četvrtak, 13. travnja 2017.

Danica Juričić Spasović: VODIM TE U TOKIO

Danica Juričić Spasović: VODIM TE U TOKIO 

1.

S četrnaest i pol godina Stršljen je već svuda imao dlake; pod pazuhom, pod nosom, na bradi, i dolje. Gol do pojasa ogledao se u zrcalu. U kupaonici se mogao na miru promatrati. Pa… bio je jak. Okrenu se bočno i pokuša u zrcalu vidjeti i svoja leđa. Mišice na rukama, široka pleća i ramena pokazivala su da je izrastao. Crvenkasto--narančastu kosu neki je dan dao moderno podšišati na kuštravo. Lice mu više nije bilo istočkano onim brojnim narančastim mrljicama s kojima je ranije bio pjegavi klinac. Ali pubertet je donio prištiće. Jedan mu je rastao na čelu, a ovaj nabubreni na vrhu nosa više nije mogao trpjeti. Stisnuo ga je.
– Fuj! – reče čim istisne bijelo iz prišta.
Očisti ručnikom vršak nosa i, nakrivivši glavu, pogleda se u zrcalu. Stisnu usta da odmjeri jedva vidljive pahuljaste brčiće pod nosom i pogleda u tih nekoliko nestašnih podužih dlaka raštrkano izraslih oko brade. Natrlja lice kremastom pjenom za brijanje. Danas je odlučio isprobati tatin žilet.
– Ona će meni… – promrmlja neki bijes iz njega. Brijući se, razmišljao je o Miji.
Išli su u istu školu i osam je godina nije zamjećivao. Jednostavno je najednom ugledao tu visoku i vitku djevojku čokoladne kose, čokoladnih očiju, lijepih, punih usnica, tako slatku. Ona je iz 8. a, on je iz 8. b. Bili su nedavno u istom busu za Opatiju kad su dva osma razreda zajedno putovala na maturalac.
Potegne žiletom po obrazu i napravi brazdu u bije­loj pjeni pod kojom se ukaže svježa koža. Ponovi to opet vrlo pažljivo. Ispere žilet pod mlazom vode. Dok se brijao, osjećao se odraslo. – Mia… – šapne. Stojeći pred zrcalom, odsutan u svojim ustreptalim muškim mislima, nastavio je s brijanjem. Ta je mala imala nešto u pogledu. Sanjario je da je poljubi onako muški, kao u filmovima, da joj pritisne usne svojima. Zapravo se nije u usta poljubio ni s jednom curom i to tek sad shvati napola obrijan. Kakvo porazno otkriće za jednoga muškarca. Tad sklopi oči zamišljajući poljubac s njom. Na koju stranu da nakrivi glavu? Na lijevu? Ne…, na desnu. Ili samo ovako… prići joj i… osjeti hladnoću na ustima. Poljubio je sebe u ogledalu. „Treba zatvoriti oči“, zaključi vježbajući ljubljenje. Opet hladno. Poljubac u ogledalo još jednom. Svašta je već činio radi nje. Stršljen opet ispere britvicu pod vodom. Sjetio se jučerašnjeg događaja u školi.
Bio je na kemiji. Pred kraj nastavnog sata profesor zvan Menzura pustio ga je na WC. Čim je izišao van, otvorila su se i vrata susjedne učionice. Zacviljela su ta vrata 8. a. I Mia je izišla i samo krenula niz hodnik. Opet isto; kao nije ga vidjela. Hodnik pust. Tišina. On je na korak iza nje. Ona ide u ženski toalet. On ulazi u muški. On kroz zidove osluškuje. U ženskom zahodu šušti voda. On stoji skriven uza štok izlaznih vrata muškog toaleta, priljubljen čvrsto uza zid s bijelim keramičkim pločicama. „Ovo je prilika koja se ne propušta. Smisli nešto!“ pritiskao ga je unutarnji glas i upinjao je i upinjao mozak svim silama da se nečega dosjeti. „Evo je!“ prođe mu kroz glavu i Stršljen naglo istrči pred Miju i zapjeva prvo što mu padne na pamet.
Ti si moja čokolada,
čo-ko, čo-ko, čokolada,
i da nisi tako mlada,
ja bi’ te ljubiooooOOOOOO! – vrisnuo je na kraju songa i zamahnuo glavom. – Ej, mala! – nastavi mazno govoriti Stršljen glumeći i glasom i stasom zavodnika Travoltu[1]. – Najbolje da se ne vraćamo unutra. Što misliš? Ha, ljepotice?
Ali nikakva odgovora. Tek se pribrala od iznenađenja zbog takva prepada, i onda… taj prezirni pogled. Stršljen pocrveni i osjeti kako sve više i više crveni, kao da su ga zalili kantom guste crvene boje koja mu se polako slijeva niz kosu, preko lica, preko majice, niz hlače. Crvenilo se spuštalo niz njega do poda. Produžila je hodnikom umjesto odgovora. Hodala je žustro prema učionici. Stršljen je stao i zurio u njezine kukove koji su se u hodu njihali.
Aaaajoooj… to je bilo tako lijepo gledati: kako joj se rasipa duga sjajna kosa koja je u nijansama smeđih boja prštala oko njezinih ramena. Tako visoka, u crnoj kožnatoj jakni i plavim trapericama izgledala je opasno zgodno. Stršljen još jednom poleti za njom. Nešto ga je spopalo. Stane pred nju, zaustavi je pred vratima njezina 8. a. Ukopao se u raskoraku kao pred borbu. Htio sam te nešto pitati. – provalio je. – Da nas dvoje odemo u kino? Stigao je Briljantin.pozvao ju je na filmski hit. Briljantin se tih dana jako reklamirao. Stršljen bi se bio zakleo da je onaj mali trzaj na njezinu licu ipak bio osmijeh koji je zadnjim snagama zaustavila.
