četvrtak, 6. travnja 2017.

Rachel Kushner: BACAČI PLAMENA

1. Ubio ga je prednjim farom (onim što je imao u ruci)

Valera se odvojio od svoje jedinice i upravo rezao žice na faru drugog motociklista. Motociklist, Copertini, bio je mrtav. Valera začudo nije bio tužan, iako je Copertini bio njegov suborac, netko s kim je jurio pod bijelim neonskim svjetlima Vije del Corso davno prije 1917. kada su se obojica dobrovoljno javila za motociklistički bataljun.

Upravo je Copertini bio taj koji se smijao Valeri kada se slupao na tramvajskim tračnicama u Viji del Corso koje su znale biti tako skliske u maglovitim noćima.
Copertini se smatrao boljim vozačem, ali upravo je on bio taj koji je prebrzo jurio u gustoj šumi i zabio se ravno u drvo. Rama motocikla bila je zdrobljena, ali je žarna nit u žarulji fara ostala čitava i sada je bacala slabašno svjetlo na komadić zemlje i uspravne travke koje su rasle na njoj. Copertini je imao drugačiji model motocikla od Valere, ali su koristili istu žarulju za far. Valera je želio rezervnu. Rezervna će mu dobro doći.
Čuo je hukanje bacača plamena i raštrkane detonacije granata. Borba se odvijala na drugoj strani duboke udoline uz rijeku Isonzo. Ovdje je bilo mirno i napušteno, čulo se samo šuštanje lišća koje se ljuljalo na povjetarcu.
Parkirao je motor, ostavio svoju pušku Carcano vezanu za prtljažnik i počeo okretati far da bi ga oslobodio iz čašice. Nije popuštao. Baš je povlačio žice koje su držale far kada je iza drvoreda topola izletio muškarac u zeleno-žutoj uniformi, bez sumnje Nijemac, kao ragbijaš bez kacige poslan u bitku.
Valera je oslobodio teški mjedeni okvir i odlučio se za obaranje. Nijemac se našao na tlu. Valera se zakotrljao prema njemu. Nijemac se teškom mukom podigao na koljena i pokušao zgrabiti far, velik i ovalan kao ragbijaška lopta, samo mnogo teži, za kojim se vukao splet žica kao presječeni očni živac. Valera se borio za far. Dvaput ga je šutnuo nogom po tlu, ali oba je puta nekako završio kod Nijemca. Valera ga je oborio, udario koljenom u lice i počeo mu lomiti prste ne bi li iščupao far. Tu, naravno, nije bilo kazne za grubu igru, nitko mu neće pokazati crveni karton u tihoj šumi. Njegov je vod bio kilometrima daleko, a taj se usamljeni Nijemac nekako odvojio od svoje čete, izgubio među topolama.
Nijemac je krenuo unatrag, pokušao uhvatiti zalet i ramenom ga oboriti na zemlju.
Valera mu je raskolio glavu farom.


