utorak, 20. kolovoza 2013.

RAZGOVOR S ANITOM AMIRREZVANI



RAZGOVOR S ANITOM AMIRREZVANI


Što se zna o životu predmodernih žena na iranskome dvoru?
Ne mnogo. Znamo da su mogle biti jednako obrazovane kao muškarci. Pisale su poeziju i pisma, odlazile na jahanje, davale donacije džamijama i drugim institucijama, zapošljavale vezire, služile kao savjetnice šahovima s kojima su bile u rodu, borile za prevlast “iza zastora” i trudile se progurati svoje sinove na položaj. Ali malo je podataka ostalo o tome čime su se bavile u svakodnevnome životu, kakva su im bila razmišljanja i kako su se osjećale. One koje su ostavile traga na iransku politiku, poput Parihan hanum i Hajrunise begum, zabilježili su dvorski povjesničari, ali oni – kao muškarci – nisu imali izravan pristup tim ženama. Stoga nam povijesni zapisi nude filtriran pogled na njih.

Kako se pisanjem ovoga romana promijenilo vaše poimanje Irana?
Možda se čini očitim da bi bogata žena iz ugledne obitelji na visoku položaju mogla poželjeti biti uključena u politiku, ali zbog stereotipa i ustaljenih predodžbi o ženama u haremu ta je tema zastrta velom kroz koji je vrlo teško vidjeti. Čini se da se žene u krvnom srodstvu sa šahom smatralo gotovo drugom vrstom i da su zbog svojih obiteljskih veza imale poseban položaj. Nova istraživanja pokazala su da su te žene mogle biti vrlo utjecajne, ali još je mnogo toga što bi valjalo proučiti. Nadam se da će jednoga dana netko negdje otkriti još mnogo dokumenata koji će nam omogućiti daljnje uvide u tu temu.

Što je utjecalo na vašu odluku da priču ispričate očima eunuha?
Kad sam započela pisati roman, krenula sam sa šest naratora, uključujući Džavahera i pokojnoga šaha Tahmaspa, koji su se izmjenjivali u pripovijedanju. No kako je knjiga napredovala, shvatila sam da tako neće ići pa sam broj naratora smanjila na tri najzanimljivija. Na kraju se – što je čak i mene iznenadilo – Džavaherov glas iskristalizirao kao najmoćniji. Kad sam ga prvi put sanjala, shvatila sam da mi je već postao stvaran kao prijatelj, premda je to naše prijateljstvo vrlo zamršeno.
Kao mladić iz povlaštene, ugledne obitelji, Džavaher počinje kao osoba s malo iskustava sa ženama izvan svoje obitelji. Ali kao eunuh u haremu ima priliku biti blizu moćnim igračicama poput Pari, što ga na kraju navede na to da počne preispitivati svoje pretpostavke o krutim rodnim ulogama u društvu. Usto, činjenica da više nema osnovno oruđe koje muškarca čini muškarcem prisiljava ga i na preispitivanje značenja muškosti. Za njega kao naratora odlučila sam se kad sam shvatila da on može ponuditi nov, drukčiji pogled na oba spola iz perspektive nekoga tko ima blizak pristup obama.

Kakvu su ulogu eunusi imali na Bliskom istoku?
Stoljećima su bili iznimno važni. U pradavnom Perzijskom Carstvu služili su kraljevima na razne načine: kao savjetnici, seksualni družbenici ili čak vojskovođe. U četvrtome stoljeću prije nove ere, eunuh Bagoi pomogao je povesti iranske snage u napad na Egipat, a poslije se sumnjalo da je organizirao ubojstvo vlastita kralja Artakserksa III. ne bi li prijestolje preuzeo njegov sin. Nakon dolaska islama u Iran u sedmome stoljeću i, kao posljedica toga, sve većega odvajanja – pogotovo u višim slojevima društva –  muškaraca i žena koji nisu u srodstvu, eunusi su postajali sve važniji u svojoj ulozi glasnika, savjetnika i posrednika. Za moj roman dobro mi je došlo da se Džavaher može lako kretati u muškim i ženskim sferama te između njih.

Koji su vam bili najveći izazovi u pisanju ovoga romana?
Budući da je u Iranu poezija bila – i još jest – na cijeni kao oblik umjetnosti, zaključila sam da će moj roman dobiti na autentičnosti budu li se likovi u trenutcima dubokih osjećaja ili velike opasnosti izražavali stihovima. Bio mi je izazov pisati pjesme u stilu koji zvuči dvorski i koji posuđuje rimu tipičnu za djela pjesnika Firdusija: aabbcc. Kasnije, nakon što sam se okušala u tome teškom poslu, moje je poštovanje za pjesnike postalo bezgranično.

