četvrtak, 16. listopada 2014.

Anna Todd POSLIJE SVEGA



Prolog

Koledž mi se oduvijek činio kao najvažnija mjera nečijeg uspjeha, kao nešto što određuje našu budućnost. Živimo u vremenu u kojem te ljudi prvo pitaju u koju si školu išao, a tek onda kako se prezivaš. Odmalena su me učili, zapravo trenirali, da se dobro priredim za obrazovanje. To je zahtijevalo jako velike pripreme i graničilo s opsesijom. Svaki izborni predmet, svaki zadatak koji sam napravila od prvog dana srednje škole vrtio se oko upisa na koledž. I to ne na bilo koji – moja majka čvrsto je odlučila da će to biti Sveučilište Washington, fakultet koji je i ona upisala, ali ga nije završila.
Nisam ni slutila da će ta škola zapravo biti mnogo više od samog učenja. Nisam ni slutila da će mi se, samo nekoliko mjeseci kasnije, odabir predmeta za prvi semestar činiti posve beznačajnom odlukom. Bila sam naivna, a na neki način sam i dalje takva. Ali stvarno nisam mogla znati što me čeka. Susret s cimericom bio je od početka napet i čudan, a susret s njezinim divljim prijateljima i više od toga. Bili su toliko drugačiji od ljudi koje sam do tada poznavala da me već njihov izgled plašio, a njihovo nepriznavanje bilo kakvog reda zbunjivalo. Brzo sam postala dio njihovog ludila, prepustila mu se...
I tada mi se on uvukao u srce.
Od našeg prvog susreta, Hardin je promijenio moj život na način na koji to nisu mogli nikakvi pripremni tečajevi za upis na koledž niti grupe za učenje. Filmovi koje sam gledala s deset godina ubrzo su postali moj život, a njihovi glupi zapleti moja stvarnost. Tko zna kako bih postupila da sam znala što mi se sprema? Ni sama ne znam. Voljela bih na to pitanje jasno odgovoriti, ali ne mogu. Na trenutke sam na svemu samo zahvalna, tako izgubljena u trenutku strasti da je moja moć prosuđivanja zamagljena, a pred očima mogu jasno vidjeti samo njegov lik. A onda u drugim trenucima mislim na bol koju mi je nanio, na to što više nisam osoba kakva sam nekad bila, na kaos u kojem sam se zatekla kad sam mislila da se moj svijet okreće naglavce i zato odgovor nije tako jasan kao što bi nekad bio.
Jedino u što sam sigurna je to da moj život i moje srce nikad više neće biti isti nakon što je u njih nepozvan ušao Hardin.