2. Produhovljena Amerika


Povukla sam se sa sunca i otkopčala kacigu. Znoj mi je kapao niz vrat, slijevao se niz leđa u najlonsko donje rublje, curio niz noge ispod kožnatog motorističkog odijela. Skinula sam kacigu i tešku kožnatu jaknu, odložila ih na pod i otvorila raspore na motociklističkim hlačama.
Dugo sam stajala i pratila polagano lutanje oblaka, velikih paperjastih gromada ravno odsječenih na dnu kao da su otopljeni na roštilju.
                Nešto sam morala i previdjeti, recimo igru vjetra s oblacima, dok sam jurila autocestom 160 kilometara na sat. Nisam bila u žurbi, nisam imala nikakvih vremenskih ograničenja. Brzina nije nužno pitanje vremena. Tog sam se dana, vozeći Moto Valeru istočno od Rena, željela kretati po karti Nevade zalijepljenoj za rezervoar dok sam putovala tom državom. Kroz poznatu orbitu istočno od Rena, pokraj bordela i groblja automobila, velikih elektrana iz kojih suklja dim, njihovih zamršenih mreža kondenzatora, izvora i ograda, pokojeg teretnog vlaka i vijugave rijeke Truckee koja gotovo presuši ljeti, pored tračnica i rijeke koje su me otpratile do Fernleyja, a onda naglo skrenule na sjever.
Od tamo nadalje iz zemlje su iscijeđene boja i posebnost, nema ničeg doli prašine, koja je tek ponegdje čupava od kadulje, i neumorne jednoličnosti autoceste. Ubrzala sam. Što sam brže išla, to sam se osjećala povezanija s kartom. Rekla mi je da ću 90 kilometara nakon Fernleyja stići do Lovelocka i 90 kilometara nakon Fernleyja stigla sam to Lovelocka. Kretala sam se od točke do točke na karti. Winnemucca. Valmy. Carlin. Elko. Wells. Jasno sam osjećala svoj cilj, čak i dok sam sjedila pod tendom na odmaralištu i znoj mi se slijevao niz obraze, a nepoznati povjetarac, vruć i suh, upijao vlagu iz moje lagane potkošulje. Pet minuta, rekla sam si. Pet minuta. Kada bih ostala dulje, mjesto ucrtano na karti bi mi se moglo prikrasti.
Na velikom plakatu preko puta autoceste pisalo je: „PIVO SCHAEFER. Kada ti jedno nije dovoljno.“ Modrorepka je sletjela na granu ruja ispod široko raskrečenih nogu džamboplakata. Ta ptičica, čije je perje savršeno ravnomjerno plavo kao da je sprejem obojeno u tvornici, surfala je na svojoj labavoj grani. Sjetila sam se Pat Nixon iz Nevade, njezinih tamnih sjajnih očiju i službene odjeće krute od štirka i perlica. Njezine valovite kose boje viskija natapirane u nepomični val. Ptica je kratko zacvrkutala proizvevši usamljeni podnevni zvuk izgubljen u beskonačnoj liniji sustava za navodnjavanje duž autoceste. Pat Nixon bila je rodom iz Nevade, baš kao i ja, baš kao ova uštogljena državna ptičica što se plavi na pozadini dana. Ona je bila skockana žena zmaj koja je postala prva dama. Sada ćemo najvjerojatnije dobiti Rosalynn Carter, njezin monotoni glas i iskreno prijateljsko lice koje sja od milosrđa. Pat je ta koja me je ganula. Ljudi koje je teško voljeti donose sa sobom obećanje izazova i upravo ih je zbog izazova lakše voljeti. Primoran si voljeti ih. Ljudi koji žele da ljubav bude jednostavna, zapravo je ne žele.
Dok sam plaćala benzin, slušala sam muškarce koji su u igraonici igrali videoigricu Noćni vozač. Sjedili su u nisko položenim kabinama od izlivene svjetlucave stakloplastike i naglo trzali blijedim šakama ne bi li izbjegli reflektore na odbojnoj ogradi na svakoj strani ceste. Kabine su se ljuljale i tresle dok su muškarci pokušavali izbjeći katastrofu, psovali i ljutito udarali dlanom o volan svaki put kada bi se sudarili i zapalili. Nekolicina je odmorišta sada tako izgledala. Tako su se muškarci odmarali od vožnje. Kasnije sam to ispričala Ronnieju Fontaineu. Činilo mi se da je to nešto što bi Ronnieju moglo biti smiješno, ali nije se nasmijao. Rekao je: „Aha, razumijem. To je nevolja sa slobodom.“ Pitala sam: „Što?“ Odgovorio je: „Nitko je ne želi.“
Moj ujak Bobby, koji je živio od tegljenja zemlje, proveo je posljednje trenutke svog života ležeći u bolnici, trzajući nogama da otpusti kvačilo, tijela čvrsto odlučnog da upravlja kiperom, stišće i mijenja brzine, dok je jurio ususret smrti na bolničkim nosilima. „Umro je na dužnosti“, rekla su obojica njegovih sinova nimalo potreseno. Bobby je bio previše opak da bi ga voljeli. Scott i Andy morali su podmazivati njegov kamion svake nedjelje, a sada kad je umro, imali su nedjelje samo za sebe, sada su mogli podmazivati svoje kamione. Bobby je bio majčin brat. Kad smo bili djeca, svi smo živjeli zajedno. Moja je majka radila noćnu smjenu, a Bobby je bio jedini kojeg smo imali da nam bude roditelj. Kada bi završio s vožnjom svog kipera, iz nekog nejasnog razloga sjeo bi gol pred televizorom i tražio od nas da mu mijenjamo programe da ne mora ustajati. Pripremio bi sebi veliki odrezak, a nama instant-rezance. Ponekad bi nas odveo u kasino i ostavio na parkiralištu s raketama iz kućne radinosti. Ili bi se igrao kukavice s drugim automobilima na cesti I-80, dok smo Andy, Scott i ja pokrivali oči na stražnjem sjedalu. Potekla sam od bezobzirnih, bezosjećajnih ljudi. Sandro je to jednom prilikom iskoristio protiv mene. Pretvarao se da sam dovedena na ovaj svijet da bih ga mučila, a bilo je upravo suprotno. Glumio je da je ludo zaljubljen, a zapravo sam ja bila ta koja je bila ludo zaljubljena, dok je Sandro bio taj koji je imao moć. Bio je četrnaest godina stariji od mene i uspješan umjetnik, visok i zgodan u radnoj odjeći i radničkim čizmama – istim čizmama kakve su nosili Bobby, Scott i Andy, ali one su na Sandru ostavljale dojam nečeg drugog: frajera s obiteljskim nasljeđem koji se znao služiti klamericom i cirkularnom pilom, čovjeka kojeg novac nije razmazio, koji se odijevao kao radnik, ponekad i kao skitnica, ali je uvijek bio elegantan i nikad se nije zamarao pitanjem pripada li danoj situaciji (samo pitanje dokaz je nepripadanja).
