srijeda, 23. studenoga 2016.

Jasen Boko: DIOKLECIJAN Biografija kontroverznoga rimskog cara: reformator ili progonitelj kršćana?

Prolog - ili dobro režiran spektakl?

            Na uzvisini ponad maloazijske Nikomedije tog se jutra 20. studenoga godine 284. okupila rimska vojska. Svi pogledi usmjereni su na dvojicu generala pokraj Jupiterova žrtvenika, Diokla i Apera, zapovjednike elitnih postrojba. Oni jedini znaju tko je krivac za smrt carevu koja je užasnula Carstvo, a jedan od njih će za koji trenutak odlukom zapovjednika i vojske preuzeti njegovo mjesto.
            Kad je nekoliko dana ranije, na povratku iz perzijskog pohoda u nosiljci otkriveno napola raspadnuto truplo cara Numerijana, odmah se posumnjalo na ubojstvo. No trebalo je žurno, i prije otkrivanja ubojice, izabrati novoga rimskog cara. Po običaju vremena o izboru je odlučivalo zapovjedništvo vojske i sami vojnici. Zato danas bljeska oružje.
            Tajac. Očekuje se da neodlučni generali objave ime novoga cara. Odjednom se iz redova domestika začuše povici potpore njihovu zapovjedniku: "Diokla za cara!"
            Nakratko nastane muk. Trenutak napetosti.
            Kako će reagirati Aper i njegovi pretorijanci, koji su dosad rušili i postavljali careve?
             Tišinu naruše novi glasovi, koji se ubrzo pretvaraju u žamor vojske, čiju većinu čine Iliri, Dioklovi zemljaci i suborci.
            Najprije prigušen i neartikuliran, huk mase postaje sve glasniji i razgovjetniji, zatim hvata čvrst ritam i pretvara se u gromoglasno skandiranje:
- Dioklo! Dioklo! Dioklo!
            Pretorijanci i njihov vođa Aper zbunjeni su klicanjem mase. Elitna jedinica očekuje reakciju zapovjednika, naređenje, poziv na pobunu, krik... Aper je nakratko neodlučan.
            Iznenada, potpuno neočekivano, Dioklo izvlači mač i usmjerava ga uvis, prema svojem božanstvu, Nepobjedivome Suncu.
            Glasan huk u trenutku nestaje. Muk!
            A onda, prije nego itko stigne prozboriti, Dioklo mač okreće od Sunca, usmjerava ga prema zapovjedniku pretorijanaca koji stoji pokraj njega i pred zapanjenom vojskom snažno probada Apera.
- Ovo je Numerijanov ubojica! – zaurla.
            Tajac.
            Potom pristaše čovjeka s krvavim mačem u ruci, a za njima i ostatak vojske počinju glasno iskazivati potporu svojem odabraniku. Domestici se kao po dogovoru razmještaju u blizini pretorijanaca čiji zapovjednik umire kraj žrtvenika. Nema reakcije. Ništa. Sve što se dogodilo u desetak sekundi bilo je tako pomno isplanirano i efikasno ostvareno da nitko nije stigao reagirati.
Odlučeno je! Vojnici pozdravljaju novog cara: Diokla!
            A novi je car već prvim činom pokazao sposobnost planiranja i odlučnost da zamišljeno provede u djelo, sve ono što će karakterizirati njegovu vladavinu u sljedećih dvadeset godina. Presudio je navodnom ubojici istodobno skinuvši sa sebe svaku krivnju za smrt cara Numerijana. Uklonivši jednim zamahom mača najozbiljnijeg suparnika u borbi za vlast, zeta i potencijalnog nasljednika mrtvog prethodnika, samog je sebe potvrdio kao novoga rimskog cara.
            Bio je to kratak i za sve osim za Diokla i malenu skupinu zavjerenika neočekivan, ali dojmljiv spektakl.


