srijeda, 23. studenoga 2016.

Jasen Boko: DIOKLECIJAN Biografija kontroverznoga rimskog cara: reformator ili progonitelj kršćana?

Prolog - ili dobro režiran spektakl?

            Na uzvisini ponad maloazijske Nikomedije tog se jutra 20. studenoga godine 284. okupila rimska vojska. Svi pogledi usmjereni su na dvojicu generala pokraj Jupiterova žrtvenika, Diokla i Apera, zapovjednike elitnih postrojba. Oni jedini znaju tko je krivac za smrt carevu koja je užasnula Carstvo, a jedan od njih će za koji trenutak odlukom zapovjednika i vojske preuzeti njegovo mjesto.
            Kad je nekoliko dana ranije, na povratku iz perzijskog pohoda u nosiljci otkriveno napola raspadnuto truplo cara Numerijana, odmah se posumnjalo na ubojstvo. No trebalo je žurno, i prije otkrivanja ubojice, izabrati novoga rimskog cara. Po običaju vremena o izboru je odlučivalo zapovjedništvo vojske i sami vojnici. Zato danas bljeska oružje.
            Tajac. Očekuje se da neodlučni generali objave ime novoga cara. Odjednom se iz redova domestika začuše povici potpore njihovu zapovjedniku: "Diokla za cara!"
            Nakratko nastane muk. Trenutak napetosti.
            Kako će reagirati Aper i njegovi pretorijanci, koji su dosad rušili i postavljali careve?
             Tišinu naruše novi glasovi, koji se ubrzo pretvaraju u žamor vojske, čiju većinu čine Iliri, Dioklovi zemljaci i suborci.
            Najprije prigušen i neartikuliran, huk mase postaje sve glasniji i razgovjetniji, zatim hvata čvrst ritam i pretvara se u gromoglasno skandiranje:
- Dioklo! Dioklo! Dioklo!
            Pretorijanci i njihov vođa Aper zbunjeni su klicanjem mase. Elitna jedinica očekuje reakciju zapovjednika, naređenje, poziv na pobunu, krik... Aper je nakratko neodlučan.
            Iznenada, potpuno neočekivano, Dioklo izvlači mač i usmjerava ga uvis, prema svojem božanstvu, Nepobjedivome Suncu.
            Glasan huk u trenutku nestaje. Muk!
            A onda, prije nego itko stigne prozboriti, Dioklo mač okreće od Sunca, usmjerava ga prema zapovjedniku pretorijanaca koji stoji pokraj njega i pred zapanjenom vojskom snažno probada Apera.
- Ovo je Numerijanov ubojica! – zaurla.
            Tajac.
            Potom pristaše čovjeka s krvavim mačem u ruci, a za njima i ostatak vojske počinju glasno iskazivati potporu svojem odabraniku. Domestici se kao po dogovoru razmještaju u blizini pretorijanaca čiji zapovjednik umire kraj žrtvenika. Nema reakcije. Ništa. Sve što se dogodilo u desetak sekundi bilo je tako pomno isplanirano i efikasno ostvareno da nitko nije stigao reagirati.
Odlučeno je! Vojnici pozdravljaju novog cara: Diokla!
            A novi je car već prvim činom pokazao sposobnost planiranja i odlučnost da zamišljeno provede u djelo, sve ono što će karakterizirati njegovu vladavinu u sljedećih dvadeset godina. Presudio je navodnom ubojici istodobno skinuvši sa sebe svaku krivnju za smrt cara Numerijana. Uklonivši jednim zamahom mača najozbiljnijeg suparnika u borbi za vlast, zeta i potencijalnog nasljednika mrtvog prethodnika, samog je sebe potvrdio kao novoga rimskog cara.
            Bio je to kratak i za sve osim za Diokla i malenu skupinu zavjerenika neočekivan, ali dojmljiv spektakl.


