ponedjeljak, 25. travnja 2016.

Cecelia Ahern: SAKUPLJAČ PIKULA

Cecelia Ahern: SAKUPLJAČ PIKULA
S engleskog prevela Petra Mrduljaš

2

Pravila na bazenu

Nema trčanja

Diši.
Katkad se moram podsjetiti na disanje. Čovjek bi pomislio da je to urođeni nagon, ali ne, ja udahnem i zaboravim izdahnuti dok mi se tijelo ne ukoči i napne, srce mi snažno tuče, a prsa se stežu dok se zabrinuta glava pita što nije u redu.
Razumijem teoriju disanja. Zrak koji udahneš kroz nos trebao bi ti se spustiti sve do trbuha, do ošita. Diši opušteno. Diši ritmično. Diši nečujno. To činimo od rođenja i nitko nas tome ne treba poučiti. No, mene je trebalo poučiti. Dok vozim, kupujem, radim, uhvatim se kako zadržavam dah, napeta, nemirna, čekajući da se dogodi - ne znam što. Ali što god to bilo, nikada se ne dogodi. Smiješno je što na suhome nisam dorasla tom jednostavnom zadatku kada moj posao traži da u njemu briljiram. Ja sam spasilac. Plivanje mi je lako, prirodno, ne predstavlja mi izazov, nego pruža osjećaj slobode. U plivanju, tajming je najvažniji. Na suhom udahneš i izdahneš, jedan na jedan, a ja pod vodom postižem omjer od tri naprama jedan, jer udahnem jednom na svaka tri zamaha. Lako. Bez razmišljanja.

Morala sam naučiti disati izvan vode dok sam nosila svoje prvo dijete. Rekli su mi da je to nužno za porod i pokazalo se da je doista tako. Porod je prirodan kao i disanje pa su neodvojivi jedno od drugoga, ali meni disanje nikada nije bilo prirodno. Izvan vode samo želim zadržavati dah. No dijete ne možeš roditi zadržavajući dah. Vjerujte mi, pokušala sam. Znajući da je voda moj element, muž me nagovarao na porod u vodi. Zvuči razumno smjestiti me u moje prirodno stanište, kod kuće, u vodu, samo što nema ništa prirodno u sjedenju u velikoj kadi u vlastitoj dnevnoj sobi, a i ne bih ja doživjela svijet iz vodene perspektive, nego beba. Drage bih se voljela mijenjala za mjesta. Prvi porod završio je trkom u bolnicu, hitnim carskim rezom, kako su se rodile i dvije sljedeće bebe, premda ne po hitnom postupku. Očito vodeno stvorenje, koje od pete godine najradije boravi u vodi, nije u stanju izvesti ni taj drugi prirodni čin.

Ja sam spasilac u staračkome domu. To je vrlo ekskluzivan starački dom, kao hotel s četiri zvjezdice i dvadesetčetverosatnom skrbi. Radim ondje sedam godina s prekidima za porodiljne dopuste. Dežuram na spasilačkoj stolici pet dana u tjednu od devet ujutro do dva poslijepodne, gledajući kako svakoga sata troje ljudi pliva s jednog kraja bazena na drugi. To je neprekinuta struja jednoličnosti i mira. Nikada se ništa ne događa. Tijela izlaze iz svlačionica kao hodajuće ilustracije protoka vremena: ovješena koža, sise, guze i bedra, neki suhi i ljuskavi od šećerne bolesti, a drugi od bolesti bubrega ili jetara. Oni koji su dugo vezani uz krevet ili stolicu, nose vidno bolne zaležajne rane dok drugi nose smeđe staračke pjege kao tragove proživljenih godina. Svakoga dana na koži nastaju i mijenjaju se kojekakve izrasline. Ja ih sve vidim, u potpunosti shvaćajući da i to čeka moje tijelo nakon tri djeteta. One koji rade s terapeutom u vodi jedan na jedan samo nadgledam jednim okom. Valjda za slučaj da se utopi terapeut.

U sedam godina gotovo nijednom nisam morala skočiti u vodu. Bazen je miran, spor, nimalo nalik na lokalni bazen na koji subotom vodim svoje dečke, odakle odlaziš s glavoboljom od vike koja odjekuje s pretrpanih grupnih treninga.
Zatomim zijevanje gledajući prvu plivačicu u rano jutro. Mary Kelly pliva kao pijeskar svojim omiljenim stilom: prsnim. Polagana i glasna, visoka metar i pol i teška 150 kila, odgurne vodu kao da želi isprazniti bazen pa pokuša ploviti dalje. Taj manevar uspijeva joj a da nijednom ne zagnjuri lice i cijelo vrijeme puše kao da pliva na temperaturi ispod ništice. Znam da će uskoro stići gospodin Daly, a za njim gospodin Kennedy, poznat kao kralj tehnike delfina, koji si umišlja da je stručnjak, zatim sestre Eliza i Audrey Jones, koje dvadeset minuta džogiraju s jedne strane plićaka na drugu. Neplivač Tony Dornan grčevito će stezati dasku za plivanje kao da je posljednji čamac za spašavanje i držati se plitke strane, stuba, ruba. Igram se naočalama za plivanje, rastvaram kopču, podsjećam se da treba disati, nastojim odagnati stezanje u prsima koje popušta tek kad se sjetim izdahnuti.

Iz svlačionice izađe gospodin Daly i točno u 9 i 15 stane na pločice. Nosi sportske kupaće gaćice, i to izdajničke, svijetloplave boje, koja otkriva svaki detalj kada je mokra. Koža oko očiju, obraza i vilice mu je ovješena. Koža mu je tako providna da se nazire gotovo svaka žilica u tijelu i sigurna sam kako mu i od najmanjeg udarca nastane masnica. Tužno me pogleda i namjesti plivače naočale na lice. Tromim korakom prođe mimo mene bez pozdrava, ignorirajući me kao svaki dan, držeći se za metalnu ogradu kao da bi se svakoga trena mogao otklizati po kliskim pločicama koje Mary Kelly moči svakim zamahom. Zamišljam kako mu kosti pucaju na pločicama pod kožom tankom poput papira, pucketavom kao u pečenog pileta.

Jednim okom pratim njega, a drugim Mary, koja uz svaki zamah glasno stenje kao Marija Šarapova. Gospodin Daly priđe stubama, primi se za ogradu i polako se spusti u vodu. Nosnice mu se rašire kada ga oplahne hladnoća. U vodi se osvrne da provjeri gledam li ga. Kada ga gledam, dugo pluta na leđima kao uginula zlatna ribica. Kada ga ne gledam, kao danas, uroni glavom i tijelom pod vodu, stežući rub bazena da se zadrži ondje i tako dugo ostane. Vidim ga, jasno kao dan, kako gotovo kleči u plitkome dijelu bazena, nastojeći se utopiti. To se događa svakodnevno.
- Sabrina - opomene me nadzornik Eric iz ureda iza mene.
- Vidim ga.
Spustim se stubama do gospodina Dalyja. Posegnem u vodu pa ga primim pod pazuha i izvučem. Tako je lagan da lako izađe, loveći dah, očiju izbezumljenih iza naočala, s velikim, zelenim balonom od šmrklji pod desnom nosnicom. Podigne naočale na glavu pa izlije iz njih vodu, gunđajući, režeći, dok mu se tijelo trese od gnjeva zato što sam mu opet osujetila pogani plan. Lice mu je ljubičasto, a prsa mu se snažno nadimaju dok dolaze do daha. Podsjeća me na mojeg trogodišnjaka koji se uvijek skriva na istome mjestu i naljuti se kada ga pronađem. Bez riječi vratim se na svoju stolicu dok mi japanke prskaju listove hladnom vodom. To se događa svaki dan. To je jedino što se događa.
- Nisi se baš žurila - primijeti Eric.
Stvarno? Možda mi je trebala sekunda više nego obično. - Nisam mu htjela pokvariti zabavu.
Eric se nehotice nasmiješi i odmahne glavom da pokaže kako to ne odobrava. Prije negoli se zaposlio ovdje sa mnom kada se starački dom tek otvorio, Eric je radio kao spasilac u Miamiju, kao Mitch Bucbannon iz Spasilačke službe. Majka ga je na samrti dozvala natrag u Irsku i, preživjevši, natjerala ga da ostane. Šali se da će ga majka nadživjeti, premda vidim u njemu bojazan da bi se to moglo obistiniti. Mislim da čeka njezinu smrt kako bi mogao početi živjeti, a sada kada mu se bliži pedeseta, strahuje da to neće dočekati. Mislim da se nosi s ovom samonametnutom stankom u životu praveći se da je još u Miamiju. Premda robuje vlastitim iluzijama, katkad mu zavidim na sposobnosti da si umisli kako je na nekom egzotičnijem mjestu. Mislim da hoda naokolo uz zvuke južnoameričkih zvečki u glavi. I to ga čini jednom od najsretnijih osoba koje znam. Kosa mu je narančasta od sredstva za posvjetljivanje, a put slične nijanse. Ne ide na tradicionalne „spojeve“ tijekom godine, čuvajući se za siječanj, kada nestane na Tajland. Vraća se zviždučući s golemim osmijehom na licu. Ne želim znati što radi ondje, ali znam da se nada kako će mu nakon majčine smrti svaki dan biti kao na Tajlandu. Drag mi je i smatram ga prijateljem. Budući da pet dana u tjednu provodimo ovdje, ispričala sam mu više no sebi samoj.