            1. Tko na tvrdoj stini svoju povist piše...
            S brežuljka u Maloj Aziji priča preskače kilometre i stoljeća i seli se na brežuljak u blizini Splita. Vrijeme današnje. Kao kontrast prethodnoj sceni treba odmah naglasiti kako ničeg spektakularnog nema na neuglednom brdašcu Libovcu iznad Stobreča. Umjesto arkadijske idile krajobrazom dominira suvremena civilizacija, cestovna infrastruktura, divlja gradnja, nakazna skladišta i, iznad svega, Karepovac, splitski deponij smeća. Da nije njega, prema zapadu bi se vidio dobar dio Splita, gotovo do palače protagonista prethodne scene. Nakon prizora s maloazijske pustopoljine kojim je pripovjedač iskazao znatnu sposobnost ovladavanja dramskim postupcima, sad se događa pomno promišljena promjena narativnog obrasca te mjesta i vremena događanja. Promjena je trebala biti popraćena širokim poetskim zamahom koji bi predstavio pučku legendu o dalmatinskom caru iz prethodnog prizora koji je rođen upravo na ovom brežuljku s pogledom na Split. No kako se umjesto Splita danas s ovog mjesta vidi deponij smeća - ništa od toga.
            A mogao je pjesnik u pripovjedaču poetski kontemplirati o prekrasnom vidiku i zaigranom dječaku Dioklesu, kog ćemo odmah po naški nazvati Dioklo, koji upravo čini prve korake maštajući kako će, kad jednom postane car, izgraditi svoju vilu upravo u onoj skrivenoj uvali s ubavim ribarskim naseljem koju vidi pred sobom. Pripovjedač s književnim ambicijama tu bi svakako primijetio odlučnost u dječakovu oku, ponudivši diskretnu najavu kako će taj mali Dioklo svoju maštariju jednom i materijalizirati. Iskusni čitatelj tu bi naratološku igru odmah shvatio jer je u nju uveden već u prologu.
            Uništeni pogled s Libovca na Split torpedirao je pripovjedačeve poetske ambicije pa će ova knjiga već na početku morati poeziju zamijeniti hladnim povijesnim činjenicama.
            Za razliku od Homerova mjesta rođenja, za koje se otima polovina Male Azije, s Libovcem u blizini Salone nadmeće se jedino antička Dokleja, Duklja pokraj Podgorice, u današnjoj Crnoj Gori. Začudo, u cijelu se priču u zemlji sklonoj teorijama zavjere nije umiješao nitko iz Čakovca, gdje i danas postoji obiteljsko prezime Dokleja, koje nosi stotinjak ljudi. Dok Međimurci ne postave zahtjev kao legitimni Dioklecijanovi nasljednici, ostaje dakle podjela samo na dva tabora, započeta stoljećima nakon careve smrti. Premda sve rjeđe nailazimo na tvrdnju kako je Dioklo rodom iz Dokleje – koja će se u kasnijim izvorima spominjati kao Diokleja – teza o "crnogorskome" rodnome mjestu Dioklecijanovu nije napuštena; dovoljno je spomenuti da u nju vjeruje akademik Nenad Cambi, najtemeljitiji proučavatelj života i djela rimskoga cara. U svakom slučaju, bilo da je rodom iz Dokleje ili Libovca, jedno je nesporno: Dioklo je fetivi Dalmatinac – oba su se grada nalazila u rimskoj provinciji Dalmaciji. Zanimljivo je da će upravo Dioklecijan, postavši carem, Dokleju izbaciti iz Dalmacije i stvoriti u tom dijelu Carstva novu provinciju, Prevalitanu. Nema dvojbi ni oko toga da je Dioklo rođen kao Ilir, vrlo vjerojatno iz plemena Delmata, koje je to vrijeme već posve romanizirano.
            Postoje li uopće eventualni dokazi koji bi dali za pravo jednome od ova dva mjesta da se pohvali statusom Dioklecijanove rodne grude?
            Oni koji u Dioklecijanov rodni list upisuju Dokleju, tezu argumentiraju činjenicom da najstariji povijesni dokument koji spominje carevo mjesto rođenja jest Epitome De Caesaribus iz druge polovine 4. stoljeća, svojevrsna povijest rimskih imperatora, nepoznatog autora, često (pogrešno) pripisivana Aureliju Viktoru. U tom dokumentu koji u dva kraća ulomka spominje i Dioklecijana postoji rečenica o njegovu podrijetlu koja će se kasnije prepisivati i postati ključni argument za tvrdnju da je Duklja pokraj današnje Podgorice mjesto rođenja cara Dioklecijana. No doslovno jedanaest riječi iz dokumenta nastalog nešto više od pola stoljeća nakon Dioklecijanove smrti može se tumačiti (i tumači se) vrlo različito, te je dvosmislena rečenica: "Diocletianus Dalmata, Anulini senatoris libertinus, matre pariter atque oppido nomine Dioclea" prevođena na različite načine. Neupitno je u ovom tekstu samo to da je Dioklecijan Dalmatinac. Već sljedeća tvrdnja, "oslobođenik senatora Anulina", dvojako se tumači: po jednima oslobođenik je Dioklo, dok drugi čitaju da je to bio njegov otac.
            Pravi problemi, međutim, nastaju s dijelom rečenice o majci. Neki latinisti iz tih će šest riječi pročitati tvrdnju da je Dioklo ime dobio po majci Diokleji, koja pak ima isto ime kao i grad iz kojeg potječe. Don Frane Bulić, još jedan autoritet, tu Anonimovu rečenicu prevodi drugačije: "Dijoklecijan Dalmatinac, oslobođenik senatora Anulina, iz grada i od matere Diocleje."[1] U toj varijanti i Dioklo i njegova majka potječu iz toga grada. Različiti latinisti nude različite verzije, pa Bratislav Lučin, zamoljen da to učini za ovu knjigu, misli kako bi rečenicu trebalo prevesti: "Dalmatinac Dioklecijan, oslobođenik senatora Anulina, od majke koja se isto kao i grad zvala Diokleja." U takvoj interpretaciji majka se zove po gradu, a mali Dioklo ime nosi po njoj. Ipak, ovakvim čitanjem on nije nužno iz Dokleje i njegova se majka samo zove po gradu, pa ne mora nužno biti rođena u njemu.
            Rečenica iz Epitome prema kojoj je Dioklova majka ime navodno dobila po Dokleji i metaforičko jednačenje po zvučnosti imena grada i poznatoga cara jedini su argument onima koji tvrde da je Dioklo rođen u Dokleji. Oni koji u to ne vjeruju, a ipak povezuju budućeg cara i grad u današnjoj Crnoj Gori[2], ostaju pri tvrdnji da je iz Dokleje samo majka. U svakom slučaju, ideja da se grad, majka i sin zovu jednako, pomalo je nevjerojatna, samo još manjka da se i otac, čije ime nije poznato, tako zvao!




[1] Frane Bulić, Car Dijoklecijan. Njegovo ime, njegova domovina i mjesto, gdje se rodio. Kada, gdje i kako je umro, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, N. S. XIV (1915-1919), str. 99-171. Pretisnuto u: Dioklecijan i Split, Split, 2005., str. 7-143, str. 12.

[2] Edward Gibbon spominje kako Dioklovo ime "potječe iz maloga grada u Dalmaciji odakle je podrijetlom njegova majka". Decline and Fall of the Roman Empire, Vol. 1: Chapter XIII. Reign Of Diocletian And His Three Associates. Part I. 2013. Internet izvor: http://www.gutenberg.org/files/25717/25717-h/25717-h.htm .

Nema komentara:

Objavi komentar