petak, 29. kolovoza 2014.

H. M. Ward: SLOMLJENA, odlomak



Pokušam stati, ali Peter mi ne dopušta. „Nema stajanja, Colleli.“ Primi me čvrsto za ruku i privuče sebi. K vragu, tako lijepo miriše.
Vrtimo se po dvorani, razgovaramo, zafrkavamo se. Promijenimo stotinu tema.
„Vjeruješ li mi?“ upita me.
Osmijeh nestane s moga lica. Znojna sam i haljina mi se prilijepila uz tijelo. Pogledam ga u oči. Gleda me netremice, čeka odgovor na pitanje za koje sam mislila da ga nikada neće postaviti.
„Ne... znam.“
Peter kimne i pogleda u svoja stopala. Kad me ponovo pogleda, osjećam se grozno. Kao da je to nešto najgore što sam mu mogla reći.
„Tome se nadam“, kaže i vrškom cipele protrlja pod. Košulja mu je zgužvana i slijepljena.
„Zašto?“ To je tako beznadno. Kao da bi to nešto promijenilo?
„Ne znam. Nisam te to trebao pitati“, kaže uz tužan smiješak.
„Možeš me pitati bilo što“, odgovorim i spustim pogled na svoje ruke. Skupila sam ih i stisnula kažiprst. „Mislim, vjerujem ti do jedne određene mjere, vjerojatno više nego bilo kome drugome, ali mislim da nisi tako mislio.“
„Što sam onda mislio?“ Tako mi je blizu. Poništio je prostor među nama. Pomno me promatra. Drhtim.
„Mislila sam da se pitaš bih li ti povjerila svoj život bez pitanja. S takvom vratolomijom. S bilo čim i sa svime. Nikome više neću toliko vjerovati.“
„Ti si zagonetka.“
„Možda.“
„Vjeruješ mi, ali mi ne vjeruješ. Puštaš me blizu, ali držiš me na distanci.“ Njegov me pogled uznemiruje, tako je iskren i ranjiv. Možda sam trebala lagati? Ne, čita me kao otvorenu knjigu. Za to mu nije potreban ples. Peter podigne ruke. Uhvatim ga i zaplešemo valcer da malo dođem do daha.
„Mogu te nešto pitati? Gdje si naučio plesati?“
Lice mu prekrije sjena i smiješak nestane.
„Gina. Moja djevojka. Stalno je zovem zaručnicom, ali nije bila moja zaručnica. Voljela je plesati. Ja sam imao dvije lijeve. Naučila me plesati.“
„Dobro te naučila.“
Kimne i namjesti lažni osmijeh. Vidim da se pokušava otarasiti starih uspomena. Peter je zašutio. Plešemo. Polako me vrti. Suknja mi se vrti oko koljena. Promatra razigranu tkaninu, a onda me privuče sebi.
„A ti? Tko je tebe naučio?“
„Uglavnom sam samouka. Ne znam nazive i tome slično. Nagovorili smo profesora iz tjelesnog u srednjoj školi da nas uči plesati. Čudno, ali istina. Bolje od odbojke. Dovoljno me puta zveknula lopta u glavu.“
„Odbojka nije tvoj đir?“ nasmije se.
„Koordinacija pokreta nije moj đir.“
„Ali plešeš.“
„A ti me vodiš. Nije ista stvar. Kao prvo, ništa okruglo neće mi poletjeti u lice.“
Sva se zajapurim kad shvatim što sam rekla.
„Pa, možda se ne bih odmah složio s tobom, ali s obzirom na to da se ne igramo lopticama, pravit ću se da to nisam čuo“, nasmije se i odmahne glavom.
Pokušavam spregnuti smijeh, ali ne mogu. Htjela bih se oteti iz njegova stiska i opaliti mu šamar, ali Peter me samo snažnije stisne. Zaigrani osmijeh sklizne mi s lica kad me tako drži. Stanemo i zagledamo se jedno u drugo. Usne su mi razdvojene. Htjela sam nešto reći.
Peter me gleda, posve mi je blizu, osjećam njegov dah na svojim usnama. Želim se priljubiti uz njega. Želim da me zagrli. Ne znam što mu je na pameti. Kad vrijeme ovako stane, Peter djeluje izgubljeno. Zgrčen je i opušten po cijelome tijelu. Da barem nešto napravi, kaže nešto.
„O čemu razmišljaš?“ upitam ga.
„Ni o čemu“, kaže zadihano, još uvijek me promatrajući. Gleda me netremice u oči, ne zanimaju ga moje usne.
„Lažeš“, blago se nasmiješim. Priđem bliže i naslonim se na njegovo čelo. „Samo mi reci.“
Peter me primi za obraze i zarine ruke u kosu. Drži me tako neko vrijeme.
„Ne mogu“, jedva šapne.
„Peter...“ kao da me opalio u trbuh. Toliko toga, toliko boli, ljubavi i nevolje. Ubija me to. Osjećam da pati, vidim mu to u očima. Primim ga za ruku i stavim je oko struka.
„Pleši sa mnom. Nemoj misliti, makar na trenutak.“

