nedjelja, 6. studenoga 2016.

Samantha Shannon MIMETIČKI POREDAK

Samantha Shannon
MIMETIČKI POREDAK
S engleskoga preveo Saša Stančin

I. DIO

Odmetnuti pečat


Zar im nismo neusporedivo nadmoćni, mi neprirodni? Jer makar preturamo po kostima društva, vučemo se njegovim kalom i prosjačimo za hranu, ipak smo živi kanali do onoga svijeta. Dokaz smo dodatnog postojanja. Katalizatori vrhunske energije, vječnog etera. Služimo se moći smrti same. Kosca izbacujemo iz njegovog sedla.

– Nepoznati autor, O vrijednostima neprirodnosti

1.

Doskok

Priče rijetko počinju od početka. S dugoročnog gledišta, ja sam se ustvari pojavila tek početkom završnog dijela ove. Naposljetku, ta je priča o Refaimima i Scionu započela gotovo dvije stotine godina prije nego što sam se rodila – a Refaimu ljudski život ionako ne djeluje dulji od otkucaja srca. Ponekad revolucija svijet izmijeni u jednom danu. Kod drugih trebaju proći desetljeća, stoljeća pa i dulje, a neke se nikad i ne dogode. Moja je započela u trenutku kad je odabir nametno odluku. Započela je kad je na granici svjetova, u tajnom gradu, procvao cvijet. A kako će završiti, doznat ćete kasnije.
Sretan nam povratak u Scion!
****

2. rujna 2059.