Iznad stola u svom stanu Sandro je držao fotografiju na kojoj pozira na kauču pored Mortona Feldmana koji nosi pepeljarke. Sandro je na njoj nehajan i rezerviran, drži napunjenu sačmaricu čija je duga cijev bila dio jedne duge polovice slova X koja dijagonalno reže fotografiju. Siječe je. Slika je crno-bijela, ali na njoj se vidi da su Sandrove oči prozirno plave kao u vuka, što je njegovu pogledu davalo hladan i prepreden intenzitet. Fotografija je snimljena u Rhinebecku gdje njegovi prijatelji Gloria i Stanley Kastle imaju kuću. Sandro je smio pucati na njihovu imanju, koristiti razne pištolje i puške koje je sakupio, neke od njih izradila je njegova obiteljska kompanija prije nego što je prestala proizvoditi vatreno oružje. Sandro je najviše volio sačmarice i tvrdio je da je to ono što ti treba ako ikada trebaš nekoga ubiti – sačmarica. To je bio njegov način da na svom blagom, jedva primjetnom talijanskom naglasku jezgrovito da do znanja da bi mogao nekoga ubiti ako bi morao.
Žene na to nisu ostajale ravnodušne. Upucavale su mu se pred mojim očima, kao galeristica Helen Hellenberger, stroga, ali lijepa Grkinja koja je nosila male crne haljine i visoku punđu kao da je i dalje 1962. Nabasali smo na nju u ulici Spring netom prije nego što sam krenula u Reno pokupiti Moto Valeru za ovo putovanje. Helen Hellenberger, u uskoj haljini i ravnim kožnatim cipelama s velikim crnim rokovnikom koji je držala kao kutiju s alatom, rekla je da žarko želi doći u Sandrov atelijer. Hoće li morati moliti? Položila je svoj dlan na njegovu ruku kao da ga neće pustiti dok ne pristane. Sandro je imao ugovor s galerijom Erwin Frame. Helen Hellenberger ga je htjela ukrasti i staviti na svoj popis umjetnika. Pokušao joj je odvratiti pažnju predstavljajući mene, ne kao svoju djevojku, već kao „mladu umjetnicu, koja je netom diplomirala“, kao da je htio reći: Ne možeš imati mene, ali evo nekoga koga bi možda mogla pokupiti. Bila je to ponuda koju je morala pažljivo izbjeći kako bi ga mogla nastaviti nagovarati da pristane na njezin posjet atelijeru.
„Diplomirala si umjetnost… gdje ono?“ upitala me je.
„Na SNR-u“, rekla sam. Znala sam da neće prepoznati inicijale škole.
“Ona stvara pod utjecajem pejzažne umjetnosti”, rekao je Sandro. „Ima sjajne ideje. Snimila je divan film o Renu.“
Helen Hellenberger bila je galeristica najpoznatije galerije za umjetnike koji su se bavili pejzažnom umjetnošću i zastupala je samo najuspješnije zrele umjetnike zbog čega sam se osjetila jako nesigurnom kada je Sandro inzistirao da Helen sazna više o meni i mom radu. Nisam bila spremna izlagati u galeriji Helen Hellenberger pa mi se činilo da me Sandro vrijeđa pretvarajući se da jesam, a da možda toga nije ni svjestan. Možda je i bio svjestan. Možda je to što me nudio umjesto sebe za njega bila neka perverzna šala.
„Oh. Što si ono rekla gdje si studirala?“ Helen je hinila tračak ljubaznosti samo da bi mu udovoljila.
„U Nevadi“, rekla sam.
„Eto, sada zaista možeš učiti o umjetnosti.“ Nasmiješila mu se kao da pohranjuje tajnu među njima. „Sada kad si sa Sandrom Valerom. On je sjajan mentor za nekoga tko je tek došao iz... Idaha?“
„Rena“, rekao je Sandro. „Vraća se tamo radi svog umjetničkog djela. Nacrtat će liniju preko Salt Flatsa. Bit će sjajno. I suptilno. Ona zaista ima suptilne ideje o linijama i crtanju.“
Pokušao me je zagrliti, ali sam se izmakla. Znala sam kako me vidi ova lijepa žena koja je spavala s pola svog popisa umjetnika, kako mi je rekao Ronnie Fontaine, i sam na tom popisu. Bila sam joj samo sitna smetnja u nastojanju da zastupa Sandra.
„Dakle ideš na zapad?“ pitala me prije nego što smo se rastali i onda me krenula ispitivati o detaljima vožnje sa zanimanjem koje mi se nije činilo sasvim iskreno. Tek sam mnogo kasnije u mislima ponovo odvrtjela taj trenutak, proučila ga. Odlaziš iz grada? Reno, Idaho. Nekamo daleko.
Dok sam se spremala za polazak, Sandro se ponašao kao da se možda neću vratiti, kao da ga osuđujem na samoću i dosadu, prepuštam kazni koju će morati otrpjeti. Kolutao je očima na spomen sastanka koji je Helen Hellenberger iskamčila.
„Ostat ću tu sam, na milost i nemilost strvinarima“, rekao je, „a ti ćeš za to vrijeme juriti po Salt Flatsu dok će moji neznani suparnici sliniti nad tobom kao zapanjeni idioti. To je ono što ti činiš“, rekao je. „Od tebe mozak staje. Od tog tvog mladog naboja.“


Nema komentara:

Objavi komentar