četvrtak, 28. srpnja 2016.

Michael Lewis: MUNJEVITI MOMCI

Skriveno, a pred očima

U ljeto 2009. linija je imala vlastiti život, a dvije tisuće ljudi kopalo je i bušilo čudnu kolijevku koja joj je bila potrebna da živi. Dvjesto pet ekipa po osam ljudi uz odabrane savjetnike i inspektore rano je ustajalo da pronađe način kako eksplozivom probušiti rupu u nekoj nedužnoj planini ili tunel pod koritom neke rijeke ili pak iskopati jarak uz seosku cestu koja nije imala rubnika – sve to bez ikakva odgovora na očito pitanje: Zašto? Linija je bila tek nešto manje od četiri centimetra široka tvrda plastična cijev, osmišljena da štiti četiristo staklenih niti debljine vlasi, no već je postojao osjećaj da se radi o živom biću, podzemnom reptilu, s osebujnim potrebama i zahtjevima. Kanal za nju trebao je biti ravan, možda najdosljednije ravan pravac ikad iskopan pod zemljom. Bio je potreban da poveže podatkovni centar u čikaškom South Sideu [1] s burzom u sjevernom dijelu New Jerseyja. Povrh svega, jasno, to je trebalo ostati tajnom.

Radnicima je bilo rečeno samo ono što su trebali znati. Kopali su tunel u malim međusobno odvojenim skupinama, a znali su odakle linija dolazi ili kamo ide samo za svoju lokaciju. Osobito im se nije govorilo koja je svrha linije – kako bi se osiguralo da oni neće drugima odavati tu svrhu. „Cijelo vrijeme ljudi su nas ispitivali, 'Je li to strogo povjerljivo? Radi li se o vladi?' Samo bih rekao, 'Aha'“, pripovijedao je jedan radnik. Radnici možda nisu znali koja je svrha linije, ali znali su da ona ima neprijatelje: svi su znali da moraju biti pozorni radi potencijalnih prijetnji. Ako bi, primjerice, vidjeli nekoga da kopa u blizini linije ili primijetili da netko postavlja jako puno pitanja o njoj, trebali su to što su zapazili smjesta javiti središnjem uredu. Inače su trebali govoriti što je manje moguće. Ako bi ih ljudi pitali što rade, trebali su reći, „Samo polažemo optički kabel.“ Time bi razgovor obično završio, ali ako i nije, to zapravo nije bilo važno. Graditeljska ekipa bila je zbunjena kao i svi ostali. Oni su bili naviknuti kopati tunele koji su spajali jedne gradove s drugima, jedne ljude s drugima. Ova linija nije spajala nikoga ni s kim. Njezina jedina svrha, koliko su oni mogli vidjeti, bila je da bude ravna koliko je moguće, čak ako je to značilo i da su morali bušiti kamen u planini umjesto da odaberu zaobilazni smjer koji se činio kao jasno rješenje. Zašto?
Sve do samog kraja većina radnika nije ni postavila to pitanje. Zemlja je titrala na rubu još jedne depresije i oni su bili sretni što rade. Kako je to kazao Dan Spivey, „Nitko nije znao zašto. Ljudi su počeli smišljati svoje razloge.“

Spivey je bio glavni za objašnjenja vezana uz liniju kao i kanal koji su kopali za nju. A Spivey je bio po prirodi škrt na riječima, jedan od onih opreznih južnjaka koji vrte po glavi više misli nego što ih se trude podijeliti. Rođen je i odrastao u Jacksonu, Mississippi, a u onim rijetkim prilikama kad bi govorio zvučalo je kao da nikada nije otamo otišao. Upravo je navršio četrdesetu, ali još je uvijek bio suhonjav poput tinejdžera, s licem žitelja farme s fotografija Walkera Evansa. Nakon više godina nezadovoljstva poslom brokera u Jacksonvilleu dao je otkaz kako bi, po vlastitim riječima, „radio nešto zabavnije.“ Ispalo je da je to značilo da je unajmio mjesto na čikaškoj burzi opcija[2] i za svoj račun kupovao i prodavao dionice. Poput bilo kojeg drugog trgovatelja na čikaškim burzama, vidio je koliko se novca može zaraditi prodajući ročnice[3] u Chicagu u usporedbi s aktualnim cijenama pojedinih dionica kojima se trguje u New Yorku i New Jerseyju. Svakog je dana bilo na tisuće trenutaka kad bi cijene bile izvan ravnoteže – kad ste, primjerice, mogli prodati ugovore za ročnice za više od cijene dionica koje su ih obuhvaćale. Kako biste zgrabili profit, trebali ste biti brzi na oba tržišta istodobno. Ono pak što se smatralo „brzim“ naglo se mijenjalo. U starim danima – prije, recimo, 2007. – brzina kojom je trgovatelj mogao provoditi naloge imala je ljudska ograničenja. Ljudska su bića radila u dvoranama burzi i ako ste htjeli bilo što kupiti ili prodati, trebali ste ići preko njih. Od 2007. burze su jednostavno postale hrpe računala u podatkovnim centrima. Brzinu trgovanja više nisu sputavali ljudi. Jedino je ograničenje bilo koliko brzo elektronički signal može putovati između Chicaga i New Yorka – ili, preciznije, između podatkovnog centra smještenog u Chicago Mercantile Exchangeu i podatkovnog centra iza Nasdaqove burze u Carteretu u New Jerseyju.