„Ovaj nije normalan“, pomisli Mia.
Vrata susjedne učionice zaškripaše. U taj žalosni čas iz Stršljenova 8. b iziđe najveća školska tračerica Gloria Fiolić.
Ne izlazim s klincima. – glasno uzvrati Mia gledajući u Stršljena prkosnim osmijehom.
Fiolićka je ostala zatečena scenom i pobjegne joj podrugljiv smiješak prije nego je pored njih šmugnula u ženski WC.
Mia se prkosnim pogledom i dalje odmjeravala sa zavodnikom narančaste kose. Stršljen u ušima začuje bo-bom, bo-bom, snažne otkucaje svoga srca. Od muklih i snažnih udaraca svoga sluđena srca ostao je potpuno zaglušen. Mia zamahne tom dugom kosom, on osjeti miris tog slapa njezine kose, nešto mu je i rekla, ali bilo je kao u nijemom filmu, ništa je nije čuo. Nije mogao pročitati pomicanje njezinih usnica. Pojma nije imao što mu je govorila. Bo-bom, bo-bom, on je jedino to čuo u ušima. Mia iznenadnim okretom ode i sa slatkim osmijehom uđe u učionicu 8. a. Stršljenu se bubnjanje u glavi samo pojačavalo. Zapravo mu se činilo da će mu glava eksplodirati od bubnjanja, a nestajalo mu je i zraka, pa je počeo duboko disati. Još je gledao u prazan hodnik trepćući. U školskoj tišini stajao je i hvatao zraka od sve bržeg disanja zbog te ženske. To je bilo poput udarca u trbuh, kao da ti naglo izbiju zrak iz pluća.
Fiolićka se već vraćala i to odledi Stršljena pa naglo uleti u svoj razred. Ona je skoro za njim ušla u učionicu. Stršljen je iz svoje klupe oči samo upirao ravno u školsku ploču. Prepisivao je kredom ispisanu formulu H2SO4 i sve formule ostalih kiselina. Disanje mu se polako umirivalo, a i bubnjanje u ušima je prestalo.
– Što je smiješno? – upita profesor Menzura cijeli razred.
U dnu razreda Fiolićka je izazvala prigušeni metež. Stršljen je dobro razumio taj smijeh. Znao je da ga ona dolje u zadnjim klupama masno trača. Od neugode je malo pocrvenio, a otkucaji srca opet su se pojačali i skočili mu u uši.
U kupaonici se Stršljen opet pogledao u ogledalu i vidio još većega glupana. „Kako ti je palo na pamet zapjevati joj baš tu pjesmu, Ti si moja čokolada[2]?“ pitao je sebe. Napola obrijan preznoji se od vala neugode pred samim sobom. Pokuša se i nasmijati. – Čo-ko, čo-ko, čokolada… – pjevajući od muke, nastavio se brijati vrlo preciznim pokretima. Ali neugodne su misli čopor vukova, proganjaju čovjeka do iznemoglosti i nije im mogao pobjeći. Prisjetio se još jednoga djelića jučerašnjega dana.
Zadnji je nastavni sat završio. Izišao je u gužvi učenika pred školu taman u trenutku da to vidi. Mia je potrčala prema motoristu crne zalizane kose. Pero Žulj baci cigaretu i cmoknu Miju u usta još dok je palio svoj veliki motor. Frajer u crnoj kožnatoj jakni s metalnim kopčama i patentnim zatvaračima na rukavima već je dodavao gas. Mia je sjela iza njega i odjurila s njim, pripijena uz njega, grleći ga oko struka. Čokoladna joj je kosa vijorila zrakom. Dvije su se kožnate jakne sljubile u vožnji. Stršljen nije vjerovao u to što vidi. Hodala je sa Žuljem! Pero Žulj je dosta stariji od njih, a u kvartu je taj tip bio poznati razbijač.
Stršljen povuče žiletom niz obraz novu brazdu, pa još jednu brazdu i kad se osjeti sigurnijim, ubrza malo pokrete ruke kroz kao šlag gustu brijaću pjenu. – Au! – cikne jer se poreže ispod nosa. Ostatak lica umije odustajući od brijanja. Nalijepi komadić bijelog toaletnog papira na ranicu da zaustavi krv, kako to i tata radi. – Glupača… – izgovori Stršljen sebi u bradu pospremajući pribor za brijanje. S krvavim papirićem pod nosom napokon iziđe iz kupaonice. Izvadi iz ormara svoj složeni, čisti, mirišljavi, bijeli kimono i ubaci ga u sportsku torbu. Utorkom je žurio na večernji trening.




[1]               John Travolta – američki glumac koji se u legendarnom filmskom mjuziklu Briljantin proslavio ulogom zgodnog nadobudnog tinejdžera Dannyja Zuka, osvajača srca prekrasne Sandy
[2]               Ti si moja čokolada – hit iz osamdesetih godina 20. stoljeća, izvodili su ga Idoli

Nema komentara:

Objavi komentar