petak, 29. kolovoza 2014.

H. M. Ward: SLOMLJENA, odlomak



Pokušam stati, ali Peter mi ne dopušta. „Nema stajanja, Colleli.“ Primi me čvrsto za ruku i privuče sebi. K vragu, tako lijepo miriše.
Vrtimo se po dvorani, razgovaramo, zafrkavamo se. Promijenimo stotinu tema.
„Vjeruješ li mi?“ upita me.
Osmijeh nestane s moga lica. Znojna sam i haljina mi se prilijepila uz tijelo. Pogledam ga u oči. Gleda me netremice, čeka odgovor na pitanje za koje sam mislila da ga nikada neće postaviti.
„Ne... znam.“
Peter kimne i pogleda u svoja stopala. Kad me ponovo pogleda, osjećam se grozno. Kao da je to nešto najgore što sam mu mogla reći.
„Tome se nadam“, kaže i vrškom cipele protrlja pod. Košulja mu je zgužvana i slijepljena.
„Zašto?“ To je tako beznadno. Kao da bi to nešto promijenilo?
„Ne znam. Nisam te to trebao pitati“, kaže uz tužan smiješak.
„Možeš me pitati bilo što“, odgovorim i spustim pogled na svoje ruke. Skupila sam ih i stisnula kažiprst. „Mislim, vjerujem ti do jedne određene mjere, vjerojatno više nego bilo kome drugome, ali mislim da nisi tako mislio.“
„Što sam onda mislio?“ Tako mi je blizu. Poništio je prostor među nama. Pomno me promatra. Drhtim.
„Mislila sam da se pitaš bih li ti povjerila svoj život bez pitanja. S takvom vratolomijom. S bilo čim i sa svime. Nikome više neću toliko vjerovati.“
„Ti si zagonetka.“
„Možda.“
„Vjeruješ mi, ali mi ne vjeruješ. Puštaš me blizu, ali držiš me na distanci.“ Njegov me pogled uznemiruje, tako je iskren i ranjiv. Možda sam trebala lagati? Ne, čita me kao otvorenu knjigu. Za to mu nije potreban ples. Peter podigne ruke. Uhvatim ga i zaplešemo valcer da malo dođem do daha.
„Mogu te nešto pitati? Gdje si naučio plesati?“
Lice mu prekrije sjena i smiješak nestane.
„Gina. Moja djevojka. Stalno je zovem zaručnicom, ali nije bila moja zaručnica. Voljela je plesati. Ja sam imao dvije lijeve. Naučila me plesati.“
„Dobro te naučila.“
Kimne i namjesti lažni osmijeh. Vidim da se pokušava otarasiti starih uspomena. Peter je zašutio. Plešemo. Polako me vrti. Suknja mi se vrti oko koljena. Promatra razigranu tkaninu, a onda me privuče sebi.
„A ti? Tko je tebe naučio?“
„Uglavnom sam samouka. Ne znam nazive i tome slično. Nagovorili smo profesora iz tjelesnog u srednjoj školi da nas uči plesati. Čudno, ali istina. Bolje od odbojke. Dovoljno me puta zveknula lopta u glavu.“
„Odbojka nije tvoj đir?“ nasmije se.
„Koordinacija pokreta nije moj đir.“
„Ali plešeš.“
„A ti me vodiš. Nije ista stvar. Kao prvo, ništa okruglo neće mi poletjeti u lice.“
Sva se zajapurim kad shvatim što sam rekla.
„Pa, možda se ne bih odmah složio s tobom, ali s obzirom na to da se ne igramo lopticama, pravit ću se da to nisam čuo“, nasmije se i odmahne glavom.
Pokušavam spregnuti smijeh, ali ne mogu. Htjela bih se oteti iz njegova stiska i opaliti mu šamar, ali Peter me samo snažnije stisne. Zaigrani osmijeh sklizne mi s lica kad me tako drži. Stanemo i zagledamo se jedno u drugo. Usne su mi razdvojene. Htjela sam nešto reći.
Peter me gleda, posve mi je blizu, osjećam njegov dah na svojim usnama. Želim se priljubiti uz njega. Želim da me zagrli. Ne znam što mu je na pameti. Kad vrijeme ovako stane, Peter djeluje izgubljeno. Zgrčen je i opušten po cijelome tijelu. Da barem nešto napravi, kaže nešto.
„O čemu razmišljaš?“ upitam ga.
„Ni o čemu“, kaže zadihano, još uvijek me promatrajući. Gleda me netremice u oči, ne zanimaju ga moje usne.
„Lažeš“, blago se nasmiješim. Priđem bliže i naslonim se na njegovo čelo. „Samo mi reci.“
Peter me primi za obraze i zarine ruke u kosu. Drži me tako neko vrijeme.
„Ne mogu“, jedva šapne.
„Peter...“ kao da me opalio u trbuh. Toliko toga, toliko boli, ljubavi i nevolje. Ubija me to. Osjećam da pati, vidim mu to u očima. Primim ga za ruku i stavim je oko struka.
„Pleši sa mnom. Nemoj misliti, makar na trenutak.“

 ***

S engleskog prevela Una Krizmanić Ožegović, a roman možete pronaći i u web-shopu.

Nema komentara:

Objavi komentar