            1. Tko na tvrdoj stini svoju povist piše...
            S brežuljka u Maloj Aziji priča preskače kilometre i stoljeća i seli se na brežuljak u blizini Splita. Vrijeme današnje. Kao kontrast prethodnoj sceni treba odmah naglasiti kako ničeg spektakularnog nema na neuglednom brdašcu Libovcu iznad Stobreča. Umjesto arkadijske idile krajobrazom dominira suvremena civilizacija, cestovna infrastruktura, divlja gradnja, nakazna skladišta i, iznad svega, Karepovac, splitski deponij smeća. Da nije njega, prema zapadu bi se vidio dobar dio Splita, gotovo do palače protagonista prethodne scene. Nakon prizora s maloazijske pustopoljine kojim je pripovjedač iskazao znatnu sposobnost ovladavanja dramskim postupcima, sad se događa pomno promišljena promjena narativnog obrasca te mjesta i vremena događanja. Promjena je trebala biti popraćena širokim poetskim zamahom koji bi predstavio pučku legendu o dalmatinskom caru iz prethodnog prizora koji je rođen upravo na ovom brežuljku s pogledom na Split. No kako se umjesto Splita danas s ovog mjesta vidi deponij smeća - ništa od toga.
            A mogao je pjesnik u pripovjedaču poetski kontemplirati o prekrasnom vidiku i zaigranom dječaku Dioklesu, kog ćemo odmah po naški nazvati Dioklo, koji upravo čini prve korake maštajući kako će, kad jednom postane car, izgraditi svoju vilu upravo u onoj skrivenoj uvali s ubavim ribarskim naseljem koju vidi pred sobom. Pripovjedač s književnim ambicijama tu bi svakako primijetio odlučnost u dječakovu oku, ponudivši diskretnu najavu kako će taj mali Dioklo svoju maštariju jednom i materijalizirati. Iskusni čitatelj tu bi naratološku igru odmah shvatio jer je u nju uveden već u prologu.
            Uništeni pogled s Libovca na Split torpedirao je pripovjedačeve poetske ambicije pa će ova knjiga već na početku morati poeziju zamijeniti hladnim povijesnim činjenicama.
            Za razliku od Homerova mjesta rođenja, za koje se otima polovina Male Azije, s Libovcem u blizini Salone nadmeće se jedino antička Dokleja, Duklja pokraj Podgorice, u današnjoj Crnoj Gori. Začudo, u cijelu se priču u zemlji sklonoj teorijama zavjere nije umiješao nitko iz Čakovca, gdje i danas postoji obiteljsko prezime Dokleja, koje nosi stotinjak ljudi. Dok Međimurci ne postave zahtjev kao legitimni Dioklecijanovi nasljednici, ostaje dakle podjela samo na dva tabora, započeta stoljećima nakon careve smrti. Premda sve rjeđe nailazimo na tvrdnju kako je Dioklo rodom iz Dokleje – koja će se u kasnijim izvorima spominjati kao Diokleja – teza o "crnogorskome" rodnome mjestu Dioklecijanovu nije napuštena; dovoljno je spomenuti da u nju vjeruje akademik Nenad Cambi, najtemeljitiji proučavatelj života i djela rimskoga cara. U svakom slučaju, bilo da je rodom iz Dokleje ili Libovca, jedno je nesporno: Dioklo je fetivi Dalmatinac – oba su se grada nalazila u rimskoj provinciji Dalmaciji. Zanimljivo je da će upravo Dioklecijan, postavši carem, Dokleju izbaciti iz Dalmacije i stvoriti u tom dijelu Carstva novu provinciju, Prevalitanu. Nema dvojbi ni oko toga da je Dioklo rođen kao Ilir, vrlo vjerojatno iz plemena Delmata, koje je to vrijeme već posve romanizirano.
            Postoje li uopće eventualni dokazi koji bi dali za pravo jednome od ova dva mjesta da se pohvali statusom Dioklecijanove rodne grude?
            Oni koji u Dioklecijanov rodni list upisuju Dokleju, tezu argumentiraju činjenicom da najstariji povijesni dokument koji spominje carevo mjesto rođenja jest Epitome De Caesaribus iz druge polovine 4. stoljeća, svojevrsna povijest rimskih imperatora, nepoznatog autora, često (pogrešno) pripisivana Aureliju Viktoru. U tom dokumentu koji u dva kraća ulomka spominje i Dioklecijana postoji rečenica o njegovu podrijetlu koja će se kasnije prepisivati i postati ključni argument za tvrdnju da je Duklja pokraj današnje Podgorice mjesto rođenja cara Dioklecijana. No doslovno jedanaest riječi iz dokumenta nastalog nešto više od pola stoljeća nakon Dioklecijanove smrti može se tumačiti (i tumači se) vrlo različito, te je dvosmislena rečenica: "Diocletianus Dalmata, Anulini senatoris libertinus, matre pariter atque oppido nomine Dioclea" prevođena na različite načine. Neupitno je u ovom tekstu samo to da je Dioklecijan Dalmatinac. Već sljedeća tvrdnja, "oslobođenik senatora Anulina", dvojako se tumači: po jednima oslobođenik je Dioklo, dok drugi čitaju da je to bio njegov otac.
            Pravi problemi, međutim, nastaju s dijelom rečenice o majci. Neki latinisti iz tih će šest riječi pročitati tvrdnju da je Dioklo ime dobio po majci Diokleji, koja pak ima isto ime kao i grad iz kojeg potječe. Don Frane Bulić, još jedan autoritet, tu Anonimovu rečenicu prevodi drugačije: "Dijoklecijan Dalmatinac, oslobođenik senatora Anulina, iz grada i od matere Diocleje."[1] U toj varijanti i Dioklo i njegova majka potječu iz toga grada. Različiti latinisti nude različite verzije, pa Bratislav Lučin, zamoljen da to učini za ovu knjigu, misli kako bi rečenicu trebalo prevesti: "Dalmatinac Dioklecijan, oslobođenik senatora Anulina, od majke koja se isto kao i grad zvala Diokleja." U takvoj interpretaciji majka se zove po gradu, a mali Dioklo ime nosi po njoj. Ipak, ovakvim čitanjem on nije nužno iz Dokleje i njegova se majka samo zove po gradu, pa ne mora nužno biti rođena u njemu.
            Rečenica iz Epitome prema kojoj je Dioklova majka ime navodno dobila po Dokleji i metaforičko jednačenje po zvučnosti imena grada i poznatoga cara jedini su argument onima koji tvrde da je Dioklo rođen u Dokleji. Oni koji u to ne vjeruju, a ipak povezuju budućeg cara i grad u današnjoj Crnoj Gori[2], ostaju pri tvrdnji da je iz Dokleje samo majka. U svakom slučaju, ideja da se grad, majka i sin zovu jednako, pomalo je nevjerojatna, samo još manjka da se i otac, čije ime nije poznato, tako zvao!




[1] Frane Bulić, Car Dijoklecijan. Njegovo ime, njegova domovina i mjesto, gdje se rodio. Kada, gdje i kako je umro, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, N. S. XIV (1915-1919), str. 99-171. Pretisnuto u: Dioklecijan i Split, Split, 2005., str. 7-143, str. 12.

[2] Edward Gibbon spominje kako Dioklovo ime "potječe iz maloga grada u Dalmaciji odakle je podrijetlom njegova majka". Decline and Fall of the Roman Empire, Vol. 1: Chapter XIII. Reign Of Diocletian And His Three Associates. Part I. 2013. Internet izvor: http://www.gutenberg.org/files/25717/25717-h/25717-h.htm .

utorak, 22. studenoga 2016.