Svaki od deset vagona bio je uređen u stilu malog salona. Debeli crveni sagovi, uglačani stolovi od palisandrovine, na svakom sjedalu zlatom izvezeno sidro – Scionov znak. Iz skrivenih zvučnika tiho je dopirala klasična glazba.
Jaxon Hall, mimeokrat kvarta I-4 i vođa moje bande vidovnjaka sjedio na kraju našeg vagona, prekrižene ruke oslonio je na štap i netremice zurio ravno pred sebe.
S druge strane prolaza moj najbolji prijatelj Nick Nygård držao se za metalni obruč koji je visio sa stropa. Nakon šest mjeseci njegovo blago lice kao da mi je izronilo iz sjećanja. Nabrekle krvne žile izbrazdale su mu ruku, kroz najbliži prozor promatrao je sigurnosna svjetla kraj kojih bismo svako malo prošli. Tri druga člana bande utonula su u sjedala: Danica ranjene glave, Nadine krvavih ruku, a njen brat Zeke držao se za ozlijeđeno rame. Posljednji preostali član, Eliza, ostala je u Londonu.
Nisam sjedila s njima, promatrala sam tunel koji je za nama gutao mrak. Na podlaktici sam imala svježu opeklinu, na mjestu na kojem je Danica deaktivirala mikročip koji mi je Scion usadio pod kožu.
Još mi je u ušima odzvanjala zadnja Upraviteljeva zapovijed: Trči, sanjarko mala! Ali kamo se on sam mogao skloniti? Vrata stanice ostala su zatvorena, okružena naoružanim Budnosnicima. Kretao se gipko poput sjene, s obzirom na visinu, ali čak se ni sjena ne bi mogla neopažena provući kroz ta vrata. Nashira Sargas, njegova bivša zaručnica i vođa Refaima, uložit će i zadnji atom snage ne bi li ga uhvatila.
Negdje u mraku nalazila se zlatna vrpca koja povezuje Upraviteljev i moj duh. Prepustila sam se eteru, ali s druge strane nije bilo odgovora.
U Scionu sigurno znaju za ustanak. Nekakve su vijesti morali primiti do trenutka kad je požar uništio komunikacijski sustav. Poruka, upozorenje – čak i jedna riječ bila bi dovoljna da ih upozori na situaciju koja je u njihovoj koloniji upravo nastala. Sigurno nas čekaju s fluksom i puškama, da nas vrate u zatvor iz kojeg dolazimo.
Pa, neka samo pokušaju.
"Moramo se prebrojiti." Ustala sam. "Koliko je još daleko London?"
"Mislim kakvih dvadeset minuta", odgovorio je Nick.
"Hoće li mi tvoja informacija kamo ovaj tunel vodi popraviti raspoloženje?"
Turobno mi se osmjehnuo. "Vodi u Arhont. Stanica je odmah ispod. Zove se S-Whitehall."
Srce mi je krenulo prema petama. "Nećeš mi valjda reći da ste bijeg isplanirali kroz Arhont?"
"Nismo. Zaustavit ćemo vlak prije nego što dođe na odredište i naći neki drugi izlaz", rekao je. "Sigurno ima i drugih stajališta. Dani veli da možda čak ima i nekakav prolaz do obične podzemne, kroz servisne tunele."
"Ti bi tuneli mogli biti prepuni Podčuvara", rekla sam i obratila se Danici. "Jesi li sigurna u to?"
"Neće u njima biti osiguranja. Njima se koristi tehnička služba", rekla je. "Ali za te stare tunele nisam sigurna. Ne bih rekla da je itko iz SciORT-a ikad bio u nekom od njih."
SciORT je Scionov odjel za robotiku i tehnologiju. Ako postoji netko tko bi nešto znao o tim tunelima, to bi morao biti čovjek koji u tom odjelu radi. "Ma mora postojati neki drugi izlaz", inzistirala sam i dalje. Čak i kad bismo se uspjeli vratiti u glavnu mrežu podzemne željeznice, uhitili bi nas na kontrolnim punktovima. "A možemo li skrenuti vlak? Ili se možda nekako možemo uspeti na ulicu?"
"Nema opcije prebacivanja na ručno upravljanje. A ni u kojem slučaju nisu toliko glupi da u ovoj liniji ostave neki pristup ulici." Danica skine krpu kojom je omotala ranjenu glavu pa pogleda krv kojom je bila natopljena. Činilo se kako je više krvi nego same krpe. "Vlak je programiran da vozi ravno do S-Whitehalla. Aktivirat ćemo protupožarni alarm i pobjeći kroz prvu stanicu koju nađemo."
Zamisao da se veća skupina ljudi kreće derutnim, neosvijetljenim sustavom tunela nije mi se činila pametnom. A ti su ljudi svi slabi, gladni i iscrpljeni, u situaciji kad se moramo kretati vrlo brzo. "Sigurno postoji stanica ispod Towera", rekla sam. "Sigurno se ne bi koristili istom za prijevoz vidovnjaka i zaposlenika Sciona."
