četvrtak, 30. ožujka 2017.

Javier Marías TAKO POČINJE ZLO

Javier Marías
TAKO POČINJE ZLO
Sa španjolskog preveo Dinko Telećan

I

Ta se priča nije zbila odviše davno – bilo je to prije manje vremena nego što obično traje jedan život, a kako je samo život kratak jednom kad se okonča i kad se može ispričati u nekoliko rečenica te u sjećanju ostavlja samo pepeo koji se rasprši na najmanji dodir i razleti od najmanjeg zapuha – pa ipak, danas bi bila nemoguća. Mislim, prije svega, na ono što se dogodilo njima, Eduardu Murielu i njegovoj ženi, Beatriz Noguera, dok su bili mladi, a ne toliko na ono što se meni dogodilo s njima dok sam ja bio mlad, a njihov brak duga i nerazrješiva nesreća. Ovo posljednje bilo bi svakako i sada moguće, naime ono što se dogodilo meni, budući da mi se događa i sada, ili je možda posrijedi ista priča koja se ne završava. Jednako tako moglo bi se zbiti, pretpostavljam, ono što se dogodilo s Van Vechtenom i svima ostalima iz toga doba. Takvih van vechtenā mora biti u svim vremenima, neće ih nestati i dalje će postojati, narav likova nikad se ne mijenja, ili se barem tako čini, onih u stvarnosti i onih u fikciji, njenoj blizanki, ponavljaju se stoljećima kao da tim dvjema sferama nedostaje mašte ili kao da nemaju izlaza (obje su, na kraju krajeva, djelo živih, možda ima više inventivnijih među mrtvima); katkad ostaje dojam da uživamo u jednoj jedinoj predstavi i u jednoj jedinoj priči, kao sasvim mala djeca. S njenim beskrajnim varijacijama koje joj pribavljaju starinsko ili novatorsko ruho, ali u biti uvijek u istoj. Stoga također u svim vremenima mora biti eduarda murielā i beatriz noguerā, da i ne govorimo o statistima; kao i juanā de vereā, i to u izobilju, tako sam se zvao i tako se zovem, Juan Vere ili Juan de Vere, ovisno o tome tko izgovara ili misli moje ime. U mojem liku nema ničega originalnog.
Tada još nije bilo razvoda, a još se manje moglo očekivati da će ih jednog dana biti kad su se Muriel i njegova žena vjenčali dvadesetak godina prije nego što sam se ja upleo u njihove živote, ili je bolje reći da su oni ušli u moj život, život, da tako kažemo, pukog početnika. No od trenutka kada se čovjek nađe u svijetu počnu mu se događati stvari, njegov slabašni kotač zahvati nas sumnjičavo i izdosađeno te nas bezvoljno vuče, jer je star i zdrobio je mnoge živote pod svjetlom svoga dokonog stražara, hladnog Mjeseca koji drijema i motri samo s jednim poluotvorenim kapkom; on zna sve priče i prije nego što se dogode. I dovoljno je da se na nekog obrati pozornost – ili da se na njega baci nehajan pogled – i taj se više neće moći izmaknuti, pa makar se sakrio i ostao tih i miran, ništa ne činio i ne poduzimao. Makar sebe želio izbrisati, već je uočen, kao dalek oblik u oceanu koji se ne može zanemariti, koji treba izbjeći ili mu se približiti; drugi ga razabiru i računaju s njime, dok ne iščezne. No tako, u konačnici, nije bilo sa mnom. Nisam bio posve pasivan niti sam se gradio da sam utvara, nisam sebe pokušavao učiniti nevidljivim.
Uvijek sam se pitao kako se ljudi usuđuju sklapati brak – i usuđivali su se stoljećima – kada to ima konačan karakter; osobito žene, kojima je teže naći utjehe ili se moraju dvostruko ili trostruko više truditi da ih prikriju, peterostruko ako se iz tih utješnih izleta vrate s teretom, a tada moraju čim prije prikriti novo biće prije nego što mu se oblikuje lice i prije nego što se uzmogne pojaviti na zemlji: od trenutka njegova začeća, ili njegova uočavanja ili slutnje o njemu – da ne kažemo od njegove najave – i pretvoriti ga u varalicu tijekom cijeloga njegova života, često tako da on nikada ne dozna za svoju prevaru ni za svoje nezakonito porijeklo, čak ni kad je već star te još malo pa ga više nitko neće moći razotkriti. Bezbrojna su djeca smatrala ocem nekoga tko im to nije bio i braćom one koji su im to bili napola, i odlazila su u grob s tim netaknutim vjerovanjem i zabludom, ili bi trebalo reći s prevarom, kojoj su ih njihove srčane majke izlagale od rođenja. Za razliku od bolestī i dugova – još dvije pojave koje se na španjolskom „sklope“, sve troje dijele isti glagol, kao da su sve zloslutne ili zlokobne ili, u najmanju ruku, tegobne – za brak je bilo sigurno da se ne može ni izliječiti ni zaliječiti ni podmiriti. Ili je takav lijek donosila samo smrt jednog od supružnika, katkad dugo žuđena u tišini, a rjeđe poticana, izazivana ili tražena, obično u još većoj tišini ili, prije, u neizrecivoj tajnosti. Ili pak smrt obaju, dakako, a tada više nije bilo ničega, samo djece nesvjesne bilo čega, ako su ih imali i ako su preživjela, i kratkog sjećanja. Ili, u nekim prilikama, možda i priče. Klimave i gotovo nikad ispričane priče, budući da se priče iz intimnog života obično ne pričaju – tolike majke srčane do posljednjeg daha, a i tolike ne-majke – ili možda i ispričane, ali šaptom, da baš ne bude kao da ih nikad nije bilo ili da ostanu u nijemom jastuku o koji se pritiska lice u plaču, ili prepuštene tek pogledu sanjivoga poluotvorenog oka hladnoga, stražarskog Mjeseca.

