BENJAMIN BLACK: CRNOOKA PLAVUŠA

BENJAMIN BLACK: CRNOOKA PLAVUŠA
S engleskog prevela Petra Mrduljaš


Bio je to jedan od onih ljetnih utoraka poslijepodne kada se pitaš je li se Zemlja prestala okretati. Telefon na mom radnom stolu držao se kao da zna da ga motre. Ulicom ispod prašnjava prozora mojega ureda kapali su automobili a malobrojni dobri ljudi našega lijepoga grada besciljno su šetali nogostupom, uglavnom muškarci sa šeširima. Promatrao sam ženu na uglu Cahuenge i Hollywooda kako čeka zeleno na semaforu. Duge noge, uski bež sako s umetnutim jastučićima na ramenima i uska mornarskoplava suknja do koljena. I ona je nosila šešir, ali tako malen da se činilo kako joj je na kosu sletjela ptičica i ondje se zadovoljno ugnijezdila. Pogledala je lijevo pa desno i opet lijevo − očito je nekoć bila jako poslušna djevojčica − pa prešla osunčanu ulicu, otmjeno gazeći po vlastitoj sjeni.
Posao je do tada te sezone slabo išao. Tjedan dana glumio sam tjelohranitelja tipu koji je brzim prekooceanskim avionom doletio iz New Yorka. Imao je plavkastu čeljust i nosio zlatnu narukvicu i prsten na malome prstu s rubinom veličine kupine. Predstavio se kao biznismen, a ja sam odlučio povjerovati u to. Bio je zabrinut i stalno se preznojavao, ali ništa se nije dogodilo i dobio sam honorar. Potom me Bernie Ohls iz šerifova ureda spojio s nekom dragom, sitnom staricom čiji je sin, narkić, popalio zbirku rijetkih novčića njezina pokojnoga muža. Morao sam se poslužiti s nešto sile da se domognem robe, ali ništa ozbiljno. U zbirci je bio novčić s glavom Aleksandra Velikoga i jedan na kojem je bila Kleopatra s onim svojim velikim nosom − što su svi oni vidjeli u njoj?
Oglasilo se zujalo, objavljujući da je netko otvorio vrata veže, a potom sam začuo ženske korake koji su prešli predsoblje i na trenutak zastali pred vratima mojega ureda. Bat visokih potpetica na parketu uvijek nešto probudi u meni. Baš sam zaustio da je pozovem unutra, onim svojim posebnim dubokim glasom koji odašilje poruku: „Ja sam detektiv, možete u mene imati povjerenja“, kadli je sama ušla, bez kucanja.
Bila je viša negoli je djelovala dok sam je gledao kroz prozor, visoka i vitka, širokih ramena i uskih bokova. Drugim riječima, moj tip. Šeširić je imao i koprenu, dražestan vizir od točkaste crne svile koja joj je sezala do vrha nosa − i to vrlo zgodnog vrha vrlo zgodnoga nosa, aristokratskoga, ali ne odviše uskog ni dugog, nimalo nalik na Kleopatrinu divovsku surlu. Nosila je rukavice koje su joj sezale do lakata, svijetle bež nijanse u skladu sa sakoom, izrađene od kože nekog rijetkog stvora koji je kratak život proveo otmjeno skakućući po alpskim klisurama. Imala je lijep smiješak, srdačan, što god to značilo, i malo naheren na neki privlačan, podrugljiv način. Kosa joj je bila plava, a oči crne, crne kao duboko planinsko jezero, vjeđa fino suženih na vanjskim kutovima. Plavuša crnih očiju − to nije česta kombinacija. Pokušao sam joj vidjeti noge. Očito je bog utoraka poslijepodne zaključio da sam zaslužio malo razonode.
- Ja sam Cavendish - reče ona.
Ponudio sam joj da sjedne. Da sam znao da dolazi k meni, bio bih se počešljao i iza ušnih resica nanio malo kolonjske vode. Ali morala se zadovoljiti s takvim kakav sam. Činilo se da nije posve nezadovoljna onime što vidi. Sjela je pred moj radni stol na stolicu koju sam joj pokazao i svukla rukavice prst po prst, proučavajući me mirnim, crnim očima.
- Kako vam mogu pomoći, gospođice Cavendish? - upitao sam.
- Gospođa.
- Oprostite, gospođo Cavendish.
- Prijateljica mi je pričala o vama.
- Da? Sve najbolje, nadam se.
Ponudio sam joj Camel koji sam držao na stolu u kutiji za klijente, ali uzela je svoju torbicu od umjetne kože pa izvadila srebrnu tabakeru i otvorila je palcem. Sobranie Black Russian − što drugo? Kada sam kresnuo šibicu i ponudio joj vatru preko stola, nagnula se naprijed i oborila glavu, spuštenih trepavica, pa vrškom prsta na trenutak dodirnula moju nadlanicu. Svidio mi se njezin bisernoružičast lak za nokte, ali nisam to izgovorio. Ponovno se spustivši na stolicu, prekrižila je noge pod uskom, plavom suknjom i opet mi uputila onaj hladni, procjenjivački pogled. Odmjeravala me bez žurbe.
- Želim da nekoga pronađete - rekla je.
- Dobro. A tko bi to bio?
- Čovjek po imenu Peterson − Nico Peterson.
- Vaš prijatelj?
- Nekoć mi je bio ljubavnik.
Ako je očekivala da ću od šoka progutati zube, grdno se prevarila. - Nekoć? - rekao sam.
- Da. Iščeznuo je, prilično tajnovito, a da se nije čak niti oprostio.
- Kada se to dogodilo?
- Prije dva mjeseca.
