petak, 26. lipnja 2015.

Cecelia Ahern: Godina u kojoj sam te upoznala

Cecelia Ahern: Godina u kojoj sam te upoznala
Prevela: Petra Mrduljaš

Najveća slava nije u tome da nikada ne padnemo
nego da nakon svakog pada ustanemo.
Konfucije
1.

Imala sam pet godina kada sam doznala da ću umrijeti.
Nikada mi nije ni na pamet palo da neću živjeti vječno, zašto i bi? Nitko nije ni usput spominjao moju smrt.
Smrt mi nije bila posve strana: umiru zlatne ribice, što sam doznala iz prve ruke. Umiru ako ih ne hraniš, ali umiru i ako ih previše hraniš. Psi umiru kada istrče pred jureći automobil, miševi umiru kada ih čokoladne dražeje namame u mišolovku u garderobi ispod našeg stubišta, zečevi umiru kada pobjegnu iz kaveza i padnu u ralje zlih lisica. Njihova smrt nije me posebno uznemirila. Već sam kao petogodišnjakinja znala da su to sve redom dlakave životinje što čine gluposti koje ja nemam nikakvu namjeru učiniti.
Stoga me izuzetno uznemirilo kada sam doznala da će me svejedno snaći smrt.
Prema mojem izvoru, budem li imala „sreće“, dočekat ću smrt kao djed. Stara. Smrdeći po dimu lule i prdežu, s komadićima rupčića zalijepljenim za čekinje iznad gornje usne od puhanja nosa. S crnilom pod noktima od vrtlarenja, očiju požutjelih kutova koje su me podsjećale na pikule iz ujakove zbirke što ih je moja sestra znala cuclati i gutati tako da bi joj otac morao pritrčati, primiti je oko struka i stezati dok pikula ne izleti. Stara. Sa smeđim hlačama podignutim preko struka sve do mlitavih, sisatih prsa koja otkrivaju mek trbuh i jaja natiskana s jedne strane šava na hlačama. Stara. Ne, nisam željela umrijeti kao djed, ali moj izvor tvrdio je da je umrijeti star najbolje što ti se može dogoditi.
Da mi je smrt neizbježna, doznala sam od starijeg bratića Kevina na dan djedova pogreba dok smo sjedili u travi na kraju njegova duga vrta s plastičnim čašama limunade u rukama, podalje od ožalošćenih roditelja koji su izgledali kao kukci balegari tog najvrućeg dana u godini. Trava je bila načičkana maslačcima i tratinčicama, i bila je mnogo viša nego obično, jer je djeda posljednjih nekoliko tjedana bolest onemogućavala u dotjerivanju vrta. Pamtim da me rastužilo što baš toga dana, kada je vrt trebalo predstaviti susjedima i prijateljima u punome sjaju, on nije bio dotjeran do savršenstva kojemu je djed težio. Sigurno mu nije smetalo što ga nema među nama − nikada nije volio mnogo govoriti − ali bilo bi mu barem stalo da sve učini svečanim, nakon čega bi se povukao nekamo slušati pohvale, daleko od svih, možda s kata uz otvoren prozor. Bio bi se pravio da mu je svejedno, ali bilo bi mu stalo i na licu bi imao zadovoljan smiješak da mu se slaže uz travom zamrljana koljena i crne nokte. Netko, neka starica s perlicama krunice čvrsto ovijenim oko zglobova prstiju, rekla je da u vrtu osjeća njegovu nazočnost, ali ja je nisam osjećala. Bila sam sigurna da ga nema. Izgled vrta toliko bi ga uzrujao da to ne bi mogao izdržati.
Baka bi prekidala tišine rečenicama kao što su: „Njegovi suncokreti bujaju, pokoj mu duši“ ili „Nije doživio da petunije procvatu“. Na to je moj bratić Kevin, pametnjaković, promrmljao: „Pa da, njegov je leš sada gnojivo.“
Svi su se smijuljili, svi su se uvijek smijali Kevinovim štosovima zato što je Kevin bio kul, zato što je Kevin bio najstariji, pet godina stariji od mene, i u zreloj dobi od deset godina govorio je zločeste i okrutne stvari koje se nitko drugi od nas ne bi usudio reći. Čak i kad nam nije bilo smiješno, smijali bismo se jer smo znali da ćemo se u protivnom i sami naći na meti njegove okrutnosti, što se meni dogodilo baš toga dana. U toj rijetkoj prilici nije mi bilo smiješno što djedovo mrtvo tijelo ispod zemlje pomaže petunijama da se razrastu niti mi se to činilo okrutnim. Vidjela sam u tome svojevrsnu ljepotu. Ljupko ispunjenje i pravdu. Upravo bi to djedu bilo najdraže, sada kada njegovi prsti debeli kao kobasice više ne doprinose cvatu njegova dugog, prelijepog vrta koji je bio središte njegova svemira.