 ***

S engleskog prevela Una Krizmanić Ožegović, a roman možete pronaći i u web-shopu.

ponedjeljak, 25. kolovoza 2014.

Najbolje antiutopije


Svi smo čuli za znanstvenofantastični roman 1984. Georgea Orwella, mnogi od nas strahovali su od Eloija iz Vremenskog stroja H. G. Wellsa i imali noćne more od požara iz romana Fahrenheit 451 Raya Bradburyja. Današnji klinci pak umjesto Gospodara muha Williama Goldinga gutaju Igre gladi Suzanne Collins, koje zadnjih par godina haraju i kinima. Antiutopija nije nov žanr u književnosti: pronalazimo je već u četvrtom, nešto slabije poznatom dijelu Gulliverovih putovanja, a od tada je u ovom zanimljivom žanru nastao cijeli niz odličnih romana o nimalo blistavoj budućnosti. Donosimo one koje su nam najdraži.

Jack London, The Iron Heel (1908.)
Londona domaća publika odlično poznaje kao autora Zova divljine, dok ga Amerikanci pamte i kao izvrsna novinara. Malo tko zna da je London napisao i antiutopiju u kojoj u SAD-u na vlast dolazi tiranski nastrojena korporativna oligarhija. Iako je gotovo stotinu godina star, ovaj roman dobro podnosi starenje jer se ne bavi puno tehnologijom nego društvom i politikom.

John Wyndham, The Chrysalids (1955.)
U mračnoj budućnosti britanskog pisca Johna Wyndhama, čija nam je mašta donijela cijeli niz dobrih antiutopijskih romana, ljudi se u postnuklearnom svijetu sve učestalije rađaju s mutacijama i deformacijama, a vlada ima pravo pogubiti sve one koji nisu dovoljno „čisti“.

Richard Bachman, Trkač (1982.)
Budućnost u kojoj su gledanost i reality emisije najvažnije na svijetu na prvu loptu možda ne zvuči tako loše, no kad istu zamišlja i ispisuje majstor horora Stephen King, onda je to nešto sasvim drugo. Čak i kad je pod pseudonimom. Ovo je jedan od Kingovih najboljih romana, a možda ste gledali i istoimeni film, u kojem je glavnu ulogu glumio Arnold Schwarzenegger. Roman je, naravno, tisuću puta bolji.

William Gibson, Neuromancer (1984.)
Jedan od rijetkih romana u povijesti koji je osvojio tri najprestižnije SF nagrade – Nebulu, nagradu Hugo i nagradu Philip K. Dick – prvijenac je oca cyperpunka, Williama Gibsona, u kojem hakeri ruše moćnika uz pomoć virutalne stvarnosti, snalažljivosti i sreće. Svijet je to gdje je genetski inženjering, kao i nevjerojatno siromaštvo, uobičajena pojava jer su korporacije i njihova utrka za profitom moćnije od država.

P. D. James, Djeca čovječanstva (1992.)
Britanska autorica koju većina čitatelja poznaje kao nasljednicu Agathe Christie povremeno zna zaviriti i u druge žanrove. Tako je napisala nevjerojatan roman u kojem se čovječanstvo suočava s izumiranjem jer nitko više ne može imati djecu. Film s Cliveom Owenom i Julianne Moore je prekrasan, ali znatno različit od knjige, koju od srca preporučamo.

James Dashner, Labirint: Nemogući bijeg (2009.)
Prvi dio besteler serijala Trkač u labirintu Amerikanca Jamesa Dashnera smješten je u budućnost u kojoj skupina dječaka živi u središtu golemog labirinta kojim po noći kruže opaka, pužolika stvorenja. Jedan od dječaka, Thomas, odbija prihvatiti da je to sve što život pruža i bori se za svoju slobodu i izlazak iz labirinta, u čijem se srcu jednoga dana probudio bez ikakvih sjećanja. Za točno mjesec dana u kina stiže film snimljen po ovom napetom romanu, a vas će, kad dođete s mora, planina i putovanja, prevedeni roman dočekati u knjižarama – početkom rujna!

