četvrtak, 14. travnja 2016.

Tony Parsons TORBA ZA UBOJSTVO

Tony Parsons
TORBA ZA UBOJSTVO
S engleskog prevela Mihaela Velina

PROLOG
1988.

Završivši s njom, ostavili su je potrbuške na madracu, kao da je već mrtva.
Čopor dječaka u podrumskoj prostoriji, dječaka snage muškaraca i okrutnosti djece. Uzeli su što su htjeli i sad, kao da više ništa nije ostalo.
Njihovi glasovi nisu joj se više unosili u lice, cerili se nad njom, prodirali joj u uši. Sad su dopirali iz smjera duga stola za blagovanje, za kojim su pušili i smijali se i međusobno si čestitali na učinjenome.
Gdje joj je majica? Kad bi samo mogla do svoje majice. Nekako je uspjela smoći snage da je dohvati i navuče pa se otkotrljala s madraca. Ne bi trebala ostati ovdje. Počela je puzati prema podrumskim stubama.
Glasovi za stolom utihnuli su. Lula, pomislila je. Lula ih je usporila, uspavala i zaglupila. Blažena lula.
U ustima joj je bilo krvi, a lice ju je boljelo. Sve ju je boljelo. Krv iz nosa slijevala se u grlo, izazivajući mučninu.
Zastala je, zatomila nagon na povraćanje pa nastavila dalje.
Mišići u nogama bili su joj kao betonski blokovi bola. Ništa nije radilo kako treba. A imala je osjećaj da nikad više i neće.
Sve je bilo uništeno.
Najradije bi zaplakala od jada. Ali ugrizla se za usnu, stisnula zube i nastavila se primicati vratima, centimetar po centimetar, ne osjećajući više razderanu kožu na laktovima i koljenima dok se vukla preko podrumskoga poda, svakim je pokretom nanovo derući.
U ovoj je prostoriji bilo čisto zlo.
Ali njoj nije bilo suđeno da umre večeras.
Ne u ovoj prostoriji.
Isprva je mislila da ju nisu primijetili. Zbog lule. Zbog toga što ih je usporila i zaglupila. Blagoslovljena lula. A onda je zastala u podnožju stuba da se malo odmori i začula njihov smijeh.
Kad se osvrnula, vidjela je da je svi gledaju, da su je cijelo vrijeme gledali.
Neki od njih podrugljivo su zapljeskali.
Potom je onaj najgori, onaj debeli koji joj je sve vrijeme bio nešto govorio i vrijeđao je, onaj koji je uživao kad god bi jauknula od bola, koji je na njoj ostavio tragove zubi i noktiju – najgori gad u toj gomili odvratnih gadova – široko zijevnuo, otkrivajući usta puna skupih ortodontskih zahvata, i rekao: “Čovječe, ne možemo je samo pustiti da ode.”
Duboko je udahnula i položila dlanove na najdonju stubu.
Nešto joj nije bilo u redu s disanjem zbog nosa.
Na nadlanicu joj je kapnula žarko crvena kap krvi.
Prešla je prstima preko gornje usne i s velikom se mukom s koljena osovila na noge pa se naslonila na zid, sklopivši oči, žudeći za snom.
Razbudio ju je bol.
I strah.
I dječakova nazočnost.
Tik pokraj nje, s opakim izrazom na licu koji je odavao da ga sve to zabavlja, stajao je jedan od njih. Onaj koji joj se prvi bio obratio, onaj što ju je zaustavio osmijehom, pretvarajući se da je dobar, onaj koji ju je doveo ovamo.
Sad joj je zagrabio šaku kose i povukao joj glavu u stranu. Okrenuvši se, pojačao je stisak i počeo je vući od stuba natrag u prostoriju, tu podzemnu prostoriju u kojoj joj nije bilo suđeno umrijeti.
Nesvjesno, bez razmišljanja, ruke su joj poletjele prema njegovu licu i svom mu je snagom palcima pritisnula očne jabučice.
Gurajući duboko, dublje.
Sad je na njega red, neka njega boli.
Prokleti gadovi. Prokleti gadovi, svi redom.
Stajali su blizu jedno drugome, kao zarobljeni u intimnoj pozi plesnih partnera, njegova ruka još u njezinoj kosi, dok je ona posljednjim atomima snage upirala u podrugljive plave oči. Izranjavanim i sad opet bolnim prstima slomljenih noktiju, nespretno tražeći uporište u njegovoj gustoj crnoj kosi, grabeći mu uši, osjećajući kako joj klize iz zahvata, opet ih našavši, gurala je palce dublje. A onda je zateturao unatrag i bolno zavikao, zamahnuvši prema njoj i promašivši. Lijeva ruka joj je izgubila uporište ali njezin je desni palac još bio na mjestu, još pritisnut o njegovo lijevo oko, i u tih nekoliko presudnih sekundi, dok ju je pokušavao odgurnuti, osjetila je kako oko iznenada popušta uz tih, vlažan zvuk i upada dublje u lubanju.