Elena Ferrante: GENIJALNA PRIJATELJICA


Elena Ferrante: GENIJALNA PRIJATELJICA
S talijanskog prevela Ana Badurina

Jutros me nazvao Rino, pomislila sam da želi još novaca i pripremila se odbiti ga. No nazvao me iz drugog razloga: njegova je majka nestala.
“Kada?”
“Prije dva tjedna.”
“I tek me sada zoveš?”
Moj mu je ton vjerojatno djelovao neprijateljski, premda nisam bila ni ljuta ni ogorčena, u njemu je bio samo tračak sarkazma. Pokušao mi je uzvratiti, ali učinio je to zbunjeno, s nelagodom, dijelom na dijalektu, dijelom na talijanskom. Rekao je da je bio uvjeren kako mu majka luta Napuljem kao obično.
“Zar i noću?”
“Znaš kakva je…”
“Znam, ali misliš li da je normalno da izbiva dva tjedna?”
“Da. Rijetko je viđaš, stanje joj se pogoršalo: nikad joj se ne spava, dolazi, odlazi, čini što hoće.”
No navečer se zabrinuo. Raspitao se kod svih, obišao sve bolnice, obratio se čak i policiji. Ništa, njegove majke nije bilo nigdje. Baš dobar sin: golem muškarac od četrdesetak godina, nije radio nikada u životu, švercer i raspikuća. Mogu misliti kako ju je pažljivo tražio. Nikako. Nema mozga, a stalo mu je samo do sebe.
“Da nije kod tebe?” upitao me iznenada.
Njegova majka? Ovdje u Torinu? Dobro je poznavao situaciju i govorio je samo reda radi. On je bio pravi putnik, došao je k meni barem desetak puta, nepozvan. Njegova majka, koju bih pak rado primila, nikada u životu nije napustila Napulj. Odgovorila sam mu:
“Naravno da nije kod mene.”
“Jesi li sigurna?”
“Rino, molim te, rekla sam ti da nije.”
“Pa kamo je onda otišla?”
Počeo je plakati, a ja sam ga pustila da uprizori svoj očaj, počelo je lažnim jecajima, nastavilo iskrenim. Kad je završio, rekla sam mu:
“Molim te, barem jednom učini što bi ona htjela: nemoj je tražiti.”
“Ma što to govoriš?”
“Govorim to što sam rekla. Nema smisla. Nauči se živjeti sam i nemoj više tražiti ni mene.”
Poklopila sam.
2.
Rinova majka zove se Raffaella Cerullo, ali svi su je uvijek zvali Lina. Ja ne, nikad nisam upotrebljavala ni njezino ime ni prezime. Za mene je već više od šezdeset godina Lila. Kad bih je samo tako, iznenada, nazvala Lina ili Raffaella, pomislila bi da je našem prijateljstvu došao kraj.
Već mi barem tri desetljeća govori kako želi nestati i izbrisati svaki svoj trag, a samo ja dobro znam što time misli. Na um joj nikada nije pao bijeg, promjena identiteta, san da drugdje započne novi život. A nikada nije pomislila ni na samoubojstvo s obzirom na to da se gnuša pomisli da Rino mora imati ikakve veze s njezinim tijelom i da se mora pobrinuti za njega. Ona je uvijek namjeravala nešto drugo: htjela se rasplinuti, htjela je da se rasprši svaka njezina stanica, da više nitko ne uspije pronaći ništa od nje. A budući da je dobro poznajem, ili barem mislim da je poznajem, uvjerena sam da je pronašla način da na ovome svijetu ne ostavi više ni vlas, nigdje.
3.
Prošlo je više dana. Provjeravala sam elektroničku poštu, onu običnu, ali bez nade. Ja sam njoj vrlo često pisala, ona mi gotovo nikada nije odgovarala: to joj je uvijek bila navika. Draže joj je bilo telefonirati ili čavrljati dugo u noć kad bih ja došla u Napulj.
Otvorila sam svoje ladice, metalne kutije u kojima čuvam kojekakve stvari. Njih nekolicinu. Mnogo sam toga bacila, osobito ono što se ticalo nje, i ona to zna. Otkrila sam da nemam ništa njezina, nijednu sliku, nijednu poruku, nijedan darak. I sama sam se iznenadila. Zar je moguće da mi svih ovih godina nije ostavila ništa svojega ili, još gore, da ja nisam htjela sačuvati ništa njezina? Moguće je.
Ovog sam puta ja nazvala Rina; nerado sam to učinila. Nije se javio ni na fiksni ni na mobitel. Nazvao me tijekom večeri, bez žurbe. Glasom je pokušavao izazvati sažaljenje.
“Vidio sam da si zvala. Imaš kakve vijesti?”
“Ne. A ti?”
“Nikakve.”
Govorio mi je besmislice. Htio je ići na televiziju, u onu emisiju koja se bavi nestalima, zatražiti pomoć, zamoliti svoju mamu da mu sve oprosti, preklinjati je da se vrati.
Strpljivo sam slušala, a zatim ga upitala:
“Jesi li pogledao u njezin ormar?”
“Zašto bih to učinio?”
Naravno, nije mu palo na um ono najočitije.
“Idi pogledati.”
Otišao je i shvatio da u njemu nema ničega, nikakve majčine odjeće, ni ljetne ni zimske, samo stare vješalice. Poslala sam ga da prekopa kuću. Nestale su cipele. Nestalo je ono malo knjiga. Nestale su sve fotografije. Nestali svi filmići. Nestalo je njezino računalo, čak i stare diskete koje su se nekada rabile, sve, sve što je imalo veze s njezinim iskustvom elektroničke čarobnice koja je vješto rabila računala još krajem šezdesetih, u doba perforiranih kartica. Rino je bio zapanjen. Rekla sam mu:
“Uzmi si vremena koliko želiš, ali zatim me nazovi i reci mi jesi li pronašao ijednu pribadaču koja joj pripada.”
Nazvao me narednoga dana, bio je vrlo uzbuđen.
“Nema ničega.”
“Ama baš ničega?”
“Ničega. Izrezala se sa svih fotografija na kojima smo bili zajedno, čak i s onih na kojima sam malo dijete.”
“Jesi li dobro pogledao?”
“Posvuda.”
“Čak i u podrumu?”
“Rekao sam ti, posvuda. Nestala je čak i kutija s dokumentima: što ja znam, starim rodnim listovima, ugovorima s telefonskim kompanijama, odrescima plaćenih režija. Što to znači? Netko je sve ukrao? Što traže? Što žele od moje majke i mene?”
Ohrabrila sam ga, rekla mu da se smiri. Vjerojatno nitko ne želi ništa, osobito ne od njega.
“Mogu li doći i provesti neko vrijeme kod tebe?”
“Ne možeš.”
“Molim te, ne mogu spavati.”
“Snađi se, Rino, ne znam kako bih ti pomogla.”
Poklopila sam, a kad me on ponovno nazvao, nisam se javila. Sjela sam za pisaći stol.
Lila kao i obično želi pretjerati, pomislila sam.
Preko svake mjere proširuje koncept traga. Ne želi nestati samo ona, sada, u šezdeset i šestoj godini, već i izbrisati cijeli život koji je ostavila za sobom.
Osjetila sam da sam jako ljuta.
Da vidimo tko će ovog puta dobiti, rekla sam samoj sebi. Uključila sam računalo i počela zapisivati svaki detalj naše priče, sve ono što mi je ostalo u sjećanju.


nedjelja, 6. studenoga 2016.

Cecelia Ahern: NESAVRŠENI

Nesavršeni

Cecelia Ahern

s engleskoga prevela Silva Tomanić Kiš


Ponekad je ono što se najviše bojite učiniti upravo ono što će vas osloboditi.

Robert Tew


1.

Ja sam djevojka koja voli definicije, razmišlja logično, a stvari su ili crne ili bijele.
Zapamtite to.



2.