Upravo sam zbog djedove ljubavi prema vrtlarenju dobila ime Jasmine. Upravo je jasmine donio mojoj majci kada ju je došao posjetiti nakon mojega rođenja: stručak cvjetova koje je ubrao s drvene rešetke što ju je sam zakucao, obojio u crveno i postavio uz sjenoviti stražnji zid kuće, umotane u novine sa smeđim užetom tako da se tinta s nedovršene križaljke u Irish Timesu razlijevala od kišnice zaostale na rezovima. Nije to bio ljetni jasmin koji svi poznajemo s luksuznih mirisnih svijeća i skupih osvježivača zraka. Ja sam bila zimska beba pa je u njegovu vrtu rasla pregršt zimskog jasmina sa sitnim, žutim, zvjezdastim cvjetićima, razvedrujući sumornu, sivu zimu. Ne mislim da je djed razmišljao o simbolici tog cvijeća niti znam je li bio posebno počašćen kada me majka nazvala po cvijetu koji je donio. Mislim da je to smatrao čudnim imenom za dijete, imenom primjerenim samo za prirodne biljke u njegovu vrtu, a ne za osobe. Budući da je nosio ime Adalbert, po svetcu koji je bio misionar u Irskoj, i krsno ime Mary, nije bio navikao na imena koja nisu biblijska. Prethodne zime majci je donio ljubičasti vrijesak kada je rodila moju sestru pa je ona stoga nazvana Heather. Bio je to prostodušan dar kada se rodila moja sestra, ali tjera me da se zapitam je li kanio utjecati na moje imenovanje. Kada sam to istražila, ustanovila sam da je zimski jasmin bliski srodnik zimskog vrijeska, koji također dodaje boju zimskim vrtovima. Ne znam je li to zbog njega i njegova vladanja, ali oduvijek sam se nadala da su šutljivi ljudi upućeni u magiju i znanja koja nedostaju manje suzdržanim ljudima, da to što ne govore znači da im se glavom motaju važnije misli. Možda njihova prividna jednostavnost krije tajni mozaik zamršenih misli kao što je želja djeda Adalberta da dobijem ime Jasmine.
Kevin je u vrtu to što se nisam nasmijala njegovoj šali o smrti pogrešno protumačio kao neodobravanje, a nije postojalo ništa čega se više grozio i bojao pa je svoj mahniti pogled preusmjerio na mene i rekao: – I ti ćeš umrijeti, Jasmine.
Sjedili smo u krugu od šestero u kojem sam ja bila najmlađa, a moja sestra vrtjela se nekoliko koraka dalje uživajući u vrtoglavici i padanju. Oko gležnja sam imala vjenčić od tratinčica, a u grlu tako golemu knedlu da nisam bila sigurna jesam li progutala jednog od divovskih bumbara koji su se rojili oko cvjetnoga švedskog stola oko nas, i polako sam probavljala vijest o smrti koja me očekuje. Ostali su bili šokirani time što mi je rekao, ali umjesto da skoče u moju obranu i poreknu tu groznu, zloslutnu objavu, uprli su u mene tužne poglede i kimnuli. Da, istina je, složili su se pogledom. Umrijet ćeš, Jasmine.
Kada sam nadugo utihnula, Kevin je to pobliže objasnio, dodajući sol na ranu. Neću samo umrijeti, nego ću prije toga još i svakoga mjeseca do kraja života dobivati nešto što se zove mjesečnica i što neopisivo boli. Tada sam doznala i kako nastaju djeca, iz prilično detaljnog opisa koji mi je bio toliko gnusan da poslije tjedan dana nisam mogla pogledati roditelje u oči, a na koncu je sve začinio viješću da ne postoji Djed Mraz.
Takve stvari pokušaš zaboraviti, ali takve stvari ja nisam mogla zaboraviti.
Zašto spominjem tu epizodu svojega života? E pa, u njoj ja počinjem. U njoj sam nastala ja kakvu znam i kakvom me svi znaju. Moj je život počeo u petoj godini. Spoznaja da ću umrijeti usadila mi je nešto što nosim do dana današnjeg: svijest o tome da je, usprkos tome što je vrijeme beskonačno, moje vrijeme ograničeno, moje vrijeme istječe. Shvatila sam da moj sat i nečiji tuđi sat nisu isti. Nećemo ga oboje provesti na isti način, ne možemo ga na isti način doživjeti. Troši svoje kako želiš, ali mene ne uvlači u to: ja ih nemam na bacanje. Ako želiš nešto učiniti, učini to odmah. Ako želiš nešto reći, reci to odmah. I što je najvažnije, to moraš učiniti sam. Ovo je tvoj život, ti si taj koji će umrijeti, ti si taj koji će ga izgubiti. Stoga sam navikla biti u pokretu, provoditi planove u djelo. Djelovala sam u ritmu od kojeg sam često gubila dah u takvoj mjeri da gotovo nisam nalazila vremena sresti se sa samom sobom. Često sam se ganjala i možda se rijetko dala uloviti; bila sam brza.
S druženja na travi te večeri štošta sam ponijela kući, ne samo tratinčice koje su mi bile spletene oko zapešća i gležnjeva i upletene u kosu dok smo ulazili u kuću za suncem opaljenim žalobnicima koji su se počeli razilaziti. Na srcu mi je ležao velik strah, ali ubrzo sam ga odagnala, kako to samo petogodišnjaci mogu. Smrt sam zamišljala kao djeda Adalberta Maryja pod zemljom, koji još njeguje svoj vrt premda više nije ovdje, što me ispunjavalo nadom.
Žanješ što si posijao, čak i u smrti. Stoga sam se posvetila sijanju.


Nema komentara:

Objavi komentar