četvrtak, 21. kolovoza 2014.

Ivo Brešan, MRTVIMA NIŠTA NE TREBA, odlomak





Križ se na jednom grobu zaljulja i iz njega se polako diže sasušen mrtvac…

– Zagušljivo mi je! Zagušljivo! – zastenje on divljim neljudskim glasom.

N. V. Gogolj: Strašna osveta



Koliko god se ovaj naslov činio nečim u što nitko zdrava razu‑ ma ne bi smio posumnjati, Duje Rudan, junak ove naše priče, morao je proživjeti tešku obiteljsku tragediju da bi napokon to shvatio. Ne može se reći da je bio baš mentalno zaostao; rodio se kao zdravo dijete, ali od svih svojstava kojima priroda obda‑ ruje čovjeka, u pameti je bio najdeficitarniji. No, ne treba za to kriviti prirodu; stvar je u okolnostima u kojima se Duje odma‑ lena razvijao. Njegov otac Petar, glava jedne ugledne obitelji u manjemu općinskom središtu nedaleko Splita, koje ćemo nazvati jednostavno N, imao je staru i neudanu sestru Justu, koja se čitav svoj vijek bavila samo jednom jedinom aktivnošću, glancanjem crkvenih klupa svojom uvelom stražnjicom. Kako je vječito bila sama, bez ijedne prijateljice, a još manje prijatelja, i u doslovnom i u prenesenom značenju, kojim se obično aludira na ljubavnika, žudjela je za djetetom, da bi se njime, kao jedinim i provjerenim štitom nevinosti, obranila, po vlastitu mišljenju, od svih opači‑ na ovoga svijeta. Pri tom je, naravno, sve prije dolazilo u obzir, negoli da ga ona sama sebi priskrbi prirodnim putem. Zato je zamolila brata da joj posve povjeri brigu o Duji, još u vrijeme kad je ovaj bio u predškolskoj dobi. Unatoč protivljenju svoje žene, Petar je na to pristao, jer je osim Duje imao na brizi još četiri sina, pa se Duje posve preselio teti, spavao s njom u istoj sobi, pratio je prilikom večernjih izlazaka u šetnju i odlazio s njom na svete mise. Tako je Duje već od najranijeg djetinjstva počeo stasati uz staru bogomoljku, dijeleći s njom njezine interese i ploveći na valovi‑ ma njezine mašte. U početku ga je to morilo dosadom, osobito odlaženje na mise, na kojima nije razumijevao ama baš ništa od onoga što se govori i zbiva. Ali kako je malo-pomalo ulazio u svijet stare usidjelice, tako se sve više njemu prilagođavao, pa se i on sam pomalo počeo pretvarati u nešto slično njoj, gubeći pri tome svaku sposobnost orijentacije u vremenu i prostoru. 

Šjora Justa je bila neka vrsta vizionarke, jer je uvijek vidjela nešto što nitko normalan ne vidi niti može vidjeti, a kako među živim ljudima nije našla nikog tko bi se zanimao za nju ili ona za njega, okrenula se skroz mrtvima i komunicirala isključivo s njima. To su u prvom redu bili njezini otac i majka, Dujini djed i baka, njihova braća, sestre i rođaci, a onda i drugi, koje je za života poznavala. Svako malo ona bi nekim samo njoj znanim putem saznala da netko od njih na onome svijetu ima tegoba i da mu samo ona može pomoći, a ta pomoć sastojala se uglavnom u određenom broju Očenaša i Zdravomarija, koje je trebala iz‑ moliti za njegovu dušu. Nerijetko su ti pokojnici Justu stajali i financijskih izdataka, ako bi ona zaključila da za nekoga od njih treba platiti misu zadušnicu.