Spivey je 2008. shvatio da postoji velika razlika između brzine trgovanja među tim burzama koja je dostupna i brzine trgovanja koja je teoretski moguća. S obzirom na brzinu svjetlosti optičkog kabela, trgovatelju koji je trebao trgovati na oba mjesta trebalo bi biti moguće istodobno slati svoje naloge iz Chicaga u New York i obratno, ugrubo rečeno, u 12 milisekundi, odnosno otprilike desetinu vremena koliko vam treba da trepnete, ako trepćete najbrže što možete. (Milisekunda je tisućiti dio sekunde.) Linije koje su nudili različiti telekomunikacijski operateri – Verizon, AT&T, Level 3 i drugi – bile su sporije od toga i neujednačene. Jednog im je dana trebalo 17 milisekundi da pošalju nalog u oba podatkovna centra; idućeg im je trebalo 16 milisekundi. Neki su trgovatelji slučajno nabasali na liniju koju je kontrolirao Verizon, a trebalo joj je 14,65 milisekundi. „Zlatna linija“, nazivali su je trgovatelji, jer ste u slučajevima kad biste se našli na njoj prvi mogli iskoristiti razlike između cijena u Chicagu i cijena u New Yorku. Spiveyju se činilo nevjerojatnim što telekomunikacijski operateri nisu u stanju shvatiti novu potražnju za brzinom. Verizon nije samo propuštao uočiti da svoju posebnu liniju može prodavati trgovateljima za pravo bogatstvo; činilo se da uopće nije svjestan da posjeduje nešto što je posebno vrijedno. „Trebali ste okupirati nekoliko linija i nadati se da ste došli do nje“, priča Spivey. „Nisu znali što imaju.“ Čak ni 2008. glavni operateri nisu bili svjesni da su financijska tržišta promijenila, i to iz korijena, vrijednost milisekunde.

Nakon što je proveo pomnije istraživanje, Spivey je utvrdio zašto. Otišao je u Washington DC i uzeo u ruke karte postojećih ruta optičkih kabela koji su se protezali od Chicaga do New Yorka. One su većinom slijedile željezničke pruge i putovale su od jednog velikog grada do drugog. Nakon izlaska iz New Yorka i Chicaga vodile su prilično ravno jedna prema drugoj, no kad bi stigle u Pennsylvaniju, počele su krivudati i zaokretati. Spivey je proučavao zemljovid Pennsylvanije i uočio glavni problem: planinski lanac Allegheny. Jedina ravna linija koja je vodila kroz Allegheny bila je međudržavna autocesta, a postojao je zakon koji je zabranjivao polaganje optičkih kabela uz međudržavne autoceste. Druge ceste i željezničke pruge prolazile su kroz državu u cik-caku, kako je to krajolik dopuštao. Spivey je pronašao detaljniji zemljovid Pennsylvanije i nacrtao svoju liniju kroz njega. „Najravnija trasa koju zakon dopušta“, tako ju je rado zvao. Koristeći se popločenim cesticama, zemljanim putovima, mostovima i željezničkim prugama, uz poneko privatno parkiralište, prednje dvorište ili žitno polje, mogao je smanjiti udaljenost koju su prolazili telekomunikacijski operateri za više od sto šezdeset kilometara. Ono što je postalo Spiveyjev plan, a potom i njegova opsesija, započelo je nevinom mišlju: Htio bih vidjeti koliko bi netko mogao biti brži da oni to naprave.

