četvrtak, 7. svibnja 2015.

Veljko Barbieri: Rat za peti okus

14. prosinca

Nož, veliki oštri kuhinjski nož, skupocjeni sjekač katakumi, sijevnuo
je pokraj moje glave i zabio se u kuhinjsku ploču s ispisanim
jelovnikom. No kuhar je odmah izvukao i drugi, veliki mesarski
nož, a ja sam od straha počeo uzmicati povlačeći se među kuhinjskim
namještajem koji je pod neonom bljeskao kao sječivo
u njegovim rukama. A on za mnom. Tako smo se naganjali
nekoliko trenutaka sve dok nije u bijesu gurnuo veliki lonac s
temeljcem i vrela, ljepljiva, tekućina prolila se po kuhinjskom
podu. Stali smo posrtati po skliskoj kuhinji, rušeći posude i posuđe
s polica, tave i ovješene lonce, uz zaglušujući štropot i lom
stakla i porculana. Kad me moj neprijatelj umalo dohvatio, ja
sam pao na skliski pod. Ali poskliznuo se i on i žestoko udario
kralježnicom o tvrde pločice. Ležali smo i zadihani gledali jedan
drugoga.
– Znaš li ti, jado jadni, da sam ja bio bacač noževa u cirkusu.
Mogu te ubiti kao mačku kad god hoću, bilo kojim od svojih
noževa, a i satara bi mogla poslužiti…
– Nisam imao pojma, Yamamoto, ali sada mnogo toga bolje
razumijem!
Otkrio mi je i tu svoju tajnu, Lažni Japanac, kako sam ga
zvao. To ime ga je osobito pogađalo, jer mu je djed pomorac, u
doba velike krize, silom prilika kao lučki radnik živio u Yokohami.
Tamo je ljubovao s nekom Japankom koju je potom, nakon što je o stala trudna,
a on i mao meko srce, doveo kući da kao
sluškinja živi s njegovom pravom ženom i dvoje djece. I tamo
je jadnica rodila njegova oca. No ubrzo je i on otišao s ovoga
svijeta, a majka mu je nakon nekoliko godina umrla od sušice, pa
je jadničak ostao prepušten ulici. Otuda su oči moga neprijatelja
kuhara, nekadašnjeg cirkusanta, na njegovoj tustoj glavi bile malo
ukošene i on je, umislivši da je to golema prednost u njegovu
novom kuharskom zvanju, pompozno sam sebi nadjenuo ime
Master Chef Yamamoto Shu.
Uto se bivši bacač noževa uspio uspraviti i naskočio je stražnjicom
na ulaštenu plohu na kojoj se još nalazila njegova kožna
futrola iz koje su sijevale u pretince umetnute nožine. Tako posjednut
nevoljnik me gledao s neskrivenom mržnjom:
– Danas nisi prodao ni jedan Master chef adzuki.
– Nije nitko tražio.
– Nisi ni predložio, gade.
Uzvratio sam mu tek kad sam, teturajući prema zidu s išaranim
jelovnikom na kojem se isticao zabijeni katakumi, stigao
do suha tla.
– Slušaj me, Yamamoto! Ma da meni netko predloži tu tvoju
splačinu, pa da mi ne znam kako lijepo objasni o čemu se radi,
sigurno ne bih naručio takvu bljuvotinu.
Kako sam u prolazu uspio s kuke o koju je bila ovješena
zgrabiti tešku tavu, zavitlao sam je prema njemu. I bio bih ga
pogodio da se nisam opet okliznuo, tako da ga je tava promašila,
ali ručka ga je zahvatila po vratu i uhu.
– A, gnjido, za ovo ćeš platiti, masno ćeš platiti!
Na to je sijevnuo drugi katakumi, ali onaj za filetiranje ribe
i mesa, i proletjevši tik uz moju glavu, zabio se u ploču, podrhtavajući.
I tko zna što bi kuhar iz cirkusa dalje napravio da uto
u kuhinju nije ušao šef i skoro ga je dohvatio treći nož. Ovaj se
zabio tik uz onaj prvi.
– Vi ste potpuno pomahnitali. Sve se čulo u sali, preplašili ste
goste. Idioti, ovo je restoran “Novi svijet”, a ne stratište.
Zaderao se šef i naduo se kao grdobina. Bacač noževa se hitro
snašao hvatajući od straha zrak:
– On je, šefe, nisam ja. Ne prodaje moju hranu kako valja. On
ne skriva da mrzi naše jelovnike. Eto, pitajte ga za moj Adzuki
od graha!
Šef se tada okrenuo prema meni uputivši mi pogled od kojeg
bi svatko normalan ostao na mjestu mrtav.
– Što si ti to rekao o Yamamotovu adzukiju? Je li, konobarčiću?
Nisam imao kuda i ne gledajući u one strašne oči koje su
sijevale kao noževi kuhara cirkusanta, samo sam promrmljao
poluglasno:
– Rekao sam da nitko s imalo ukusa ne bi naručio tu njegovu
splačinu.
I odmah sam dobio otkaz. Bez riječi i objašnjenja.
Tek šefovo:
– Kupi se odavde i da te više nisam vidio!
I siktanje Lažnog Japanca:
– Gnjido, i ti ćeš mene učiti što je prava kuhinja, što je pravi
Yamamotov Adzuki od graha.
Baš pred Božić i Novu godinu. Nimalo ohrabrujuće za jednog

konobara.

Nema komentara:

Objavi komentar