Eduardo Muriel imao je tanke brkove, kao da ih je pustio da rastu dok je glumac Errol Flynn bio uzor svima, a poslije ih zaboravio preurediti ili pustiti da narastu gušće, jedan od onih muškaraca ustaljenih navika kad je vanjština posrijedi, koji ne shvaćaju da vrijeme prolazi, da se mode mijenjaju i da stare – kao da ih se to ne tiče te odbacuju vrijeme i osjećaju se slobodnima od njegova protoka – a donekle imaju i pravo kad se ne brinu i ne haju oko toga: ne obraćajući pozornost na svoju dob, drže je na sigurnoj udaljenosti; ne popuštajući joj izvana, na koncu joj i ne podlegnu, i tako ih godine – odvažne naspram gotovo svih – bojažljivo obilaze i kruže oko njih, ali se ne usuđuju njima zagospodariti, ne ukorjenjuju im se u duhu, a isto tako ne zaposjedaju im pojavu, po kojoj prosiplju tek sasvim polaganu susnježicu ili polusjenu. Bio je visok, prilično viši od polovice svojih vršnjaka koji su pripadali naraštaju nakon onoga mog oca, ako ne i istomu. Zbog toga je na prvi pogled djelovao kao da je snažan i vitak, iako mu figura nije bila ortodoksno mužjačka: imao je pomalo uska ramena za svoj stas, zbog čega se činilo da mu je trbuh širi, mada nije patio ni od kakve debljine u tom području, a nije imao ni neprilično široke bokove, od kojih su se protezale veoma dugačke noge koje nije znao smjestiti dok je sjedio: ako bi ih prekrižio (a to je, uglavnom, najradije činio s njima), stopalo gornje noge prirodno je dosezalo pod, što neke žene tašte na svoje listove – ne žele pokazati nogu kako visi, kao ni dok je podebljana ili izobličena koljenom što je drži – postižu tek neprirodnim držanjem, pokazivanjem u profilu i uz pomoć visokih potpetica. Mislim da je zbog tih uskih ramena Muriel obično nosio sako s pomno prikrivenim vatiranim podstavama, ili mu ga je krojač šio u obliku obrnutog trapeza (sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća još je odlazio krojaču, ili je ovaj dolazio njemu kući, kad je to već postala rijetka pojava). Nos mu je bio vrlo ravan, bez ikakva zakrivljenja unatoč pozamašnoj veličini, a u gustoj kosi, počešljanoj mokrim češljem na razdjeljak, kao što ga je sigurno češljala majka kad je bio dijete – a on nije vidio razloga da se ogriješi o to pravilo – sjajilo mu je nekoliko sijedih dlaka sred prevladavajuće kestenjaste. Tanki brkovi nisu previše umanjivali spontanost i mladalačko blistanje njegova osmijeha. Trudio se da ga obuzda ili suspregne, ali nije u tome često uspijevao; bilo je u njegovu značaju nečega bitno zaigranog, ili neke prošlosti koja je izranjala a da nije trebalo spuštati sondu u velike dubine. Nije se, međutim, nalazila ni u posve plitkim vodama: na njima je plutala stanovita nametnuta ili nehotična gorčina, za koju je osjećao da joj nije uzročnik, nego, možebiti, i žrtva.
No ono što je bilo najupadljivije onomu tko bi ga prvi put vidio izbliza ili na fotografiji u novinama snimljenoj s lica, a takve su bile veoma rijetke, bio je povez što se isticao preko desnog oka, posve klasičan, teatralan ili čak filmski povez, crn, omašan i čvrsto zategnut tankom elastičnom vrpcom od gume iste boje koja mu je dijagonalno prelazila lice i bila mu pričvršćena ispod resice lijevog uha. Uvijek sam se pitao zašto su ti povezi izbočeni, ne mislim na one od tkanine koji samo pokrivaju, nego na one koji su nepomični i kanda uglavljeni, od ne znam kojeg čvrstog i zbijenog materijala. (Izgledao je kao od bakelita i izazivao želju da se po njemu lupka ružičastim dijelom nokata da se osjeti kakav je na dodir, što se nikad nisam odvažio učiniti s povezom svoga poslodavca, kao što je i razumljivo; saznao sam, međutim, kako