petak, 10. ožujka 2017.

ANTHONY HOROWITZ: MORIARTY

ANTHONY HOROWITZ
MORIARTY
S engleskog prevela Giga Gračan


         1.
         Slapovi Reichenbacha


         Vjeruje li itko, zaozbiljno vjeruje, da se ono na slapovima Reichenbacha dogodilo upravo tako? Mnogo je izvještaja napisano, no meni se čini da u svima njima nešto nedostaje - istina, naime. Uzmite, primjerice, Journal de Genѐve i "Reuters".  Pročitao sam njihove članke od početka do kraja; nimalo lak zadatak, jer su oba napisana onim dozlaboga suhim stilom kakav gaji većina europskih tiskovina, kao da o novostima izvješćuju zato što moraju, a ne zato što žele da vi o njima nešto znate. I što su mi točno rekli? Da su se Sherlock Holmes i njegov najveći protivnik, profesor James Moriarty - za čije postojanje javnost tek sada doznaje - susreli i da su obojica poginuli. Što se pak tiče uzbudljivosti koju su ta dva novinska autoriteta uspjela utočiti u tekstove, moglo se mirne duše raditi o prometnoj nesreći. Čak su i naslovi bili dosadni.
           Prikaz doktora Johna Watsona, međutim, doveo me u ozbiljnu nedoumicu. Cijelu stvar opisuje u ilustriranom časopisu Strand: 24. travnja 1891. uvečer, tako počinje, začuo je kucanje na vratima svoje  ordinacije i poslije toga otputovao u Švicarsku. Nema čovjeka koji bi mene nadmašio u divljenju tom kroničaru pustolovinā, podvigā, slučajevā itd. velikog detektiva. Dok sjedim za svojim Remingtonom br. 2, poboljšani model (američki izum, dakako) i otpočinjem ovaj tegobni posao, svjestan sam da vjerojatno neću dosegnuti razinu njegove točnosti i zabavnosti. Ali moram se zapitati: kako je mogao sve shvatiti tako pogrešno? Kako je propustio uočiti nelogičnosti koje bi i najtupljem policijskom načelniku upale u oko  Robert Pinkerton je znao reći da je laž slična mrtvom kojotu. Što ga dulje ne mičeš, to više zaudara. On bi prvi kazao da sve što ima veze sa slapovima Reichenbacha smrdi.         
         Morate mi oprostiti ako ovo djeluje kao da se mrvicu odveć žestim, ali moja priča - ova priča - započinje s Reichenbachom, pa ono što slijedi neće imati smisla ako se temeljito ne razmotre činjenice. A tko sam ja? Kako biste znali u čijem ste društvu, dopustite da se predstavim: ime mi je Frederick Chase, viši istražitelj u Pinkertonovoj detektivskoj agenciji u New Yorku, a u Europi sam tada bio prvi – vrlo vjerojatno i zadnji – put u životu. Kako izgledam? Hm, muškarcu nije baš lako opisati kako izgleda, no bit ću iskren i kazati da sebe ne bih nazvao naočitim. Kosa crna, oči, recimo, smeđe. Vitak sam, ali, premda tek u četrdesetima, izazovi što ih je život strovalio na moj put već su me i odveć uzdrmali. Nisam oženjen, pa se kadšto zabrinjavam da tu činjenicu odaje moja odjeća, koja je možda malko previše iznošena. Od desetak ljudi u nekoj prostoriji ja ću progovoriti posljednji. Takav sam vam ja.
         U Reichenbach sam došao peti dan nakon sukoba koji će svjetska javnost upoznati pod naslovom "Posljednja zagonetka". E pa, ničega ni posljednjeg ni konačnog nije u tome bilo, kao što danas znamo, i tu je, rekao bih, zagonetka.      
         No dakle. Krenimo od početka.
         Sherlock Holmes, najveći privatni detektiv otkako je svijeta i vijeka, u strahu za vlastiti život bježi iz Engleske. Dr. Watson, koji toga čovjeka poznaje bolje no itko i koji ni riječ protiv njega ne bi dopustio da bude izrečena, mora priznati da je u tim trenucima Holmes sve samo ne onaj kakva poznajemo, posve iscrpljen nevoljama u kojima se zatječe i nad kojima nema nadzor. Možemo li mu to zamjeriti? Tijekom samo jednog prijepodneva napali su ga ni više ni manje nego tri puta. Za dlaku je izmaknuo teretnom dvopregu koji je u Welbeck Streetu projurio pokraj njega; zamalo ga je pogodila cigla koja je pala ili bila bačena s jednog krova u Vere Streetu - i, točno pred ulazom u Watsonovu ordinaciju, neki ga dobrijan iz zasjede napadne toljagom. Ima li on drugog izbora osim da pobjegne?
         Paa, ima. Za toliko se toga gospodin Holmes mogao odlučiti, te se moram zapitati što je doista smjerao. Naravno, u pripovijestima on nije naročito otvoren, a pročitao sam ih sve (i ni jedan jedini put nisam pogodio rješenje, moram reći). Kao prvo, zbog čega misli da će na Kontinentu biti na sigurnijem nego bliže kući? Sâm London gusto je spleten grad u kojem sve vrvi od ljudi, koji on prisno poznaje i u kojem, kao što je jednom priznao, imade mnogo stanova ("pet malih skloništa", piše Watson) na raznim stranama, a samo on znade gdje.
