utorak, 20. studenoga 2018.

Chloe Benjamin BESMRTNICI






Chloe Benjamin
Besmrtnici
S engleskog prevela Patricija Horvat


Prolog

Žena iz Ulice Hester


1969.
Varya


Varyi je trinaest godina.
Najvažnije su novosti sedam centimetara visine i tamno, krzneno paperje između nogu. Grudi su joj veličine dlana, bradavice nalik na ružičaste kovanice. Kosa joj doseže struk i srednje je smeđe nijanse; nema crne vlasi kao njezin brat Daniel, ni kovrče boje limuna poput Simona, ni Klarin brončani sjaj. Ujutro je uplete u dvije pletenice u obliku riblje kosti; voli kada je lupkaju po struku poput konjskoga repa. Sićušni nos nije naslijedila ni od koga; barem tako misli. Do njezine dvadesete godine on će narasti i poprimiti orlovsku veličanstvenost majčina nosa. Ali još nije.
Njih četvero vijuga ulicama četvrti u kojoj žive: Varya, najstarija; Daniel, jedanaestogodišnjak; Klara, devetogodišnjakinja; i Simon, sedmogodišnjak. Daniel ide prvi. Povede ih Ulicom Clinton do Ulice Delancey pa skrene ulijevo na križanju s Ulicom Forsyth. Koračaju vanjskim rubom Parka Sare D. Roosevelt držeći se hlada krošanja. Noću se u parku okupljaju izgrednici, ali ovoga utorka ujutro tu je samo nekoliko hrpica mladih koji spavaju, obraza pritisnutih na travu, odmarajući se nakon prosvjeda u kojima su sudjelovali preko vikenda.
U Ulici Hester braća i sestre utihnu. Tu moraju proći pokraj Goldove krojačnice za muškarce i žene, koja je u vlasništvu njihova oca, i premda je mala vjerojatnost da će ih primijetiti – Saul je uvijek potpuno udubljen u ono što radi, kao da ne šije porub nogavice muških hlača nego tkanje samoga svemira – njegova blizina ipak prijeti čaroliji sparnoga srpanjskog dana i neizvjesnoga, treperavog predmeta radi kojega su došli u Ulicu Hester.
Iako je najmlađi, Simon je brz. Na sebi ima kratke hlače od trapera koje je naslijedio od Daniela i koje su u toj dobi dobro pristajale starijemu bratu, ali padaju s uskoga Simonova struka. U ruci nosi platnenu vrećicu s kineskim šarama i vrpcom za stezanje otvora. Iz nje dopire šuškanje novčanica od dolara i sitna, zveckava melodija kovanica.
“Gdje je to mjesto?” upita.
“Mislim da je tu”, odgovori Daniel.
Podignu pogled prema vrhu stare zgrade, prema cik‑cak požarnim stubama i tamnim pravokutnim prozorima na petome katu, gdje navodno stanuje osoba koju su došli posjetiti.
“Kako ćemo ući?” upita Varya.
Zgrada je nevjerojatno slična njihovoj, samo što je bež, a ne smeđa, i ima pet, a ne sedam katova.
“Pa valjda ćemo pozvoniti”, uzvrati Daniel. “Pozvonit ćemo na zvono na petom katu.”
“Aha”, dobaci Klara, “ali na koji broj?”
Daniel iz stražnjega džepa izvadi zgužvan račun. Podigne pogled, rumen u licu. “Nisam siguran.”
“Daniele!” Varya se nasloni na zid zgrade i mahne rukom ispred lica. Gotovo su trideset tri stupnja i toliko je vruće da je rub kose svrbi od znoja, a suknja joj se lijepi za bedra.
“Čekajte”, reče Daniel. “Da malo razmislim.”
Simon sjedne na asfalt; platnena vrećica visi mu mlohavo između nogu poput meduze. Klara izvadi karamelu iz džepa. Prije nego što je stigla odmotati papir, vrata zgrade otvore se i na ulicu izađe mladić. Nosi naočale ljubičastih okvira i raskopčanu košulju s orijentalnim uzorkom.
Pokretom glave pozdravi male Goldove. “Hoćete unutra?”
“Da”, odgovori Daniel. “Hoćemo.” Nespretno ustane, a ostali pođu za njim. Ušavši u zgradu, zahvali muškarcu s ljubičastim naočalama prije nego što su se vrata zatvorila. Daniel, njihov neustrašivi, pomalo nevični vođa čija je ovo bila zamisao.