Zašto pišete romane?
Zanima me ono “što bi bilo kad bi bilo”. Volim si postavljati pitanja i pokušati odgovoriti na njih. Pitam se stvari poput: “Da si žena u haremu, koja nema pristupa javnome životu, a da žudiš za vlašću, kako bi izražavala svoju moć? Da si eunuh, kako bi izražavao svoju seksualnost?” A potom pokušam zamisliti odgovore.

Kakvo je vaše stajalište po pitanju “istine” u povijesnim romanima?
Pokušala sam se držati ključnih događaja koje povjesničari navode o životima kraljevske obitelji tijekom toga razdoblja. No morala sam mnogo toga izmisliti zbog nedostatka podataka. Parini sluge, njezina ljubavna veza, neprijateljstva s određenim osobama, stvari koje je voljela i velik dio njezina pristupa političkoj strategiji – sve sam to morala zamisliti da bih mogla ispričati njezinu priču. Bilo je fascinantno istraživati kako je žena poput Pari možda izražavala svoju seksualnost i svoju želju za moći u društvu koje provodi takvu segregaciju.

Zašto mnogi pretpostavljaju da su Iranci arapski narod?
Dobro pitanje! Irance se često zabunom smatra arapskim narodom zbog geografskog položaja i određenih povijesnih veza među tim dvama narodima. Prije sedmoga stoljeća dominantna religija u Iranu bio je zoroastrizam. Arapi su osvojili Iran u sedmome stoljeću, a nakon toga Irancima je stotinama godina vladao arapski kalifat u Bagdadu. S vremenom je većina Iranaca prešla na islam. (Doduše, u Iranu i danas postoje manjine kršćana, židova, zoroastrijanaca i bahaijaca.) U šesnaestome je stoljeću u Iranu postupno prevladao šijitizam, po čemu se Iran razlikuje od većine arapskih zemalja, u kojima prevladava sunitizam. Također, Iranci govore farsi, a ne arapski. Farsi je indoeuropski jezik, dok arapski pripada semitskim jezicima.

Koja je važnost priče u kurzivu kojom počinje svako pojedino poglavlje u knjizi?
Firdusijeva priča o kovaču Kaveu koji se pobuni protiv političkoga despotizma dugo mi je već nadahnuće. Pretpostavljam da je Firdusi morao jako paziti da ne uvrijedi vladajuće šahove; pisati o skromnu kovaču koji se usudio usprotiviti šahu vjerojatno je u vrijeme tako izražene hijerarhije bio vrlo radikalan potez. Učinilo mi se da bi priča o kovaču Kaveu bila dobro nadahnuće i mojim likovima te bi ih mogla potaknuti da se upuste u borbu protiv nepravde koja ih je okruživala, baš kao što je stoljećima nadahnjivala druge Irance. Šah Tahmasp naručio je izradu čuvene ilustrirane Šahname, a mnogi su članovi njegova dvora radili na njoj godinama prije Parina rođenja. Mislim da je vjerojatno da bi Pari odrastala uz Firdusijeve stihove, učeći ih napamet, baš kao i sve druge pismene osobe na dvoru. I dan-danas Šahnamu se smatra iranskim nacionalnim epom.

Tko je bio Firdusi?
Firdusi je bio jedan od najvećih iranskih pjesnika – njegova je Šahnama Irancima ono što je Odiseja Grcima. Knjiga se sastoji od šezdeset tisuća stihova, a napisana je rimovanim dvostisima. Dovršio ju je 1010., nakon gotovo trideset godina rada na njoj. O njegovu se životu ne zna mnogo, ali legenda kaže da je po dovršetku svoga velika epa zamolio gaznavidskoga šaha Mahmuda da mu bude pokrovitelj, ali šah je odbio pa je Firdusi umro u siromaštvu.
Šahnama pripovijeda priče o stotinama legendarnih iranskih kraljeva, kao i povijesnih kraljeva koji su vladali prije dolaska islama u sedmome stoljeću. Tad su Arapi osvojili Iran, a Islam je postupno zamijenio zoroastrizam. Premda je i sâm bio musliman, u jednome od najsnažnijih dijelova knjige Firdusi lamentira o tome kako su Arapi osvojili Iran i o promjenama koje je to unijelo u iransku kulturu.
Za jednoga posjeta Iranu otac i pomajka odveli su me u tradicionalni iranski restoran, gdje je zabavljač svirao tar i recitirao stihove iz Šahname. Bilo je lijepo vidjeti da Firdusijevo djelo i danas ima tako važnu ulogu u svakodnevnome životu Irana. U Tusu, gradu na istoku Irana, stoji divan spomenik Firdusiju, s uklesanim stihovima iz Šahname, koji mnogi Iranci posjećuju i tako mu odaju poštovanje.

Nema komentara:

Objavi komentar