srijeda, 10. prosinca 2014.

Davina: MOJA KIŠNA DJEVOJČICA



Bez Princeze naš bi život bio tako svakodnevan. Ja bih možda putovala po svijetu, možda čak izgradila karijeru. Ne bih svaki dan gledala u nebo da vidim je li vedro, hoće li se moći gledati zvijezde ili će Princeza ići uplakana u krevet. Ne bih napamet znala koji sir ima „jak“ miris, a koji može proći njezino budno oko i nosić. I dalje bih spokojno sjedila za stolom i miješala šećer u svojoj kavi i ne bih ustajala i krišom to radila u zadnjem kutu svoje kuhinje. Jer ne bih imala nikoga pored sebe kome bi se tada vrtjelo u glavi. I najvažnije, ne bih bila mama svojoj čudnovatoj Princezi.

PRINCEZIN DOLAZAK

Kako su se pronašli mama i tata

U Njemačkoj se nisam zatekla svojom voljom i nisam se planirala zadržati osobito dugo. Ali život je ono što nam se događa dok mi planiramo. Ni u mojem planu nije bio ostanak zauvijek. Kao što rekoh, život se događa. Meni se dogodio moj muž.
Ja, ne baš tako romantično stvorenje, zaljubih se na prvi pogled. Leptirići, ne samo u stomaku, zvone na uzbunu...
I tako se počela zasnivati naša mala obitelj. 
A Princeza... nju sam sanjala cijeli svoj život, baš ovakvu kakva jest.
Ona je jednostavno bila nama namijenjena, samo što smo je malo duže čekali i morali smo prijeći sedam dola i sedam gora da do nje stignemo.
Zaljubiti se, udati i roditi dijete..., ne, za nas je život pripremio drugačiji izazov. Izazov posvojenja.
Princeza je uljepšala naš život, unijela u njega šarenilo i melodiju i napravila ga jedinstvenim, baš onakvim kakva je i ona sama – jedinstvena.


Čudo od 18 mjeseci

Obavili smo sve sa socijalnom službom. Tu smo bitku dobili, postali smo podobni posvojitelji. Krenuli smo u sljedeću: potraga za djetetom. Bili smo puni nade i jedva smo čekali da se sve kockice poslože. Imali smo razgovore u nekoliko centara i iz svakog smo izlazili sve više žalosni. U svakom ista priča: mladi smo, neiskusni, a u jednom su nas pitali kako zamišljamo svoj život bez djeteta. Ja sam, onako iskreno, naivno, rekla da ga i ne zamišljam bez djeteta i tu sam odmah kiksala. Valjda sam trebala reći da će, ako ne bude djeteta, onda biti nešto drugo, put oko svijeta, karijera ili takvo što.
A onda nam se dogodio susret koji mi je tako bolno otvorio oči. Jedan službenik mi je rekao: „E, čujte, gospođo, da vam iskreno kažem, mi ćemo, ako budemo imali izbor dati dijete vama ili bračnom paru u kojem su oboje Nijemci, ipak odlučiti protiv vas. I ne samo mi...“
Da mogu, sad bih ovdje stavila onog smajlića što plače...
Došli smo kući zaprepašteni i nijemi. Moj je svekar odmah počeo psovati, da će on sutra ići žaliti se u kakvoj mi državi živimo. Ja sam mu rekla da se neću boriti s vjetrenjačama, snaga mi treba za nešto bolje što će doći u moj život, i da je jučer taj čovjek samo izgovorio ono što svi centri misle.
Zanijemjeli smo, ali samo na trenutak (dva-tri dana) i onda sam pomislila: ili ću imati za svako rješenje jedan problem ili obrnuto. Moje je rješenje tad bila pomisao na Bosnu, u kojoj sam rođena i odrasla i u kojoj mi žive roditelji. Nazvala sam mamu i rekla da se raspita kako to ide i štonam treba. Da vam ne pričam da je mama istog tog trenutka uzela izlaznicu s posla i krenula u „potjeru“.
Imali smo sreću što smo već imali sva rješenja socijalnih službi iz Njemačke. Rekli su nam da je najbolje da dođemo u Bosnu i da još povadimo dokumentaciju koja će nam u Bosni trebati. To je bilo pet tjedana prije nego što smo planirali odmor u Bosni. Rekla sam taj dan svome mužu: „Vidiš, bolan, da je život tako lijep.“
Tog smo ljeta izvadili svu dokumentaciju, liječničke potvrde,potvrdu o državljanstvu itd. A u listopadu su nas zvali iz jednoga centra da imaju malu djevojčicu koja ima zdravstvenih problema i da bi za nju najbolje bilo da ide za Njemačku. Ja sam tad pitala o kakvim se problemima radi, a u centru su nam rekli da joj treba operacija nogu, da ima rahitis i nekih problema s krvlju, a da je sve ostalo okej. Mi smo tada morali reći „da“ ili „ne“, jer sam ja već sutradan morala svojem direktoru reći da idem na, ne znam kako se na hrvatskom kaže, mislim odgojiteljski odmor. Koji ovdje u Njemačkoj traje tri godine bez obzira na to je li dijete biološko ili usvojeno, a može se koristiti bilo kad do djetetove sedme godine.
Rekla sam čovjeku u centru da ćemo ih sutra nazvati. A sutra nikako da dođe.
Moj muž je odmah rekao da ćemo ići po dijete jer to je sigurno naš put, a tek kad me upitao koliko je dijete, sjetila sam se da mi nisu rekli. Rekoh, sutra kad ih nazovemo da im kažemo da hoćemo, pitat ću kolika je mala. Ona je tada imala 18 mjeseci.
Mala, slatka bebica. Bila je tako medena, kao što je uvijek bila i kao što i sada jest. Rekla sam direktoru, familiji i prijateljima, muž je uzeo odmor, pokupovali smo kolica, malo robice, bočice, pelene i krenuli...

Nema komentara:

Objavi komentar