ponedjeljak, 2. studenoga 2015.

F. William Engdahl: IZGUBLJENI HEGEMON

DŽIHAD DOLAZI U NJEMAČKU




Prije samo nekoliko godina javna rasprava o primjeni islamskoga šerijatskog prava u Njemačkoj bila bi nezamisliva. Čak je i sam izraz bio nepoznat većini obrazovanih ljudi. A i druge arapske riječi poput fetve, burke, salafista, sunita, šijita, alavita i, najvažnije, džihada bile su strane prosječnom Nijemcu.
Stanje stvari glede unutarnjeg svijeta islama i njegovih mnogobrojnih struja drastično će se promijeniti nakon 11. rujna 2001. zbog odluke vlade Sjedinjenih Američkih Država da započnu “rat protiv terorizma”. Unatoč žestokom nijekanju predsjednika Georgea W. Busha, većini je Amerikanaca bilo jasno da su “teroristi” vašingtonskog rata protiv terorizma “islamski teroristi”, a ne kakva inačica Baader‑Meinhofa ili frakcija Crvene armije.
Dramatičan niz psiholoških i napadačkih akcija američke vojske poslije rušenja triju nebodera Svjetskog trgovačkog centra 11. rujna te napada na Pentagon stvorili su globalni inkubator za razmnožavanje islamskih antagonističkih skupina koje se pozivaju na pravo tumačenje Kurana kao svoj vodič.

Gotovo nezamijećeno, bar kada se radi o većini vlada, fundamentalistički islam ili salafistički džihadizam, kako ga neki sada nazivaju, počeo se širiti i po Njemačkoj, najuspješnijoj i najstabilnijoj zemlji Europske unije. Ukorijenio se među nezadovoljnom i uglavnom nezaposlenom mladeži čiji su roditelji ili bake i djedovi većinom potjecali iz udaljenih turskih seoskih područja Anatolije ili islamskih regija Afrike pa postali “gostujući radnici” (gastarbajteri) obavljajući slabo plaćene poslove u njemačkim čeličanama i drugoj teškoj industriji.
Do kraja prvog desetljeća novoga stoljeća u Njemačkoj je radikalni islam postao uznemirujuće glasovit.

U najvećoj raciji protiv muslimanskih ekstremističkih organizacija u povijesti Savezne Republike Njemačke, 14. lipnja 2012. godine, Savezno ministarstvo unutarnjih poslova zabranilo je islamsku salafističku udrugu Millatu Ibrahim i započelo kriminalističku istragu protiv Dawa FFM‑a i DWR‑a (“Die Wahre Religion”, Prave religije).
Čelnici Milatu Ibrahima uhićeni su mjesec dana prije toga, u svibnju iste godine pri prosvjedima u Bonnu kada su članovi izboli nekoliko policajaca nakon što se jedan od vođa, Denis Mamadou Cuspert pojavio na YouTubeu pozivajući na džihad protiv njemačkog kancelara i ministara jer su se u Egiptu upustili u rat protiv islama.

Cuspert, podrijetlom iz razorene obitelji njemačko‑ganskih roditelja bivši je “gangsta rapper” umjetnička imena Deso Dogg. Preobratio se na islam i počeo propovijedati pod raznim imenima uključujući ime Abu Talha al‑Almani. Kao Abu Talha al‑Amani, Cuspert je postavio raznovrsne islamske džihadističke pjesme pozivajući na nasilnu džihadističku akciju protiv Savezne Republike Njemačke i veličajući Osamu bin Ladena.

Uspio je pobjeći u Egipat i potom se navodno pojavio u Siriji boreći se s Frontom al‑Nusra povezanom s Al‑Qa’idom tvrdeći na snimkama da želi umrijeti kao mučenik.
Zastrašujući scenarij kojeg su se grozile njemačke policijske snage sigurnosti počeo se ostvarivati – fundamentalistički fanatici, salafistički džihadisti koji odlaze iz Njemačke u ratna područja poput Sirije i Egipta te se naposljetku vraćaju iz džihada u Europu kao prekaljeni veterani.
Zabrana organizacije Millatu Ibrahim bila je sprovedena u Berlinu, u Bavarskoj, u Hesseu, Hamburgu, Donjoj Saskoj, Sjevernoj Rajni‑Westfaliji i Schleswig‑Holsteinu. Zasnivala se na činjenici da je Millatu Ibrahim organizacija “usmjerena protiv ustavnog reda i koncepta međunarodne tolerancije”. Organizacija Millatu Ibrahim učila je svoje sljedbenike da odbace njemački zakon i slijede islamsko šerijatsko pravo te da su “nevjernici neprijatelji”.
Dana 13. ožujka 2013. godine odvila se druga runda racija njemačke policije protiv radikalnih salafističkih organizacija u Sjevernoj Rajni‑Westfaliji i Hessenu. Uzroci jačanja radikalnog islama u Njemačkoj bili su puno dublji i puno zloslutniji nego što je većina Nijemaca pretpostavljala.

