petak, 6. svibnja 2016.

POSLIJE SVEGA: ZAUVIJEK SRETNI (prvi dio)

POSLIJE SVEGA: ZAUVIJEK SRETNI (prvi dio)

S engleskog prevela: Andrea Marić

 

Prolog


Mnogo puta u životu osjećao sam se neželjeno, kao da nikamo ne pripadam. Moja se mama trudila, zaista se iskreno trudila, ali to jednostavno nije bilo dovoljno. Previše je radila; preko dana bi spavala jer je cijelu noć bila na nogama. Trish se trudila, ali dječaku, pogotovo tako izgubljenom dječaku, potreban je otac.
Znao sam da je Ken Scott nesretan, nezreo čovjek kojem se ništa što bih ja napravio nikada nije sviđalo. Ali malom Hardinu, koji je bio dovoljno patetičan da se ipak trudi impresionirati tog dugonju čija su vika i posrtanje ispunjavali čitav zagušeni prostor naše usrane male kuće, svidjela bi se mogućnost da taj hladni čovjek nije njegov otac. Samo bi uzdahnuo, dohvatio svoju knjigu sa stola i upitao mamu kada će Christian, ljubazni čovjek koji ga je nasmijavao recitirajući mu čitave odlomke iz starih knjiga, ponovno svratiti.
No odrasli Hardin Scott, koji se bori s ovisnošću i bijesom koji mu je prenijelo to govno od oca kakvo je imao, problijedio je kao krpa. Osjećam se izdano, totalno i jebeno zbunjeno, i jebeno sam ljut. Ovo nema smisla, taj otrcani zaplet sa zamijenjenim očevima, kakav koriste u svakom usranom sitcomu, ne može biti moj život. Počnu mi navirati potisnuta sjećanja.
Moja mama, na telefonu nakon što je jedan moj školski esej izabran za objavu u lokalnim novinama: „Moram ti ovo javiti, Hardin je briljantan. Baš kao njegov otac“, tiho me hvalila nekome s druge strane linije.
Osvrnuo sam se po malom dnevnom boravku. Crnokosi muškarac koji upravo spava u naslonjaču s bocom tamnog pića pored noge ni po čemu nije briljantan. On je jebeni kaos, pomislio sam kad se promeškoljio u naslonjaču, a mama naglo spustila slušalicu. Bilo je puno sličnih situacija, previše da bih brojio, a ja sam bio previše glup, previše mlad, da bih razumio zbog čega je Ken Scott bio tako distanciran prema meni, zbog čega me nikada nije grlio onako kako su drugi očevi grlili svoje sinove. Nikada nije igrao bejzbol sa mnom niti me poučio ičemu osim tome kako biti jebeni pijanac.
Je li sve bilo uludo? Je li Christian Vance moj pravi otac?
Prostorija se vrti oko mene, a ja zurim u njega, u tog čovjeka koji me je navodno začeo, i vidim nešto poznato u njegovim zelenim očima, u liniji njegove čeljusti. Ruke mu se tresu dok miče kosu gore, od čela, i ostanem kao ukopan shvaćajući da i ja radim identičnu stvar.






1.