Prošloga tjedna čuo je dvojicu dječaka kako razgovaraju u redu u košer kineskome restoranu Shmulkea Bernsteina, u kojemu je namjeravao kupiti jedan od onih prhkih kolača s toplom kremom od jaja koje voli jesti čak i po vrućini. Red je bio dug, a ventilatori su se vrtjeli najvećom brzinom, tako da se morao nagnuti naprijed kako bi čuo o čemu dječaci govore i što kažu o ženi koja se privremeno nastanila na najvišemu katu jedne zgrade u Ulici Hester.
Dok se vraćao u Ulicu Clinton broj 72, Danielu je srce poskakivalo u grudima. U spavaćoj sobi Klara i Simon igrali su igru zmije i ljestve na podu, dok je Varya čitala knjigu na krevetu na kat. Zoya, crno‑bijela mačka, ležala je na radijatoru u kvadratnome okviru Sunčeve svjetlosti.
Daniel im je izložio plan.
“Ne shvaćam.” Varya se oslonila prljavim tabanom o strop. “Što točno radi ta žena?”
“Rekao sam ti.” Daniel je bio uzbuđen, nestrpljiv. “Ima moći.”
“Kakve moći?” upitala je Klara pomičući figuricu. Prvi dio ljeta provela je učeći Houdinijev trik s kartama i gumicom, djelomično uspješno.
“Koliko sam čuo”, odgovorio je Daniel, “može proreći budućnost. Što će ti se dogoditi u životu – hoćeš imati dobar ili loš život. A ima još nešto.” Podupro se rukama o okvir vrata i nagnuo unutra. “Zna kad ćeš umrijeti.”
Klara je podignula pogled.
“To je smiješno”, rekla je Varya. “To nitko ne zna.”
“A što ako netko zna?” upitao je Daniel.
“Onda ne bih željela saznati.”
“Zašto?”
“Zato.” Varya je spustila knjigu i sjela prebacivši noge preko ruba kreveta. “Što ako je vijest loša? Što ako kaže da ćeš umrijeti prije nego što uopće odrasteš?”
“Onda bi bilo bolje da znaš”, kazao je Daniel. “Kako bi sve napravio prije toga.”
Na trenutak je zavladao muk. Onda se Simon počeo smijati; njegovo ptičje tjelešce treperilo je. Daniel se još jače zarumenio.
“Ozbiljan sam”, rekao je. “Ja idem. Ne mogu izdržati još jedan dan u ovom stanu. Odbijam. Dakle, do vraga, tko će sa mnom?”
Možda se ne bi dogodilo ništa od toga da nije bilo pakleno ljeto, s mjesec i pol dana vlažne dosade iza njih i još mjesec i pol dana pred njima. U stanu nije bilo klima‑uređaja, a te godine – u ljeto 1969. – kao da se svima osim njima nešto događalo. Ljudi su se razvaljivali na Woodstocku, pjevali Pinball Wizard i gledali Ponoćnog kauboja kojeg nijedno dijete iz obitelji Gold nije smjelo gledati. Pravili su nerede ispred Stonewalla, probijali vrata iščupanim parking‑satovima, razbijali prozore i džubokse. Ubijali su ih na najstravičnije moguće načine, kemijskim eksplozivima i puškama koje mogu ispaliti pet stotina pedeset metaka u nizu, i njihova su se lica s jezivom neposrednošću prenosila na televizijski ekran u kuhinji Goldovih. “Šeću po jebenom Mjesecu”, kazao je Daniel, koji je počeo upotrebljavati takve riječi, ali samo na sigurnoj udaljenosti od majke. Osudili su Jamesa Earla Raya, kao i Sirhana, a Goldovi su igrali mikado, ili pikado, ili spašavali Zoyu iz otvorene cijevi iza peći, za koju je očito vjerovala da joj je zakoniti dom.
Ali još je nešto stvorilo odgovarajuće ozračje za njihovo hodočašće: toga ljeta bili su braća i sestre na način na koji to više nikada neće biti. Sljedeće godine Varya će otputovati u planine Catskills s prijateljicom Avivom, Daniel će se posvetiti tajnim obredima dječaka iz kvarta, a Klara i Simon ostat će prepušteni jedno drugomu. Te 1969. još su bili jedinstvena cjelina, vezani kao da ne postoji druga mogućnost.
“Ja ću”, rekla je Klara.
“I ja”, pridružio joj se Simon.
“A kako ćemo zakazati sastanak?” upitala je Varya, koja je do trinaeste godine već naučila da ništa nije besplatno. “Koliko naplaćuje?”
Daniel se namrštio. “Saznat ću.”