München: džihadistička baza Europe
U Münchenu je Muslimansko bratstvo, tajna džihadistička organizacija o kojoj ćemo detaljno izlagati u ovoj knjizi, osnovala “mostobran” za širenje džihadističkog islama po Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi. Zadobili su kontrolu nad Münchenskim islamskim centrom (Islamisches Zentrum München) u Wallnerstrasse, pokrajnjoj uličici u Münchenu, u katoličkoj Bavarskoj. Opskurna džamija navedena je u nekim islamskim knjigama kao jedna od četiri najvažnije džamije u svijetu, odmah uza Svetu džamiju u Meki i Plavu džamiju u Istanbulu.
Münchensku džamiju, isprva izgrađenu uz pomoć njemačke vlade i tijekom hladnog rata rabljenu kao CIA‑inu bazu za raspoređivanje antikomunističkih muslimana protiv Sovjetskog Saveza preuzelo je Muslimansko bratstvo 1970‑ih. Münchenska je džamija bila utočište međunarodnih vođa tajnoga Muslimanskog bratstva sve do prvog desetljeća 21. stoljeća. Kao središte koje kontrolira Muslimansko bratstvo, Münchenski islamski centar postao je suosnivatelj Središnjeg muslimanskog vijeća u Njemačkoj (Zentralrat der Muslime in Deutschland, ili ZMD‑a.)

Salafistički džihadizam
Salafizam je u Njemačkoj nakon racija 2012. i 2013. godine postao gotovo udomaćena riječ. Postao je zamjena za pojam “musliman” mnogima koji nisu potanje poznavali ključne razlike između bezbrojnih muslimanskih skupina i struja. U zbilji je podrazumijevao vrlo malen broj muslimana, no takvih čiji je glas dopirao puno dalje od njihova broja.
Bundesamt für Verfassungsschutz (BfV), njemački ekvivalent američkog FBI‑a, procijenio je da je u vrijeme racija u Njemačkoj bilo aktivno oko 29 islamističkih skupina s oko 35.000 članova koje su željele uspostaviti “kuransku državu” u Njemačkoj temeljenu na islamskom šerijatskom pravu. Prosudio je da je među njima oko 4000 salafista. Za njih je rečeno da su najbrže rastuća islamska skupina u Njemačkoj unutar tadašnje muslimanske populacije koja je, prema službenoj procjeni, brojila 4,3 milijuna. Neslužbene procjene čak su dosizale 7 milijuna uključe li se ilegalni ili neregistrirani muslimanski useljenici.

Salafizam, politički naziv onog što se katkad naziva islamskim fundamentalizmom, vuče korijene iz ultrakonzervativnog vahabitizma sunitskog islama prevladavajućeg u Saudijskoj Arabiji. Iako strog, desetljećima je bio pasivan tj. nije bio politički agresivan. No to se promijenilo. Prema Gillesu Kepelu, stručnjaku za islamski salafizam koji ga je desetljećima izučavao, unutar salafizma tijekom 1990‑ih pojavila se nova, radikalna struja – salafistički džihadizam koji opravdava džihad u obliku nasilja i terorizma ne bi li se shvatili njihovi politički ciljevi uvođenja strogoga šerijatskog prava i u konačnici stvaranja globalnog islamskog velikog kalifata, globalne svjetske vlade koja će djelovati prema strogim islamskim zakonima.
Izvori salafizma sežu unatrag do tajnoga, nezakonitog egipatskog pokreta koji je nastao tijekom 1920‑ih pod imenom Muslimansko bratstvo. Neki dijelovi njemačkih vlasti shvatili su da salafističko odbijanje svega ne‑muslimanskog – uključujući “glavninu europskog društva” – i propagiranje žestokog džihada čine eksplozivan koktel.