Tessa


– To nije moguće.
Ustanem, pa brzo opet sjednem na klupu jer osjetim kao da se travnjak ispod mojih nogu nekako izmiče. Park se upravo puni ljudima. Hrpa obitelji s malom djecom, balonima i darovima u rukama, iako je hladno.
– Istina je, Hardin je Christianov sin – reče Kimberly, a plave su joj oči bistre i fokusirane.
– Ali Ken… Hardin sliči na njega.
Sjetim se kada sam prvi put vidjela Kena Scotta, u onoj maloj slastičarnici s voćnim jogurtima. Smjesta sam znala da je to Hardinov otac; njegova tamna kosa i visok stas naveli su me na taj zaključak.
– Ma je li? Ne bih rekla, osim što obojica imaju tamnu kosu. Hardin ima oči iste kao Christian, i oblik lica im je isti.
Zar stvarno? Mučim se zamisliti sva tri lica. Christian ima rupice u obrazima poput Hardinovih, i ima iste oči… ali sve skupa jednostavno nema smisla: Ken Scott je Hardinov otac – mora biti. Christian izgleda tako mlado u usporedbi s Kenom. Znam da su slične dobi, ali Kenov alkoholizam ostavio je traga na njegovu izgledu. I dalje je zgodan muškarac, ali alkohol ga je vidljivo postarao.
– Ovo je… to je… – borim se za zrak i za riječi.
Kimberly me pogleda kao da se ispričava. – Znam. Strašno sam ti željela reći. Bilo mi je grozno tajiti to od tebe, ali nije bilo moje da ti govorim takve stvari.
Spusti ruku na moju i blago je stisne. – Christian me uvjeravao da će, čim mu to Trish dopusti, reći Hardinu.
– Ja samo… – duboko udahnem. – To sad radi Christian? Sada to govori Hardinu?
Opet ustanem, a Kimberlyna ruka padne s moje. – Moram do njega. On će…
Ne mogu čak ni početi zamišljati kako će Hardin reagirati na te vijesti, pogotovo nakon što je sinoć onako zatekao Trish i Christiana. Ovo će mu biti stvarno previše.
– Da – uzdahne Kim. – Trish se nije s tim potpuno složila, ali Christian je rekao kako je i ona dovoljno blizu toj odluci, a da su stvari ionako izmaknule kontroli.
Dok vadim svoj mobitel, moja je jedina misao da ne mogu vjerovati kako bi Trish takvo što skrivala od Hardina. Imala sam bolje mišljenje o njoj, mislila sam da je bolja majka, i sad se osjećam kao da je zapravo nikada nisam upoznala.
Mobitel mi je već priljubljen uz uho, zvuk zvona Hardinova mobitela odjekuje mi u uhu, kad Kimberly reče: – Rekla sam Christianu da moraš biti s Hardinom u trenutku kad mu to bude govorio, ali Trish mu je rekla da, ako mu već kani reći, mora to učiniti nasamo…
Kimberlyne usne stisnu se u tanku crtu, ona pogleda oko sebe po parku pa podigne pogled u nebo.
U mome uhu sad zvoni dosadni ton automatske sekretarice na Hardinovoj govornoj pošti. Ponovno ga zovem dok Kimberly sjedi i šuti, i opet dobijem samo govornu poštu. Gurnem ljutito mobitel natrag u torbicu i počnem kršiti ruke. – Možeš li me odvesti do njega, Kimberly? Molim te?
– Da. Naravno da mogu – skoči i ona na noge dozivajući Smitha.
Dok gledam tog malenog dječaka kako hoda prema nama poput batlera iz crtića, sine mi da je Smith Christianov sin… dakle Hardinov brat. Hardin ima bracu. A onda pomislim na Landona… što će ovo značiti za Landona i Hardina? Hoće li Hardin sad uopće htjeti imati ikakva posla s njim kad više nisu obiteljski povezani? A Karen, što s dragom Karen i sa svim onim finim jelima koja priprema? Što s Kenom, s tim čovjekom koji se toliko trudio iskupiti za loše djetinjstvo dečku koji uopće nije njegov sin? Zna li Ken za sve to? U glavi mi se sve okreće, i moram vidjeti Hardina. Moram se uvjeriti da je svjestan kako sam tu za njega i da ćemo sve prebroditi zajedno. Ne mogu zamisliti kako se u ovom trenutku osjeća; sigurno je izvan sebe.
– Zna li Smith? – pitam.
Nakon par trenutaka tišine Kimberly reče: – Mislili smo da zna, zbog načina na koji se ponaša prema Hardinu, ali zapravo ne, on to nikako nije mogao saznati.
Suosjećam s Kimberly. Već se morala nositi s nevjerom svog zaručnika, a sad još i ovo. Kada Smith stigne do nas, samo zastane i zagonetno nas pogleda, kao da mu je posve jasno o čemu smo razgovarale. To nije moguće, ali zbog načina na koji je samo prošao pokraj nas i krenuo prema autu, bez riječi, čovjek bi pomislio da nas je ipak čuo.
Dok se vozimo preko Hampsteada kako bismo našli Hardina i njegova oca, panika se u mojim prsima diže i spušta, diže i spušta.






Nema komentara:

Objavi komentar