četvrtak, 22. siječnja 2015.

Samantha Shannon: SEZONA KOSTIJU



Samantha Shannon: SEZONA KOSTIJU
S engleskog preveo Saša Stančin

Osim ovog svijeta i osim ljudske rase, postoji nevidljivi svijet i kraljevstvo duhova: taj je svijet oko nas, jer oni su posvuda.
—Charlotte Brontë

1
Prokletstvo

Nekako vjerujem kako nas je u početku bilo više. Pretpostavljam da nas nije bilo mnogo. Ali sigurno više nego sad. Mi smo manjina koju svijet ne prihvaća. Barem ne izvan svijeta mašte, a čak smo i tamo na crnoj listi. Izgledom se ne razlikujemo. Ponekad ni po ponašanju. Po mnogo čemu smo baš poput svih drugih. Ima nas svugdje, u svakoj ulici. Živimo životom koji biste mogli smatrati normalnim, ako se ne upuštate u kakvo pomno proučavanje. A ni svi mi ne znamo baš što smo. Neki među nama odu u smrt, a da nikada ne doznaju. Neki među nama znaju sve, ali nas nikada ne uhvate. Kako bilo, postojimo.
Vjerujte mi na riječ.

Od svoje osme godine živjela sam u dijelu Londona koji se nekoć nazivao Islington. Išla sam u privatnu žensku školu, koju sam završila s 16 godina i potom se zaposlila. To je bilo 2056. godine AS 127, ako koristite Scionov kalendar.  Od mladih se u to vrijeme očekivalo da zarađivati za život idu gdje god im se nudi posao, a to je obično bilo za kakvim pultom ili šalterom. U uslužnom sektoru bilo je posla koliko si htio. Moj otac mislio je kako ću živjeti običnim životom, da sam bistra, ali neambiciozna pa ću biti zadovoljna, što god budem radila.
Otac je, kao i obično, bio posve u krivu.
Od svoje šesnaeste godine radila sam u zločinačkom podzemlju Sciona London - mi smo ga nazivali ScionLo. Radila sam među nemilosrdnim bandama vidovnjaka, od kojih je svaka bila spremna uništiti drugu kako bi preživjela. Sve su bile dio zločinačke Organizacije koja je djelovala na cijelom području citadele, a na čijem je čelu bio Gospodar podzemlja.
Kako su nas gurnuli na samu društvenu marginu, mogli smo si pomoći samo kriminalom. Zbog toga su nas još više mrzili. Mi smo bili dokaz da je ono što se priča istina. U svom tom kaosu imala sam svoj mali prostor. Bila sam frajla, štićenica mimeokrata. Šef mi je bio čovjek imenom Jaxon Hall, mimeokrat koji je nadzirao zonu I-4. Izravno je za njega radilo šestero ljudi. Sebe smo zato nazivali Sedam pečata.
Nisam to mogla reći ocu. Mislio je kako sam konobarica u baru s kisikom, što je bio slabo plaćen, ali legalan posao. Tu sam laž lako održavala. Ne bi razumio ako bih mu pokušala objasniti zašto vrijeme provodim s kriminalcima. Nije znao da među njih i pripadam. Više nego uz njega. Na dan kad mi se zauvijek promijenio život bilo mi je devetnaest godina. Ime mi je već bilo dobro poznato na ulici. Nakon napornog crnoburzijanskog tjedna, planirala sam vikend provesti s ocem. Jaxu nije bilo jasno zašto su mi potrebni slobodni dani - za njega izvan Organizacije nije postojalo ništa, nije bilo nikog - ali on, za razliku od mene, nije imao obitelj. Barem ne pravu, živu familiju. A iako nikada s ocem nisam bila bliska, ipak mi se činilo da trebam s njim održavati neku vezu. Kakva večera s vremena ne vrijeme, po koji telefonski poziv, dar za Dane republike. Jedini problem bila su ta njegova neprestana pitanja. Kakav to posao ja u stvari radim? Tko su mi prijatelji? Gdje živim? Nisam mu mogla odgovoriti. Istina je bila opasna. Mogao me sam poslati u Tower Hill da je znao čime se u stvari bavim. Možda sam mu trebala reći istinu. Možda bi ga to ubilo. Kako bilo, nisam požalila što sam se pridružila Organizaciji. Bavila sam se nepoštenim poslom, ali se isplatilo. A kako je Jax uvijek govorio, bolje biti lopov nego leš.