I tako je počelo: kao tajna, izazov, izlaz za slučaj nužde kojim su se služili kako bi izbjegli gromadu u obličju svoje majke koja je zahtijevala da objese rublje ili izvade prokletu mačku iz cijevi peći kada god bi ih zatekla kako ljenčare u sobi. Mali Goldovi raspitivali su se uokolo. Vlasnik dućana s mađioničarskim rekvizitima u Kineskoj četvrti čuo je za ženu iz Ulice Hester. Ona je nomad, rekao je Klari, putuje po zemlji i bavi se svojim poslom. Prije nego što je Klara izašla, podignuo je prst, nestao u stražnjemu prolazu i vratio se s velikom, četvrtastom knjigom naslova Knjiga o proricanju. Na naslovnici je bilo dvanaest otvorenih očiju okruženih simbolima. Klara je platila šezdeset pet centi i u zagrljaju je ponijela kući.
Još neki stanovnici zgrade broj 72 u Ulici Clinton čuli su za tu ženu. Gospođa Blumenstein ispričala je Simonu kako ju je upoznala pedesetih godina na jednoj fenomenalnoj zabavi. Pustila je svojega šnaucera na stube ispred zgrade, na kojima je sjedio Simon, a pas je smjesta ispustio kakicu veličine kuglice, koju gospođa Blumenstein nije pokupila.
“Gatala mi je iz dlana. Rekla je da ću jako dugo živjeti”, dodala je i nagnula se prema Simonu kako bi naglasila te riječi. Simon je prestao disati; dah gospođe Blumenstein bio je pljesniv, kao da ispušta isti onaj zrak koji je prije devedeset godina udisala kao beba. “I znaš, dragi moj, imala je pravo.”
Hinduistička obitelj sa šestoga kata nazivala je tu ženu rišika, vidovnjakinja. Varya je umotala u foliju komad Gertiena kugela[1] i odnijela ga Ruby Singh, prijateljici iz razreda u javnoj osnovnoj školi PS 42, u zamjenu za tanjur začinjene piletine pečene na maslacu. Dok je sunce zalazilo, jele su na požarnim stubama mašući golim nogama po praznome prostoru ispod rešetaka.
Ruby je znala sve o toj ženi. “Prije dvije godine”, pričala je, “imala sam jedanaest godina i baka mi je bila bolesna. Prvi doktor je rekao da je srce. Rekao nam je da će umrijeti za tri mjeseca. Ali drugi je rekao da je dovoljno jaka i da će se oporaviti. Mislio je da može poživjeti još dvije godine.”
Ispod njih taksi je cvilio po Ulici Rivington. Ruby je okrenula glavu i zaškiljila prema rijeci East, zelenkastosmeđoj od mulja i otpadnih voda.
“Hinduisti umiru kod kuće”, nastavila je. “Trebaju biti u krugu obitelji. Čak su i tatini rođaci iz Indije htjeli doći, ali što smo im mogli reći? Da ostanu dvije godine? I onda je tata čuo za rišiku. Posjetio ju je, a ona mu je rekla datum: točan dan kad će baka umrijeti. Postavili smo bakin krevet u prednju sobu, tako da može gledati na istok. Zapalili smo svjetiljku i bdjeli: molili se, pjevali molitvene pjesme. Tatina braća su doletjela iz Chandigarha. Sjedila sam na podu s rođacima. Bilo nas je dvadeset, možda i više. Kad je baka umrla šesnaestog petog, baš kao što je rišika rekla, plakali smo od olakšanja.”
“Niste bili ljuti?”
“Zašto bismo bili ljuti?”
“Zato što ta žena nije spasila tvoju baku”, rekla je Varya. “Zato što je nije ozdravila.”
“Rišika nam je dala šansu da se oprostimo od nje. Nikad joj se nećemo moći odužiti za to.” Ruby je pojela posljednji zalogaj kugela i napola presavila foliju. “Uostalom, ona nije mogla ozdraviti baku. Rišika zna što će se dogoditi, ali ne može to spriječiti. Nije Bog.”
“Gdje je ona sad?” upitala je Varya. “Daniel je čuo da stanuje u jednoj zgradi u Ulici Hester, ali ne zna u kojoj.”
“Ni ja ne znam. Svaki put stanuje negdje drugdje. Iz sigurnosnih razloga.”
Iz stana Singhovih začuo se glasan tresak i netko je povikao na hindskom jeziku.
Ruby je ustala stresajući mrvice sa suknje.
“Kako to misliš, iz sigurnosnih razloga?” upitala je Varya, i ona ustajući.
“Uvijek ima ljudi koji progone takve žene”, kazala je Ruby. “Tko zna što sve ona zna.”
“Rubina!” zazvala je Rubyna majka.
“Moram ići.” Ruby je uskočila u sobu kroz prozor i zatvorila ga za sobom, stoga se Varya morala spustiti požarnim stubama do četvrtoga kata.
Varyu je iznenadilo što su se glasine o toj ženi toliko proširile; ipak, nisu baš svi znali za nju. Kada je u Katzovu dućanu s delikatesama spomenula vidovnjakinju muškarcima s tetoviranim brojevima na podlakticama, preplašeno su je pogledali.
“Klinci,” rekao je jedan od njih, “zašto se petljate u takve stvari?”
Glas mu je bio oštar, kao da ga je osobno uvrijedila. Otišla je sa sendvičem u rukama, osjećajući nelagodu, i nije više spominjala tu temu.


