utorak, 25. ožujka 2014.

Lauren Beukes, Djevojke koje sjaje, Odlomak 2: Harper



Harper

29. travnja 1988.

Harperu najviše smeta buka – iako nije ona najgora, koju je čuo zguren u usisavajućem crnom blatu rovova, užasavajući se oštrog fijuka koji najavljuje sljedeći krug topničke vatre, mukle udare udaljenih bombi, struganje i tutnjanje tenkova. Budućnost nije glasna kao rat, ali je neumoljiva u vlastitom strahotnom bijesu.
            Sama gustoća je neočekivana. Kuće, zgrade i ljudi, sve je nagurano jedno na drugo. I auti. Grad je preoblikovan zbog njih. Izgrađene su cijele zgrade da bi se u njih parkirali, uzdižu se sloj po sloj. Jure prebrzo i preglasno. Željezničke tračnice koje su u Chicago dovele cijeli svijet tihe su, nadglasane tutnjavom autoceste (riječ će naučiti tek kasnije). Zapjenjena rijeka vozila samo nadire, otkud, on ne može ni zamisliti.
            Dok hoda, u bljeskovima mu se ukazuje sjena staroga grada u donjem sloju. Oslikani znakovi koji su izblijedjeli. Napuštena kuća pretvorena u stambenu zgradu zatvorena daskama. Obrasla parcela na kojoj je bilo skladište. Propadanje, ali i obnova. Tamo gdje je bila prazna parcela, niknula je hrpa dućana.
            Izlozi su zbunjujući. Cijene su apsurdne. Ušeta u dućan mješovitom robom i ponovno se povuče, uznemiren bijelim prolazima, fluorescentim svjetlima, obiljem hrane u konzervama i kutijama s fotografijama u boji s kojih vrišti njihov sadržaj. Mučno mu je od toga.
            Sve je neobično, ali nije nezamislivo. Sve se ekstrapolira. Ako u gramofon možeš strpati koncertnu dvoranu, možeš i kino ugurati u ekran uključen u izlogu i dobiti nešto toliko obično da i ne privlači pozornost publike. No neke su stvari posve neočekivane. Ushićen je okretanjem i udaranjem četki u autopraonici.
            Ljudi su jednaki. Muljatori i propalice poput beskućnika izbuljenih očiju koji ga je krivo procijenio kao laku metu. Otpravio ga je, ali tek kada je potvrdio neke pretpostavke o datumima na novcu i mjestu na kojem se nalazi. Ili vremenu u kojem se nalazi. Prstima opipa ključ u džepu. To je njegov povratak. Ako se poželi vratiti.
            Posluša momkov savjet i ukrca se na vlak na Ravenswoodu koji je praktički isti kao 1931., samo je brži i vratolomniji. Bezglavo juri u krivinama tako da se Harper čvrsto drži za rukohvat premda sjedi. Ostali putnici uglavnom odvraćaju pogled. Ponekad se odmiču od njega. Dvije djevojke odjevene kao kurve hihoću se i upiru prstom. Shvati da je u pitanju njegova odjeća. Ostali su odjeveni u vedrije boje i tkanine koje su nekako sjajnije i neukusnije, poput njihovih cipela na vezivanje. No kada im se stao približavati u vagonu, osmijesi su iščeznuli, a one mrmljajući izašle na sljedećem stajalištu. Ionako ga ne zanimaju.
            Stepenicama se spusti na ulicu udarajući štakom o metal i privukavši sažalni pogled crnkinje u uniformi koja mu unatoč tome ne ponudi pomoć.
            Dok stoji pod metalnim stupovima željeznice, shvati da se snaga neona u Loopu* udeseterostručila. Pogledaj ovamo, ne, ovamo, govore ta bljeskava svjetla. Odvraćanje pozornosti je zapovijed i put.
            Treba mu tek minuta da shvati kako funkcioniraju svjetla na pješačkom prijelazu. Zeleni i crveni čovjek. Znakovi za djecu. A nisu li svi ti ljudi baš to, sa svojim igračkama, bukom i užurbanošću?
            Vidi da je grad promijenio boju, da je iz prljavo bijele i krem prešao u stotine nijansi smeđe. Nalik hrđi. Nalik govnu. Uputi se parkom da se i sam uvjeri kako je Hooverville uistinu nestao ne ostavivši za sobom nikakav trag.
            Odavde je pogled na grad onespokojavajući. Obris zgrada na nebu je pogrešan, sjajni tornjevi toliko su visoki da ih gutaju oblaci. Poput pogleda na pakao.
            Automobili i vreva podsjećaju ga na potkornjake koji se hrane bušeći stabla. Stabla prepuna crvastih ožiljaka umiru. Kao što će umrijeti i ovo kužno mjesto, urušiti se kada se proširi trulež. Možda i on bude svjedokom sloma. Ne bi li to bio veličanstven prizor?
            No sada ima svrhu. Predmet mu gori u glavi. Zna kuda ići kao da je već prešao taj put.
            Uđe u drugi vlak, koji se spušta u utrobu grada. Štropot kotača glasniji je u tunelima. Pokraj prozora šibaju umjetna svjetla svijajući lica ljudi na ispresijecane trenutke.
            Na kraju ga dovede do Hyde Parka, gdje je sveučilište stvorilo rukavac bogatstva ružičastih lica između radničkih prostaka koji su pretežito crni. Napet je od iščekivanja.
            U grčkoj zalogajnici na uglu uzme crnu kavu s tri šećera. Potom hoda uz kuće dok ne pronađe klupu te na nju sjedne. Ona je tu negdje. Kao što i treba biti.
            Stisne oči i nakrivi glavu kao da uživa u suncu tako da ne ispadne da ispituje lica djevojaka koje prolaze pokraj njega. Sjajne kose i žive oči pod teškom šminkom i našušurenim frizurama. Svoju povlaštenost nose kao da je ujutro navlače s čarapama. Otupljuje ih, pomisli Harper.
            Zatim je ugleda kako izlazi iz kockastog auta ulupljenih vrata koji se zaustavio pred ulazom doma ni deset metara od njegove klupe. Šok prepeznavanja potrese ga do kostiju. Poput ljubavi na prvi pogled.


* Loop, jedna od četvrti u središtu Chicaga.

Nema komentara:

Objavi komentar