Krajem 2008., dok je globalni financijski sustav bio u previranjima, Spivey je otputovao u Pennsylvaniju i pronašao građevinara koji ga je vozio cijelom dužinom njegova idealnog pravca. Dva su dana obojica ustajala u pet ujutro i vozila se do sedam navečer. „Ono što vidite kad to radite“, kaže Spivey, „vrlo su mali gradovi, vrlo uske ceste s ponorima na jednoj strani, a okomitim stjenovitim zidom na drugoj.“ Željezničke pruge u smjeru istok-zapad uglavnom su krivudale sjeverno i južno da izbjegnu planine: bile su ograničeno upotrebljive. „Što god nije bilo posve u smjeru istok-zapad, što je na bilo kojui način skretalo, nije mi se sviđalo“, rekao je Spivey. Male ceste kroz seoska područja bile su bolje za njegovu nakanu, no bile su toliko stiješnjene na nepovoljnom terenu da nije bilo mjesta za polaganje optičkog kabela, osim ispod ceste. „Trebali biste zatvoriti cestu da na njoj kopate“, rekao je.
Jasno je da je građevinar koji je bio s njim mislio da je Spivey skrenuo s uma. Pa ipak, kad ga je Spivey pritisnuo, čak ni on nije mogao smisliti razlog zašto plan nije bar teoretski moguć. Upravo to je Spivey tražio: razlog zašto se to ne bi radilo. „Pokušavao sam pronaći razlog zašto ni jedan operater to već nije napravio“, kaže. „Mislio sam: Sigurno ću vidjeti neku prepreku.“ Osim stava građevinara da nitko pri zdravoj pameti ne bi htio probijati tvrdi, stjenoviti Allegheny, nije mogao pronaći ni jednu.

Tada je, kako sam kaže, „odlučio prijeći granicu.“ Granicu koja je dijelila momke s Wall Streeta koji su prodavali opcije na čikaškoj burzi od ljudi koji su radili u lokalnim agencijama i uredima Ministarstva prometa i kontrolirali javna prava prolaza pomoću kojih bi obični građanin mogao iskopati tajni tunel. Tražio je odgovore na pitanja: Koje su odredbe o polaganju optičkih kabela? Čije vam dozvole trebaju? Ova je granica također dijelila ljude s Wall Streeta od ljudi koji su znali kako kopati kanale i polagati optičke kabele. Koliko će to trajati? Koliko metara tunela kroz stijenu može dnevno probiti ekipa s pravom opremom? Kakva je vrsta opreme potrebna? Koliko bi to moglo koštati?

Građevinski inženjer Steve Williams, koji je živio u Austinu u Texasu, uskoro je primio neočekivani poziv. Kako se Williams prisjetio, „Nazvao me jedan moj prijatelj. Rekao je, 'Imam starog prijatelja čiji je bratić u nevolji, i on ima neka građevinska pitanja na koja mu trebaju odgovori.'“ Potom ga je nazvao sam Spivey. „Taj se čovjek javio telefonom“, prisjeća se Williams, „i postavljao pitanja o veličini vodilica i koju vrstu kabela koristite, kako biste kopali na ovom terenu i ispod rijeke.“ Nekoliko mjeseci poslije Spivey ga je ponovno nazvao – da ga pita hoće li nadzirati polaganje kabela u odsjeku dugačkom osamdeset kilometara s početkom u Clevelandu. „Nisam znao u što se upuštam“, ispričao je Williams. Spivey mu o projektu nije rekao ništa više od onoga što je trebao znati kako bi položio kabel u duljini od osamdeset kilometara. U međuvremenu Spivey je nagovorio Jima Barksdalea, nekadašnjeg glavnog izvršnog direktora Netscape Communicationsa, također podrijetlom iz Jacksona, da financira ono što je prema Spiveyjevim procjenama bio tunel od 300 milijuna dolara. Nazvali su kompaniju Spread Networks, premda su se za izgradnju kao paravanom koristili kompanijama nezanimljivih imena poput Northeastern ITS i Job 8. Pridružio im se sin Jima Barksdalea, David Barksdale – da sklopi, u što većoj tišini, otprilike četiristo ugovora s gradskim i mjesnim tijelima kako bi mogli kopati tunel kroz njihova područja. William se potom pokazao toliko sposobnim za polaganje linije u zemlju da su ga Spivey i Barksdale nazvali i zamolili da preuzme cijeli projekt. „Tada su rekli, 'Hej, ovo će ići sve do New Jerseyja'“, ispričao je Williams.