Nikad ne vjeruj čovjeku koji nepozvan sjedne na čelo stola u tuđoj kući.
Ne kažem to ja. To je kazao moj djed Cornelius kojega su ove riječi odvele jako daleko od ovog stola i neće tako skoro biti za njega opet pozvan. Problem nije toliko u tome što je rekao, nego o kome je to rekao: o sucu Crevanu, jednom od najmoćnijih ljudi u zemlji, koji, usprkos djedovu prošlogodišnjem komentaru, opet sjedi na čelu našeg stola povodom godišnje proslave Dana Zemlje.
Tata se vrati iz kuhinje s novom bocom crnog vina i shvati da je njegovo uobičajeno mjesto zauzeto. Vidim da mu to smeta, no s obzirom na to da je u pitanju sudac Crevan, tata samo zastane i par trenutaka premeće u ruci otvarač za boce, razmišljajući što da učini, a onda se provuče oko stola i sjedne na drugi kraj, pored mame, gdje je sudac Crevan trebao sjediti. Znam da je mama nervozna. Znam to jer izgleda savršenije nego ikad. Svaka joj je vlas na mjestu, a njezini uredno počešljani plavi uvojci svijeni su u složeni šinjon, koji je jedino ona u stanju sama napraviti i to tako da iščaši oba ramena kako bi rukama dosegla zatiljak. Koža joj je poput porculana, kao da sjaji, kao da je utjelovljenje potpune čistoće. Besprijekorno je našminkana, čipkasta haljina boje različka prekrasno se slaže s njezinim plavim očima, a mišići na rukama savršeno su joj oblikovani.
Istini za volju, većini ljudi moja mama izgleda tako lijepo svakog dana, s obzirom na to da je vrlo tražen model. Premda nas je rodila troje, tijelo joj je savršeno kao što je uvijek bilo, iako pretpostavljam – zapravo znam – da je, kao i većina drugih, imala u tome pomoć. Jedino po čemu se može znati da je mamin dan ili tjedan bio loš jest to da se vraća kući okruglijih obraza, punijih usana, glatkijeg čela ili manje umornih očiju. Promjena izgleda krijepi joj dušu. Neopisivo drži do izgleda. Po njemu procjenjuje ljude, odmjeri ih jednom od glave do pete i već zaključuje kakav je tko. Ne voli kad je bilo što nesavršeno: krivi zub, podbradak, prevelik nos – zbog takvih stvari ljude preispituje i ne vjeruje im. Nije ona u tome jedina. Većina ljudi misli isto kao i moja mama. Ona kaže da je to kao da pokušavaš prodati auto, a da ga prije toga ne opereš. Auto mora blistati. Isto vrijedi i za ljude. Lijenost u održavanju vanjštine odraz je toga kakvi su iznutra. I ja sam perfekcionistica, ali kod mene se to ne odnosi na tjelesni izgled nego samo na jezik i ponašanje, što izluđuje moju sestru Juniper, koja je najneosebujnija osoba koju znam. Premda, osebujno je neosebujna, to joj priznajem.
Ponašanje svoje nervozne obitelji promatram s osjećajem nadmoćnog zadovoljstva jer ne osjećam ni mrvicu napetosti kakvu oni upravo proživljavaju. Meni je ovo zapravo zabavno. Sudac Crevan za mene je Bosco, tata mog dečka Arta. U njegovoj sam kući svaki dan, bila sam s njim na praznicima, na privatnim obiteljskim svečanostima, poznajem ga bolje nego moji roditelji, bolje nego većina ljudi, kad smo već kod toga. Vidjela sam Bosca rano ujutro, s raskuštranom kosom i ostatkom zubne paste na ustima. Vidjela sam ga usred noći kako u boksericama i čarapama – uvijek ide u krevet u čarapama – baulja prema kupaonici ili u kuhinju po čašu vode. Vidjela sam ga pijanog i obeznanjenog na kauču, otvorenih usta, s rukom u hlačama. Utrpavala sam mu kokice u košulju, umakala mu prste u toplu vodu dok spava ne bi li se upiškio. Vidjela sam ga kako pijan pleše po plesnom podiju i kako grozno pjeva na karaokama. Čula sam ga kako povraća kad dođe kasno u noći. Čula sam ga kako hrče. Omirisala sam njegov prdež i čula sam ga kako plače. Ne mogu se bojati nekoga čiju sam ljudsku stranu vidjela i upoznala.
No, moja obitelj i ostatak zemlje vide ga kao zastrašujući lik kojeg se boje i koji duboko poštuju. Meni on sliči nekom od onih sudaca na TV natjecanju talenata ili nekom od preuveličanih likova iz crtića koji uživa kad ga izviždaju. Obožavam ga imitirati, na Artovo veliko veselje. Valja se od smijeha kad marširam gore-dolje kao Bosco u sudskom izdanju, kad zavitlam improviziranu halju oko vrata, pravim srdite, namrštene grimase i upirem prstom. Bosco voli dramatično uprijeti prstom kad god ga kamera snima. Uvjerena sam da je lik strašnog suca – koji mu je važan zbog posla – samo gluma, a ne njegova prava priroda. Osim toga, radi opake bombe kad skače u bazen.
Sudac Crevan, kako ga zovu svi osim Arta i mene, Bosco je glavni sudac u odboru koji se zove Vijeće. Vijeće je vlada svojedobno osnovala kao privremeno rješenje za javnu istragu prijestupa, a sada je to stalno tijelo koje nadzire ispitivanje osoba optuženih da su nesavršeni. Nesavršeni su obični građani koji su u društvu počinili neku moralnu ili etičku pogrešku.
Nisam nikad bila na sudu, ali suđenje je otvoreno za javnost i prenosi se na televiziji. To je pravedan postupak jer se osim svjedoka u konkretnom slučaju pozivaju i prijatelji i obitelj optuženoga kako bi svjedočili o njegovu karakteru. Na Dan proglašenja suci odlučuju jesu li optuženi nesavršeni. Ako jesu, njihove se nesavršenosti iznose javno, a u kožu im se vrelim žigom utiskuje slovo N na jedno od pet mjesta. Mjesto žiga ovisi o tome u čemu su pogriješili.
Za pogrešne odluke, žig je na sljepoočnici.
Za laganje, na jeziku.
Za krađu od društva, na desnom dlanu.
Za izdaju Tribunala, na prsima, iznad srca.
Za prekoračenje društvenih pravila, na tabanu desne noge.
Uz to, na rukavu moraju uvijek nositi traku s crvenim slovom N, tako da ih javnost uvijek može prepoznati i da mogu poslužiti kao primjer. Nesavršeni ne idu u zatvor jer nisu učinili ništa protuzakonito, ali su počinili djela koja se smatraju štetnima za društvo. I dalje žive među nama, no društvo ih izbjegava i moraju živjeti po posebnim pravilima.
Nakon što je naša zemlja skliznula u duboku ekonomsku krizu zbog, kako se činilo, pogrešnih odluka naših vođa, glavni cilj Vijeća u početku je bilo sprečavanje nesavršenih da rade na vodećim pozicijama. Vijeće ih sada uspijeva ukloniti i prije no što dođu do tih pozicija, stoga štetu ne mogu ni počiniti. Vijeće se hvali da ćemo u bliskoj budućnosti imati moralno i etički savršeno društvo. Suca Crevana mnogi smatraju junakom.
Art je od tate naslijedio dobar izgled – plavu kosu, plave oči. Sa svojim kuštravim, neukrotivim plavim kovrčama i velikim plavim očima koje se vragolasto iskre uvijek izgleda kao da smišlja neki nestašluk, jer to obično i čini. Za stolom sjedi točno nasuprot meni i moram paziti da ne gledam stalno u njega dok u sebi poskakujem od sreće što je moj. Srećom, nije napet kao tata. Zna se zabaviti i opustiti i ubacuje zabavne komentare kad god razgovor postane preozbiljan. Uvijek u pravom trenutku. Čak se i Bosco nasmije. Art mi je poput svjetla koje osvjetljava i najtamnije zakutke.
Svake godine na ovaj dan u travnju slavimo Dan Zemlje sa svojim susjedima Crevanovima i Tinderovima. Juniper i ja obožavamo proslave Dana Zemlje otkad smo bile male. Brojile smo dane na kalendaru, planirale što ćemo obući, ukrašavale kuću i postavljale stol. Ove sam godine još više uzbuđena jer ovo je prva godina da smo Art i ja službeno zajedno. Nije da ću ga hvatati ispod stola ili takvo što, ali zato što je moj dečko ovdje sve je još uzbudljivije.
Tata je direktor cjelodnevnog TV kanala News 24, a naš susjed i drugi gost na večeri, Bob Tinder, uređuje novine The Daily News. I novine i TV kanal u vlasništvu su tvrtke Crevan Media, pa njih trojica spajaju posao sa zadovoljstvom. Tinderovi uvijek kasne. Ne znam kako Bob uspijeva poštovati novinarske rokove kad nikad ne može doći na večeru na vrijeme. Svake godine ista stvar. Sat vremena pijuckali smo aperitive u salonu i nadamo se da će se – ako prijeđemo u blagovaonicu – oni nekom čarolijom ranije pojaviti. Sad sjedimo tu, s tri prazna stolca. Njihova kći Colleen, koja ide sa mnom u razred, treća je gošća.
"Trebali bismo početi", kaže Bosco iznenada, dignuvši pogled s telefona jer je završio neki neobavezni razgovor, i uspravi se na stolcu.
"Večera je u redu", kaže mama i uzme od tate čašu vina koju joj je on ponovo napunio. "Računala sam s malim kašnjenjem", nasmiješi se.
"Trebali bismo početi",, kaže Bosco ponovo.
"Žuri ti se?" pita Art i upitno pogleda Bosca koji se odjednom uzvrpolji. "Nevolja s tim kad dođeš na vrijeme jest što nema nikoga da to vidi", kaže Art i svi se nasmiju. "Što ja dobro znam jer uvijek čekam ovu curu." Pod stolom me lagano potapša po stopalu.
"Ne", pobunim se. "Doći na vrijeme znači učiniti nešto ili stići u točno određeno vrijeme. Ti ne dolaziš na vrijeme, nego debelo prerano."
"Tko rano rani, dvije sreće grabi", veli Art u svoju obranu.
"Ali drugi miš uzme sir iz mišolovke", odgovorim ja, a on mi isplazi jezik.
Moj mlađi brat Ewan zahihoće. Juniper prevrne očima.
Bosco izgleda kao da ga naš razgovor živcira, pa nas prekine i ponovi: "Summer, Cuttere, trebali bismo početi jesti."
Zbog tona kojim je to rekao svi se prestanemo smijati i okrenemo se prema njemu. Bila je to naredba.
"Tata," kaže Art iznenađeno i nelagodno se nasmije. "Što si ti, prehrambena policija?"
Bosco netremice gleda u mamu. Na sve nas za stolom to čudno djeluje i stvara napetu atmosferu, onakvu kakva se osjeti neposredno prije grmljavine. Tešku, sparnu, od koje boli glava.
"Ne misliš da bismo trebali pričekati Boba i Angelinu?" pita tata.
"I Colleen", dodam ja, a Juniper opet prevrne očima. Mrzi kad ispravljam svaku sitnicu, ali ne mogu si pomoći.
"Ne, ne mislim", kaže Bosco jednostavno i odlučno, bez daljnjeg objašnjenja.
"Dobro", kaže mama, ustane i krene prema kuhinji, potpuno mirno i pribrano, kao da se ništa nije dogodilo, što mi govori da u sebi bjesomučno cupka nogama.

