici mi ne žele reći ni kako je otišla. Sada bi mogla biti bilo gdje!
 Tek sada sam prvi put osjetio paniku.
Ti i mama imate zajedničke račune. Možeš nazvati banku i upitati je li u posljednje vrijeme bilo nekih transakcija. Možeš je pratiti preko njezine bankovne kartice.
Iz tišine koja je uslijedila zaključio sam da tata nikad prije nije nazvao banku. Sva novčana pitanja on je prepuštao mami. U poslu koji su zajedno vodili ona je usklađivala knjigovodstvo, plaćala račune i predavala godišnje prijave poreza jer je bila nadarena za baratanje brojkama i imala dovoljno strpljenja da izdvoji sate za proučavanje računa i troškova. Lako je mogu zamisliti nad debelom knjigovodstvenom knjigom u vrijeme kada još nije bilo računala. Tako je snažno tiskala penkalom da se brojeve moglo čitati poput Brailleova pisma.
Tata, provjeri u banci i odmah me nazovi natrag.

Dok sam čekao, istupio sam iz reda i izašao iz glavne zgrade s terminalima, zašavši među skupinu pušača i neprestano misleći na mamu koja je izgubljena negdje u Švedskoj. Mobitel mi je ponovo zazvonio. Iznenadilo me što je tata svoj zadatak obavio tako brzo. Međutim, to nije bio tata.
Daniele, slušaj me pažljivo...
Bila je to moja mama.
Nemam puno impulsa. Sigurna sam da se otac već čuo s tobom. Sve što ti je taj čovjek rekao je laž. Ja nisam poludjela. I ne treba mi liječnik. Treba mi policija. Upravo ću se ukrcati u avion za London. Dočekaj me na Heathrowu, na terminalu broj...
Tada je prvi put zastala, da provjeri što piše na karti. Pokušao sam iskoristiti priliku, no uspio sam samo reći: Mama!
Daniele, nemoj ništa govoriti, imam jako malo vremena. Avion dolazi na terminal broj jedan. Slijećem za dva sata. Ako tvoj otac nazove, upamti...
Veza se prekinula.