Na kraju su isti oni dječaci od kojih je i čuo za nju dali Danielu njezinu adresu. Susreo ih je toga vikenda na pješačkoj stazi mosta Williamsburg. Pušili su travu naslonjeni na ogradu. Bili su stariji od njega – možda četrnaestogodišnjaci – i Daniel se prisilio priznati da ih je prisluškivao prije nego što ih je upitao znaju li još što.
Nije se činilo da im to smeta. Spremno su mu rekli broj stambene zgrade u kojoj žena navodno stanuje, no nisu znali kako se dogovara sastanak. Čuli su da treba donijeti nekakav dar. Neki su ljudi tvrdili da treba donijeti novac, ali drugi su govorili da ta žena već ima dovoljno novca i da treba biti kreativan. Jedan dječak donio joj je krvavu vjevericu koju je pronašao pokraj ceste, podigao je kliještama i isporučio u plastičnoj vrećici zavezanoj čvorom. Ali Varya je tvrdila da nitko ne bi htio takvo što, čak ni vidovnjakinja, tako da su na kraju dali svatko svoj džeparac, stavili novac u platnenu vrećicu i nadali se da će biti dovoljno.
Dok je Klara bila odsutna, Varya je izvukla Knjigu o proricanju ispod njezina kreveta i uspela se na svoj. Legla je na trbuh kako bi artikulirala riječi: haruspicija (s pomoću jetara žrtvovanih životinja), ceromantija (s pomoću uzoraka u vosku), rabdomantija (s pomoću štapova). Za svježih dana povjetarac bi ušao kroz prozor i namreškao obiteljska stabla i stare fotografije koje je nalijepila na zid pokraj kreveta. Na temelju tih dokumenata pratila je trag tajanstvenoga, skrivenog posredovanja osobinama: geni se pojavljuju i nestaju te ponovo pojavljuju; dugačke, mršave noge djeda Leva preskoče Saula i pojave se kod Daniela.
Lev je stigao u New York parobrodom sa svojim ocem, trgovcem tkaninom, nakon što mu je majka ubijena u pogromima 1905. Na otoku Ellis podvrgnuli su ih liječničkome pregledu i ispitivanju na engleskome dok su oni zurili u šaku željezne žene što ih je ravnodušno promatrala s druge strane morskoga prolaza koji su netom prešli. Levov otac popravljao je šivaće strojeve; Lev se zaposlio u tvornici odjeće čiji mu je upravitelj, njemački židov, dopuštao da poštuje šabat. Postao je pomoćnik voditelja, a potom i voditelj. Godine 1930. otvorio je vlastitu radionicu – Goldovu krojačnicu za muškarce i žene – u jednome podrumskom stanu u Ulici Hester.