Zbunjeno pogledam Arta. Znam da i on osjeća ovu napetost jer vidim da mu se u ustima stvara nova šala, što se događa kad mu je neugodno, kad je uplašen ili u neprilici. Vidim kako mu se usna krivi dok smišlja efektnu poentu, ali ne uspijem čuti što je htio jer se začuje sirena.

Samantha Shannon MIMETIČKI POREDAK

Samantha Shannon
MIMETIČKI POREDAK
S engleskoga preveo Saša Stančin

I. DIO

Odmetnuti pečat


Zar im nismo neusporedivo nadmoćni, mi neprirodni? Jer makar preturamo po kostima društva, vučemo se njegovim kalom i prosjačimo za hranu, ipak smo živi kanali do onoga svijeta. Dokaz smo dodatnog postojanja. Katalizatori vrhunske energije, vječnog etera. Služimo se moći smrti same. Kosca izbacujemo iz njegovog sedla.

– Nepoznati autor, O vrijednostima neprirodnosti

1.

Doskok

Priče rijetko počinju od početka. S dugoročnog gledišta, ja sam se ustvari pojavila tek početkom završnog dijela ove. Naposljetku, ta je priča o Refaimima i Scionu započela gotovo dvije stotine godina prije nego što sam se rodila – a Refaimu ljudski život ionako ne djeluje dulji od otkucaja srca. Ponekad revolucija svijet izmijeni u jednom danu. Kod drugih trebaju proći desetljeća, stoljeća pa i dulje, a neke se nikad i ne dogode. Moja je započela u trenutku kad je odabir nametno odluku. Započela je kad je na granici svjetova, u tajnom gradu, procvao cvijet. A kako će završiti, doznat ćete kasnije.
Sretan nam povratak u Scion!
****

2. rujna 2059.