zvuči jer je ponekad, kad je bio nervozan ili razdražen, ali i kad bi zastao da razmisli prije nego što bi izgovorio neku rečenicu ili započeo govor, s palcem ispod pazuha kao malim bičem kakva jahača ili časnika koji vrši smotru svojih vojnika ili konja, Muriel činio upravo to, lupkao je po svome tvrdom povezu vrhovima nokata na slobodnoj ruci, kao da u pomoć priziva nepostojeću ili neupotrebljivu očnu jabučicu, zacijelo mu se sviđao zvuk, koji je doista bio ugodan, krik krik krik; pomalo je, doduše, bilo jezivo vidjeti ga kako na taj način priziva to odsutno oko, dok se čovjek ne bi naviknuo na tu kretnju.) Možda ta izbočina smjera izazvati dojam da ispod nje postoji oko, iako ga, možebitno, i nema, nego je ondje samo prazna duplja, šupljina, dubina, utonuće. Možda su ti povezi ispupčeni upravo stoga da opovrgnu jezivu uleknutost koju u nekim slučajevima kriju; tko zna nije li ta šupljina ispunjena poliranom kuglom od bijelog stakla ili mramora, sa zjenicom i šarenicom nacrtanima besmisleno, besprijekorno realistično, a koja se nikad neće vidjeti, obavijena crninom, ili će je vidjeti samo njen vlasnik na kraju dana kad je umoran otkrije pred zrcalom te je možda i izvadi.
I ako je to neizbježno izazivalo pozornost, nije manje privlačilo i ono upotrebljivo, otkriveno lijevo oko, jarke tamnoplave boje poput mora u predvečerje ili već poslije smrkavanja koje, budući da je bilo samo jedno, kao da je sve obuhvaćalo i sve pronicalo, kao da se u njemu sabirala i njegova vlastita moć i moć onoga drugog, nevidljivog i slijepog, ili je priroda željela nadoknaditi gubitak parnjaka dodatnom prodornošću zdravog oka. Snaga i brzina tog oka bile su tolike da sam se ja, postupno i potajice, katkad nastojao skloniti od njegova domašaja da me ne ozlijedi svojim oštrim motrenjem, dok me Muriel ne bi ukorio: „Stani malo više udesno, ovako mi zamalo izlaziš iz vidnog polja i prisiljavaš me da se izvijam, sjeti se da sam tu ograničeniji od tebe.“ A u početku, dok još nisam znao kamo bih upravio pogled jer mi je pažnja bila podijeljena između živoga morskog oka i mrtvoga magnetičnog poveza, nije oklijevao da me pozove na red: „Juane, govorim ti okom koje vidi, ne onim pokojnim, pa mi učini uslugu i slušaj me, a da ti oko koje ne umije beknuti ni riječi ne odvraća pažnju.“ Muriel je time otvoreno upozoravao na svoj prepolovljeni vid, za razliku od onih koji neugodnim velom šutnje zakrivaju svaku svoju manu ili nedostatak, koliko god istaknuti i upadljivi oni bili: ima ljudi kojima je ruka amputirana u visini ramena, a nikad ne priznaju teškoće što im ih nameće bjelodan nedostatak uda te samo što još ne požele žonglirati; ima šepavaca koji se pomoću štapa penju na Annapurnu; ima slijepaca koji neprestano odlaze u kino i dižu galamu kad nastupi radnja bez dijaloga, ona čisto vizualna, buneći se da slika nije fokusirana; ima bogalja u invalidskim kolicima koji se prave da ne poznaju to vozilo i uporno se penju stubama prezirući brojne rampe koje im se danas posvuda nude; ima ćelavih kao biljarske kugle koji se prenemažu jer su dozlaboga raskuštrani, zamišljena kosurina ih izluđuje kad zapuhne jači vjetar. (Neka svih njih, slobodni su da čine što ih volja, ne pada mi na pamet da ih kritiziram.)

No prvi put kad sam ga upitao što mu se dogodilo, kako mu je to šutljivo oko zanijemjelo, odgovorio mi je otresito kao što je povremeno radio s ljudima koji bi ga učinili nestrpljivim, a rijetko sa mnom, prema kojemu se obično ophodio blagonaklono i ljubazno: „Da se razumijemo: nemam te ovdje da mi postavljaš pitanja o stvarima koje te se ne tiču.“

Nema komentara:

Objavi komentar