Varya je dobila ime po očevoj majci koja je sve do mirovine radila kao Levova knjigovotkinja. O djedu i baki s majčine strane zna manje: samo to da joj se baka zvala Klara, kao i Varyina mlađa sestra, i da je došla iz Mađarske 1913. Ali umrla je kada je Varyinoj majci Gertie bilo samo šest godina i Gertie je rijetko kada govorila o njoj. Klara i Varya jednom su se ušuljale u Gertienu spavaću sobu i pretražile je ne bi li pronašle tragove djeda i bake. Poput pasa nanjušile su tajnu što okružuje to dvoje, miris spletke i sramote, te su njuškajući stigle do komode u kojoj je Gertie držala donje rublje. U gornjoj ladici pronašle su lakiranu drvenu kutijicu s pozlaćenim šarkama. U njoj je bio požutjeli svežanj fotografija koje su prikazivale nisku, vrckavu ženu kratke crne kose i teških kapaka. Na prvoj fotografiji stajala je u trikou sa suknjicom, jednoga boka izbačena ustranu, držeći štap iznad glave. Na drugoj je jahala konja, nagnuta unatrag tako da joj se vidio obnaženi struk. Na fotografiji koja se najviše svidjela Varyi i Klari žena je lebdjela u zraku viseći s užeta za koje se držala zubima.
Po dvjema su stvarima znale da je ta žena njihova baka. Prva je bila zgužvana stara fotografija, zamašćena otiscima prstiju, na kojoj je ista ta žena stajala pokraj visoka muškarca i mala djeteta. Varya i Klara znale su da je to dijete njihova majka, premda smanjenih dimenzija: debelim ručicama držala je roditelje za ruke, lica zgrčenoga u zbunjen, zaprepašten izraz, kakav se i dalje često pojavljivao na Gertienu licu.
Klara je tvrdila da ima pravo na kutiju i njezin sadržaj.
“Pripada meni”, rekla je. “Ja sam nazvana po njoj. Mama je ionako nikad ne gleda.”
Ali uskoro su saznale da to nije istina. Prvoga jutra nakon što je Klara potajice odnijela lakiranu kutiju u spavaću sobu i sakrila je ispod svojega donjeg kreveta iz roditeljske sobe začuo se krik popraćen Gertienim uzrujanim propitkivanjem i Saulovim prigušenim nijekanjem. Nekoliko trenutaka poslije Gertie je upala u sobu s krevetima na kat.
“Tko ju je uzeo?” viknula je. “Tko?”
Nosnice su joj podrhtavale, a široki bokovi zaklonili su svjetlo koje se inače prolijevalo u sobu iz hodnika. Klaru je od straha obuzela vrućina i umalo se rasplakala. Kada je Saul otišao na posao, a Gertie ljutito ušla u kuhinju, Klara se ušuljala u roditeljsku sobu i stavila kutiju na isto ono mjesto na kojem ju je bila pronašla. Ali Varya je znala da se, kada je stan prazan, Klara vraća fotografijama i sićušnoj ženi na njima. Zuri u tu srčanu, blještavu ženu zavjetujući se da će postati dostojna svoje imenjakinje.