Komunikaciju s mrtvima Justa je ostvarivala putem noćnih vizija. Ponekad bi znala, odlazeći u kupnju, zaustavljati neke ljude, uglavnom one, za koje bi ocijenila da bi joj mogli vjerovati, i pripovijedati im što joj se te noći ukazalo. A ukazanja su bila i više nego nevjerojatna. Jednom je ugledala kako po sobi zrakom kruži upaljena svijeća, koju drži nečija ruka, a vidjela se samo ruka, ne i osoba kojoj ta ruka pripada. Drugi put je noću, dok je ležala u krevetu, opazila kako se na stropu sobe stvorio bijeli kolobar, a onda se unutar njega ukazala mrtvačka lubanja. Treći put, za sparne ljetne noći, kad je prozor spavaće sobe bio otvo‑ ren, začula je izvana tihu molitvu mnoštva glasova. Provirivši van, ugledala je povorku ljudi sa svijećama, koji su nekamo išli iz smjera groblja i prolazili tik ispod njezina prozora; bila je to procesija mrtvaca. Uzalud su je brat Petar, pa čak i župnik uvje‑ ravali da je to možda sanjala ili joj se samo pričinilo. Ona je bila čvrsto uvjerena da je doista vidjela sva ta čuda i da joj to netko s onoga svijeta nešto poručuje. Vrlo brzo bi potom, putem neke nove vizije ili sna, došla do toga i tko je taj i što to od nje traži, te bi na taj način pronašla čime će ubuduće sebi kratiti vrijeme i usput pomoći nesretnoj duši da na onom svijetu nađe svoj mir.

Tako je Duje, zahvaljujući teti Justi, provodio djetinjstvo u strahu Božjem. Živeći između neba i pakla i saznavajući više o mrtvima nego o živima kojima je okružen, on je izgubio svako zanimanje za ono što je zaokupljalo njegove vršnjake; ni s kim se nije družio ni igrao, nije slušao o čemu se u školi govori, a još ma‑ nje je učio, stalno očekujući neki svoj dodir s onim prekogrobnim, iako se toga i pribojavao, pa ga je, štoviše, čak spopadala jeza i na samu pomisao da mu se tako nešto dogodi. No, s jedne strane to neprekidno iščekivanje, a s druge stalno tetino pripovijedanje o vlastitim viđenjima, učinili su da je jednoga dana i on vidio nešto što ni jedno dijete njegove dobi i zdrave psihe ne bi moglo vidjeti.

Vraćajući se navečer teti iz jednog od rijetkih posjeta rodi‑ teljima, prolazio je pokraj grobljanske kapele. Bio je polumrak i jugo je puhalo kao ludo. Kad je već prošao kapelu, učini mu se da iza sebe čuje neke čudne zvukove, okrene se i ostane skame‑ njen od užasa. Vidio je kako kroz vrata iz kapele izviruju dvije bijele ruke, koje mu mašu kao da ga dozivaju. No cijela stvar i ne bi bila toliko strašna da to nisu bile ruke kostura. Oporavivši se od prvog šoka, pojurio je kao mahnit i bez daha dotrčao teti, a onda joj ispričao što je vidio. Kako je Justa na sve prije bila spremna negoli da traži neko realno objašnjenje, ona mu je odmah cio događaj protumačila kao nedvojben poziv s onoga svijeta da se odsada pa nadalje posve posveti njemu i živi za ono što je tamo, a to je praktički značilo da postane svećenik i služi Bogu. S tim tumačenjem odmah je otišla s dječakom župniku i zatražila od njega da u tom smjeru smjesta poduzme neke korake. Kao razuman čovjek, župnik je dobro znao gdje leže korijeni svih Justinih vizija, pa je zato odmah pozvao dječaka da pođe s njim do grobljanske kapele, kako bi zajedno pogledali što je to tamo bilo. Malko okuražen župnikovom nazočnošću, dječak je pošao i ubrzo se otkrilo što je na stvari. Na vratima kapele bio je pribijen oglas, na kome je stajao raspored pobožnosti, a koji je jugo djelomice potrgalo, tako da su dva njegova kraka mlatarala na vjetru. Makar bi time za svakoga iole razborita čovjeka bila razriješena tajna cijelog događaja, Justa je uporno tjerala svoje, jer je naprosto bila neprijemčiva za svaku logiku, kao što to obično i biva kod ljudi za koje je svijet mašte stvarniji i od same stvarnosti. Tako je i Duju uspjela uvjeriti da je, unatoč župnikovu objašnje‑ nju, doista vidio to što je vidio, to više što se i njemu činilo da je teško mogao umjesto papira vidjeti ruke.

