četvrtak, 13. listopada 2016.

Katharine Mcgee - TISUĆITI KAT

Za Lizzy

PROLOG

Buka smijeha i glazbe zamirala je na tisućitom katu, tulum se raspadao na komadiće kad su i najrazuzdaniji uzvanici napokon počeli teturati prema dizalima i razilaziti se kućama. Prozori koji su sezali od poda do stropa bili su kvadrati baršunaste tame, premda se u daljini sunce tiho dizalo, a obzor postajao oker, bljedoljubičast i nježno, treperavo zlatan.
Uto je tišinu zaparao krik dok je djevojka padala prema tlu, a tijelo joj je sve brže i brže poniralo kroz studeni ranojutarnji zrak.
Za samo tri minute djevojka će se sudariti s nemilosrdnim betonom East Avenuea. No sada − dok joj kosa vijori poput stijega, svilena haljina lepeće oko oblina, a jarkocrvena usta u šoku oblikuju savršen „o” −  sada, u ovom trenu, ljepša je no ikada.
Kažu da u trenucima prije smrti ljudima pred očima proleti čitav život. No kako je tlo sve brže šibalo prema njoj, djevojka je uspijevala razmišljati samo o nekoliko proteklih sati, o putu kojim je kročila da bi je na kraju doveo do ovoga. Da barem nije razgovarala s njim! Da barem nije bila toliko glupa! Da barem uopće nije došla.
Kad je lučki redar pronašao ono što je ostalo od njezina tijela i drhtavim rukama prijavio nesreću, znao je samo da je ova djevojka prva osoba koja je pala s Tornja u posljednjih dvadeset pet godina. Nije znao tko je ona ni kako je uspjela izići na krov.
Nije znao je li pala ili ju je netko gurnuo ili je − slomivši se pod težinom neizrečenih tajni − odlučila skočiti.



AVERY

Dva mjeseca prije

– Večeras je baš bilo super. – rekao je Zay Wagner doprativši Avery Fuller do vrata njezina obiteljska penthausa. Bili su dolje, u njujorškom akvariju na 830. katu, i plesali pri blagoj svjetlosti ribljih akvarija i poznatih lica. Avery baš i nije voljela to mjesto. No kako je njezina prijateljica Eris oduvijek govorila, tulum je tulum, ne?
– I meni. – Avery je nakrivila svoju plavokosu glavu prema skeneru očne jabučice i vrata su se otključala. Nasmiješila se Zayu. – Laku noć.
On posegne za njezinom rukom. – Mislio sam da ćeš me malo pozvati da uđem. Budući da tvoji nisu doma…
– Žao mi je. – promrmlja Avery skrivajući zlovolju glumljenim zijevom. Cijelu je večer nalazio izgovore da je dodiruje. Mogla je i pretpostaviti što slijedi. – Mrtva sam.
– Avery. – Zay pusti njezinu ruku i zakorači unatrag prošavši prstima kroz kosu. – Ovako se već tjednima natežemo. Sviđam li ti se uopće?
Avery zausti, no ipak ušuti. Pojma nije imala što da mu odgovori.
Na Zayevu je licu na trenutak zatitrao neki nov osjećaj − razdraženost? Zbunjenost? – Nema frke. Vidimo se. – Povukao se do dizala, zatim se okrenuo i još je jednom odmjerio od glave do pete. – Večeras stvarno prelijepo izgledaš. – dobaci joj. Pred njim su se zatvorila vrata dizala.
Avery je uzdahnula i zakoračila u veliko predvorje svojega stana. Prije njezina rođenja, dok je Toranj bio još u izgradnji, njezini su se roditelji agresivno nadmetali za kupnju ove nekretnine − cijeli najviši kat, s jedinim dvoetažnim foajeom u cijeloj zgradi. Bili su veoma ponosni na to predvorje, ali Avery ga je mrzila: mrzila je šuplji odjek vlastitih koraka, svjetlucava zrcala na svakoj površini. Nikamo nije mogla uprijeti pogled a da ne vidi vlastiti odraz.
Zbacila je štikle i bosa krenula prema svojoj sobi ostavivši cipele nasred hodnika. Netko će ih sutra već pokupiti, neki od robota ili Sarah, uspije li se pojaviti navrijeme.
Siroti Zay! Sviđao joj se. Bio je zabavan na onaj glasan, iskričav način i znao ju je nasmijati. No kad bi se poljubili, nije osjećala ama baš ništa.
Jedini dečko kojeg je Avery željela poljubiti bio je onaj kojega nikada, nikada neće moći.
Ušla je u svoju sobu i začula tihi šum buđenja sobnog računala koje joj je skeniralo tjelesne podatke i prema njima prilagodilo toplinu prostorije. Pokraj uzglavlja njezina antiknog bračnog kreveta pojavila se čaša ledene vode − vjerojatno zato što joj se šampanjac još bućkao u praznom trbuhu, premda Avery ništa nije tražila. Nakon što je Atlas zbrisao iz grada, isključila je glasovnu funkciju računala. On je bio taj koji ga je podesio na britanski naglasak i dao mu ime Jenkins. Sada, kada ga nije bilo, razgovori s Jenkinsom postali su joj suviše depresivni.
Zayeve su joj se riječi motale po glavi. Večeras stvarno prelijepo izgledaš. Samo joj je, dakako, uputio kompliment. Nije mogao znati koliko Avery mrzi tu riječ. Cijelog je života slušala da je prelijepa − od nastavnika, momaka, roditelja. No sada je ta floskula izgubila svako značenje. Atlas, njezin posvojeni brat, bio je jedini koji je znao da je komplimenti ne zanimaju.
Fullerovi su utrošili godine i golem novac pokušavajući začeti Avery. Nije bila sigurna koliko su točno platili da je naprave, ali procjenjivala je da je koštala tek nešto manje od ovoga stana. Njezini roditelji, oboje srednje visine, prosječna izgleda i tanke, smećkaste kose, odletjeli su vodećem znanstveniku u Švicarskoj da im pomogne iskopati najbolji genetski materijal. Negdje među milijunima kombinacija njihovog prosječnog DNK-a pronašli su jedinstvenu mogućnost koja je stvorila Avery.
Ponekad se pitala kako bi izgledala da su je roditelji napravili prirodnim putem i samo provjerili sklonost bolestima, kao većina ljudi na višim katovima. Možda bi naslijedila majčina koščata ramena ili tatine goleme zube? No to nije bilo važno. Pierson i Elizabeth Fuller platili su ovu kćer kose boje meda, dugih nogu i tamnoplavih očiju, tatine inteligencije i mamine dosjetljivosti. Atlas ju je oduvijek zadirkivao da joj je tvrdoglavost jedina mana.
Avery bi željela da je to uistinu jedino što s njom nije kako treba.
Protresla je kosu, vezala je u labavu punđu i odlučnim korakom izišla iz sobe. U kuhinji je žestoko povukla vrata smočnice i posegnula za skrivenom ručicom metalne ploče. Pronašla ju je prije više godina, dok se s Atlasom igrala skrivača. Nije bila sigurna znaju li njezini roditelji uopće za to. Nikada ih nije vidjela da su ovamo kročili nogom.
Avery je gurnula metalnu ploču, a sa stropa smočnice spustile su se ljestve. Podigavši skute svilene haljine boje slonovače, počela se uspinjati uskim prolazom, instinktivno u sebi brojeći prečke na talijanskom. Uno, due, tre. Pitala se je li Atlas ove godine proveo neko vrijeme u Italiji i je li uopće bio u Europi.
Držeći ravnotežu na najvišoj prečki, ispružila je ruku da otvori vratašca u stropu i nestrpljivo izišla u vjetrovitu tamu.
Ispod zaglušnog huka vjetra Avery je čula tutnjavu raznih strojeva na krovu oko nje, šćućurenih ispod vodootpornih kutija ili solarnih panela. Bose su joj noge zeble na metalnim pločama platforme. Iz svakog kuta stršali su čelični potpornji koji su joj se spajali visoko iznad glave, tvoreći Tornjev karakterističan šiljak.
Noć je bila vedra, nije bilo oblaka koji bi joj navlažili maskaru ili orosili obraze. Zvijezde su svjetlucale poput zdrobljena stakla pred nevjerojatno mračnim prostranstvom noćnoga neba. Da itko zna kamo se popela, cijeli bi život provela u kazni. Izlazak na otvoreno iznad 150. kata bio je strogo zabranjen. Svi su balkoni iznad tog nivoa bili zaštićeni od orkanskog vjetra teškim panelima od polietilenskog stakla.
Avery se pitala je li itko osim nje ikada stupio ovamo. Duž jedne je strane krova postojao zaštitni rukohvat za slučaj da se ovamo moraju popeti radnici održavanja, no to se, koliko je znala, još nikada nije dogodilo.
Nikada za ovo nije rekla Atlasu. Bila je to jedna od malobrojnih tajni koje je od njega skrivala. Da je doznao, pobrinuo bi se da više nikada ne iziđe, a Avery nije mogla podnijeti pomisao da se odrekne tog utočišta. Voljela je ovo mjesto − vjetar koji joj šiba lice i mrsi kosu, mami joj suze u oči, huči toliko glasno da joj zaglušuje neukrotive misli.
Zakoračila je bliže rubu, uživajući u grču vrtoglavice koji joj je stegnuo utrobu dok je gledala grad, jednotračne vlakove koji se uvijaju zrakom ispod nje poput fluorescentnih zmija. Obzor se činio nedokučivo dalekim. Vidjela je sve, od svjetala New Jerseyja na zapadu i ulica Poteza na jugu, do Brooklyna na istoku i dalje, sve do kositrenog odsjaja Atlantika.
A pod njezinim je bosim nogama ležala najveća građevina na planetu, cijeli jedan zaseban svijet. Kako je neobično pomisliti da se pod njom nalaze milijuni ljudi koji jedu, spavaju, sanjaju, dodiruju se. Avery je zatreptala, osjećajući se odjednom bolno osamljenom. Bili su joj stranci, svi do jednoga, čak i oni koje je poznavala. Zašto bi je bilo briga za njih ili za sebe ili, ako ćemo iskreno, za išta?
Oslonila se laktovima na ogradu i zadrhtala. Jedan pogrešan pokret mogao ju je odbaciti s ruba. Pitala se, po tko zna koji put, kakav bi osjećaj bio padati četiri kilometra u dubinu. Zamišljala je pad kao neobično spokojan osjećaj bestežinskog stanja dok tijelo postiže smrtonosnu brzinu. Umrla bi od srčanog udara mnogo prije nego što udari u zemlju. Zatvorivši oči, nagnula se naprijed, zgrčivši srebrno lakirane nožne prste preko ruba − kadli joj zasvijetli unutrašnjost kapaka i kontaktne je leće obavijeste da je primila poruku.
Oklijevala je, a na pogled njegova imena zapljusnuo ju je val vragolasta uzbuđenja. Toliko joj je dobro polazilo za rukom izbjegavanje ovakvih situacija cijeloga ljeta. Odvlačila si je pozornost studiranjem u Firenci, a u posljednje vrijeme i Zayem. No nakon nekoliko trenutaka Avery se okrenula i brzo se stuštila niza ljestve.
– Hej! – rekla je bez daha, vrativši se u smočnicu, šapćući premda nije bilo nikoga tko bi je mogao čuti. – Dugo me nisi zvao. Gdje si?
– Na novom mjestu. Sviđalo bi ti se. – Glas mu je zvučao isto kao i uvijek, topao i baršunast.  – Kako ide, Aves?
Upravo se zato Avery morala penjati u vihor da pobjegne mislima i taj dio njezina nauma nepovratno se izjalovio.
Na drugom kraju linije bio je Atlas, njezin brat − zbog kojeg nije željela ljubiti nikoga drugoga.


Nema komentara:

Objavi komentar