“Ne zvjerajte tako”, prosikće Daniel. “Ponašajte se kao da vam je tu mjesto.”
Goldovi požure uza stube. Zidovi su prekriveni raspucanom bež bojom, u hodnicima vlada mrak. Stigavši na peti kat, Daniel se zaustavi.
“Što ćemo sad?” šapne Varya. Voli kad je Daniel zbunjen.
“Čekat ćemo”, kaže on. “Da netko izađe.”
Ali Varya ne želi čekati. Nervozna je, puna iznenadna straha, pa sama polazi hodnikom.
Mislila je da će čarolija biti prepoznatljiva, ali sva vrata na katu izgledaju posve isto, s izgrebenim mjedenim kvakama u obliku kugle i brojevima. Brojka četiri u pedeset četiri visi ukoso, djelomično otkvačena. Prišavši vratima, Varya začuje zvuk televizije ili radija: bejzbolska utakmica. Pretpostavljajući da rišiku ne zanima bejzbol, zakorači unatrag.
Braća i sestra razmiljeli su se uokolo. Daniel stoji pokraj stuba, držeći ruke u džepovima, i promatra niz vrata. Simon priđe Varyi, podigne se na vrške prstiju i kažiprstom ispravi brojku četiri. Klara je odšetala u suprotnome smjeru, ali se sad vrati i zaustavi pokraj njih. Prati je miris Breck Gold Formule, proizvoda koji je kupila uštedjevši nekoliko tjednih džeparaca; ostatak obitelji upotrebljava Prell koji se, poput zubne paste, prodaje u plastičnim tubama i izlazi u mlazu želea boje morske trave. Iako joj se Varya naglas podsmjehuje – ona nikada ne bi potrošila toliko novca na šampon – zapravo zavidi Klari koja miriše na ružmarin i naranče, i koja sada podigne ruku kako bi pokucala.
“Što radiš?” šaptom je upita Daniel. “Tu bi mogao biti bilo tko. Mogao bi…”
“Da?”
Glas koji je dopro kroz vrata dubok je i hrapav.
“Došli smo vidjeti ženu”, pokuša Klara.
Tišina. Varya zadrži dah. Na vratima je špijunka, manja od gumice na olovci.
S druge strane vrata netko pročisti grlo.
“Jedno po jedno”, začuje se glas.
Varya i Daniel pogledaju se. Nisu se pripremili za razdvajanje. Ali prije nego što su se stigli dogovoriti, zasun se pomakne ustranu i Klara – ma razmišlja li ona uopće? – zakorači unutra.




[1]      Kugel je tradicionalno židovsko jelo od krumpira ili rezanaca, luka i raznih drugih sastojaka – obično ostataka od prethodnih objeda – prelivenih jajima i zapečenih, nalik musaki. (op. prev.)

2 komentara:

  1. Ja sam gospodica SOFIJA ROSA. Iz Zagreba u Hrvatskoj želim dati pouzdano svjedocanstvo o tome kako sam dobila kredit preko gospode Vladimire Financijskiinvestitor. Dobio sam zajam od 50000 €. NAPOMENA: Ako je netko zainteresiran za dobivanje kredita, molimo Vas da ga kontaktirate VIA EMAIL: vladimirafinancijskiinvestitor@yahoo.com

    OdgovoriIzbriši
  2. NAJBOLJI ONLINE LJUBAVNI SPELL CASTER JE DOBIO SVOJ LJUBAVNIK, MUŠKO, ŽENU, DJEVOJČICU ILI BOYFRIEND BACK. DODAJTE NJEGOVO POGON NA WHATSAPP: +2349083639501
    Pozdrav svima Ja sam Darcy lyne i ja sam ovdje kako bi podijeliti prekrasan rad Dr Nosa učinio za mene. Nakon 5 godina braka s mojim suprugom s dvoje djece, moj muž se počeo čudno ponašati i izlaziti s drugim ženama i pokazivao mi hladnu ljubav, u nekoliko navrata prijeti da će me razvesti ako se usudim ispitati o njegovoj aferi s drugim ženama, bio je potpuno devastiran i zbunjen sve dok mi stari prijatelj nije rekao za čaroliju na internetu pod nazivom Dr..nosakhare koja pomaže ljudima s problemima odnosa i braka moćima ljubavnih čarolija, u početku sam sumnjao da takva stvar postoji, ali odlučio sam ga isprobati, kad sam ga kontaktirao, pomogao mi je baciti ljubavnu čaroliju i moj se suprug vratio u roku od 48 sati i počeo se ispričavati, sada je prestao izlaziti s drugim damama i sa mnom za dobro i stvarno , Kontaktirajte ovu veliku ljubavnu čaroliju da bi vaš odnos ili problem braka trebali biti riješeni danas putem e-pošte - blackmagicsolutions95@gmail.com
    ili Call ili WhatsApp: +2349083639501
    Kontaktirajte ga za sljedeće:
    (1) Ako želite vratiti bivšeg supružnika.
    (2) Želite biti promaknuti u svom uredu.
    (3) Želite da žene / muškarci trče za vama.
    (4) Ako želite imati dijete.
    (5) Želite biti duhovno zaštićeni.
    (6) Pomozite ljudima da izađu iz zatvora
    (7) loptica za lutrijsku snagu
    Whatsapp ili nazovite +2349083639501 (zanemarite ako ne trebate pomoć)

    OdgovoriIzbriši