Ivo Brešan, MRTVIMA NIŠTA NE TREBA, odlomak

Križ se na jednom grobu zaljulja i iz njega se polako diže sasušen mrtvac…

– Zagušljivo mi je! Zagušljivo! – zastenje on divljim neljudskim glasom.

N. V. Gogolj: Strašna osveta

Koliko god se ovaj naslov činio nečim u što nitko zdrava razu‑ ma ne bi smio posumnjati, Duje Rudan, junak ove naše priče, morao je proživjeti tešku obiteljsku tragediju da bi napokon to shvatio. Ne može se reći da je bio baš mentalno zaostao; rodio se kao zdravo dijete, ali od svih svojstava kojima priroda obda‑ ruje čovjeka, u pameti je bio najdeficitarniji. No, ne treba za to kriviti prirodu; stvar je u okolnostima u kojima se Duje odma‑ lena razvijao. Njegov otac Petar, glava jedne ugledne obitelji u manjemu općinskom središtu nedaleko Splita, koje ćemo nazvati jednostavno N, imao je staru i neudanu sestru Justu, koja se čitav svoj vijek bavila samo jednom jedinom aktivnošću, glancanjem crkvenih klupa svojom uvelom stražnjicom. Kako je vječito bila sama, bez ijedne prijateljice, a još manje prijatelja, i u doslovnom i u prenesenom značenju, kojim se obično aludira na ljubavnika, žudjela je za djetetom, da bi se njime, kao jedinim i provjerenim štitom nevinosti, obranila, po vlastitu mišljenju, od svih opači‑ na ovoga svijeta. Pri tom je, naravno, sve prije dolazilo u obzir, negoli da ga ona sama sebi priskrbi prirodnim putem. Zato je zamolila brata da joj posve povjeri brigu o Duji, još u vrijeme kad je ovaj bio u predškolskoj dobi. Unatoč protivljenju svoje žene, Petar je na to pristao, jer je osim Duje imao na brizi još četiri sina, pa se Duje posve preselio teti, spavao s njom u istoj sobi, pratio je prilikom večernjih izlazaka u šetnju i odlazio s njom na svete mise. Tako je Duje već od najranijeg djetinjstva počeo stasati uz staru bogomoljku, dijeleći s njom njezine interese i ploveći na valovi‑ ma njezine mašte. U početku ga je to morilo dosadom, osobito odlaženje na mise, na kojima nije razumijevao ama baš ništa od onoga što se govori i zbiva. Ali kako je malo-pomalo ulazio u svijet stare usidjelice, tako se sve više njemu prilagođavao, pa se i on sam pomalo počeo pretvarati u nešto slično njoj, gubeći pri tome svaku sposobnost orijentacije u vremenu i prostoru. 

Šjora Justa je bila neka vrsta vizionarke, jer je uvijek vidjela nešto što nitko normalan ne vidi niti može vidjeti, a kako među živim ljudima nije našla nikog tko bi se zanimao za nju ili ona za njega, okrenula se skroz mrtvima i komunicirala isključivo s njima. To su u prvom redu bili njezini otac i majka, Dujini djed i baka, njihova braća, sestre i rođaci, a onda i drugi, koje je za života poznavala. Svako malo ona bi nekim samo njoj znanim putem saznala da netko od njih na onome svijetu ima tegoba i da mu samo ona može pomoći, a ta pomoć sastojala se uglavnom u određenom broju Očenaša i Zdravomarija, koje je trebala iz‑ moliti za njegovu dušu. Nerijetko su ti pokojnici Justu stajali i financijskih izdataka, ako bi ona zaključila da za nekoga od njih treba platiti misu zadušnicu.

