utorak, 2. prosinca 2014.

Bruno Šantek: Beskompromisno iskrena knjiga koja zbližava liječnike i pacijente



Bruno Šantek: Beskompromisno iskrena knjiga koja zbližava liječnike i pacijente


Počelo je gotovo iz zasjede. Bez krivog udaha, bez ikakva napora i pomicanja, bez nerviranja i drugih problema. Jednostavno, zrak kao da je odjednom postao suh, rijedak, osjećao sam se kao u ronilačkom odijelu u kojemu nestaje kisika - tako Bruno Šantek počinje svoju „ispovijest o bolesti koja oduzima dah“, predstavljajući se kao vj „Izdisaj“ čita se kao napeti krimić, tim više što su u njemu i najdramatičnije scene stvarne, a ne plod autorove mašte. Autorovu ispovijest prate komentari dr. Nevena Tudorića, liječnika koji dokazuje da, uz današnje terapijske mogućnosti, nema razloga za lošu kontrolu astme, a knjiga objavljena u biblioteci „Profil klinika“ i prvenstveno je namijenjena pacijentima oboljelima od astme i njihovim liječnicima.  
ešt i ambiciozan pisac. Njegov

* Zašto ste napisali “Izdisaj“? Jeste li pretpostavljali da vaše iskustvo nekome može pomoći? Koliko vam je pisanje pomoglo da obradite  i prihvatite intenzivno emocionalno iskustvo koje ste proživjeli u desetljećima s astmom?

- „Izdisaj“ je svojevrsni derivat jednog prethodno napisanog teksta koji se obimom nije uklapao u trenutnu ideju za objavljivanje i u dogovoru s urednicom krenuli smo u potpuno novi projekt, napisan specijalno za ¨biblioteku  Profil klinika. U početku sam se s dozom nesigurnosti upustio u pisanje, no to je brzo nestalo jer u ovoj priči nije bilo potrebno smišljati zaplete, rasplete, izmišljati likove, bombastične završetke... Samo je trebalo opisati stvarne događaje, prepisati ih iz sjećanja u kojem zbog svojeg intenziteta i značaja ostaju trajno kao žive, neizbrisive slike.
Bacanje tih slika na papir ujedno je i terapija, suočavanje sa samim sobom, sa svim tim avetima prošlosti od kojih su neki odavno savladani a s nekima se samo naučilo živjeti. Nekada davno to sam činio pišući pjesme, potom i neke priče koje nisu zaživjele, tako da je ta terapija pisanjem odavno dio moje borbe s bolešću, a „Izdisaj“ je samo jedna stepenica više, može se reći i konačni obračun.
Vjerujem da ova knjiga može pomoći drugima. Ako nikako drugačije, porukom da je svaka bolest drugačija, svaka okolina drugačija, svaka osoba drugačija i da povezanost tih elemenata svaku bolest čini posebnom. Isto tako, prateći put te borbe od upoznavanja bolesti, prihvaćanja, raznih pokušaja liječenja, razvoja medicine u tom razdoblju, čak i naizgled izgubljene situacije pa i odustajanja od borbe, na kraju se stiglo do na trenutak nemoguće i nevjerojatne situacije da je bolest stavljena u potpunosti pod kontrolu. To je poruka ne samo za astmatričare već i za puno širi spektar kroničnih bolesnika, da ne treba odustajati od borbe jer se uvijek može dogoditi onaj klik ili prijelomni trenutak ili u samoj osobi, ili u suradnji s pravim liječnikom ili pak u novootkrivenim lijekovima i terapijama koji mogu promijeniti život i skrenuti ga iz svakodnevnih boli i patnji u normalan i spokojan život.


* „Izdisaj“ je vjerodostojan dokument i pred publikom se ne možete sakriti iza fraze „svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna“. Jeste li pomišljali da beskompromisna iskrenost koju ste pokazali može u našim uvjetima u nekoj mjeri otežati književnu afirmaciju?