Otac Petar ubrzo je shvatio kamo to vodi, jer se Dujina glava, kod svih pokušaja da joj se ulije nešto od ovoga svijeta, naprosto ponašala kao da je porozna; sve što bi u nju ušlo, odmah bi kao kroz neke rupice iscurilo van. Dijete je malo‑pomalo gubilo sposobnost da nešto nauči ili čestito obavi, a najviše da realno procjenjuje ono što se zbiva u njegovoj neposrednoj blizini. Zato se Petar odluči na radikalan rez dok je još vrijeme. Kad je Duje, na jedvite jade i uz Petrove bogate darove učitelju, svršio osnov‑ nu školu i napunio 12 godina, jednostavno ga je odvojio od tete Juste i dao na zanat. 

Petar je pomislio da će mu najlakše ići brijački posao; to je ono što svaki muškarac prije ili kasnije sâm nauči. I doista, u prvi mah, dok je radio na lutkama, činilo se da će to glatko teći, jer pogreške koje je pravio nisu ostavljale nikakvih posljedica, pa su bile i neuočljive. No, problemi su nastali kad je počeo raditi sa živim ljudima. S njegove brijačke stolice mušterije su se mahom dizale krvava lica, kao da su prošle gestapovski istražni postupak, i morale su iz brijačnice ravno u ambulantu. Stoga je s brijanja odmah bio prebačen na šišanje, toliko da mu se dade još jedna prilika. No, ni tu nije bilo ništa bolje. Kod rezanja kose nikad je nije uspijevao ravnomjerno skratiti na svim krajevima, pa je to ispravljao krateći je iznova sad s jedne, sad s druge strane gla‑ ve, dok ne bi sve skupa došlo dotle da bi se kao jedino rješenje za očuvanje normalnog izgleda mušterije ukazalo šišanje “na nulericu”. Kad je jednom jedna takva žrtva njegova naukovanja porazbijala čitavu brijačnicu, a majstora kod koga je naukovao podarila šakom u oko, otac Petar bio je prisiljen platiti i štetu u brijačnici i majstoru za pretrpljenu bol, a Duji nije preostalo drugo nego zauvijek se oprostiti s brijačkim pozivom.

Nakon ovog neuspjela pokušaja, Petru je postalo jasno da ne bi bilo dobro s njim u N-u započinjati još nešto, jer su se o njegovoj blesavosti već počele ispredati priče i praviti vicevi. A shvatio je da za njega nije nijedan drugi zanat, jer ma kakav alat držao u ruci bilo je opasno po život, i njegov vlastiti i tuđi. Stoga mu se kao jedino prikladno rješenje učini zaposliti ga negdje kao nekvalificiranu radnu snagu. Kako je u jednom obližnjem mjestu, svega desetak kilometara od N-a, imao prijatelja, Slavka Žarkovića, koji je bio poslovođa u tamošnjoj klaonici, zamoli ga da procijeni što bi Duje mogao raditi i uposli ga. Ali i za rad u klaonici tražila se stanovita stručna sprema. Naime, kao i bole‑ sniku u operacijskoj dvorani, i ovdje je trebalo volu najprije dati narkozu, i to tako da ga se teškim željeznim batom udari među rogove, a za to je bila potrebna i vještina i preciznost. Zatim je slijedila “operacija”, koja se sastojala u klanju, deranju kože i ko‑ madanju mesa, što je opet zahtijevalo još veći stupanj stručnosti. Porazgovaravši kratko s Dujom, Žarković je odmah vidio koliko je sati i shvatio da mu ne može dati ni jedan od ovih “stručnih” poslova, a kako je bio tjelesno preslab da bi ga mogao uposliti za nošenje tereta, izmislio mu je radno mjesto, koje ni u jednoj ustanovi ovakve vrste nije postojalo, i nazvao ga “koljački po‑ moćnik”. Dujin se posao sastojao u tome da stoji pokraj onoga koji kolje i dere životinju, držeći razne noževe i pile, i da mu dodaje te “instrumente” kad ih ovaj zatraži, onako kako to radi medicinska sestra koja pomaže kirurgu pri operaciji.

A onda se iznenada i oženio.

srijeda, 20. kolovoza 2014.

Top 5 autobiografija koje će vas oduševiti




Čitajući romane zaranjamo u svjetove drugih ljudi, kroz njihove oči doživljavamo stvarnost, kroz njihove živote živimo stvari koje u vlastitu nikako ne bismo mogli. Ipak, cijelo smo vrijeme svjesni da kročimo ne samo drugačijim, nego i izmišljenim svijetom. Kad poželimo priču koja ipak nije izmišljena, kad nas vuče ono proživljeno i stvarno, autobiografije gase tu žeđ. Donosimo popis autobiografija koje je Profil objavio u zadnjih godinu dana i koje će vas zasigurno nadahnuti.