Komunikaciju s mrtvima Justa je ostvarivala putem noćnih vizija. Ponekad bi znala, odlazeći u kupnju, zaustavljati neke ljude, uglavnom one, za koje bi ocijenila da bi joj mogli vjerovati, i pripovijedati im što joj se te noći ukazalo. A ukazanja su bila i više nego nevjerojatna. Jednom je ugledala kako po sobi zrakom kruži upaljena svijeća, koju drži nečija ruka, a vidjela se samo ruka, ne i osoba kojoj ta ruka pripada. Drugi put je noću, dok je ležala u krevetu, opazila kako se na stropu sobe stvorio bijeli kolobar, a onda se unutar njega ukazala mrtvačka lubanja. Treći put, za sparne ljetne noći, kad je prozor spavaće sobe bio otvo‑ ren, začula je izvana tihu molitvu mnoštva glasova. Provirivši van, ugledala je povorku ljudi sa svijećama, koji su nekamo išli iz smjera groblja i prolazili tik ispod njezina prozora; bila je to procesija mrtvaca. Uzalud su je brat Petar, pa čak i župnik uvje‑ ravali da je to možda sanjala ili joj se samo pričinilo. Ona je bila čvrsto uvjerena da je doista vidjela sva ta čuda i da joj to netko s onoga svijeta nešto poručuje. Vrlo brzo bi potom, putem neke nove vizije ili sna, došla do toga i tko je taj i što to od nje traži, te bi na taj način pronašla čime će ubuduće sebi kratiti vrijeme i usput pomoći nesretnoj duši da na onom svijetu nađe svoj mir.

Tako je Duje, zahvaljujući teti Justi, provodio djetinjstvo u strahu Božjem. Živeći između neba i pakla i saznavajući više o mrtvima nego o živima kojima je okružen, on je izgubio svako zanimanje za ono što je zaokupljalo njegove vršnjake; ni s kim se nije družio ni igrao, nije slušao o čemu se u školi govori, a još ma‑ nje je učio, stalno očekujući neki svoj dodir s onim prekogrobnim, iako se toga i pribojavao, pa ga je, štoviše, čak spopadala jeza i na samu pomisao da mu se tako nešto dogodi. No, s jedne strane to neprekidno iščekivanje, a s druge stalno tetino pripovijedanje o vlastitim viđenjima, učinili su da je jednoga dana i on vidio nešto što ni jedno dijete njegove dobi i zdrave psihe ne bi moglo vidjeti.

Vraćajući se navečer teti iz jednog od rijetkih posjeta rodi‑ teljima, prolazio je pokraj grobljanske kapele. Bio je polumrak i jugo je puhalo kao ludo. Kad je već prošao kapelu, učini mu se da iza sebe čuje neke čudne zvukove, okrene se i ostane skame‑ njen od užasa. Vidio je kako kroz vrata iz kapele izviruju dvije bijele ruke, koje mu mašu kao da ga dozivaju. No cijela stvar i ne bi bila toliko strašna da to nisu bile ruke kostura. Oporavivši se od prvog šoka, pojurio je kao mahnit i bez daha dotrčao teti, a onda joj ispričao što je vidio. Kako je Justa na sve prije bila spremna negoli da traži neko realno objašnjenje, ona mu je odmah cio događaj protumačila kao nedvojben poziv s onoga svijeta da se odsada pa nadalje posve posveti njemu i živi za ono što je tamo, a to je praktički značilo da postane svećenik i služi Bogu. S tim tumačenjem odmah je otišla s dječakom župniku i zatražila od njega da u tom smjeru smjesta poduzme neke korake. Kao razuman čovjek, župnik je dobro znao gdje leže korijeni svih Justinih vizija, pa je zato odmah pozvao dječaka da pođe s njim do grobljanske kapele, kako bi zajedno pogledali što je to tamo bilo. Malko okuražen župnikovom nazočnošću, dječak je pošao i ubrzo se otkrilo što je na stvari. Na vratima kapele bio je pribijen oglas, na kome je stajao raspored pobožnosti, a koji je jugo djelomice potrgalo, tako da su dva njegova kraka mlatarala na vjetru. Makar bi time za svakoga iole razborita čovjeka bila razriješena tajna cijelog događaja, Justa je uporno tjerala svoje, jer je naprosto bila neprijemčiva za svaku logiku, kao što to obično i biva kod ljudi za koje je svijet mašte stvarniji i od same stvarnosti. Tako je i Duju uspjela uvjeriti da je, unatoč župnikovu objašnje‑ nju, doista vidio to što je vidio, to više što se i njemu činilo da je teško mogao umjesto papira vidjeti ruke.