Prvo poglavlje

Alarm na budilici uskoro će zazvoniti. Bila sam budna pola noći, naizmjence sam brojila linije između dasaka na stropu i u glavi ponavljala raspored kolegija. Drugi mogu brojiti ovce, ja planiram. Mozak mi ne dopušta odmor od planiranja, a današnji dan, najvažniji u čitavih 18 godina mog života, nije nikakva iznimka.
– Tessa! – čujem majčin glas iz prizemlja.
Tiho gunđajući izvlačim se iz malog, a ipak udobnog kreveta. Polako popravljam postelju, zatičući krajeve plahte u drveni okvir, jer ovo je zadnje jutro i ovo više neće biti moja rutina. Već sutra ova spavaća soba neće biti moj dom.
–Tessa! – opet me zove.
– Ustala sam! – dovikujem.
Po buci koju majka dolje stvara lupajući kuhinjskim ormarićima i ladicama, znam da i ona paničari kao i ja. Čini mi se kao da u trbuhu imam zavezan čvor. I dok se tuširam u sebi se molim da taj osjećaj napetosti tijekom dana bar malo popusti. Cijeli moj život bio je niz zadataka koji su me trebali pripremiti za ovaj dan – prvi dan koledža.
Posljednjih nekoliko godina bila sam nervozna očekujući baš ovo. Provodila sam vikende učeći i pripremajući se, a moji su kolege izlazili, pili i radili sve ono što tinejdžeri rade kad upadnu u nevolje. Ali ne i ja. Bila sam cura koja noći provodi učeći na podu dnevne sobe uz majku koja prepričava tračeve i satima gleda katalošku prodaju na televiziji ne bi saznala neke nove načine kako popraviti izgled.
Onoga dana kad je sa Sveučilišta Washington stiglo pismo da sam primljena, nisam mogla biti uzbuđenija – a majka je plakala valjda satima. Bila sam ponosna jer se sav moj trud konačno isplatio.P Primljena sam na jedini koledž na koji sam predala molbu i još sam dobila stipendiju koja će troškove mog studentskog kredita zadržati na minimumu, što je jako dobro s obzirom na naše male prihode. Jednom sam, ali samo na trenutak, razmotrila i mogućnost da radi studija napustim Washington. Ali kad sam vidjela kako je moja majka i na sam spomen toga problijedila i kako se ushodala gore-dolje po dnevnoj sobi, i tako skoro sat vremena, rekla sam joj da to uopće nisam ozbiljno mislila.
Stojim ispod toplog mlaza, a napetost iz mišića gotovo potpuno nestaje. Pokušavam umiriti misli, a zapravo činim posve suprotno. Toliko sam rastresena da mi nakon što konačno operem kosu i tijelo, ostaje još samo toliko tople vode da brzo britvicom prijeđem preko potkoljenica.
Umatam se u ručnik, a majka me opet počne dozivati.
Znam da je to jače od nje pa joj ne zamjeram, ali ipak sušilom sušim kosu. Znam da je nervozna zbog mog odlaska, ali ja sam ovaj dan mjesecima planirala i isplanirala sam ga do najsitnijeg detalja. Samo jedna od nas dvije može si priuštiti to da danas bude živčana, a ja ću se, koliko god mogu, pobrinuti da to ne budem ja – i to tako što ću se držati plana.
Ruke mi se tresu dok prtljam po patentnom zatvaraču na haljini. Meni je svejedno, ali majka inzistira da obučem baš tu haljinu. Napokon pobjeđujem u borbi sa zatvaračem i izvlačim omiljeni pulover iz ormara. Gotova sam i osjećam se malo bolje, manje nervozno, a onda primijetim da se pulover počeo parati na rukavu. Bacim ga na krevet i navučem cipele. Znam da majka sa svakom sekundom postaje sve nestrpljivija.
Moj dečko, Noah, doći će tu da se poveze s nama. On je gotovo godinu dana mlađi od mene, ali uskoro će navršiti osamnaest. Jako je pametan i ima sve petice, baš kao i ja, te mi se – joj kako se veselim – planira pridružiti na Sveučilištu Washington sljedeće godine. Kad bi bar mogao ići odmah, sada, s obzirom na to da na tom koledžu neću znati nikoga, ali sretna sam što mi je obećao da će me često posjećivati, koliko god bude mogao. Treba mi još samo pristojna cimerica, to je sve što tražim i jedina stvar koju ne mogu unaprijed isplanirati.
– The-re-saaaaa!
– Majko, silazim. Molim te, prestani se derati! – vičem dok silazim niz stepenice.
Noah sjedi za stolom nasuprot moje majke i zuri u svoj ručni sat. Plava boja njegove polo majice pristaje njegovim svijetloplavim očima. A plavu kosu je začešljao i s malo gela dotjerao do savršenstva.
– Hej, ti, curo s koledža.
Ustaje, a na njegovu se licu pojavljuje radostan, savršeno iscrtan osmijeh. Privlači me u čvrst zagrljaj. Zatvaram usta jer osjećam prejak miris njegova parfema. Da, ponekad zna malo pretjerati.
– Hej – uzvraćam jednako blistavim osmijehom, pokušavajući prikriti nervozu, i skupljam svoju tamnoplavu kosu u konjski rep.
– Dušo, pa možemo pričekati još koju minutu da urediš kosu – tiho kaže majka.
Zakoračim prema ogledalu i kimnem. Ima pravo, moja kosa danas treba izgledati savršeno, a majka naravno nije oklijevala da me na to podsjeti. Trebala sam je zapravo nakovrčati, baš onako kako ona voli, kao mali dar pred odlazak.
– Stavit ću tvoje torbe u auto – reče Noah pružajući dlan prema mojoj majci da mu da ključ. Brzinski me poljubi u obraz i nestaje iz sobe, s torbama u ruci, a majka ga slijedi.
Iz drugog pokušaja, koji je bio nešto uspješniji od prvog, uspijevam urediti frizuru. I gotova sam, samo da još jednom prijeđem ljepivom rolom preko haljine.
Dok idem prema autu, prepunom mojih stvari, u trbuhu mi plešu leptirići i malo mi je lakše kad se sjetim da imam dobra dva sata vožnje da se smirim.
Nemam blagog pojma kakav će biti taj koledž, a jedino što mi se mota po glavi je: Hoću li tamo uopće naći prijatelje?

Nema komentara:

Objavi komentar