“Kuran u svakome njemačkom domu...”
U listopadu 2011. godine, samo nekoliko tjedana prije velikih policijskih racija protiv salafističkih organizacija diljem Njemačke, Ibrahim Abou Nagie, četrdesetsedmogodišnji palestinski salafistički imam iz Kölna, vođa skupine skromna, nepretenciozna imena “Die Wahre Religion (Istinska religija)”, najavio je kampanju darivanja dvadeset i pet milijuna primjeraka Kurana na njemačkom jeziku diljem Njemačke, Švicarske i Austrije, kampanju razvidno drukčije taktike od otvorenog nasilja i napadanja policije.
No unatoč njegovoj blagoj i prijateljskoj pojavi i mekom glasu, Nagieja je Bundes Verfassungsschutz držao jednim od najopasnijih islamističkih džihadista u Saveznoj Republici Njemačkoj. Njegova je poruka bila jednostavna: ili će osoba prigrliti “pravi islam” salafističkog tipa ili će otići u pakao. Propovijedao je da je demokracija politička tvorevina koju treba odbaciti u korist šerijatskog prava.
Njegova kuranska akcija bila je usmjerena, tvrdio je, na pružanje mogućnosti “nespašenim” Nijemcima da spoznaju pravu religiju. Akcija je bila organizirana u svakome većem njemačkom gradu s više od stotinu stolova u javnim trgovačkim ulicama. Ipak, na svojim videosnimkama i u rukopisima isti taj Nagie propovijedao je opravdanost primjene nasilja protiv takozvanih “Kuffara”, ne‑vjernika.

Nagiejevoj kuranskoj akciji pridružile su se druge salafističke džihadističke organizacije iz Njemačke uključujući DawaFfm iz Hessena. Abdellatif Rouali, vođa DawaFfm‑a, bio je pod službenom istragom ureda frankfurtskoga javnog tužitelja zbog novačenja mladih muslimana za inozemnu obuku u specijalnim kampovima kako bi se borili u džihadističkim ratovima po stranim državama. Uhićen je u veljači 2011. Njegova se organizacija naizgled bavila dobročinstvima sklanjajući nemirnu i nezaposlenu muslimansku mladež s ulica. DawaFfm sponzorirala je nogometne utakmice za mlade muslimane i seminare o islamu na kojima su gostovali najradikalniji i najkarizmatičniji njemački salafistički, džihadistički imami.

Abdellatif Rouali, Ibrahim Abou Nagie, Pierre Vogel i Mohamad Mahmoud alijas Usama al‑Gharib bili su srce najekspanzivnijega vjerskog pokreta u Njemačkoj – salafističkog džihadizma. Usama al‑Gharib, smatran za jednog od najopasnijih salafista u Njemačkoj, nedavno je preselio svoj stožer iz Solingena u Erbach, u Hessen‑Odenwaldu.
Prema procjeni njemačkih vlasti i informacijama dobivenim iz policijskih racija 2012. i 2013. godine izronila je slika ekstremno dobro podmazanog džihadističkoga novačiteljskog mehanizma koji je ciljao ranjivu mladež uključujući i onu ne‑muslimansku, davao im prividno snažan identitet i transformirao ih u fanatične zaluđenike fundamentalističkim islamom.

Sa strpljenjem pauka...
Ono što su Nagie i drugi salafistički propovjednici džihadizma širili po ulicama i useljeničkim getima Njemačke u toj zemlji nije predstavljalo ništa osobitog. Ali dok su oni privlačili pozornost njemačke policije i tužitelja nasrćući noževima na policijske službenike i sudjelovali u nasilnim sukobima s nevjernicima te poklanjali Kurane na njemačkom jeziku, druga je vrsta islamizma ondje širila svoj utjecaj. Za vanjski svijet projicirali su kultiviranu predodžbu demokracije, tolerancije, vjerske slobode. Zbilja je bila posve suprotna.
Pod krilaticom “Gradite škole, a ne džamije” i “Obrazovanje je naš džihad”, povučeni imam turskog podrijetla imena Fethullah Gülen također je širio svoj međunarodni islamski fundamentalizam. Njegova metoda bila je takva da je čak i njemačka javnost zaposlena njegovanjem dijaloga između izvornih Nijemaca i islamskih Turaka u Njemačkoj vrlo malo znala o Gülenovoj organizaciji i njezinoj pravoj naravi.
Njegov pokret potiho je i učinkovito djelovao kroz posebne škole, to jest mjesna čitateljska središta za proučavanje Kurana. Osnovao je bezbrojne “Kuće svjetla” (Lichthäuser) koje su njegovi sljedbenici nazivali “uobičajenim studentskim životnim kolektivima”. Zapravo su to bili (samo muški) centri skupnog prebivanja gdje su se zahtijevali stroga stega, apsolutna poslušnost, obvezno čitanje Kurana, petokratne dnevne molitve i stalno proučavanje Gülenovih radova.
Gülenovi su ljudi izgradili posebne škole, privatne srednje škole koje su nazivali gimnazijama, poput nove, 17 milijuna eura vrijedne kölnske Dijaloške gimnazije u Köln‑Buchheimu. Sve u svemu, tajanstveni Gülenov pokret ima, procjenjuje se, stotinu ili više obrazovnih centara diljem Njemačke, dvanaest njih samo u Berlinu. Oni su promišljeno vrbovali darovite učenike, najčešće njemačku djecu turskog podrijetla kao kadar za izgradnju budućeg utjecaja.
Gülen je krajnje pomno gradio javnu predodžbu “umjerenog” islama, ekumenske islamske struje koja traga za međuvjerskim dijalogom. Gülenova organizacija u Njemačkoj je od 2012. godine osnovala petnaest “dijaloških udruga” poput Berlinskog foruma za interkulturalni dijalog (Forum für Interkulturellen Dialog ili FID). Udruge su organizirale skupove pozivajući razne rabine, svećenike i imame. Često su izabrani gosti bili pozivani u Gülenov dom u Istanbulu gdje je njegov utjecaj na vladajuću Erdoğanovu AKP u to vrijeme bio ogroman.