- Nije ti čudno što jedina osoba koju svakodnevno spašavam ne želi živjeti? Ne osjećaš li se zbog toga posve suvišno?
- Zbog mnogo čega se osjećam suvišno, ali zbog ovoga ne. - Sagne se da podigne grudu sijede dlake nalik na krepanog štakora koja je začepila odvod, pa je zadrži u ruci i protrese, naizgled ne dijeleći moje gađenje. - Ti  se tako osjećaš?
Da. Premda ne bih trebala. Ne bi mi trebalo biti važno što čovjek čiji život spašavam ne želi biti spašen, ta zar nije smisao u spašavanju? No, Ericu ništa ne odgovorim. On mi je nadzornik, a ne psihoterapeut, pa ne bih trebala dovoditi u pitanje spašavanje ljudskih života dok god radim kao spasilac. On možda u glavi živi u nekom drugom svijetu, ali nije glup.
- Zašto ne odeš na kavu? - predloži i pruži mi moju šalicu za kavu, drugom rukom još držeći kuglu stidnih dlačica u obliku utopljena štakora.
Jako volim svoj posao, ali u zadnje vrijeme spopali su me crvi u guzici. Ne znam zašto i ne znam što točno očekujem od života niti čemu se nadam. Nemam posebne snove ni ciljeve. Željela sam se udati i to sam učinila. Željela sam djecu i imam je. Želim biti spasilac i to sam postala. Ali zar izraz „crvi u guzici“ ne znači upravo to? Umišljanje da imaš crve kada ih nemaš.
- Eric, što znači imati crve u guzici?
- Ovaj. Biti nespokojan, mislim, nemiran.
- A ima li kakve veze s crvima?
Namršti se.
- Mislim da je to ono kada pomisliš da imaš crve u guzici i počneš raditi ovo. - Počne migoljiti. - Ali zapravo crva nema. - Kucne se po usni. - Znaš što? Nemam pojma. Je li važno?
Porazmislim. To bi moglo značiti kako mislim da nešto nije u redu s mojim životom i doista nije ili da nešto nije u redu sa mnom. No, možda je  to samo dojam i zapravo je sve u redu. To bi bilo najpoželjnije rješenje.
Što nije u redu, Sabrina? Aidan me to često pita u zadnje vrijeme. Baš kao što ljude stalno ispitkuje jesu li ljuti dok se naposljetku ne naljute.
Ništa, sve je u redu. Ali je li to baš istina? Ili doista nije ništa, a sve je ništa? Je li u tome problem? Sve je ništa? Izbjegavajući Ericov pogled usredotočim se na čitanje pravila na bazenu, koja me toliko naljute da svrnem pogled. Evo opet, ti crvi u guzici.
- Mogu provjeriti - kaže pozorno me motreći.
Da izbjegnem njegov pogled, natočim si na hodniku kavu iz aparata i razmislim o našem razgovoru, o svojem životu. Popivši kavu i ne zaključivši ništa, krenem natrag na bazen, gdje me na hodniku zamalo pregaze bolnička nosila koja munjevito guraju dva bolničara, a na njima leži Mary Kelly s maskom za kisik na licu i kvrgavim nogama išaranim plavim venama nalik na sir.
Dok se guraju mimo mene, čujem se kako uzvikujem: - Ne vjerujem!
Vratim se u mali spasilački ured, gdje Eric sjedi u potpunom šoku, posve mokre trenirke od poliestera i umjetno posvijetljene narančaste kose slijepljene od vode u bazenu. 
- Koji se vrag dogodio?
- Mislim da je imala... mislim, ne znam, ali valjda srčani udar. Isuse. - Sa šiljatog narančastog nosa kapa mu voda.
- Ali nije me bilo samo pet minuta.
- Znam, dogodilo se to čim si izašla. Pritisnuo sam alarm, izvukao je, dao joj usta na usta, i stigli su u trenu. Brzo su reagirali. Pustio sam da uđu na protupožarni izlaz.
Progutam knedlu, obuzeta zavišću. - Dao si joj umjetno disanje?
- Da. Nije disala. Ali onda je prodisala. Iskašljala je brdo vode.
Pogledala sam na sat. - Nisam izbivala ni pet minuta.
On slegne ramenima, još ošamućen.
Pogledam bazen, pogledam sat. Gospodin Daly sjedi na rubu bazena, sa zavišću gledajući sablast nosila koja su onuda prošla. Prošle su četiri i pol minute.
- Morao si skočiti? Izvući je? Dati joj umjetno disanje?
- Aha. Aha. Gle, nemoj se kriviti, Sabrina, ne bi stigla do nje brže nego ja.
- Morao si pritisnuti alarm?
Smeteno me pogleda.

