ponedjeljak, 20. srpnja 2015.

Kate Mitchell intervju

Kate Mitchell: Pišem o ljubavi, ali i o iseljavanju i o rasprodaji nekretnina jer su nam te teme svima važne

Upravo objavljeni roman „Okovano srce“ peti je roman Kate Mitchell u izdanju Profila
i publika ga već željno očekuje. Svi već znaju da je Kate Mitchell zapravo Kata Mijić, konobarica-spisateljica, a publika će je ove godine moći susresti na Brodu knjižari 25. srpnja u Makarskoj i na festivalu Šušur na Korčuli 10. kolovoza. Kako je mjesečnik „Moja sudbina“ ovo ljeto pripremio Katin roman „Okajani grijesi“ za objavljivanje u nastavcima, Kata ovo ljeto sa zanimanjem očekuje reakcije čitateljica na novosti koje im je pripremila.

* Upravo je objavljen vaš novi roman ''Okovano srce'', peti u izdanju Profila. O čemu je riječ u romanu, i po čemu je aktualan? Je li u njemu radnja opet smještena u Dalmaciju?

-  I ovaj put je radnja smještena u Dalmaciju. Nastojim opisati ljepote Dalmacije, kulturnu ostavštinu, nastojim u svakom dalmatinskom romanu opisati nešto iz naše bogate prošlosti, a ovaj put u pitanju je gajeta, tradicionalni dalmatinski brod. Dalmacija je kao i ljubav, neiscrpan izvor za pisanje. Split, Solin, Klis, Kaštela Trogir, … toliko je tu prirodne ljepote, sačuvanih spomenika iz prošlosti, toliko domaćih Romea i Julia da bi naprosto bio grijeh ne pisati o tome.
Kao što je poznato, ja pišem ''ljubiće'', pišem o temi koja je neiscrpan izvor. Ljubav nas tijekom života prožima u svim segmentima, i kao u svakom svojem dosadašnjem romanu, pred svoje likove stavljam velike izazove koje oni moraju savladati, stavljam ih na emocionalnu kušnju, dopuštam im da čine greške, da ih uvide… Nastojim što više životnih situacija pretočiti u radnju, tako da se mnoge čitateljice mogu poistovjetiti sa onim što je napisano.

* Novi roman predstavit ćete ovo ljeto na Brodu knjižari u Makarskoj, i na festivalu Šušur na Korčuli, kojem su tema ljubići i krimići. Zanimanje za domaći ljubić sve je veće, iako na našem tržištu i dalje dominiraju romani stranih autorica. Možemo li im konkurirati?

- Po svemu sudeći, bit će ovo burno ljeto, a tome se izrazito radujem. Na Brodu kulture sam 25. srpnja u Makarskoj, u 18.30 bit će promocija novog romana. To će za mene biti sasvim novo iskustvo, novi ambijent, pomalo neuobičajen. Gdje se može bolje predstaviti Dalmacija nego na brodu? Idealno za moj novi roman.
Festival Šušur na Korčuli će trajati tri dana, 8., 9. i 10. kolovoza. Bit će to regionalni susreti pisaca krimića i ljubića. Zanimljivo i za mene iznenađujuće da sam na večeri ljubića jedina predstavnica ženskog roda, uz tri muškarca iz regije. Fascinantno. Prije bih očekivala da muškarci budu u manjini.
Strane autorice dominiraju. To je svima poznato. Očito je lakše prevesti djela koja već imaju nekakvu reputaciju, nego pratiti i poticati naše pisce. No, raduje me što se u posljednjih nekoliko godina vidi promjena i na tom području. Jer, naši pisci svakako mogu konkurirati stranima, tim više što smo po mentalitetu bliži čitateljima, što im je bliska naša kultura, i što neke situacije možemo dočarati vjernije od stranih spisateljica. Nije uvijek strani proizvod ''bolji proizvod''. Umjesto da više volimo svoje, što god da je u pitanju, ljudi su pomalo skeptični prema našim piscima. Da biraju između našeg i stranog pisca, većina bi se odlučila za uvozni proizvod. Nadam se da će se i to promijeniti. Ja pokušavam napraviti sve što je u mojoj moći da konkuriram, ali posljednju riječ uvijek ima čitatelj, bez sumnje.

* Kako ste zadovoljni reakcijama publike na vaše romane? U protekle dvije godine objavili ste četiri knjige, dočekuju vas pune knjižnice, pozivaju vas na televiziju, u medije i na književne večeri. Kako čitateljice reagiraju pri susretima? Zašto vas žele upoznati?

- Imam vjernu publiku koja me prati, i koja mi je najbolja potpora. Za mene kao spisateljicu, najveća je nagrada kada je čitatelj oduševljen onim što sam napisala, i kada nakon jednog pročitanog naslova traži i sve ostale. Mislim da je to vrhunac onog najljepšeg što se može dogoditi, najljepša nagrada za uloženi trud. U protekloj godini sam bila među najčitanijim autorima u knjižnicama. Oni koji nisu u mogućnosti kupiti knjigu, ipak pronađu način da do knjige i dođu.
Ovaj posao uključuje i medijsku eksponiranost. Osobno, ja to shvaćam kao dio posla, jer kad se ugase kamere, odradi intervju, ja stavljam pregaču i konobarim. Naravno da me žele upoznati… haha. Očito im je zanimljivo to što sam konobarica, što sam pismena, i što mogu uskladiti svoje obaveze. A i vole moju jednostavnost, a to se najbolje vidi kod mojih gostiju u cafe baru. Intervjui, televizija, književne večeri, promocija… to je samo san nakon kojeg se vraćam u stvarnost. Ono sam što jesam, i ništa me ne može promijeniti. Ni po čemu se ja ne razlikujem od ostalih ljudi, od svojih kolega. Borim se kao i svi ostali, a to što uz redovan posao radim još jedan koji volim, to je moje duševno zadovoljstvo, moj način da se izrazim, da pokažem talent koji imam, i doista sam sretna što mi je pružena takva mogućnost.