Svaki od deset vagona bio je uređen u stilu malog salona. Debeli crveni sagovi, uglačani stolovi od palisandrovine, na svakom sjedalu zlatom izvezeno sidro – Scionov znak. Iz skrivenih zvučnika tiho je dopirala klasična glazba.
Jaxon Hall, mimeokrat kvarta I-4 i vođa moje bande vidovnjaka sjedio na kraju našeg vagona, prekrižene ruke oslonio je na štap i netremice zurio ravno pred sebe.
S druge strane prolaza moj najbolji prijatelj Nick Nygård držao se za metalni obruč koji je visio sa stropa. Nakon šest mjeseci njegovo blago lice kao da mi je izronilo iz sjećanja. Nabrekle krvne žile izbrazdale su mu ruku, kroz najbliži prozor promatrao je sigurnosna svjetla kraj kojih bismo svako malo prošli. Tri druga člana bande utonula su u sjedala: Danica ranjene glave, Nadine krvavih ruku, a njen brat Zeke držao se za ozlijeđeno rame. Posljednji preostali član, Eliza, ostala je u Londonu.
Nisam sjedila s njima, promatrala sam tunel koji je za nama gutao mrak. Na podlaktici sam imala svježu opeklinu, na mjestu na kojem je Danica deaktivirala mikročip koji mi je Scion usadio pod kožu.
Još mi je u ušima odzvanjala zadnja Upraviteljeva zapovijed: Trči, sanjarko mala! Ali kamo se on sam mogao skloniti? Vrata stanice ostala su zatvorena, okružena naoružanim Budnosnicima. Kretao se gipko poput sjene, s obzirom na visinu, ali čak se ni sjena ne bi mogla neopažena provući kroz ta vrata. Nashira Sargas, njegova bivša zaručnica i vođa Refaima, uložit će i zadnji atom snage ne bi li ga uhvatila.
Negdje u mraku nalazila se zlatna vrpca koja povezuje Upraviteljev i moj duh. Prepustila sam se eteru, ali s druge strane nije bilo odgovora.
U Scionu sigurno znaju za ustanak. Nekakve su vijesti morali primiti do trenutka kad je požar uništio komunikacijski sustav. Poruka, upozorenje – čak i jedna riječ bila bi dovoljna da ih upozori na situaciju koja je u njihovoj koloniji upravo nastala. Sigurno nas čekaju s fluksom i puškama, da nas vrate u zatvor iz kojeg dolazimo.
Pa, neka samo pokušaju.
"Moramo se prebrojiti." Ustala sam. "Koliko je još daleko London?"
"Mislim kakvih dvadeset minuta", odgovorio je Nick.
"Hoće li mi tvoja informacija kamo ovaj tunel vodi popraviti raspoloženje?"
Turobno mi se osmjehnuo. "Vodi u Arhont. Stanica je odmah ispod. Zove se S-Whitehall."
Srce mi je krenulo prema petama. "Nećeš mi valjda reći da ste bijeg isplanirali kroz Arhont?"
"Nismo. Zaustavit ćemo vlak prije nego što dođe na odredište i naći neki drugi izlaz", rekao je. "Sigurno ima i drugih stajališta. Dani veli da možda čak ima i nekakav prolaz do obične podzemne, kroz servisne tunele."
"Ti bi tuneli mogli biti prepuni Podčuvara", rekla sam i obratila se Danici. "Jesi li sigurna u to?"
"Neće u njima biti osiguranja. Njima se koristi tehnička služba", rekla je. "Ali za te stare tunele nisam sigurna. Ne bih rekla da je itko iz SciORT-a ikad bio u nekom od njih."
SciORT je Scionov odjel za robotiku i tehnologiju. Ako postoji netko tko bi nešto znao o tim tunelima, to bi morao biti čovjek koji u tom odjelu radi. "Ma mora postojati neki drugi izlaz", inzistirala sam i dalje. Čak i kad bismo se uspjeli vratiti u glavnu mrežu podzemne željeznice, uhitili bi nas na kontrolnim punktovima. "A možemo li skrenuti vlak? Ili se možda nekako možemo uspeti na ulicu?"
"Nema opcije prebacivanja na ručno upravljanje. A ni u kojem slučaju nisu toliko glupi da u ovoj liniji ostave neki pristup ulici." Danica skine krpu kojom je omotala ranjenu glavu pa pogleda krv kojom je bila natopljena. Činilo se kako je više krvi nego same krpe. "Vlak je programiran da vozi ravno do S-Whitehalla. Aktivirat ćemo protupožarni alarm i pobjeći kroz prvu stanicu koju nađemo."
Zamisao da se veća skupina ljudi kreće derutnim, neosvijetljenim sustavom tunela nije mi se činila pametnom. A ti su ljudi svi slabi, gladni i iscrpljeni, u situaciji kad se moramo kretati vrlo brzo. "Sigurno postoji stanica ispod Towera", rekla sam. "Sigurno se ne bi koristili istom za prijevoz vidovnjaka i zaposlenika Sciona."
"Malo mi je to predug marš na temelju obične slutnje", ubacila se Nadine u razgovor. "Osim toga, između Towera i Arhonta ima više kilometara."
"U Toweru drže vidovnjake. Ima i te kako logike da ispod njega postoji aktivna stanica."
"Ako se odlučimo za hipotezu da ima stajališta ispod Towera, moramo precizno odrediti gdje ćemo aktivirati alarm", rekao je Nick. "Dani, što ti misliš?"
"O čemu?"
"Kako možemo ustanoviti gdje smo?"
"Kao što sam već rekla, ovaj tunelski sistem nije mi poznat."
"Daj barem pretpostavku."
Za odgovor joj je trebalo dulje nego obično. Oko očiju je bila sva plava od modrica. "Možda su… stavili neke oznake po linijama, tako da se radnici ne izgube. Poput onih koje se mogu vidjeti u Scionovim tunelima. Pločice s oznakama udaljenosti do sljedeće stanice."
"Ali njih možemo vidjeti tek kad siđemo s vlaka."
"Upravo tako. A vlak možemo zaustaviti samo jednom."
"Riješite to između sebe", rekla sam. "Ja ću naći nešto što će uključiti protupožarni alarm."
Ostavila sam ih da raspravljaju o problemu i krenula prema susjednom vagonu. Jaxon je okrenuo glavu. Zaustavila sam se točno ispred njega.