Ja nikada nisam morala pritisnuti alarm. Nikada. Čak ni na vježbama. A Eric je za to dobio priliku. Osjetila sam kako na površinu kipte zavist i srdžba, što je vrlo neobičan osjećaj. To mi se događa kod kuće − srdita majka koju su razdražili njezini dečki mnogo je puta izgubila živce − ali nikada u javnosti. U javnosti takve osjećaje potiskujem, a pogotovo na poslu, pred nadzornikom. Odmjereno sam i razumno ljudsko biće. Ljudi kao što sam ja ne gube živce u javnosti. Ali tada ne potisnem srdžbu. Dopustim da ispliva nadomak površine. Bilo bi osvježavajući dopustiti si takav odušak da nisam tako iskreno ojađena i tako duboko razdražena.
Da bolje dočaram kako se osjećam: ovdje radim sedam godina. To je dvije tisuće tristo deset dana. Jedanaest tisuća petsto pedeset sati. Manje devet mjeseci, šest mjeseci i tri mjeseca porodiljnoga dopusta. Sve to vrijeme sjedila sam na stolici i gledala, često, prazan bazen. Ništa od umjetnog disanja, ništa od dramatičnih skokova u vodu. Nijedan. Ne računam gospodina Dalyja. Ne računam pomoć pri grčevima u nogama ili stopalima. Ništa. Sjedim na stolici, katkad stojim, i gledam golem sat koji kucka i popis pravila na bazenu. Nema trčanja, nema skakanja, nema ronjenja, nema guranja, nema vikanja, nema ničega... sve je u toj prostoriji zabranjeno, sve je negativno, gotovo kao da mi se ruga. Nema spašavanja života. Uvijek sam pozorna, tako su me uvježbali, ali ništa se ne događa. Baš u sekundi kada odem na neplaniranu kavu, propustim moguć srčani udar, zamalo izbjegnuto utapanje i pritiskanje alarma.
- Nije fer - kažem.
- Hajde, Sabrina, uskočila si brzinom munje kada je Eliza stala na komad stakla.
- Nije bilo staklo. Pukla joj je varikozna vena.
- No dobro. Odmah si joj priskočila upomoć.
Uvijek se mučim izvan vode, ondje ne mogu disati. Uvijek se izvan vode osjećam kao da se utapam.
Svom snagom zavitlam šalicu za kavu u zid.


Nema komentara:

Objavi komentar