Napustivši Chicago ekipe su grabile Indianom i Ohiom. Za dobrih su dana uspijevali položiti u zemlju između 3,2 i 4,8 kilometara linije. Kad su stigli u zapadnu Pennsylvaniju, naletjeli su na stijenu i tempo se usporio katkada na nekoliko desetaka metara dnevno. „Oni to zovu modrim kamenom“, rekao je Williams. „To je tvrd vapnenac. Pravi je izazov probiti ga.“ Lovio bi se kako vodi iste razgovore, opet i iznova, s pensilvanijskim građevinskim ekipama. „Objašnjavao sam im da moramo proći kroz neku planinu, a oni bi dan za danom govorili: 'To je suludo.' Ja bih rekao: 'Znam da je suludo, ali to je način na koji radimo.' Oni bi pitali 'Zašto?', a ja bih govorio: 'To je ruta koja je bolje prilagođena željama vlasnika.'“ Na to zaista nisu imali puno toga reći osim „oh“. Njegov drugi problem bio je Spivey koji ga je silno gnjavio i zbog najmanjeg skretanja. Primjerice, vrlo često bi pravo prolaza prelazilo s jedne strane ceste na drugu i linija je trebala prelaziti cestu unutar njezinih granica. Ta stalna prelaženja ceste ljutila su Spiveyja – Williams je činio oštra skretanja udesno i ulijevo. „Steve, koštaš me stotinu nanosekundi“, govorio bi. (Nanosekunda je milijarditi dio sekunde.) I: „Možeš li je barem prijeći dijagonalno?“

Spivey je bio zabrinut čovjek. Smatrao je da je, kad čovjek preuzme rizik, stvar koja je pošla krivo obično ona na koju čovjek nije ni pomislio pa je stoga pokušavao razmišljati o stvarima o kojima prirodno ne bi razmišljao. Čikaška trgovinska burza možda se zatvori i preseli u New Jersey. Rijeka Calumet možda se pokaže nesavladivom. Neke kompanije duboka džepa – neka velika banka s Wall Streeta, telekomunikacijski operater – možda otkriju što on radi i naprave to same. Ovaj posljednji strah – da je još netko ondje i kopa svoj pravocrtni tunel – izjedao ga je. Svaki građevinar s kojim je razgovarao smatrao je da je poludio, no ipak je bio uvjeren da planinski lanac Allegheny vrvi ljudima koji dijele njegovu opsesiju. „Kad vam nešto postane očito“, izjavio je, „smjesta pomislite kako zasigurno još netko to radi.“

Jedino mu nikad nije palo na pamet da njegovu liniju, kad jednom bude gotova, Wall Street neće htjeti kupiti. Upravo suprotno: pretpostavljao je da će ta linija biti poprište zlatne groznice. Možda iz tog razloga on i ljudi koji su ga podupirali nisu puno razmišljali o tome kako prodati liniju sve dok za to nije došlo vrijeme. To je bilo komplicirano. Ono što su prodavali – brzina – bilo je vrijedno jedino po tome što je bilo rijetkost. Ono što nisu znali bilo je koliko bi rijetka trebala biti kako bi maksimizirala tržišnu vrijednost linije. Koliko bi vrijedila jednom igraču na američkom burzovnom tržištu kako bi dobio prednost u brzini u odnosu na ostale? Koliko pak za dvadeset pet različitih igrača – da podijele istu prednost nad ostatkom tržišta? U  odgovoru na tu vrstu pitanja pomaže ako se zna koliko novca trgovatelji na američkoj burzi mogu zaraditi isključivo zahvaljujući brzini i kako, točno, to čine. „Nitko nije poznavao ovo tržište“, rekao je Spivey. „Ono je bilo nerazumljivo.“