"Jaxone, imaš li upaljač?"
"Nemam", odgovorio je.
"U redu."
Vlak je bio podijeljen kliznim vratima. Nisu se mogla zaključati niti su imala neprobojno staklo. Ako nas ovdje uhvate, nema nam spasa.
Mnoštvo lica zurilo je u mene. Preživjeli vidovnjaci stisnuli su se skupa. Ponadala sam se kako mi je možda promaklo da je Julian uspio upasti u vlak, ali mojem urotničkom drugu nije bilo ni traga ni glasa. Srce mi se stisnulo. Čak i ako bi on i njegova ekipa izvođača ostali živi do jutra, Nashira bi ih već u zoru sve skratila za glavu.
"Paige, kamo to idemo?" To se oglasila Lotte, jedna od izvođačica. Još je bila u kostimu za Dvjestogodišnjicu, povijesno događanje koje smo svojim bijegom sasvim pokvarili. "U London?"
"Tako je", odgovorila sam. "Čuj, morat ćemo ranije zaustavili vlak pa krenuti pješke prema prvom izlazu koji nađemo. Vlak ide ravno u Arhont."
Začuli su se preneraženi uzdasi, ljudi su se uznemireno pogledavali.
"To mi zvuči prilično opasno", rekao je Felix.
"To nam je jedina prilika. Je li itko od vas bio pri svijesti kad su nas ukrcavali na vlak za
Šeol I.?"
"Ja", rekao je neki augur.
"Dakle, postoji izlaz koji vodi u Tower?"
"Sasvim sigurno. Na stanicu su nas doveli ravno iz ćelija. Ali nećemo valjda onuda?"
"Ako ne pronađemo drugu stanicu, hoćemo."
Vagon je ispunio prigušeni žamor, a ja sam ih prebrojala. Ako ne računam sebe i svoju bandu, preživjelo ih je dvadeset i dvoje. Kako će opstati u stvarnom svijetu nakon što su godinama s njima postupali kao sa životinjama? Neki se citadele jedva i sjećaju, a njihove bande su ih sigurno zaboravile. Odagnala sam tu misao iz glave i kleknula pored Michaela, koji je sjedio sam, nekoliko sjedala dalje od ostalih. Dragi, dobroćudni Michael, jedino drugo ljudsko biće koje je Upravitelj ikada uzeo pod svoje.
"Michael?" dotaknula sam mu rame. Obrazi su mu bili podbuhli i vlažni. "Slušaj. Znam da sve ovo djeluje zastrašujuće, ali nisam te tek tako mogla ostaviti u Magdaleni."
Klimnuo je. Nije bio nijem, samo je jako pažljivo birao riječi.
"Nećeš se morati vratiti roditeljima, to ti obećavam. Pokušat ću ti naći neki smještaj, gdje možeš ostati." Okrenula sam glavu u stranu. "Ako ne stradamo."
Michael obriše lice rukavom.
"Imaš li Upraviteljev upaljač?" upitala sam ga tiho. Gurnuo je ruku u džep sive jakne i izvukao poznati pravokutni upaljač. Uzela sam ga. "Hvala."
Sama je sjedila i kiromantica Ivy. Ćelave glave i upalih obraza, djelovala je kao oličenje žrtve okrutnosti Refaima. Svom gospodaru Thubanu Sargasu služila je umjesto boksačke vreće.
Kršila je prste, čeljust joj je podrhtavala, sve mi je to govorilo da je ne treba na dugo ostavljati samu. Sjela sam joj sučelice i promatrala modrice koje su joj nabubrile pod kožom.
"Ivy?"
Jedva primjetno klimnula je glavom. Prljava žuta tunika visjela joj je s ramena.
"Znaš da te ne smijemo voditi u bolnicu", rekla samo joj, "ali bih rado bila sigurna da imaš kamo otići. Imaš li bandu koja bi se mogla za tebe pobrinuti?"
"Nemam bandu." Glas joj je bio promukao, posve hrapav. "Ja sam bila . . . uličarac u Camdenu. Ali tamo se ne mogu vratiti."
"Zašto?"
Odmahnula je glavom. Camden je bio naselje u kvartu II-4 koje se moglo pohvaliti najvećom zajednicom vidovnjaka, živahno trgovište izniklo oko dionice Grand Canala.
Spustila sam upaljač na osvijetljeni stol i spojila dlanove. Pod noktima mi se skorila prastara prljavština.
"Zar ovdje nemaš nikoga kome bi mogla vjerovati?" tiho sam je upitala. U tom trenutku sam joj više od svega htjela ponuditi nekakav smještaj, ali Jaxon ne bi trpio da mu neznanci upadaju u gajbu, tim gore što ni sama nisam imala namjeru tamo se vraćati. Nitko od ovih vidovnjaka ne bi dugo preživio na ulici.
Prste je zabila u ruku, stezala si je i milovala mišicu. Nakon dulje stanke, progovorila je: "Ima jedna osoba. Agatha. Radi u butiku na tržnici."
"Kako se zove butik?"
"Jednostavno, Agathin butik." Tanki curak krvi cijedio joj se iz donje usne. "Nismo se dugo vidjele, ali pobrinut će se ona za mene."
"U redu." Ustala sam. "Dat ću ti još jednog vidovnjaka kao pratnju."
Pogled upalih očiju uprla je nekamo u daljinu, kroz prozor vlaka. Od spoznaje da joj je
gospodar Refaim možda još živ, stisnuo mi se želudac. Vrata su se otvorila, ušlo je preostalih petero. Uzela sam upaljač i krenula prema njima. "To je Bijeli Vezač", šapnuo je glas. "Iz I-4." Jaxon je stajao na kraju i čvrsto stezao svoj zakrvavljeni štap. Njegova šutnja mi je išla na živce, ali nije bilo vremena za nadmudrivanje.
"Odakle ga Paige zna?" Drugi, preplašeni prigušeni glas. "Nije valjda da je ona—?"
"Spremni smo, Sanjaru", rekao je Nick.
Ime će samo potvrditi ono što su već sumnjali. Svom snagom sam se usredotočila na eter. Mnoštvo onirosfera natisnulo mi se svuda u dometu osjeta, kao da sam se našla usred pobješnjele košnice. Nalazili smo se točno ispod Londona.
"Ovdje ćemo." Dobacila sam upaljač Nicku. "Odluku o trenutku prepuštam tebi."
Podignuo ga je uvis prema oplati i palcem prebacio poklopac. Nekoliko sekundi kasnije bljesnuo je crveni protupožarni alarm.