Gülenovi ljudi bili su meštri u penjanju k vrhu. Predsjedatelj Tursko‑njemačkog akademskog saveza (Türkisch‑Deutscher‑Akademischer Bund e.V.), Alp Saraç bio je član Gülenova pokreta. Bivša predsjednica njemačkog Bundestaga Rita Süssmuth bila je u upravi Foruma za interkulturalni dijalog (FID‑a) Gülenova pokreta u Berlinu. Hesenski ministar pravosuđa Jörg‑Uwe Hahn (FDP), Ruprecht Polenz (CDU) i berlinski senator Ehrhart Körting (SPD) gostovali su na manifestacijama Gülenove skupine.
U travnju 2013. godine u dortmundskom kompleksu Westfalenhallen, nekadašnja popularna voditeljica talk‑showa na TV ARD‑u, Sabine Christiansen, bila je domaćica događaja kojemu je nazočilo oko 8000 uzvanika. Službeni pokrovitelj spomenutog bila je ministrica vanjskih poslova (Staatsekretärin) Cornelia Pieper (FDP). Organizator događaja koji je slavio tursku, kao i njemačku kulturu bio je slabo poznati Akademski savez za savjetovanje u obrazovanju (Academy Verein für Bildungsberatung), registriran u Frankfurtu i s medijskim partnerom World Media Group iz Offenbacha. Obje organizacije bile su dio mreže Fethullaha Gülena.
Daleko od sretne, vjerski tolerantne zajednice ljubavi, prema bivšim članovima je – koji su pobjegli iz Gülenove sekte i progovorili o unutarnjem životu u Gülenovim njemačkim “kućama svjetla” pod uvjetom da ostanu anonimni – stvarnost unutar organizacije bila sve samo ne bratska ljubav. Opisali su ju kao ultrakonzervativnu i strogo stegovnu, sličnu scijentološkoj sekti. Glavno učenje navodno je bilo hizmet, to jest ropsko “služenje”. Pokoravajući se zapovijedima Gülena i njegovih poručnika, služilo se Alahu, tako su opisali.
Ključan je bio Kuran i potpuna poslušnost Gülenu koji je s članovima komunicirao preko interneta iz svojeg utočišta u Pennsylvaniji ili preko svojih poručnika. Bivši članovi Gülenove sekte opisali su kako je Gülen držan za neku vrstu “novog Mesije” čiji spisi utiru put razumijevanju Kurana i istinskom islamu. Cilj mu je bio stvaranje novog doba u kojemu će islam vladati nad cijelim zapadnim svijetom. Poput njihove bliske braće u egipatskom Muslimanskom bratstvu, služili su cilju pod obmanjujućom fasadom umjerenosti.
Prema Der Spiegelovu nizu članaka o Gülenovoj organizaciji, u jednoj propovijedi u Turskoj, Gülen je rekao svojoj sljedbi:

Morate prodrijeti u arterije sustava i nitko vas ne smije zamijetiti dok ne dosegnete središta moći... Dok uvjeti ne sazru, vi (sljedbenici) morate tako činiti. Napravite li što prerano, svijet će nam razbiti glave i muslimani će posvuda patiti. ... Morate čekati vrijeme kada ćete osvojiti svu moć u državi... Do toga vremena svaki bi načinjeni korak bio preuranjen – poput razbijanja jajeta ne pričekavši četrdeset dana da se izlegne. Bilo bi to poput ubijanja pileta unutra.