* U svojim romanima bavite se likovima kojima ljubav postavlja sudbinski izazov. Može li ljubav danas biti sudbinski važna? Mogu li nam ljubići pomoći da razmislimo o ljubavi u svojim životima i zapitamo se kako bismo postupili u sličnim situacijama?

- Svaka ljubav je sudbinski izazov. Svaka ljubav sa sobom donosi i rizik. Ono što bi trebalo biti jednostavno – voljeti - postaje komplicirano. Ljudi se jednostavno boje voljeti, boje se da ne budu povrijeđeni, jer neki vole svim svojim bićem, daju svoje srce, i na kraju dobiju samo rane na tom srcu, patnju i bezbroj pitanja na koja ne mogu pronaći odgovor. Možda je krivo današnje vrijeme, vrijeme u kojem ljudi misle da im je sve dozvoljeno i u kojem olako shvaćaju nečije osjećaje. Osoba se lako prigrli, a još lakše odbaci. Ljudi kompliciraju ono što je tako jednostavno, ljudi uvijek teže za nečim boljim, a koliko je to bolje uistinu ''bolje'' vrijeme pokaže. Ovo je neko čudno vrijeme u kojem se ljudi zatvaraju, a trebalo bi biti sasvim suprotno. Boje se, a taj strah ih i tjera da posegnu za knjigom u kojoj mogu proživjeti jake emocije, a ostati zaštićeni.
Moje je mišljenje da svaka knjiga nosi pouku, da nas svaka navodi na razmišljanje i preispitivanje. I dok čitamo, poistovjećujemo se sa likovima i uviđamo njihove propuste. Sami sebe stavljamo u njihovu situaciju i zamišljamo našu reakciju na pročitano. To je sasvim normalno, čak i poželjno. Preko knjige dobivamo neka nova iskustva koja nismo sami iskusili, ali ta iskustva imaju intenzititet proživljenih emocija.

*  U vašim romanima uz ljubavnu priču obrađujete i društvene fenomene kao što su surogat majka, rasprodaja tradicionalnih kamenih kuća ili iseljavanje, kao što je u novom romanu ''Okovano srce.'' Mogu li ljubavni romani ukazati na neka nova rješenja takvih suvremenih fenomena?

- Ljubić nije samo limunada, lako štivo koje služi samo da bi se prekratilo vrijeme. U ljubavnu priču uplićem situaciju u kojoj se nalazi naše društvo, ugroženi pojedinac, ili kulturna baština. Nije svatko blagoslovljen majčinstvom, nije svatko u mogućnosti imati dijete iz tko zna kakvih razloga, a to dijete želi, tom bi djetetu dali svu ljubav ovoga svijeta, a zašto onda ne pronaći način da ta osoba na kraju dobije ono što želi? Biti surogat majka? Vani je to moguće, a ovdje se pred ljude koji nisu u mogućnosti imati djecu, stavljaju prepreke koje je nemoguće savladati. Čak je i posvojenje u ovoj državi jednak kao zgoditak na lotu. Ne kažem da ne trebaju provjere, ali… Ljudima je jednostavnije posvojiti dijete iz zemalja trećeg svijeta, nego u svojoj državi. Ima li tu logike? To je jako osjetljiva tema, i o njoj treba pisati sa izuzetnom pažnjom.

Uz to sam protivnik rasprodaje naše kulturne baštine. Ono što je naše, neka naše i ostane, mislim na kamene kuće u ovom slučaju, a svoje mišljenje po tom pitanju sam iznijela u knjizi ''Uvale boli i ljubavi.'' Protivnik sam da se blago prodaje onima koji ne znaju vrijednost kupljenog, onima koji nisu živjeli uz te kuće i koji ne poznaju našu tradiciju. Na žalost, danas sve ima svoju cijenu, a ako imaš novac, sve ti je dostupno. Mala kamena kuća je moj neostvareni san, a čini mi se da će san i ostati. No, to me ne sprječava da pišem o tome, i da svoje mišljenje prenesem na čitatelja kroz radnju knjige.
U novom romanu ''Okovano srce'' glavni lik je djevojka koja je bila prinuđena iseliti se u potrazi za poslom, a to je sudbina većine mladih ljudi u današnje vrijeme. Nije lako ostaviti sve, ljubav, obitelj, grad, more i zemlju koja se voli samo da bi se preživjelo i pomoglo obitelji. Svoje likove stavljam u stvarne situacije, prilagodim radnju našem podneblju, jer nisu svi bogati, niti je sve idealno u mojim knjigama. Moji likovi prolaze kušnju običnog čovjeka, samo što na kraju budu nagrađeni sretnim krajem.

Nastojim čitateljima dati savjet kroz radnju, nastojim odaslati poruku koja je meni od izuzetne važnosti, i nastojim ih navesti na razmišljanje. Ako mi to barem djelomično polazi za rukom, mogu samo reći da sam ja sretna spisateljica i osoba.

Hvala mojim dragim čitateljicama. Da nije njih, ne bih ni ja postojala kao spisateljica. 

Nema komentara:

Objavi komentar