utorak, 25. ožujka 2014.

Lauren Beukes, Djevojke koje sjaje, Odlomak 1: Harper



Kuće prekoputa se mijenjaju. Boja se s njih skida, pa se nanosi druga, ponovno se mijenja zbog snijega, sunca i smeća zapletenog u lišće koje vjetar nosi ulicom. Prozori su razbijeni, zakucani daskama, uljepšani vazama s cvijećem koje potom uvene i otpadne. Prazno zemljište obraste, napuni se cementom, trava u neurednim čupercima naraste kroz raspukline, smeće se skruti, smeće se ukloni, smeće se vrati zajedno s agresivnim zluradim natpisima na zidu žestokih boja. Pojave se iscrtani četverokuti školice, nestanu potom pod ledenom kišom, premjeste se drugamo vijugajući preko cementa. Kauč trune tijekom godišnjih doba pa se zapali.
            On povuče zavjesu, okrene se i ugleda je. Napokon. U toj je sobi jasno prikazana njegova sudbina.
            Sve su površine nagrđene. Po zidovima su predmeti, zakucani ili obješeni na žici. Kao da nervozno podrhtavaju, što on osjeća u stražnjem dijelu zubala. Svi su povezani opetovano povučenim crtama, kredom, tintom ili vrškom noža urezanim u zidne tapete. Sazviježđa, kaže glas u njegovoj glavi.
            Pokraj njih su načrčkana imena. Jin-Sook. Zora. Willie. Kirby. Margo. Julia. Cathrine. Alice. Mysha. Neobična imena žena koje ne poznaje.
            Samo što su napisana Harperovim rukopisom.
            To je dovoljno. Spoznaja. Kao da se u njemu otvaraju vrata. Groznica dolazi do vrhunca, a kroz njega nešto zavija, nešto puno prezira, bijesa i žestine. Vidi lica sjajnih djevojaka koje moraju umrijeti. U glavi mu odjekuje vrisak: Ubij je. Zaustavi je.
            Rukama pokrije lice, ispustivši štaku. Zanjiše se unazad i spusti na krevet koji zastenje pod njegovom težinom. Usta su mu suha. Um mu je pun krvi. Osjeća kako predmeti bubnjaju. Čuje imena djevojaka poput pripjeva himne. U glavi mu raste pritisak dok ne postane neizdrživ.
            Harper odmakne ruke i prisili se da otvori oči. Podigne se na noge, oslanjajući se na okvir kreveta radi ravnoteže, pa odhrama do zida na kojem predmeti pulsiraju i bljeskaju kao u iščekivanju. Ispruživši ruku, prepusti se njihovom vodstvu. Jedan se na neki način čini jasnijim od drugih. Muči ga poput erekcije s neosporivom svrhom. Mora je naći. I djevojku koja ide uz njega.
              Čini mu se kao da je cijeli život proveo u izmaglici pijanstva, a sada je veo otrgnut. To je točka posvemašnje jasnoće nalik jebanju ili trenutku u kojem je rasporio grlo Jimmyja Glebea. Nalik plesu pod ozračenom bojom.
            Podigne komad krede s kamina pa stane pisati na zidnoj tapeti pokraj prozora jer ima mjesta i jer mu se čini da mora. Preko izblijedjele riječi koja je već tu svojim iskrzanim, nakrivljenim rukopisom tiskanim slovima napiše Svjetleća djevojka.

Nema komentara:

Objavi komentar