"Opasnost", oglasila se Scarlett Burnish. "U zadnjem vagonu otkriven nastanak požara. Vrata se zaključavaju." Vrata su se zalupila i začulo se potmulo zujanje, a vlak je zakočio i zaustavio se. "Molimo vas da se pomaknete prema čelu vlaka i ostanete sjediti. Ekipa za održavanje na životu je poslana. Ne napuštajte vlak. Ne pokušavajte otvoriti vrata ili prozore. U slučaju da vam je potrebna dodatna ventilacija, molimo vas da se koristite pomičnim mehanizmom."
"Nećemo ih moći dugo zavaravati" ustvrdi Danica. "Čim softver detektira da nema dima, vlak će opet krenuti."
Na samom kraju vlaka nalazila se mala platforma s ogradom. Prekoračila sam je. "Dodaj mi bateriju", rekla sam Zekeu. Kad sam dobila svjetiljku, osvijetlila sam tračnice. "Ima dovoljno prostora da se može hodati uz prugu? Postoji li neki način da se tračnice isključe, Furijo?" Prirodno sam je oslovila imenom iz Organizacije. Konspirativni pristup nam je pomogao da u Scionu tako dugo opstanemo.
"Ne postoji", odgovori odlučno Danica. "Postoji samo velika mogućnost da se ovdje svi pogušimo."
"Super, hvala."
Jedno oko sam stalno držala na trećoj tračnici, pustila sam platformu i doskočila na pružni nasip. Zeke je počeo pomagati ostalima da siđu s vlaka.
Krenuli smo jedan iza drugog, u širokom luku smo zaobilazili tračnice i pragove. Moje prljave bijele čizmice škripale su po šljunku. Tunel je bio golem i hladan, činilo se da se proteže u nedogled, s dugim dionicama u potpunom mraku između sigurnosnih svjetala. Imali smo ukupno pet baterijskih svjetiljki, a jednoj je već baterija bila na izdisaju. U ušima mi je odzvanjalo vlastito disanje.
Ruke su mi se naježile. Dlanom sam neprestano pritiskala zid i pazila da ne napravim nijedan pogrešan korak. Nakon deset minuta tračnice su se iznenada zatresle, pa smo se svi prilijepili uza zid. Prazni vlak kojim smo se dovezli iz zatvora protutnjao je pored nas na putu u Arhont, u mutnom obrisu metala i svjetala.
Kad smo stigli do skretnice, gdje je sjala jedna jedina zelena svjetiljka, noge su mi klecale od umora.
"Furijo", zazvala sam je, "znaš li što o ovome?"
"To znači da je pruga pred nama čista, a vlak je programiran da skrene na drugom skretanju udesno", odgovorila je Danica.
Lijevo je bilo blokirano. "Da mi onda krenemo prvim?"
"Nekog izbora baš i nemamo."
Iza zavoja, tunel se proširio. Potrčali smo. Nick je nosio Ivy, koja je bila tako slaba da je bilo čudo što je uopće uspjela stići do vlaka.
Sljedeći prolaz bio je osvijetljen bijelim svjetlima. Na pragovima je stajala prljava ploča na kojoj je pisalo WESTMINSTER, 2500 m. Pred nama se rastvorio prvi tunel, u potpunom mraku, s pločicom TOWER, 800 m. Stavila sam prst na usta. Ako nas na peronu
Westminstera čeka policijski vod, dosad su sigurno vidjeli da im je stigao prazan vlak. Možda su već krenuli po tunelima.
Između tračnica je šmugnuo mršavi smeđi štakor. Michael je ustuknuo, a Nadine osvijetlila put kojim je otišao. "Pitam se čime se hrane."
To smo, naravno, otkrili. Dok smo hodali, štakora je bilo sve više, a iz tunela je dopirao zvuk glodanja koji je stvaralo mnoštvo zubi. Zekeu je ruka zadrhtala kad je baterijom osvijetlio leš, čije su posljednje ostatke mesa još jeli štakori. Bio je odjeven u bijedne prnje harlića, jasno se vidio prsni koš koji mu je vlak više puta smrvio.
"Ruka mu je na trećoj šini", rekao je Nick. "Jadnik sigurno nije imao ni bateriju."
Jedan vidovnjak odmahnuo je glavom. "Kako bi sam mogao tako daleko stići?"
Netko je tiho zajecao. Tako mu je malo nedostajalo do kuće, tom harliću koji je pobjegao iz zatvora.
Baterije su napokon osvijetlile peron. Prekoračila sam prugu i rukama se povukla gore, mišići su mi vibrirali dok sam svjetiljku dizala do visine očiju. Snop svjetla jedva se probijao kroz mrkli mrak, u kojem je otkrio bijele kamene zidove, pokretnu higijensku prskalicu i skladišni prostor pun nosila na sklapanje: sve identično prijamnoj stanici na drugom kraju. Od smrada ugljikovog peroksida zasuzile su mi oči.
Pa zar misle da smo mi to kužni, ili što već? Jesu li peroksidom čistili ruke nakon što bi nas pobacali u vlak, u strahu da bi se nekako od nas mogli zaraziti vidovitošću? Mogla sam se lako zamisliti kako ležim tu privezana na nosila, mučena fantazmagorijom, dok liječnici u bijelim kutama sa mnom postupaju krajnje nepažljivo.
Čuvara nigdje na vidiku. Šarali smo baterijama uokolo, pretražili svaki pedalj. Na zid je bio pričvršćen golemi znak: crveni dijamant koji je na pola presijecala plava traka, a ime stanice bilo je ispisano velikim bijelim slovima.

LONDONSKI TOWER

I bez karte sam dobro znala kako Tower nije redovna postaja Podzemne željeznice.
Ispod znaka nalazila se mala pločica. Nagnula sam se bliže i otpuhnula prašinu s
ugraviranih slova. Pisalo je LINIJA PENTAD. Karta je pokazivala gdje se nalazi pet tajnih stanica ispod citadele. Iz sićušnih redova teksta doznala sam da su sagrađene dok se gradila Željeznica metropole, kako se nekad zvala Londonska podzemna željeznica.
Nick je stao pored mene. "Kako smo mogli dopustiti da nam se ovo dogodi?" promrmljao je.
"Naše godinama drže u Toweru prije nego ih pošalju ovamo."
Blago mi je stisnuo rame. "Sjećaš li se dana kad su te doveli ovamo?"