Otac Petar ubrzo je shvatio kamo to vodi, jer se Dujina glava, kod svih pokušaja da joj se ulije nešto od ovoga svijeta, naprosto ponašala kao da je porozna; sve što bi u nju ušlo, odmah bi kao kroz neke rupice iscurilo van. Dijete je malo‑pomalo gubilo sposobnost da nešto nauči ili čestito obavi, a najviše da realno procjenjuje ono što se zbiva u njegovoj neposrednoj blizini. Zato se Petar odluči na radikalan rez dok je još vrijeme. Kad je Duje, na jedvite jade i uz Petrove bogate darove učitelju, svršio osnov‑ nu školu i napunio 12 godina, jednostavno ga je odvojio od tete Juste i dao na zanat. 

Petar je pomislio da će mu najlakše ići brijački posao; to je ono što svaki muškarac prije ili kasnije sâm nauči. I doista, u prvi mah, dok je radio na lutkama, činilo se da će to glatko teći, jer pogreške koje je pravio nisu ostavljale nikakvih posljedica, pa su bile i neuočljive. No, problemi su nastali kad je počeo raditi sa živim ljudima. S njegove brijačke stolice mušterije su se mahom dizale krvava lica, kao da su prošle gestapovski istražni postupak, i morale su iz brijačnice ravno u ambulantu. Stoga je s brijanja odmah bio prebačen na šišanje, toliko da mu se dade još jedna prilika. No, ni tu nije bilo ništa bolje. Kod rezanja kose nikad je nije uspijevao ravnomjerno skratiti na svim krajevima, pa je to ispravljao krateći je iznova sad s jedne, sad s druge strane gla‑ ve, dok ne bi sve skupa došlo dotle da bi se kao jedino rješenje za očuvanje normalnog izgleda mušterije ukazalo šišanje “na nulericu”. Kad je jednom jedna takva žrtva njegova naukovanja porazbijala čitavu brijačnicu, a majstora kod koga je naukovao podarila šakom u oko, otac Petar bio je prisiljen platiti i štetu u brijačnici i majstoru za pretrpljenu bol, a Duji nije preostalo drugo nego zauvijek se oprostiti s brijačkim pozivom.

Nakon ovog neuspjela pokušaja, Petru je postalo jasno da ne bi bilo dobro s njim u N-u započinjati još nešto, jer su se o njegovoj blesavosti već počele ispredati priče i praviti vicevi. A shvatio je da za njega nije nijedan drugi zanat, jer ma kakav alat držao u ruci bilo je opasno po život, i njegov vlastiti i tuđi. Stoga mu se kao jedino prikladno rješenje učini zaposliti ga negdje kao nekvalificiranu radnu snagu. Kako je u jednom obližnjem mjestu, svega desetak kilometara od N-a, imao prijatelja, Slavka Žarkovića, koji je bio poslovođa u tamošnjoj klaonici, zamoli ga da procijeni što bi Duje mogao raditi i uposli ga. Ali i za rad u klaonici tražila se stanovita stručna sprema. Naime, kao i bole‑ sniku u operacijskoj dvorani, i ovdje je trebalo volu najprije dati narkozu, i to tako da ga se teškim željeznim batom udari među rogove, a za to je bila potrebna i vještina i preciznost. Zatim je slijedila “operacija”, koja se sastojala u klanju, deranju kože i ko‑ madanju mesa, što je opet zahtijevalo još veći stupanj stručnosti. Porazgovaravši kratko s Dujom, Žarković je odmah vidio koliko je sati i shvatio da mu ne može dati ni jedan od ovih “stručnih” poslova, a kako je bio tjelesno preslab da bi ga mogao uposliti za nošenje tereta, izmislio mu je radno mjesto, koje ni u jednoj ustanovi ovakve vrste nije postojalo, i nazvao ga “koljački po‑ moćnik”. Dujin se posao sastojao u tome da stoji pokraj onoga koji kolje i dere životinju, držeći razne noževe i pile, i da mu dodaje te “instrumente” kad ih ovaj zatraži, onako kako to radi medicinska sestra koja pomaže kirurgu pri operaciji.

A onda se iznenada i oženio.