Zašto je tako dugo čekala da mi se obrati? Odlučio sam da je to neću pitati, bar ne još. Čudno sam se osjećao na meti tih hladnih očiju iza prozirne mrežice crne koprene. Kao da te netko motri kroz tajni prozor, motri i ocjenjuje.
- Kažete da je iščeznuo - rekao sam. - Mislite, iz vašega života ili općenito?
- I jedno i drugo, čini se.
Čekao sam da nastavi, ali ona se samo nagnula još koji centimetar unatrag i ponovno mi se osmjehnula. Taj smiješak: kao da ga je davno zapalila šibicom i pustila da tinja sam od sebe. Imala je ljupku gornju usnu, istaknutu, kao u bebe, meku i blago nabreklu, kao da je nedavno žestoko ljubila, i to ne bebe. Mora da je osjetila kako me njezina koprena ispunja nelagodom jer je sada podigla ruku i sklonila je s lica. Bez nje su joj oči bile još izražajnije, raskošne nijanse tuljanova crna krzna, od koje mi je nešto zapelo u grlu.
- Dakle, pričajte mi o njemu - rekao sam. - O svojem gospodinu Petersonu.
- Razmjerno visok, kao vi. Tamnokos. Zgodan, na neki slabašan način. Nosi smiješne brčiće u stilu Dona Amechea. Lijepo se odijeva, ili se bar tako odijevao dok se mene pitalo.
Iz torbice je izvadila kratak cigaršpic od ebanovine i gurnula u njega Black Russian. Vještih li prstiju: vitkih, a snažnih.
- Čime se bavi? - upitao sam.
Dobacila mi je pogled s ledenim sjajem u oku. - Od čega živi, mislite? - Zamislila se nad pitanjem. - Sastanči - reče.
Sada sam se ja naslonio u stolici. - Kako to mislite? - upitao sam.
- Upravo tako kako sam rekla. Praktički svaki put kad sam se našla s njime, morao je hitno otići. 'Moram na sastanak s tim tipom. Imam sastanak s tim i tim'. - Bila je dobra imitatorica. Počeo sam stjecati predodžbu o gospodinu Petersonu. On nije zvučao kao njezin tip.
- Znači, zaposlen čovjek - rekao sam.
- Bojim se da njegova zaposlenost nije imala mnogo rezultata. Barem ne onih koje bi čovjek zamijetio, ili ih samo ja nisam zamjećivala. Da njega pitate, rekao bi vam da je agent zvijezda. Ljudi s kojima se tako hitno morao sastajati obično su bili povezani s nekim od filmskih studija.
Bilo mi je zanimljivo što stalno skače iz perfekta u prezent. Ali svejedno sam stekao dojam da je za nju ta ptičica Peterson prošlost. Zašto ga onda želi pronaći?
- Bavi se filmom? - upitao sam.
- Ne bih baš rekla da se njime bavi. Prije prčka po rubovima vršcima prstiju. Postigao je kakav-takav uspjeh s Mandy Rogers.
- To bi mi ime trebalo biti poznato?
- Starleta, Nico bi je nazvao mladom nadom. Zamislite netalentiranu Jean Harlow.
- Jean Harlow je bila talentirana?
Na to se osmjehnula. - Nico je duboko uvjeren da su sve njegove guske labudovi.
Izvadio sam lulu i napunio je. Palo mi je na pamet da mješavina duhana koju pušim sadrži malo Cavendisha. Odlučio sam ne podijeliti s njom tu zgodnu podudarnost jer sam mogao zamisliti umoran osmijeh i podrugljivo trzanje kutka njezinih usana kojim bi reagirala.
- Koliko ste dugo poznavali svojega gospodina Petersona? - upitao sam.
- Ne dugo.
- Koliko bi to dugo bilo?
Slegnula je ramenima, zapravo, tek jedva zamjetno podignuvši desno rame. - Godinu dana? - Izgovorila je to s upitnom intonacijom. - Da vidim. Upoznali smo se ljeti. Moguće u kolovozu.
- Gdje? Gdje ste se upoznali, mislim.
- U klubu Cahuilla. Znate ga? U Palisadesu. Tereni za polo, bazeni, mnogo veselih, bogatih ljudi. Na takvo mjesto ne bi njuškalo kao što ste vi pustili ni da promoli nos kroz automatska vrata. - Nije izgovorila posljednji dio misli, ali svejedno sam ga čuo.
- Vaš suprug je znao za njega? Za vas i Petersona?
- Ne bih mogla reći.
- Ne možete ili ne želite?
- Ne mogu. - Obori pogled na bež rukavice koje je prebacila preko krila. - Gospodin Cavendish i ja imamo − kako da se izrazim? Dogovor.
- Kakav?
- Pravite se blesavi, gospodine Marlowe. Uvjerena sam da vrlo dobro znate o kakvom dogovoru govorim. Moj suprug voli konje za polo i konobarice u koktel-barovima, ne nužno tim redoslijedom.
- A vi?
- Ja volim mnogo toga. Najviše glazbu. Gospodin Cavendish na glazbu reagira na dva načina, ovisno o raspoloženju i trezvenosti. Ili ga ljuti ili ga nasmijava. A nema milozvučan smijeh.
Ustao sam od radnoga stola pa odnio lulu do prozora i zagledao se van, ni u što posebno. U uredu onkraj ulice, tajnica u kariranoj bluzi sa slušalicama u ušima spojenima na diktafon, sjedila je pognuta nad pisaćim strojem i bjesomučno tipkala. Nekoliko puta mimoišli smo se na ulici. Slatko lice, stidljiv smiješak. Od onih djevojaka koje stanuju s majkom i za ručak spravljaju mesnu štrucu. Mnogo je samoće u ovome gradu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD