Anthony Doerr: GRAD U OBLACIMA
S engleskog prevela Irena Škarica
Ana
Na četvrtome brežuljku grada koji nazivamo Konstantinopolom, no koji su njegovi tadašnji stanovnici jednostavno nazivali Gradom, preko puta manastira carice svete Teofanije, u nekoć glasovitoj veziljskoj radionici Nikole Kalafata, živi siroče imenom Ana. Do treće godine života ne progovara ni riječi. Nakon toga ne prestaje postavljati pitanja.
„Marija, zašto dišemo?“
„Zašto konji nemaju prste?“
„Pojedem li gavranovo jaje, hoće li mi kosa pocrnjeti?“
„Stane li Mjesec unutar Sunca, Marija, ili je obratno?“
Kaluđerice u manastiru svete Teofanije nazivaju je Majmunčicom jer se uvijek vere na njihova stabla voćki, dečki s Četvrtog brežuljka nazivaju je Komarcem jer im vječno dodijava, a glavna vezilja, udova Teodora, kaže da bi se trebala zvati Beznadna jer još nikad nije vidjela dijete koje je u stanju jednoga časa naučiti izvesti bod, a već ga idućega potpuno zaboraviti.
Ana i njezina starija sestra Marija spavaju u izbi s jednim prozorom jedva dovoljno velikoj da u nju stane ležaj od konjske dlake. Zajedno posjeduju četiri bakrena novčića, tri dugmeta od bjelokosti, zakrpani vuneni pokrivač i ikonu svete Koralije koja možda jest, a možda i nije pripadala njihovoj majci. Ana nikad nije kušala slatko vrhnje, nikad nije pojela naranču i nikad nije kročila izvan gradskih zidina. Prije no što navrši četrnaest godina, svi koje poznaje bit će ili porobljeni ili mrtvi.
***
Zora. Nad gradom kiši. Dvadeset vezilja penje se stubama do radionice i zauzima svoja mjesta za radnim stolovima, a udova Teodora kreće se od jednog do drugog prozora otvarajući kapke. Kaže: „Blaženi Oče, sačuvaj nas dokolice“, a vezilje odgovaraju: „Jer počinismo grijeha bez broja“, nakon čega udova Teodora otključava ormarić s koncima, važe zlatne i srebrne niti i kutijice s biserjem te zapisuje njihove težine na voštanu ploču, a čim je u prostoriji dovoljno svijetlo da mogu razaznati crni konac od bijeloga, vezilje započinju s poslom.
Tekli, najstarijoj, sedamdeset je godina. Ani, najmlađoj, sedam. Sjedi pokraj sestre Marije i promatra je kako duž stola odmata napola dovršenu svećeničku stolu niz čije se rubove vinova loza u urednim viticama uvija uokolo ševa, paunova i golubica. „Sad kad sam dovršila obrise Ivana Krstitelja“, kaže Marija, „dodat ćemo mu crte lica.“ U iglu udijeva konac s odgovarajućim nitima bojena pamuka, posred stole pričvršćuje obruč za vezenje i obrušava se na nju kišom bodova. „Okrećemo iglu i vrhom joj probadamo sredinu prethodnoga boda između dviju niti, evo ovako, vidiš?“
Ana ne vidi. Tko bi htio živjeti takvim životom, vazda pogrbljen nad iglom i koncem, i vesti svece i zvijezde i grifone i vinovu lozu na svečanu ruhu crkvenih velikodostojnika? Eudokija pjeva crkvenu pjesmu o trojici mladića u užarenoj peći, Agata pjeva onu o Jobovim mukama, a udova Teodora korača prostorijom poput čaplje koja vreba klenove. Ana se trudi pratiti Marijinu iglu – premet, lančani bod – no točno ispred njihova stola mali crnogrli batić slijeće na prozorski prag, otresa vodu s leđa, zacvrkuće cvik-ćak-ćak-ćak, a Ana istoga časa zamišlja da je ptica. Odleprša s prozorskoga praga, leti između kišnih kapi i vine se na jug iznad gradske četvrti, iznad ruševina bazilike svetog Polijeukta. Galebovi oblijeću kupolu Aje Sofije poput molitvi što kruže oko glave Boga, vjetar brije po širokome bosporskom tjesnacu stvarajući bijele krijeste valova, a trgovačka galija zamiče za rt jedara napetih od vjetra, no Ana leti sve više, dok se grad ne preobrazi u rezbariju krovova i vrtova daleko ispod nje, dok ne dosegne oblake, dok…
„Ana“, prosikće Marija. „Koji konac ovdje ide?“
Sa suprotnog kraja radionice pažnja udove Teodore zaiskri prema njima.
„Grimizni? Omotan oko žice?“
„Ne.“ Marija uzdahne. „Ne grimizni. I nikakva žica.“
Po čitav dan donosi konac, donosi tkanine, donosi vodu, veziljama donosi njihov podnevni obrok od graha i ulja. Poslijepodne se začuje topot magarećih kopita i vratarov pozdrav i korak gazde Kalafata na stubištu. Žene mahom sjedaju malo uspravnije, počinju malo brže vesti. Ana se zavlači pod stolove skupljajući svaki končić koji uspijeva pronaći, šapćući samoj sebi: „Malena sam, nevidljiva sam, ne može me vidjeti.“
Sa svojim predugačkim rukama, vinom umrljanim usnama i prjetećom grbom, Kalafat nalikuje na lešinara više od ijednog čovjeka kojega je dosad vidjela. Cokće jezikom u znak negodovanja dok hramajući obilazi radne stolove, na koncu odabirući vezilju iza čijih leđa će se zaustaviti – danas je to Eugenia – te joj stane popovati da sporo radi, da se u vrijeme njegova oca netko toliko nesposoban ne bi smio ni približiti bali svile i zar te žene ne razumiju da Saraceni iz dana u dan osvajaju sve više pokrajina, da je ovaj grad zadnji Kristov otok u moru bezbožnika i da bi, da nije obrambenih zidina, svi oni završili na tržnici robova negdje u unutrašnjosti, Bogu iza nogu?
Kalafat se već sav zapjenio kadli vratar zazvoni zvoncem koje označava dolazak mušterije. Briše znoj s čela i namješta pozlaćeni križić na košulji te otklepeće niza stube, a sve žene odahnu. Eugenia odlaže škare, Agata trlja sljepoočnice, Ana ispuže ispod radnoga stola. Marija nastavlja vesti.
Muhe u letu ocrtavaju osmice između stolova. S donjega kata začuje se smijeh muškaraca.
***
Sat vremena prije no što se smrači, udova Teodora je poziva. „Bog ti pomogao, dijete, nije prekasno da nam skokneš po pupoljke kapara. Agati će odagnati bol u zglobovima, a Tekli ublažiti kašalj. Potraži one koji tek što nisu procvali. Vrati se prije zvona za večernjicu, prekrij kosu i čuvaj se hulja i skitnica.“
Ana samo što ne poskoči od sreće.
„I ne trči. Ispast će ti crijeva.“
Prisiljava se polako sići niza stube, polako prijeći preko dvorišta, polako proći mimo noćobdije – a potom poleti. Kroz dvorišna vrata manastira svete Teofanije, iza golemih granitnih krhotina srušena stupa, između dva reda monaha što klipšu ulicom u crnim habitima nalik na vrane bez krila. U uličicama ljeskaju se lokve; tri koze pasu pod ruševinama kapele i sve u isti čas podižu glave prema njoj.
Nedaleko od Kalafatove kuće raste barem dvadeset tisuća grmova kapara, no Ana trči gotovo dva kilometra do gradskih zidina. Ondje, u voćnjaku zaraslom u koprivu u dnu golemog unutarnjeg bedema, nalaze se stražnja vratanca koja su ondje od pamtivijeka. Ana se uzvere preko hrpe odlomljenih opeka, provuče se kroz procijep i stane se uspinjati zavojitim stubištem. Šest zavoja do vrha, kroz koloplet paukovih mreža, te ulazi u streljački tornjić osvijetljen dvama nasuprotnim uskim otvorima. Krhotina ima posvuda; pijesak čujno sipi kroz pukotine u podu pod njezinim nogama; uplašena lastavica zamahne krilima i odleti.
Zadihana, Ana čeka da joj se oči priviknu. Prije mnogo stoljeća netko je – možda usamljeni strijelac kojemu je dosadilo čuvati stražu – na južnome zidu naslikao fresku. Zbog protoka vremena i vremenskih nepogoda većina se žbuke osula, no slika se i dalje jasno vidi.
Na lijevome rubu magarac tužnih očiju stoji na obali mora. Pučina je modra i ispresijecana geometrijski pravilnim valovima, a na desnome rubu, na splavi od oblaka koje Ana ne može dosegnuti, lebdi blistavi grad srebrnih i brončanih tornjeva.
To je već šesti put da zuri u tu sliku i svaki se put nešto u njoj uskomeša, nekakav neizreciv zov daljine, neizmjernost svijeta i njezine vlastite malenkosti u njemu. Stilom potpuno odudara od radova vezilja u Kalafatovoj radionici, perspektiva je neobičnija, boje iskonskije. Tko li je taj magarac i zašto su mu oči tako žalosne? I koji je to grad? Sion, raj, Božji grad? Napinje se na vrhovima prstiju; među pukotinama u žbuci razaznaje stupove, lukove, prozore, jata sićušnih golubica okolo tornjeva.
Dolje u voćnjacima počinju se glasati slavuji. Svjetlo blijedi i pod škripi i tornjić kao da se naginje još malo bliže k propasti, a Ana se provlači kroz prozor što gleda na zapad na grudobran gdje grmovi kapara u nizu pružaju lišće prema Suncu što zalazi.
Bere pupoljke i sprema ih u džep. No širi svijet privlači joj pažnju. Onkraj vanjskih zidina, onkraj opkopa zagušenog algama, on čeka: maslinici, kozji putovi, sićušan lik goniča stoke koji vodi dvije deve mimo groblja. Kamen isijava vrelinu upijenu tijekom dana; Sunce tone izvan vidokruga. U trenutku kad zazvone zvona za večernjicu, Anin džep nije ni dopola pun. Zakasnit će, Marija će se brinuti, udova Teodora naljutit će se.
Ana se ušulja natrag u tornjić i nanovo zastaje pred slikom. Još jedan udah. U sumrak valovi se doimaju uzburkano, a grad kao da treperi; magarac korača obalom očajnički pokušavajući prijeći preko mora.
Primjedbe
Objavi komentar