Nizozemski sociolog Martin van Bruinessen usporedio je Gülenovu organizaciju i njezinu međunarodnu mrežu škola, poslovnica, banākā, televizijskih postaja i tiska s tajnim rimokatoličkim društvom Opus Dei. Ugledna njemačka stručnjakinja za islam, profesorica Ursula Spuler‑Stegemann sa Sveučilišta u Marburgu nazvala je Gülenov pokret “najvažnijim i najopasnijim islamskim pokretom u Njemačkoj. Oni su posvuda”.
Preko Wikileaksa su 2010. godine procurili brzojavi američkog veleposlanstva uključujući i poruku o utjecaju Gülenove organizacije u Erdoğanovoj Turskoj. Ondje je opisana kao najmoćnija islamska skupina u Turskoj koja kontrolira glavne trgovačke grane i ključne dijelove gospodarstva i duboko je ukopana u državne političke institucije.
Kada su četiri člana turskog parlamenta iz oporbene stranke CHP posjetila u zatvoru Gülenova kritičara Hanefija Avcija nakon što je pisao o Gülenovu preuzimanju turskih nacionalnih policijskih institucija, dali su izjavu za tisak. Rekli su kako su znali da je “pokret iznimno dobro organiziran unutar policije”. I dodali: “Ipak, daljnja otkrića su nas zapanjila. Tursku obavještajnu službu i KOM (Odjel za krijumčarenje i organizirani kriminal) država je prestala kontrolirati pa više nisu potpadali pod njezine zakone...”

Određene osobe u Turskoj i drugdje sumnjale su da bi ogromni fondovi za financiranje svijetom rasprostranjena Gülenova pokreta mogli potjecati iz dobiti turskoga organiziranog kriminala uključujući promet afganistanskim heroinom. No, bez obzira na to odakle potjecala njihova financijska sredstva, bilo je jasno da Gülenovi ljudi bacaju guste mreže duboko u njemačko društvo.
Gülenovi se sljedbenici nisu otvoreno organizirali za džihad i nisu poklanjali Kurane po ulicama Njemačke i drugih zemalja. Niti im je središnjica bila u Njemačkoj ili Turskoj. Ne, Gülen je svojom svjetskom mrežom – za koju se govori da je vrijedna više od 80 milijarda – upravljao iz ogromna, udaljena imanja u istočnoj Pennsylvaniji gdje su dva bivša CIA‑ina visoka dužnosnika organizirala njegovo “samonametnuto” progonstvo iz Turske 1999. godine. Gülenovi ljudi djelovali su na opasniji način, iz potaje, iza fasade tolerancije i međuvjerskog dijaloga.
Bivši šef ruske obavještajne službe nazvao je Gülenov pokret “CIA‑inom frontom”. Bivši šef turske obavještajne službe, Osman Nuri Gundes, tvrdi u svojim memoarima da svjetski islamski pokret Fethullaha Gülena s bazom u Saylorsburgu, u Pennsylvaniji, od sredine 1990‑ih pruža paravan CIA‑i i da je 1990‑ih pokret “osigurao zaklon 130‑orici CIA‑inih agenata” po svojim školama u Kirgistanu i Uzbekistanu.

Netom poslije propasti Sovjetskog Saveza, CIA i američko Ministarstvo vanjskih poslova upustili su se u operacije diljem svijeta kako bi potkopali vlasti odane staroj Moskvi i postavili proameričke i pronatovske režime po bivšim republikama Sovjetskog Saveza. Turčin Gülen igrao je i nastavlja igrati najvažniju i vrlo dobro skrivenu ulogu u tom podrivanju. On će se na ovim stranicama spominjati bezbroj puta dok golemi opseg njegove moćne mreže bude izranjao na površinu u drugim zemljama.

Prije 2001. godine i kaosa na području središnje Azije i bivšeg Sovjetskog Saveza, salafizam jedva da je bio na službenim radarskim zaslonima Njemačke ili drugih europskih vlada s izuzetkom nekoliko tajnih službi. Zašto se nekadašnja pasivna fundamentalistička islamska, salafistička dogma pretvorila u radikalni salafistički džihadizam? Odgovor treba potražiti u Washingtonu i CIA‑inu planu radikalizacije islamskog svijeta počevši s Afganistanom i Irakom. U ratu protiv terorizma Washington je odlučio svojega bivšeg saveznika, Muslimansko bratstvo, pretvoriti u novu “predodžbu neprijatelja”. Irački rat 2003. godine trebao je obilježiti ovaj radikalni preokret CIA‑ine politike prema islamu.




Nema komentara:

Objavi komentar