ponedjeljak, 16. ožujka 2015.

Anna Todd: Poslije svega: Sudar

Anna Todd
Poslije svega: Sudar


Prolog

Hardin

Ne osjećam hladni beton pod sobom, ni snijeg koji me pokriva. Osjećam samo rupu, golemu zjapeću prazninu u prsima. Bespomoćno klečim, gledajući kako Zed izvozi auto s parkirališta, s Tessom na suvozačkom mjestu.
Ovako nešto nisam mogao zamisliti – ni u najluđim jebenim snovima ne bih pomislio da postoji ovakva vrsta boli. Žalac gubitka, čuo sam da to tako zovu. Nikad nisam imao nešto, ili nekoga koga bih želio sačuvati, nikad mi nitko nije trebao na takav način da poželim da bude samo moj, nikad se nisam htio vezati tako jako. Panika - totalna i krajnja jebena panika da ću je izgubiti - nije mi bila u planu. Ništa od ovoga nije bilo u planu. Trebalo je biti lako: spavati s njom, uzeti svoju lovu i svoje pravo da se hvalim pred Zedom. Jednostavno i glatko. Samo što se tako nije dogodilo. Umjesto toga, plavuša u dugačkim suknjama koja opsesivno pravi svoje liste zadataka uvukla mi se pod kožu, polako, tako da to nisam primijetio sve dok se nisam zaljubio preko ušiju. Nisam ni bio svjestan koliko je volim, sve dok se nisam zatekao kako povraćam u slivnik nakon što sam svojim sjebanim prijateljima predočio dokaz njezina ukradenog djevičanstva. Mrzio sam to, mrzio sam svaki trenutak toga... a opet nisam prestao.
Dobio sam okladu, a izgubio jedino zbog čega sam ikada bio sretan. I zajedno s tim, izgubio sam i zadnji tračak dobrote koji me ona natjerala da pronađem u sebi. Dok mi snijeg moči odjeću, želim kriviti oca što je svoju ovisnost prenio na mene; želim kriviti mamu što je ostala s njim predugo i tako i sama pomogla da postanem ovako sjeban; želim kriviti Tessu što je ikad progovorila i jednu riječ sa mnom. Jebote, želim kriviti sve i svakoga.
Ali ne mogu. Ja sam to napravio. Uništio sam nju, i sve što smo imali zajedno.
Ali napravit ću sve da ispravim svoje greške.
Kamo sad ide? Odlazi li nekamo gdje je mogu pronaći?


1.

Tessa

- To je trajalo dulje od mjesec dana - jecam dok Zed dovršava svoju priču o tome kako je sklopljena oklada. Zlo mi je, i sklapam oči da umirim mučninu u trbuhu.
- Znam. Stalno je dolazio s novim izgovorima i stalno je tražio još vremena, i čak je snižavao iznos koji je trebao pokupiti. Bilo je čudno. Svi smo mislili da je samo opsjednut pobjedom - ono, da želi nešto dokazati - ali sad mi je tek sve jasno.
Zed na trenutak prestane pričati i očima skenira moje lice.
- I samo je o tome govorio. A onda, onaj dan kad sam te pozvao u kino, pošizio je. Nakon što te odbacio kući, vratio se i napao me, stvarno gadno, i govorio mi neka ti se ne približavam. Ali ja sam mu se samo nasmijao u lice, jer sam mislio da je pijan pa se zato tako ponaša.
- Je li... je li vam ispričao za ono na rijeci? I... druge stvari?
Ne dišem dok čekam što će reći. Sažaljenje s kojim me pogleda jasan mi je odgovor.
- O Bože.
Prekrijem lice dlanovima.
- Sve nam je ispričao... mislim, ono, baš sve...- reče on tiho.
Ostanem šutjeti i samo isključim mobitel. Nije prestao vibrirati otkako sam izletjela iz bara. Nema on prava zvati me sad.
- Gdje je tvoja nova soba? - pita me Zed, i tek tada primijetim da smo kraj kampusa.
- Ne živim više u kampusu. Hardin i ja... - jedva uspijem završiti rečenicu. - Nagovorio me je da se uselim s njim u stan, prije tjedan dana.
- Nije valjda - uzdahne Zed.
- Je. On je stvarno cijepljen od svake... ma on je... - zamuckujem, nesposobna pronaći pravu riječ kojom bih opisala njegovu okrutnost.
- Nisam znao da je to tako daleko otišlo. Mislio sam da će se, kad smo vidjeli pla... ovaj, znaš već, dokaz... vratiti u normalu, da će početi opet izlaziti van svaku večer s drugom curom. Ali on je samo nestao. Jedva da se uopće pojavljivao među nama, jedino onu noć kad je došao na dokove i pokušao uvjeriti Jacea i mene da ti ništa ne spomenemo. Ponudio je Jaceu hrpetinu love samo da šuti.
- Ponudio mu je novac? - kažem. Hardin stvarno nije mogao niže pasti. Unutrašnjost Zedovog kamioneta kao da se smanjuje sa svakim novim mučnim otkrićem.
- Aha. Jace je to odbio, naravno, ali je obećao Hardinu da neće zucnuti pred tobom ni o čemu.
- A ti nisi? - pitam, prisjećajući se Hardinovih oguljenih zglobova i Zedova pretučenog lica.
- Da, baš i nisam... Rekao sam mu da ću ti ja sve reći ako ti on uskoro ne prizna. Njemu se ta ideja očito nije svidjela - reče i mahne prstima prema svome licu. - Ako će ti zbog toga biti imalo lakše, znaš, ja mislim da je njemu ipak stalo do tebe.
- Nije. A i da je, sad više nije važno - kažem i naslonim glavu na prozor.
Hardinovi prijatelji znali su za svaki naš poljubac, za svaki dodir; svaki naš trenutak bio je javno izložen. Svaki moj intimni trenutak. Moji jedini trenuci intime na kraju uopće nisu bili moji.
- Hoćeš da te odvezem kod mene doma? Mislim, ne želim zvučati nametljivo ili perverzno, samo... Samo imam kauč na kojem možeš spavati dok... dok ne vidiš što ćeš - ponudi on.
- Ne, ne, hvala. Ali, možeš li mi posuditi svoj mobitel? Htjela bih nazvati Landona.
Zed kimne prema mobitelu koji leži na upravljačkoj konzoli auta, i na trenutak pomislim što bi bilo, koliko drukčije bi bilo sada, da nisam zbog Hardina odbila Zeda one večeri kod logorskih vatri. Nikada ne bih napravila sve one kasnije pogreške.
Landon se javi na drugi zvuk zvona, i baš kao što sam i znala da hoće, pozove me da odmah dođem kod njih. Zahvalna zbog te ljubaznosti, nisam mu spomenula ništa o ovome što se dogodilo. Kažem Zedu Landonovu adresu, i on me šuteći vozi kroz grad.
- On će me opet napasti zato što sam te odvezao, a nisam te odbacio u vaš stan - konačno kaže Zed.
- Rado bih ti se ispričala što sam se ovako našla između vas... ali ipak ste vas dvojica sami krivi za svoje sukobe - iskreno mu kažem. Malo mi je žao Zeda, jer mislim da je imao mnogo bolje namjere nego Hardin, ali rane su mi previše svježe da bih o tome sada razmišljala.
- Znam – tiho odgovori.
- Ako budeš nešto trebala, nazovi me - ponudi mi Zed dok izlazim iz njegova auta.
Gledam kako mi se oblačići pare formiraju ispred lica u hladnom zraku. Ali ne osjećam hladnoću. Ne osjećam ništa.


3 komentara: