četvrtak, 14. travnja 2016.

Andrea Camilleri PAUKOVA STRPLJIVOST

Andrea Camilleri
Paukova strpljivost                                                           
S talijanskog preveo Juraj Gracin

Jedan
   Naglo se probudio, preznojen, teško dišući. Nekoliko sekunda nije mogao razabrati gdje se nalazi, potom ga je tiho i pravilno disanje Livije ispružene pored njega vratilo u smirujuće dimenzije. Bio je u svojoj spavaćoj sobi u Marinelli. Iz sna ga je trgnula oštra bol u lijevome ramenu. Nije imao potrebu pogledati sat na ormariću da bi vidio da su tri i pô noću, zapravo točno tri dvadeset sedam minuta i četrdeset sekunda. To mu se događalo već dvadeset dana, toliko je bilo prošlo od one noći kada je Jamil Zarzis, trgovac djecom ekstrakomunitaraca, u nj pucao ranivši ga te je on reagirao tako da ga je ustrijelio, dvadeset dana, i kao da je baš u tom trenutku vrijeme stalo. Tak učinio je kotačić na zupčaniku u onom dijelu njegove glave gdje se mjeri protjecanje sati i dana, tak. I otad ako spava, budi se, ako je pak budan, pred njim je nezamjetljiv zaustavljeni prizor stvari koje ga okružuju. Jako je dobro znao da mu u času munjevita dvoboja ni na kraj pameti nije bilo pogledati na sat, no ipak, a toga se jako dobro sjeća, u času kad mu se metak koji je Jamil Zarzis ispalio zario u meso, neki glas u njemu, impersonalan, ženski glas, metalan poput onih koji se čuju na kolodvorima i u trgovačkim centrima, rekao je: „tri sata, dvadeset sedam minuta i četrdeset sekunda“.
*
   „Vi ste bili s komesarom?“
   „Jesam, doktore.“
   „Zovete se?“
   „Fazio, doktore.“
   „Kada se dogodilo ranjavanje?“
   „Koliko ja znam, gospodine, sukob je bio oko tri i pô. Dakle, prije malo više od pola sata. Doktore…“
   „Da?“
   „Je li teško?“
   Ležao je nepomičan, zatvorenih očiju, i stoga su svi bili uvjereni da nije bio pri svijesti te su mogli otvoreno razgovarati. Međutim, on je čuo i razumio sve, bio je istodobno i  začuđen i svjestan, samo što nije imao volju otvoriti usta i odgovarati na doktorova pitanja. Injekcije protiv bolova djelovale su na cijelo tijelo.
   „Ma nemojte govoriti gluposti! Morat ćemo samo izvaditi metak koji je ostao unutra.“
   „O, Marijo!“
   „Dajte, nemojte se uzbuđivati! Radi se o sitnici. Uostalom, ne vjerujem baš da mu je pričinio mnogo štete; ruka će se, uz nešto rekreacijskih vježbi, posve oporaviti. Oprostite, ali zašto ste toliko zabrinuti?“
   „Vidite, doktore, komesar je prije nekoliko dana sam pošao izvidjeti…“
*
   Čak i sada, kao i onda, oči drži zatvorene. Ali ne čuje više riječi, pokrivene su bukom udaranja valova o obalu. Puše, žaluzine se tresu pod udarima vjetra, kao da se jadaju. Sva sreća da je još na oporavku pa može ostati u krevetu koliko ga je volja. Na tu pomisao odahnu i odluči malko otvoriti oči.
*
   Zašto ne čuje više Fazija koji je govorio? Vidi da su dvojica kraj prozora. Fazio govori a liječnik u bijelom ogrtaču sluša vrlo ozbiljan. I odjednom spozna da i ne mora čuti da bi razabrao to što Fazio govori doktoru. Njegov prijatelj Fazio, njegov čovjek od povjerenja, izdavao ga je poput Jude, očito je da doktoru priča o tomu kako je bio ostao bez snage na plaži nakon one jake boli u grudima koja ga je potrefila u moru… I zamisli ti sad liječnike kad čuju tu lijepu novost! Prije negoli mu izvade prokleto zrno, podvrgnut će ga pomnom pregledu, pregledat će ga iznutra i izvana, sjeckat će ga, skinut će mu komad po komad kože da vide što je ispod…
*
   Njegova spavaća soba je kao i uvijek. Ne, nije istina. Drugačija je, premda uvijek ista. Drugačija jer na ormariću su Livijine stvari, torbica, ukosnice, dvije bočice. A na stolici, koja se nalazi na suprotnoj strani, košuljica i suknja. Premda ne vidi, znade da je negdje blizu postelje par ružičastih papuča. Ganuo se. Raznježio se, rastopio se od miline. Od prije dvadeset dana tomu ne uspijeva odoljeti. Dovoljno je malo pa da ga iz potaje dovede do ruba ganutosti. A ove se svoje emocionalne slabosti stidi, njome se sukobljava, primoran je razrađivati složene mjere zaštite kako je drugi ne bi primijetili. Ali Liviju nije uspio zavarati. Ona je odlučila pomoći mu, poduprijeti ga sa stanovitom strogošću, ne želi mu pružiti izliku k popuštanju. No sve je to uzaludno jer ga čak i ovo ljubazno Livijino držanje vodi do mješavine ganutosti i zadovoljstva. Jer je zadovoljan da je Livia žrtvovala sav svoj dopust da bi se skrbila o njemu. A znade i to da je i kuća u Marinelli zadovoljna što je Livia tu. Njegova spavaća soba, gledajući je pri sunčevu svjetlu, otkako je ona tu, kao da je obnovila boju, kao da su zidovi iznova obijeljeni. Budući da ga nitko ne gleda, briše si suzu krajičkom plahte.
*
   Sve je bijelo, a u toj bjelini samo smeđe (Nekoć ružičasto? Prije koliko vjekova?) njegove gole kože. Bijela je sala gdje mu rade elektrokardiogram. Liječnik gleda dugu papirnatu traku, sumnjičavo trese glavom. Montalbano, uplašen, zamišlja da je ono što doktor gleda posve jednako vrpci koju je pokazivao seizmograf tijekom potresa u Messini 1908. Zgodilo mu se bilo da ju je vidio u nekom povijesnom časopisu: nekakva očajna i besmislena zbrka, kao da ga je bilježila neka od straha izbezumljena ruka.
   „Otkrili su me!“ misli. „Dosjetili su se da moje srce radi na izmjeničnu struju, isprekidano, te da sam imao najmanje tri infarkta!“
   Potom u sobu uđe neki drugi liječnik, i on u bijelom ogrtaču. Gleda traku, gleda Montalbana, gleda kolegu.
  „Ponovimo“, kaže.
   Vjerojatno ne vjeruju svojim očima, nije im jasno kako je čovjek s takvim elektrokardiogramom još uvijek u bolničkom krevetu a ne na mramornome stolu u mrtvačnici. Gledaju novu traku, ovaj put glavom do glave.
   „Napravimo mu teleradiografiju“, odlučuju, više zbunjeni negoli uvjereni.
   Montalbano bi imao volju da im kaže, kad je tomu već tako, da nema smisla da mu izvade zrno. Neka ga puste da umre u miru. Međutim, k vragu, nije se sjetio napisati oporuku. Kuća u Marinelli, na primjer, sigurno mora pripasti Liviji bez da neki rođak četvrtog koljena to zaniječe.


Nema komentara:

Objavi komentar