"Malo mi je to predug marš na temelju obične slutnje", ubacila se Nadine u razgovor. "Osim toga, između Towera i Arhonta ima više kilometara."
"U Toweru drže vidovnjake. Ima i te kako logike da ispod njega postoji aktivna stanica."
"Ako se odlučimo za hipotezu da ima stajališta ispod Towera, moramo precizno odrediti gdje ćemo aktivirati alarm", rekao je Nick. "Dani, što ti misliš?"
"O čemu?"
"Kako možemo ustanoviti gdje smo?"
"Kao što sam već rekla, ovaj tunelski sistem nije mi poznat."
"Daj barem pretpostavku."
Za odgovor joj je trebalo dulje nego obično. Oko očiju je bila sva plava od modrica. "Možda su… stavili neke oznake po linijama, tako da se radnici ne izgube. Poput onih koje se mogu vidjeti u Scionovim tunelima. Pločice s oznakama udaljenosti do sljedeće stanice."
"Ali njih možemo vidjeti tek kad siđemo s vlaka."
"Upravo tako. A vlak možemo zaustaviti samo jednom."
"Riješite to između sebe", rekla sam. "Ja ću naći nešto što će uključiti protupožarni alarm."
Ostavila sam ih da raspravljaju o problemu i krenula prema susjednom vagonu. Jaxon je okrenuo glavu. Zaustavila sam se točno ispred njega.
"Jaxone, imaš li upaljač?"
"Nemam", odgovorio je.
"U redu."
Vlak je bio podijeljen kliznim vratima. Nisu se mogla zaključati niti su imala neprobojno staklo. Ako nas ovdje uhvate, nema nam spasa.
Mnoštvo lica zurilo je u mene. Preživjeli vidovnjaci stisnuli su se skupa. Ponadala sam se kako mi je možda promaklo da je Julian uspio upasti u vlak, ali mojem urotničkom drugu nije bilo ni traga ni glasa. Srce mi se stisnulo. Čak i ako bi on i njegova ekipa izvođača ostali živi do jutra, Nashira bi ih već u zoru sve skratila za glavu.
"Paige, kamo to idemo?" To se oglasila Lotte, jedna od izvođačica. Još je bila u kostimu za Dvjestogodišnjicu, povijesno događanje koje smo svojim bijegom sasvim pokvarili. "U London?"
"Tako je", odgovorila sam. "Čuj, morat ćemo ranije zaustavili vlak pa krenuti pješke prema prvom izlazu koji nađemo. Vlak ide ravno u Arhont."
Začuli su se preneraženi uzdasi, ljudi su se uznemireno pogledavali.
"To mi zvuči prilično opasno", rekao je Felix.
"To nam je jedina prilika. Je li itko od vas bio pri svijesti kad su nas ukrcavali na vlak za
Šeol I.?"
"Ja", rekao je neki augur.
"Dakle, postoji izlaz koji vodi u Tower?"
"Sasvim sigurno. Na stanicu su nas doveli ravno iz ćelija. Ali nećemo valjda onuda?"
"Ako ne pronađemo drugu stanicu, hoćemo."
Vagon je ispunio prigušeni žamor, a ja sam ih prebrojala. Ako ne računam sebe i svoju bandu, preživjelo ih je dvadeset i dvoje. Kako će opstati u stvarnom svijetu nakon što su godinama s njima postupali kao sa životinjama? Neki se citadele jedva i sjećaju, a njihove bande su ih sigurno zaboravile. Odagnala sam tu misao iz glave i kleknula pored Michaela, koji je sjedio sam, nekoliko sjedala dalje od ostalih. Dragi, dobroćudni Michael, jedino drugo ljudsko biće koje je Upravitelj ikada uzeo pod svoje.
"Michael?" dotaknula sam mu rame. Obrazi su mu bili podbuhli i vlažni. "Slušaj. Znam da sve ovo djeluje zastrašujuće, ali nisam te tek tako mogla ostaviti u Magdaleni."
Klimnuo je. Nije bio nijem, samo je jako pažljivo birao riječi.
"Nećeš se morati vratiti roditeljima, to ti obećavam. Pokušat ću ti naći neki smještaj, gdje možeš ostati." Okrenula sam glavu u stranu. "Ako ne stradamo."
Michael obriše lice rukavom.
"Imaš li Upraviteljev upaljač?" upitala sam ga tiho. Gurnuo je ruku u džep sive jakne i izvukao poznati pravokutni upaljač. Uzela sam ga. "Hvala."
Sama je sjedila i kiromantica Ivy. Ćelave glave i upalih obraza, djelovala je kao oličenje žrtve okrutnosti Refaima. Svom gospodaru Thubanu Sargasu služila je umjesto boksačke vreće.