Vrisnuo je.
Njegov je vrisak ispunio podrum, njezinu glavu, cijelu noć. Svi za stolom bili su na nogama, ali paralizirani vriskom dječaka koji je upravo ostao bez oka.
A onda je potrčala.
O, kako je potrčala.
Poletjela uza stube.
Vrata su bila zaključana iznutra, ali ključ je još bio u bravi – hvala Bogu – drhtavo ga je okrenula praćena povicima iza leđa i iznenada je bila vani na zraku, otkrivši, zatečena, da je noć već na izmaku.
Koliko su je dugo držali unutra?
U daljini, s druge strane igrališta za ragbi čiji su veliki, bijeli golovi oblika slova H izvirivali iz pokrova izmaglice, vidjela se cesta.
Potrčala je preko igrališta, magla joj je vlažila lice, a bosa su joj se stopala klizala na travi vlažnoj od rose, dok su se iza nje mračno i bezvremenski uzdizale prekrasne zgrade čuvene stare škole.
Trčala je ne osvrćući se, očekujući da će svakog trena začuti njihove glasove, čekajući da je čopor sustigne i rastrga.
Ali nisu došli.
Na drugom kraju iza igrališta stajala je kamena kućica, neočekivana otprilike kao šumareva kuća u bajci, ali nije se vidjelo nikakvo svjetlo pa nije ni pokušala trčati prema njoj. Radije se zaputila prema cesti. Uspije li doći do ceste, neće umrijeti noćas.
Na pola puta do ceste zastala je, naslonila se na vratnicu gôla i usudila se pogledati preko ramena. Nisu je slijedili.
Kad ju je nešto okrznulo po boku sjetila se da su joj u jednom trenutku stavili pseću ogrlicu s povodcem. Strgnula ju je sa sebe i odbacila.
Uz cestu, zaustavio se automobil s upaljenim prednjim svjetlima i uključenim motorom.
Netko ju je primijetio.
Zateturala je prema automobilu, mašući, dozivajući, dovikujući vozaču pričekajte, molim-vas-ne-idite-ne-odlazite pa potrčala uz žičanu ogradu u potrazi za otvorom kroz koji bi se mogla provući, a pod stopalima joj više nije bila vlažna trava igrališta, nego asfalt; provukla se kroz rupu na ogradi na grubo asfaltiranu cestu, vičući o-molim-vas-ne-idite… a onda su se otvorila vrata suvozača i izišao je onaj debeli, onaj najgori, ali sad mu se lice nije smijalo, nego je bilo izobličeno ubilačkim gnjevom, i u tom je trenutku prvi put bila potpuno sigurna da će te večeri umrijeti.
I ostali su izlazili iz auta.
Debeljko je otvorio prtljažnik, a crna ju je praznina čekala kao otvorena raka.
Dijelom uma registrirala je da na stražnjem sjedalu auta netko vrišti, nešto o oku.
Onaj kojega je ozlijedila. Onaj kojega je oslijepila.
Požalila je što ih sve nije ozlijedila. Voljela bi da ih je sve oslijepila. Zavrijedili su.
Ali bilo je prekasno. Bila je gotova. Tijelo joj je preplavila slabost i umor, bila je shrvana. Pobijedili su.
Bijesne ruke na njoj, dodiruju je, cijede posljednje kapi snage iz nje, a onda je odižu s tla i guraju je u prtljažnik.
Zalupili su poklopac za njom i našla se zarobljena u tami, dok je auto polako vozio natrag u veličanstvenu staru školu, gdje će ona umrijeti na madracu u podrumu gdje joj nikad nije bilo suđeno umrijeti.
U posljednjim je trenucima u mislima vidjela obitelj koja nju nikad više neće vidjeti i – iza njih, kao letimičan pogled na put kojim nikad neće poći – vrlo jasnu sliku muža kojega nikad neće upoznati, djece koja se nikad neće roditi i života punog ljubavi koji joj je bio oduzet.
Dok joj je duša napuštala tijelo, njezin je posljednji dah bio nijemi vrisak gnjeva i tuge za svim što su joj ukrali te noći kad je umrla.



Nema komentara:

Objavi komentar