utorak, 25. ožujka 2014.

Lauren Beukes, Djevojke koje sjaje, Odlomak 2: Kirby



Čovjek zavija od bijesa i pokušava stresti životinju sa sebe, ali Tokyjeva je vilica čvrsto stisnuta. Težina ga povlači prema dolje. Drugom rukom pipajući traži nož. Kirby se pokuša otkotrljati. Prespora je i nekoordinirana. On ga zgrabi ispod nje, Tokyo ispusti dugi hrapavi zvuk, a on silom skine njezina psa s ruke, povlačeći nož koji mu je zabijen u vrat. Napusti je svaka borbenost. Zatvori oči i pokuša se pretvarati da je mrtva, ali taj je čin u opreci sa suzama koje joj se slijevaju niz obraze.
            On dopuže do nje pridržavajući ruku. − Ne možeš me prevariti − kaže. Dijagnostički gurne prst u ranu na njezinu vratu te ona ponovno vrisne, a krv šikne.
            − Nema veze. Dovoljno ćeš brzo iskrvariti.
            Ugura joj prste u usta i uz trzaj izvuče tenisku lopticu, zgnječivši je među prstima. Ugrize ga najjače što je mogla, drobeći mu zubima palac. U ustima joj je još krvi, ali ovog puta je njegova. On je udari u lice, a ona na trenutak izgubi svijest.
            Šokantno je vratiti se. Bol je pritisne čim otvori oči, kao da joj je na glavi nakovanj iz Ptice trkačice. Zaplače. Gad se udaljava šepajući, mlitavo držeći štaku u jednoj ruci kao da je rekvizit. Zaustavi se, vrati se do nje, prekopa džep. − Gotovo sam zaboravio − kaže. Baci na nju upaljač. Padne u travu pokraj njezine glave.
            Leži čekajući da umre. Da bol mine. No ne umire, bol ne prestaje, a čuvši Tokyevo slabašno gunđanje, kao da ni on nije mrtav, počne se ozbiljno ljutiti. Jebo njega.
            Prebaci težinu na bok i pokuša okrenuti zapešća, razbudivši živce koji joj raznesu mozak prodornim morseovim znakovima. Bio je šlampav. Žica joj je trebala držati ruke, a ne zadržati ih, posebice kada ne leži na njima. Prsti su joj previše umrtvljeni da se pokreću kako treba, no krv sve olakša. WD 40 za okove, pomisli i gorko se nasmije, iznenadivši se.
            Jebo ovo!
            Vrlo pomno oslobodi jednu ruku pa se onesvijesti u pokušaju da se uspravi. Trebaju joj četiri minute da se digne na koljena. Zna jer broji sekunde. Jedino se tako može natjerati da ostane pri svijesti. Oko struka omota jaknu kako bi zaustavila krvarenje. Ne može je zavezati. Ruke joj se odviše tresu, fine motoričke vještine su joj zamrle. Stoga je zatakne u stražnji dio traperica najbolje što može.
            Klekne pokraj Tokya, koji zakoluta očima prema njoj i pokuša zamahnuti repom. Podigne ga na podlaktice pa na grudi. I gotovo ispusti.
            Sa psom na rukama otetura prema stazi i zvuku valova. Rep mu slabašno udara o njezino bedro. − Dobro je, momče, gotovo smo došli − kaže. Kada govori, iz grla joj izlazi užasno grgljanje. Krv joj šiklja niz vrat natapajući majicu. Gravitacija joj se čini užasnom. Kao da se milijun puta povećala, ne težina psa, njegova krzna prošaranog krvlju, nego težina svijeta. Osjeti kako se nešto oslobodilo iz središta njezina tijela, vruće i klisko. Ne može razmišljati o tome.
            − Blizu smo. Blizu smo.
            Stabla se rastvore na cementnu stazu koja je odvede do mola. Ribar je još uvijek tu. − Upomoć − muklo vikne, ali pretiho da bi je čuo.
            − UPOMOĆ − poviče, a ribar se okrene i zine, krivo ispalivši olovo iz cijevi te se crveni balon odbije o cement, među ljuskama odbačenih lojki. − Što je ovo, dovraga? − Ispusti štap i izvuče drvenu palicu iz kolica. Otrči do nje, vitaljući njome iznad glave. − Tko ti je to učinio? Gdje je? Upomoć! Pomozite! Hitna! Policija!
            Zarije lice u Tokyjevo krzno. Shvati da više ne maše repom. Da cijelo vrijeme ne maše.
            Bila je to fizika. Poskakivanje pri svakom koraku. Akcija i reakcija.
            Iz vrata mu još uvijek viri nož. Toliko mu je duboko zabijen u kralježnicu da će ga veterinar morati kirurški odstraniti, zbog čega forenzičarima neće biti ni od kakve koristi. Zbog toga ga čovjek nije mogao izvući i dovršiti posao, a nju je upravo to spasilo.
            Ne, molim te, no prejako plače da bi to izgovorila.

Nema komentara:

Objavi komentar