Kršila je prste, čeljust joj je podrhtavala, sve mi je to govorilo da je ne treba na dugo ostavljati samu. Sjela sam joj sučelice i promatrala modrice koje su joj nabubrile pod kožom.
"Ivy?"
Jedva primjetno klimnula je glavom. Prljava žuta tunika visjela joj je s ramena.
"Znaš da te ne smijemo voditi u bolnicu", rekla samo joj, "ali bih rado bila sigurna da imaš kamo otići. Imaš li bandu koja bi se mogla za tebe pobrinuti?"
"Nemam bandu." Glas joj je bio promukao, posve hrapav. "Ja sam bila . . . uličarac u Camdenu. Ali tamo se ne mogu vratiti."
"Zašto?"
Odmahnula je glavom. Camden je bio naselje u kvartu II-4 koje se moglo pohvaliti najvećom zajednicom vidovnjaka, živahno trgovište izniklo oko dionice Grand Canala.
Spustila sam upaljač na osvijetljeni stol i spojila dlanove. Pod noktima mi se skorila prastara prljavština.
"Zar ovdje nemaš nikoga kome bi mogla vjerovati?" tiho sam je upitala. U tom trenutku sam joj više od svega htjela ponuditi nekakav smještaj, ali Jaxon ne bi trpio da mu neznanci upadaju u gajbu, tim gore što ni sama nisam imala namjeru tamo se vraćati. Nitko od ovih vidovnjaka ne bi dugo preživio na ulici.
Prste je zabila u ruku, stezala si je i milovala mišicu. Nakon dulje stanke, progovorila je: "Ima jedna osoba. Agatha. Radi u butiku na tržnici."
"Kako se zove butik?"
"Jednostavno, Agathin butik." Tanki curak krvi cijedio joj se iz donje usne. "Nismo se dugo vidjele, ali pobrinut će se ona za mene."
"U redu." Ustala sam. "Dat ću ti još jednog vidovnjaka kao pratnju."
Pogled upalih očiju uprla je nekamo u daljinu, kroz prozor vlaka. Od spoznaje da joj je
gospodar Refaim možda još živ, stisnuo mi se želudac. Vrata su se otvorila, ušlo je preostalih petero. Uzela sam upaljač i krenula prema njima. "To je Bijeli Vezač", šapnuo je glas. "Iz I-4." Jaxon je stajao na kraju i čvrsto stezao svoj zakrvavljeni štap. Njegova šutnja mi je išla na živce, ali nije bilo vremena za nadmudrivanje.
"Odakle ga Paige zna?" Drugi, preplašeni prigušeni glas. "Nije valjda da je ona—?"
"Spremni smo, Sanjaru", rekao je Nick.
Ime će samo potvrditi ono što su već sumnjali. Svom snagom sam se usredotočila na eter. Mnoštvo onirosfera natisnulo mi se svuda u dometu osjeta, kao da sam se našla usred pobješnjele košnice. Nalazili smo se točno ispod Londona.
"Ovdje ćemo." Dobacila sam upaljač Nicku. "Odluku o trenutku prepuštam tebi."
Podignuo ga je uvis prema oplati i palcem prebacio poklopac. Nekoliko sekundi kasnije bljesnuo je crveni protupožarni alarm.
"Opasnost", oglasila se Scarlett Burnish. "U zadnjem vagonu otkriven nastanak požara. Vrata se zaključavaju." Vrata su se zalupila i začulo se potmulo zujanje, a vlak je zakočio i zaustavio se. "Molimo vas da se pomaknete prema čelu vlaka i ostanete sjediti. Ekipa za održavanje na životu je poslana. Ne napuštajte vlak. Ne pokušavajte otvoriti vrata ili prozore. U slučaju da vam je potrebna dodatna ventilacija, molimo vas da se koristite pomičnim mehanizmom."
"Nećemo ih moći dugo zavaravati" ustvrdi Danica. "Čim softver detektira da nema dima, vlak će opet krenuti."
Na samom kraju vlaka nalazila se mala platforma s ogradom. Prekoračila sam je. "Dodaj mi bateriju", rekla sam Zekeu. Kad sam dobila svjetiljku, osvijetlila sam tračnice. "Ima dovoljno prostora da se može hodati uz prugu? Postoji li neki način da se tračnice isključe, Furijo?" Prirodno sam je oslovila imenom iz Organizacije. Konspirativni pristup nam je pomogao da u Scionu tako dugo opstanemo.
"Ne postoji", odgovori odlučno Danica. "Postoji samo velika mogućnost da se ovdje svi pogušimo."
"Super, hvala."
Jedno oko sam stalno držala na trećoj tračnici, pustila sam platformu i doskočila na pružni nasip. Zeke je počeo pomagati ostalima da siđu s vlaka.