- Beskompromisna iskrenost, borba za svoje stavove, uvjerenja, za vrijednosti koje smatram ispravnima i potrebnima ne samo za sebe već i za širu okolinu dio su sazrijevanja osobnosti koja se desila kroz sve opisane borbe protiv astme. Upravo sam kroz njih shvatio besmislenost glume, izvještačenosti, prijetvornosti. Ukoliko bi to bio razlog za neke kočnice u bilo kakvoj afirmaciji, pitanje bi bilo želim li ja onda takvu afirmaciju.
Ako ono što pišem nisam ja i ako iza toga ne stojim, vrijedi li pisati?  Druga je pak stvar u toj iskrenosti osobno ogoljenje, svojevrstan striptiz do gole kože, a u nekim dijelovima i ispod nje.
Nisam neki egotriper pa me pisanje i objavljivanje autobiografije osobe bez nekih velikih životnih djela stavlja u  neugodnu situaciju. Razotkrivanje mnogih detalja života koji su bili diosamo moje intime ili pak samo tajna uže obitelji nije ugodna, ali vjerojatno je i to dio one borbe o kojoj sam prethodno govorio, konačnog obračuna.

* Kako su na vašu iskrenost u „Izdisaju“ reagirali najbliži, obitelj i prijatelji koji su prvi pročitali rukopis? Kako su na „Izdisaj“ reagirale osobe koje opisujete? 

- Kao što sam na početku spomenuo, knjiga je ideja i plod dogovora urednice Sandre Pocrnić Mlakar i mene i nastala je u jako kratkom vremenu, u dahu, ili u izdisaju, da budem u skladu s naslovom. Zbog toga je ova knjiga svojevrsna tajna i iznenađenje za  sve. Inače imam običaj tijekom procesa pisanja slati dijelove ili završene tekstove određenim prijateljima na kritiku i savjete, ali „Izdisaj“ je u potpunosti preskočio taj dio dorade i „nevin“ će se naći pred čitateljima.
Upravo zbog toga bit će zanimljivija reakcija na jedan ovako gotov proizvod, jer ona nije knjiga s ključem, sve osobe i sva imena su stvarni. Svi događaji i doživljaji su stvarni. Naravno, sve to je iz mog kuta gledanja, iz mog osjetilnog spektra, pa treba vidjeti hoće li biti kritika i primjedbi, koliko su oni te stvari drugačije vidjeli, doživjeli i zapamtili. Posebno će biti zanimljiv onaj dio tajni  za koje nisu znali, ono što se je dešavalo iza zidova moje sobe, iza lima bolničkih kola ili vrata bolničkih soba. Koliko sam uspio sakriti svoje bolesti i krize od njih, koliko odglumiti normalu iako sam bio na rubu pucanja, koliko su prepoznali te bitke u meni. Da nema tih isčekivanja rekacija uzbuđenje samog izlaska knjige sigurno bi bila nešto manja.

* Vaš liječnik, prof. dr. Neven Tudorić, u predgovoru „Izdisaja“ odaje vam priznanje za hrabrost jer je tek pročitavši vaš rukopis shvatio što ste sve prošli otkako vam je dijagnosticirana astma do danas. Koliko ispovijesti poput „Izdisaja“ mogu djelovati na poboljšanje komunikacije između liječnika i pacijenata, s obzirom da je takva, književna komunikacija dosad nije bila uobičajena?