Argentinski roman, Drago Pilsel

U ovoj knjizi pratimo izuzetno zanimljiv i trnovit put koji je prošla obitelj Drage Pilsela, hrvatskog novinara i kolumnista koji je odrastao u Argentini. Autor je na zanimljiv i pitak način: jednostavno, učeno i bez ikakvih ustručavanja pokušao sažeti svoj nimalo jednostavan život. Uzbuđujuć i na trenutke šokantan niz obrata koji je proživio od mladosti i studija strojarstva u Južnoj Americi preko pripravništva u redu Male braće, Domovinskog rata i gubitka brata u njemu do osnivanja Hrvatskog helsinškog odbora i borbe protiv ustaštva, u kojem je odgojen i odrastao, jamči vam napetu čitalačku zabavu.

Kako sam izgubio nevinost, Richard Branson

Nimalo manje uzbudljiv i fascinantan nije život jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, osnivača grupe Virgin. A sve je započelo s prodavaonicom ploča poštom koja je neobično ime dobila jer se Branson smatrao poslovnom djevicom. No, dvije godine kasnije njegov je Virgin narastao u lanac prodavaonica ploča i to baš u osamdesetima, koje su bile zlatno doba glazbe. Branson je naravno znao kada se širiti pa je tako iz prodavaonice ploča nastao ne samo vrlo profitabilan lanac trgovina nego i megaupješni glazbeni label te aviokompanija koja je trenutačno najpoznatija po tome što gradi mlažnjake kojima ćemo moći letjeti u svemir. Kako se sve to dogodilo, možete pročitati u Brasonovoj neobičnoj autobiografiji.

Ja sam Malala, Malala Yousafzai

Na jedno sasvim obično poslijepodne, u utorak, 9. listopada 2012., u dolini Svat djevojčica Malala se ukrcala na školski autobus kojim se trebala vratiti kući nakon nastave. No, autobus su zaustavili talibani, jedan se od njih ukrcao i tražio djecu da mu pokažu Malalu. I pokazanu djevojčicu upucao u glavu. Jer se usudila reći da ima pravo na obrazovanje iako je djevojčica. Usudila se to reći često i glasno, na lokalnim radio i TV postajama, na blogu za BBC. A nakon što je preživjela strašnu ranu i oporavila se, jedan od načina na koji se Malala i dalje bori jest autobiografija koju je mlada Pakistanka napisala s novinarkom Christinom Lamb.

Iskra: Kako sam u autističnom sinu pronšala genija, Kristine Barnett

Plivati protiv struje nikad nije lako, ali ponekad se isplati biti tvrdoglav i uporan. I slušati svoje instinkte. Upravo je to učinila Kristine Barnett kad je svoga sina izvukla iz specijalnog vrtića, u koji ga je smjestila na preporuku stručnjaka jer je mu je dijagnosticiran teži oblik autizama. Odgajala ga je sama, u svojem domu, u jednom malom mjestu u ruralnom dijelu američke savezne države Indiane. Bila je strpljiva i uporna, a imala je i sreće: odvela je sina u lokalni opservatorij na predavanje o kretanju planeta i zapanjila se jer je inače šutljivo i zatvoreno dijete tada krenulo postavljati komplicirana pitanja predavaču. To ju je ponukalo da ga dade testirati, što je dovelo do nevjerojatnog otkrića: njezin je sin matematički genij koji je s 11 godina počeo studirati, a s 14 postao je sveučilišni predavač.

Moj život, David Jason

Od klinca koji je napustio školovanje da bi za život zarađivao kao električar do glumca koji je postao britanska televizijska zvijezda glumeći u kultnim Mućkama, odličnim Dražesnim pupoljcima svibanjskim te izvrsnom Frostovom pristupu dugačak je, nimalo dosadan i vrlo duhovit put. Barem kad ga vlastitim riječima opisuje slavni glumac koji se rodio kao David White. Kako se odlučio napustiti izučeni zanat i potpuno posvetiti glumi, koja će mu na koncu donijeti jedno od najvećih priznanja u Velikoj Britaniji – plemstvo, pronađite zapisano njegovim vlastitim riječima, iscrpno i zabavno u autobiografiji koja pokazuje da ovaj glumac ima još jedan talent – pisanje.