Krenuli smo jedan iza drugog, u širokom luku smo zaobilazili tračnice i pragove. Moje prljave bijele čizmice škripale su po šljunku. Tunel je bio golem i hladan, činilo se da se proteže u nedogled, s dugim dionicama u potpunom mraku između sigurnosnih svjetala. Imali smo ukupno pet baterijskih svjetiljki, a jednoj je već baterija bila na izdisaju. U ušima mi je odzvanjalo vlastito disanje.
Ruke su mi se naježile. Dlanom sam neprestano pritiskala zid i pazila da ne napravim nijedan pogrešan korak. Nakon deset minuta tračnice su se iznenada zatresle, pa smo se svi prilijepili uza zid. Prazni vlak kojim smo se dovezli iz zatvora protutnjao je pored nas na putu u Arhont, u mutnom obrisu metala i svjetala.
Kad smo stigli do skretnice, gdje je sjala jedna jedina zelena svjetiljka, noge su mi klecale od umora.
"Furijo", zazvala sam je, "znaš li što o ovome?"
"To znači da je pruga pred nama čista, a vlak je programiran da skrene na drugom skretanju udesno", odgovorila je Danica.
Lijevo je bilo blokirano. "Da mi onda krenemo prvim?"
"Nekog izbora baš i nemamo."
Iza zavoja, tunel se proširio. Potrčali smo. Nick je nosio Ivy, koja je bila tako slaba da je bilo čudo što je uopće uspjela stići do vlaka.
Sljedeći prolaz bio je osvijetljen bijelim svjetlima. Na pragovima je stajala prljava ploča na kojoj je pisalo WESTMINSTER, 2500 m. Pred nama se rastvorio prvi tunel, u potpunom mraku, s pločicom TOWER, 800 m. Stavila sam prst na usta. Ako nas na peronu
Westminstera čeka policijski vod, dosad su sigurno vidjeli da im je stigao prazan vlak. Možda su već krenuli po tunelima.
Između tračnica je šmugnuo mršavi smeđi štakor. Michael je ustuknuo, a Nadine osvijetlila put kojim je otišao. "Pitam se čime se hrane."
To smo, naravno, otkrili. Dok smo hodali, štakora je bilo sve više, a iz tunela je dopirao zvuk glodanja koji je stvaralo mnoštvo zubi. Zekeu je ruka zadrhtala kad je baterijom osvijetlio leš, čije su posljednje ostatke mesa još jeli štakori. Bio je odjeven u bijedne prnje harlića, jasno se vidio prsni koš koji mu je vlak više puta smrvio.
"Ruka mu je na trećoj šini", rekao je Nick. "Jadnik sigurno nije imao ni bateriju."
Jedan vidovnjak odmahnuo je glavom. "Kako bi sam mogao tako daleko stići?"
Netko je tiho zajecao. Tako mu je malo nedostajalo do kuće, tom harliću koji je pobjegao iz zatvora.
Baterije su napokon osvijetlile peron. Prekoračila sam prugu i rukama se povukla gore, mišići su mi vibrirali dok sam svjetiljku dizala do visine očiju. Snop svjetla jedva se probijao kroz mrkli mrak, u kojem je otkrio bijele kamene zidove, pokretnu higijensku prskalicu i skladišni prostor pun nosila na sklapanje: sve identično prijamnoj stanici na drugom kraju. Od smrada ugljikovog peroksida zasuzile su mi oči.
Pa zar misle da smo mi to kužni, ili što već? Jesu li peroksidom čistili ruke nakon što bi nas pobacali u vlak, u strahu da bi se nekako od nas mogli zaraziti vidovitošću? Mogla sam se lako zamisliti kako ležim tu privezana na nosila, mučena fantazmagorijom, dok liječnici u bijelim kutama sa mnom postupaju krajnje nepažljivo.
Čuvara nigdje na vidiku. Šarali smo baterijama uokolo, pretražili svaki pedalj. Na zid je bio pričvršćen golemi znak: crveni dijamant koji je na pola presijecala plava traka, a ime stanice bilo je ispisano velikim bijelim slovima.

LONDONSKI TOWER

I bez karte sam dobro znala kako Tower nije redovna postaja Podzemne željeznice.
Ispod znaka nalazila se mala pločica. Nagnula sam se bliže i otpuhnula prašinu s
ugraviranih slova. Pisalo je LINIJA PENTAD. Karta je pokazivala gdje se nalazi pet tajnih stanica ispod citadele. Iz sićušnih redova teksta doznala sam da su sagrađene dok se gradila Željeznica metropole, kako se nekad zvala Londonska podzemna željeznica.
Nick je stao pored mene. "Kako smo mogli dopustiti da nam se ovo dogodi?" promrmljao je.
"Naše godinama drže u Toweru prije nego ih pošalju ovamo."
Blago mi je stisnuo rame. "Sjećaš li se dana kad su te doveli ovamo?"


Nema komentara:

Objavi komentar