petak, 29. svibnja 2015.

Josip Novaković: POŽUDA

59. paralela

Bilo je oko pet sati poslije podne. Čekao sam vlak na podzemnoj željeznici, na Liniji A. Nalazio sam se na Columbus Circleu i bio sretan što je subota, pa nije bilo gomile ljudi koja se u to doba vraća
s posla kući. Znate da su odmah nakon napada 11. rujna u podzemnoj željeznici u New Yorku gužve bile rjeđe jer su je gradski paranoici (kojih ima mnogo i u koje ubrajam i sebe) izbjegavali,
vjerujući da će to biti sljedeća meta. Dobrih mjesec dana nakon napada posvuda sam viđao kojekakve torbe i pitao se što li nam jamči da u njima nije eksploziv ili antraks ili virus kuge. Policajci su stajali na ulazima u podzemnu, sa svojim dugim palicama, žvakali kaugume i nisu zapravo nikoga tko je ulazio pregledavali. Oni nisu tamo stajali da bi nešto unaprijed spriječili, nego tek da nešto naprave ako se dogodi kakva tragedija, post mortem. Usprkos prigovorima da su u to vrijeme bile ograničene ljudske slobode, i dalje ste mirno mogli ušetati u podzemnu, nitko vas ne bi pregledao ni pogledao vaše dokumente. To nije bio slučaj dok sam živio u nekadašnjoj Jugoslaviji, prilično davno, kad je policija “redovito” pregledala prolaznike i tražila da se pokaže lična karta.

U svakom slučaju, dobrih mjesec dana stalno sam očekivao da će negdje nešto eksplodirati i zadimiti se, no kasnije su me takve misli sve rjeđe mučile. Jedino što mi je kasnije padalo na pamet bilo je da me zapravo takve misli više ne muče. Čudno, ali osjetio sam ovdje određenu sigurnost (iako ne znam je li to bilo glupo ili ipak dobro promišljeno). Petkom bi bila tolika gužva u podzemnoj da biste, dok čekate na peronu, u vlakovima kroz vrata vidjeli samo leđa putnika. Pogledao sam jednog Azijca koji je stajao pored mene, misleći kako sve ovo i njega zabavlja, no nije reagirao na moj pokušaj komunikacije.

Dobro, pomislio sam, u Tokiju u podzemnoj željeznici postoje zaposlenici čiji je posao uguravati ljude u vlakove, da ih što više stane, tako da je njemu to možda izgledalo normalno. No, nakon što mi je ta misao prošla kroz glavu, on se počeo smijati. “Jeste li sigurni da želite ući u taj vlak?” upitao me. Samo sam mu nešto promumljao umjesto odgovora. Zapravo sam mu želio reći što sam vidio na međuperonu dok sam silazio s Pedeset i sedme ulice. Vidio sam starca koji je ležao na podu, ali tako da mu je jedna noga visjela na stepenicama, a druga bila ispružena ispred njega, no najgore je bilo to što mu je i čizma sprijeda bila otvorena, pa su mu virili prljavi prsti, s neobrezanim, plavim noktima. Bio je obrastao u sivo-smeđu bradu, a takva mu je bila i kosa, baš kao i odjeća, ali od prljavštine već skorena, neoprana koža. No, pimpek, koji je polagano navlačio, bio je cijeli svjetloružičast i činilo se kao da je to bio jedini njegov dio koji je izgledao zdravo i čisto. Kad me primijetio, polagano je
spremio svoj penis i odmakao se od stepenica. Tko zna odakle je maloprije crpio inspiraciju? Mora da je imao neki jaki um kad je mogao proizvesti takve slike, iako je postojala mogućnost da mu
nikakvih slika i nije trebalo.

A u jednom vlaku podzemne željeznice, samo dan ranije, vidio sam prosjaka koji je urlao. “Ljudi, gladan sam! Moram nešto pojesti. Pojeo sam neko smeće iz Dumpstera i otrovao se. Morali
su mi otvoriti želudac. Pogledajte!” Podigao je svoju košulju da nam pokaže ožiljak koji još nije zacijelio. Ljudi su uzdisali, a on je grozno smrdio. Bio je strašno prljav, cijeli sklupčan i slinav. Dao
sam mu dolar, ali pritom pazio da ga ne dotaknem. Nakon toga je u vlak ušao drugi, koji je na sebi imao samo gaće i čarape, iako je to bilo usred zime. “Dame i gospodo,” rekao je. “Nemam što
obući. Molim vas, dajte mi nešto novca da si kupim par hlača.” Ipak, beskućnici iz nekog razloga ne ulaze u vlakove kad je najveća gužva. Možda se groze dodira s čistim ljudima.

Nema komentara:

Objavi komentar