- Ključni pojam je ovdje svakako „poboljšanje komunikacije“. Postavlja se pitanje ima li uopće u životu kakvim živimo, u doba mnoštva komunikacijskih pomagala koji nas odvode do otuđenja, u doba svakodnevnog preživljavanja i žurbe, prostora za bilo kakvu kvalitetnu komunikaciju. Svatko to u svom okruženju može osjetiti, od odgoja djece, poslovne komunikacije, poznanstava, prijateljstava, druženja na kojima se nađe nekoliko osoba i onda svatko od njih umjesto s prijateljima komunicira posredstvom pametnih telefona, na kraju se pozdrave i to se u moderno doba zove 'druženjem uživo'.
Ista je stvar i sa zdravstvom. Cilj je liječnika primiti što više pacijenata, napraviti što više pregleda, ispuniti norme i uz to raditi na štednji u ionako skromnim uvjetima. Od nekih propisanih petnaestak minuta po pacijentu osuđeni su na redanje kao na šalteru za kupnju karata, u kojima ispisaju uputnice i recepte, ne stigavši niti pogledati pacijenta u oči. Naravno, nije problem samo u gužvi. Moderna tehnologija omogućava ispisivanje nalaza ili dostavu putem računala, tako da liječnici i nemalju potrebu vidjeti pacijenta već na osnovu brojki propisivati terapije.
Desilo mi se tako jednom da ležim u bolnici, da mi se terapije iz dana u dan mijenjaju, a liječnika vidio nisam, kao ni on mene. Sva terapija međuljudskih odnosa i liječenja ljudskošću tada je bila prepuštena sestrama, ako bi imale vremena uz toliko pacijenata.
I na kraju, druga strana komunikacijskog kanala – pacijent. Koliko je on spreman otvoreno govoriti o svojim bolima, tjeskobama i viđenjima bolesti, ili je sretan da samo što prije dobije terapiju, da što manje skaču oko njega i da što prije riješi problem. To možda i je kratkoročno korisno, no ne i na dulje staze, posebno kod kroničnih bolesti, i ne kao prijenos iskustva liječnicima koji iz svake takve situacije mogu nešto naučiti.
Nadam se da će ovaj primjer pomoći barem kao putokaz liječnicima što sve mogu saznati od pacijenata i kao neka matrica kako se ta komunikacija može poboljšati. Nazovimo to matricom „pisanjem do zdravlja“. Ova biblioteka na pravom je putu da postavi neke nove standarde.

*  „Izdisaj“ je iskren, dramatičan i ironičan, pisan samouvjereno kao da to nije prva vaša knjiga.  Jesu li književnici koji vas inspiriraju isto tako samokritični? Koje su knjige odredile vaš književni ukus?

- „Izdisaj“, to sam ja! Da, zaista, moglo bi se to i tako reći. To je knjiga koja ima čast prva pronaći put prema čitateljima, ali moje bavljenje pisanjem već je duže vrijeme dio mog života, bez pretenzija za izdavanjem, već kako sam prije odgovorio, kao osobna terapija. Sada kada se i ta mogućnost otvorila nadam se da je samo početak jednog divnog prijateljstva sa čitateljima, i da ću i ja nekome otvoriti nekim svojim retkom put prema nekim novim spoznajama.
Ne znam jesu li moj stil ili karakter određeni samo književnošću, jer se svugdje trudim upiti što širi spektar utjecaja. U glazbi, filmovima, književnosti, trudim se upoznati što različitije žanrove i što različitije svjetove koji se u njima kriju. Naravno da se onda iskristalizira što od toga mi je bliskije a što nije za mene. Ponekad se postavi pitanje i jesam li ja pronašao sebe u nekoj knjizi, ili je knjiga pronašla mene. Sve zavisi i od vremena i prostora, okoline i događanja u životu, jer neke knjige koje su me ostavile bez daha kao tinejdžera sada bi možda prošle nezapaženo, i obratno.
Sjećam se da su mi se u jednom  „tinejdžerskom“ trenutku u ruci našle dvije knjige koje su me u tih nekoliko dana vjerojatno odredile. Bile su to Hesseov „Stepski vuk“ i Handkeov „Trenutak pravog osjećaja“. Možda je to taj utjecaj? Ali, nakon toga redala su se razdoblja opijenosti Dostojevskim, Marquezom, Lenzom, Kingom, Tolkienom, Saramagom, Huxleyem, Mannom i mnogim drugima. Sigurno je da svaki od njih na svoj način ima utjecaja i na moju osobnost, a samim time i na ono što i kako pišem. Pisati bez ikakve podloge u čitanju, a još više pisanje bez ikakve samokritičnosti, nije dobar put.

Nema komentara:

Objavi komentar