Tog dana je kišilo. Moj zadnji dan na poslu. Aparati za održavanje na životu pokretali su mi vitalne organe. Doimala sam se mrtvom, a na neki način sam i bila: duh mi se, djelomično, odvojio od tijela. Radilo se o zločinu zbog kojeg sam mogla završiti na vješalu. Rekla sam kako radim za Organizaciju. Da vam objasnim. Bila sam neka vrsta hakera, nisam baš čitala misli, više sam ih očitavala, u skladu s djelovanjem etera. Mogla sam osjetiti nijanse onirosfera i odmetnutih duhova. Stvari koje su bila izvan mene. Nešto što prosječni vidovnjak ne bi osjetio. Jax me koristio kao nadzorno sredstvo. Posao mi je bio da u njegovoj zoni pratim etersku aktivnost. Često bi me poslao da nadzirem druge vidovnjake i vidim kriju li što. Isprva se radilo samo o ljudima u nekoj prostoriji - ljudima koje mogu vidjeti, čuti i dodirnuti - no, ubrzo je shvatio da mogu i više od toga. Mogla sam osjetiti stvari koje se događaju drugdje: vidovnjaka koji hoda ulicom, okupljanje duhova u Gardenu. Sve dok sam bila prikopčana na aparat za vitalne funkcije, mogla sam uhvatiti eter kilometar i pol uokolo Seven Dialsa. Ako mu je bilo potrebno da mu netko otkuca što se radi u I-4, mogli ste se kladiti da će Jaxon pozvati moju malenkost. Rekao je da imam potencijala za više, ali mi Nick nije htio dopustiti da probam. Nismo znali kakve bi to ostavilo posljedice.
Naravno, sva je vidovitost bila zabranjena, ali vidovnjaštvo u svrhu zarade smatralo se pravim grijehom. Postojao je poseban izraz za njega: mimetički zločin. Komunikacija sa svijetom duhova, isključivo radi financijskog probitka. Organizacija je počivala upravo na tome, na mimetičkom zločinu.
Vidovnjaštvo za keš lovu uzelo je maha među onima koji se nisu mogli pridružiti kakvoj skupini. Takve smo zvali uličnim sviračima. Scion ih je nazivao izdajnicima. Službena smrtna kazna za taj zločin bilo je gušenje dušikom, koji se prodavao pod robnom markom Duševnil. Još se sjećam naslova: BEZBOLNO KAŽNJAVANJE: SCIONOVO NOVO ČUDO. Govorili su da je poput sna, kao kad progutate tabletu. I dalje su se održavala javna vješanja, te tu i tamo ljude zbog veleizdaje podvrgavalo mučenju.
Ja sam veleizdaju činila već time što sam postojala. Ali da se vratimo tom danu. Jaxon me spojio na aparat za održavanje životnih funkcija i poslao da izvidim što se radi u jednoj od zona. Prikradala sam se umu koji je tamo živio, a često je posjećivao 4. zonu. Davala sam sve od sebe ne bi li mu očitala sjećanje, ali nešto bi me svaki put zaustavilo. Njegova onirosfera razlikovala se od svega što sam prije vidjela. Čak je i Jax ostao zatečen. Na temelju obrambenih slojeva, rekla bih kako joj je vlasnik star tisućama godina, što nije bilo moguće. Radilo se o nečem drugom.
Jax je po prirodi sumnjičav. Ako bi se novi vidovnjak pojavio u njegovoj zoni, morao bi mu se javiti u roku od četrdeset i osam sati. Rekao je kako je tu sigurno posrijedi neka druga banda, ali nitko od ovih u I-4 nije imao dovoljno iskustva da može blokirati moju istragu. Nitko od njih ne bi uopće ni znao da sam to u stanju izvoditi. A nije se radilo o Didionu Waiteu, koji je bio na čelu druge po veličini bande u ovom dijelu grada. U Dials nisu zalazili gladni ulični svirači. Nije se radilo niti o mimeokratima s ovog područja specijaliziranim za eterične provale. Nešto je drugo bilo posrijedi.
Stotinu umova prošlo je pored mene, svjetlucali su u noći. Ulicama su prolazili brzo, poput njihovih vlasnika. Nisam ih poznavala. Nisam im mogla vidjeti lica, nazirala sam im samo rubove.
Sad se više nisam nalazila u Dialsu. Percepcija mi se pomakla prema sjeveru, ali nisam mogla prepoznati kamo točno. Išla sam za poznatim osjećajem opasnosti. Strančev um bio je blizu. Privlačio me kroz eter poput kakvog lučonoše, jurcao iznad i ispod drugih umova. Kretao se brzo, kao da me osjetio. Kao da pokušava pobjeći. Nisam smjela slijediti to svjetlo. Nisam znala kamo će me odvesti, a već sam se ionako suviše udaljila od Seven Dialsa.
Jaxon ti je naložio da ga nađeš. To mi je osvanulo negdje u primisli. Bit će srdit. Išla sam dalje, išla mnogo brže nego bi fizičko kretanje dopuštalo. Borila sam se s ograničenjem koje mi je nametala fizička lokacija. Sad sam mogla nazrijeti taj odmetnuti um. Nije bio srebren, poput ostalih: ne, bio je taman i hladan, um od leda i kamena. Jurnula sam prema njemu. Bio mi je tako, tako blizu . . .
Sad mi više ne može pobjeći . . .
Onda je eter oko mene zadrhtao, a on u hipu nestao. Strančev um našao mi se opet izvan dosega. Netko mi je prodrmao tijelo.

Nema komentara:

Objavi komentar