srijeda, 13. svibnja 2015.

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

O MENI (neslužbeno)


Kad mi netko postavi pitanje tko sam ja, često automatski nabrojim uloge: majka, supruga, sestra.  Kći sam bila, a sada više nisam. Kada si sama postavim to pitanje, zatreperi mi usna od radosti i vidim sebe kao onu koja se vječito – igra. I kako mi je tek sada ugodno u ženskom tijelu, vidim se kao curicu koja skače i pleše po livadi. Toliko odskakujem da se katkada teško vratim na zemlju (mislim i na planet i na tlo). Zaigrana i radosna! To sam ja... Hvala lijepa na pitanju.

Ja sam planina. Često tu rečenicu ponavljam sebi i svojima jer kad naiđu takozvane nedaće, imam osjećaj da se sva nekako raširim, zauzmem više mjesta i ukopam (mentalno). Osjećam da me šiba vjetar i kiša, ali se ne mičem. Pred očima mi se pojavi velika zelena planina koja stoji sama usred ravnice. Otkad znam za sebe je tako. Ja sam planina!

Onog dana kada sam spoznala da si ono što jedeš, nije mi bila želja da budem svinja ili ovca (sa svim njihovim karakteristikama). Nemam ništa protiv ljudi koji to rade, tko hoće neka izvoli. Dogma bilo koje vrste nije dobra... Ni ona svejeda prema nama vegetarijancima, niti takozvanih vegetarijanaca-duhovnjaka koji imaju nešto protiv ovih drugih. Jednako sam bolesnih vidjela na obje strane. Kao svjesno biće, pokušavam drugima nanositi što manje zla (na stranu činjenica da bi se glad u svijetu drastično smanjila kada bi se povećao broj vegetarijanaca jer uzgoj mesa troši jako mnogo prirodnih resursa poput vode i hrane – pod ovim mislim na masovno uzgajanje). U jednom od poglavlja opisujem kako je krajnji cilj probave zapravo proces pretvaranja suptilnih elemenata hrane u Svijest. Odatle izreka „ono si što jedeš“.

Ja bih, ako mogu, bila drvo ili šuma. Da ptice na meni spavaju i rađaju mlade, da proizvodim kisik i uljepšavam planet. Da se povijam na vjetriću, ali da me teški snijeg ne može slomiti. Da imam „veličinu“ da vidim daleko, mnogo dalje od svoje krošnje. Da mi je korijenje duboko ukopano i da me nijedan uragan ne može odvojiti od zemlje... I da me Svevišnji šaptom pozove k sebi i pretvori u pepeo od kojeg će tlo na kojem sam kratko obitavala postati bogato i plodno... I da, da na grani imam zavezanu ljuljačku na kojoj se „mala ja“ ljuljam.

Dok sam bila dijete, moji su mislili da nisam baš pretjerano pametna. Nisam dugo znala čitati (kao i moja djeca danas) jer me škola doista nije zanimala. Potpuno gubljenje vremena i distrakcija od važnije stvari – igre. Sve kasnije, kada sam bila tobože superodlična, pogotovo u srednjoj školi i na fakultetu, bio je samo rezultat mog inata da im pokažem da ja to mogu.

I eto, budući da su svi mislili da sam malo tupava (a moja starija sestra bila je pusto knjiško znanje), imala sam sreće jer me nisu maltretirali glupostima. U mojoj „tuposti“ su me pustili da se igram. I od tada do danas ja to cijelo vrijeme i radim. To je rezultiralo razvojem velikih maštovitih kreacija za koje znam da su bile jednako stvarni svjetovi za mene u ono vrijeme kao i ovaj današnji svijet. Sve u životu što sada radim ima određenu dozu tih mojih dječjih maštarija. Ne mogu bahato reći da mi dobro ide sve čega se primim (nikako mi ne ide šivanje), ali sa sigurnošću mogu reći da je u većini slučajeva začinjeno s dvama začinima; ljubav prema onome što radim i ustrajnost (neću biti gruba prema sebi pa reći – inat).

Da ne bi ovo izgledalo kao bajka ili kao priča nekoga na high drogama, moram reći da mi životne okolnosti nisu baš bile lagane. Danas iz ove pozicije ne žalim ni za čim. Svaku prolivenu suzu, a bilo ih je bogme dosta, pustila sam da teče koliko želi. Nisam ih samo brisala s lica nego sam ih skupljala dok nisu stvorile jezerce. Mnogo je godina iznad njega bilo dosta sivih oblaka koji su se zrcalili u Jezeru koje je tada izgledalo još sivije i jadnije. Danas je moje Jezero Suza većinom bistro i plavo. Plavo i bistro od čistog neba moga uma. Na površini Jezera Suza ljeskaju se zrake moga Sunca – zrake moje duše. Sada svaka suza u Jezeru suza zna da je voljena i da je tako moralo biti. Zašto? Zato što je tako bilo.


Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja 

Nema komentara:

Objavi komentar