Razmišljali su o održavanju „nizozemske aukcije“ – to jest, krenuti s nekom visokom početnom cijenom i spuštati je dok liniju ne kupi jedna tvrtka s Wall Streeta koja će potom uživati monopol. Nisu bili uvjereni u to da će jedna banka ili hedge fond pljunuti mnoge milijarde dolara, koliko je, prema njihovim pretpostavkama, monopol vrijedio, a nije im se sviđao sentiment neizbježnih novinskih naslova: Barksdale zaradio milijarde nasanjkavši običnog američkog investitora. Angažirali su konzultanta za ovaj sektor, Larryja Tabba, koji je privukao pozornost Jima Barksdalea esejem koji je napisao pod nazivom „Vrijednost milisekunde“. Jedan je od načina kako odrediti cijenu pristupa liniji, smatrao je Tabb, ustanoviti koliko se novca zahvaljujući njoj može zaraditi od takozvane trgovine spreadovima[1] između New Yorka i Chicaga – jednostavnom arbitražom[2] između gotovine i ročnica. Tabb je procijenio da bi banka s Wall Streeta, da dobije mogućnost iskorištavanja bezbrojnih sićušnih razlika u cijeni između Stvari A u Chicagu i Stvari A u New Yorku, zaradila dobit od 20 milijardi dolara godišnje. Nadalje je procijenio da postoji čak četiristo tvrtki koje su se tada natjecale da ulove 20 milijardi dolara. Sve bi one trebale biti na najbržoj liniji između dva grada – a na liniji je bilo mjesta samo za njih dvjesto.

Obje su se procjene sretno podudarile sa Spiveyjevim osjećajem za tržište, a on je rado govorio, s očitim zadovoljstvom: „Imamo dvjesto lopata za četiri stotine kopača.“ No koliko naplatiti svaku lopatu? „To je u potpunosti bilo gledanje u staklenu kuglu“, konstatira Brennan Carley koji je tijesno surađivao s brojnim prodavateljima velike brzine i kojeg je Spivey angažirao da im prodaje njegovu mrežu. „Svi smo mi samo pogađali.“ Broj do kojeg su došli bio je 300.000 dolara mjesečno, ugrubo deset puta više od postojećih telekomunikacijskih linija. S prvih dvjesto burzovnih igrača voljnih da plate unaprijed i potpišu petogodišnji ugovor o najmu sklopit će se posao za 10,6 milijuna dolara za pet godina. Trgovatelji koji će zakupiti Spreadovu liniju morat će također kupiti i održavati vlastite pojačavače signala, smještene na trinaest lokacija uzduž Spreadove rute. Sveukupni unaprijed plaćeni trošak za svakog od dvjesto trgovatelja došao bi do otprilike 14 milijuna dolara ili sveukupno 2,8 milijardi.

Do početka 2010. Spread Networks još uvijek nije informirao ni jednog potencijalnog kupca o svojem postojanju. Godinu dana nakon što su radnici počeli kopati linija je, nevjerojatno, još bila tajna. Kako bi maksimizirali zaprepašćujuću vrijednost linije i umanjili šansu da netko drugi pokuša ponoviti ono što su napravili, pa čak i samo najavi svoju namjeru da to radi, odlučili su čekati do ožujka 2010., tri mjeseca uoči roka za završetak linije, prije nego što su je pokušali prodavati. Kako se obratiti bogatim i moćnim ljudima čije su poslovanje uskoro trebali poremetiti? „Generalni modus operandi bio je pronaći nekoga u jednoj od tih tvrtki kojeg jedan od nas poznaje“, kaže Brennan Carley. „Rekli bismo, 'Znaš me. Čuo si za Jima Barksdalea. Imamo nešto zbog čega želimo doći k tebi i razgovarati. Ne možemo ti reći o čemu se radi dok ne dođemo. I, usput, želimo da potpišeš ugovor o tajnosti prije nego što svratimo.'“

Tako su krenuli na Wall Street – kradomice.


[1] Spread – razlika između kupovne i prodajne cijene.
[2] Arbitraža – dobit, odnosno profit na temelju trgovanja istom robom ili vrijednosnicama na dva ili više tržišta. 



[1] Glavni podatkovni centar poslije je preseljen u Auroru, Illinois, u okolici Chicaga.
[2] Chicago Stock Exchange sastoji se od burze roba (Chicago Board of Trade) i burze opcija (Chicago Board Options Exchange).
[3] Ročnice (engl. Futures) – vrsta kupoprodajnih ugovora s isporukom definiranom u budućnosti, ali uz unaprijed definirane cijene i uvjete.

Nema komentara:

Objavi komentar