         Mogao bi se prerušiti. To on i čini. Watson već sutradan, na kolodvoru Victoria, zamjećuje nekog vremešnog svećenika Talijana          
u žustru razgovoru s nosačem i čak mu nudi pomoć. Kasnije svećenik ulazi u njegov odjeljak, nekoliko minuta sjede sučelice jedan drugom i tek tada Watson prepoznaje prijatelja. Holmesove su krinke tako savršene te je mogao sljedeće tri godine proživjeti kao katolički svećenik a da ga nitko ne razotkrije. Mogao je ući u neki talijanski samostan. Padre Sherlock... to bi odagnalo njegove neprijatelje. Možda bi mu ondje čak dopustili da se sa strane bavi nekom od raznih stvari koje ga zanimaju - pčelarstvom, primjerice.
         Umjesto svega toga Holmes srlja na putovanje bez ikakva suvisla rasporeda i Watsona moli neka pođe s njim. Zašto? I najnesposobniji zlikovac sasvim će sigurno zaključiti da kamo ide jedan, onaj drugi će zajamčeno poći za njim. A ne zaboravimo da je ovdje riječ o zločincu kakvih nema, majstoru svog zanata, čovjeku kojega se sâm Holmes i plaši, i divi mu se. Ja ni trenutka ne vjerujem da je Moriartya možebit podcijenio. Zdravi razum mi govori da je zacijelo igrao drugu neku igru.
         Sherlock Holmes putuje u Canterbury, Newhaven, Bruxelles i Strasbourg, na svakom koraku praćen. U Strasbourgu prima brzojav kojim ga londonska policija izvješćuje da su pohvatani svi pripadnici Moriartyeve bande. To je, ispostavlja se, potpunoma netočno. Iz  mreže se izmigoljio jedan ključni igrač - ovo je s moje strane nesmotrena tvrdnja, jer ona velika debela riba imenom pukovnik Sebastian Moran ni blizu te mreže nije bila.
         Pukovnik Moran, najvrsniji strijelac u Europi, bio je dobro poznat Pinkertonovoj agenciji, usput rečeno. Dapače, prije no što će njegova zločinačka karijera završiti, bio je poznat svim službama  reda i mira na svijetu. Svojedobno je došao na glas nakon što je u jednom jedinom tjednu u Radžastanu poubijao jedanaest tigrova; taj je podvig ostale lovce zapanjio, ali u istoj je mjeri razjario članove Kraljevskoga geografskog društva. Holmes ga je zvao drugim najopasnijim čovjekom u Londonu - čemu je pridonosilo to što je jedina njegova motivacija novac. Primjerice, ubojstvo gđe Abigail Stewart, nadasve uvažene udovice, hicem u glavu dok je igrala bridž u Lauderu počinio je samo zato da uzmogne isplatiti svoje kartaške dugove u klubu Bagatelle. Čudno je i pomisliti: dok je Holmes sjedio i čitao brzojav, Moran je pijuckao biljni čaj  na hotelskoj terasi ni stotinu metara od njega. No da, njih dvojica susrest će se veoma uskoro.       
         Iz Strasbourga Holmes nastavlja za Ženevu i cijeli tjedan istražuje planinske vrhunce optočene snijegom i ubava sela u dolini Rhône. Taj interludij Watson opisuje riječju "ugodan", koju s obzirom na okolnosti ja ne bih upotrijebio, no zacijelo se samo možemo diviti kako se ta dvojica muškaraca, ti tako prisni prijatelji, čak i u takvim trenucima mogu opustiti kad su zajedno. Holmes i dalje strahuje za život; slijedi još jedan incident. Dok hoda stazom tik uz čelično sivu vodu jezera imenom Daubensee, zamalo na nj padne golemi kamen što se skotrljao s planinskog grebena. Vodič, mještanin, uvjerava ga da je takvo što uobičajena pojava i ja sam mu sklon vjerovati. Pregledao sam zemljopisne karte i izračunao udaljenosti. Koliko vidim, Holmesov je neprijatelj dobrano ispred njega i čeka ga. Unatoč svemu Holmes je uvjeren da je i ovo bio napad na njega pa ostatak dana provedi krajnje napet.
         Naposljetku stiže u selo Meiringen na rijeci Aaru i s Watsonom odsjeda u konačištu Englischer Hof, koje vodi negdašnji konobar iz londonskog hotela Grosvenor. Upravo taj čovjek, Peter Steiler, predlaže Holmesu neka ode vidjeti slapove Reichenbacha, pa će švicarska policija nakratko sumnjičiti njega kao Moriartyeva plaćenika - a to vam govori sve što trebate znati o istražiteljskim tehnikama švicarske policije. Želite li moje mišljenje, njima bi teško palo i da na ledenjaku moraju pronaći sniježnu pahuljicu. Ostao sam u konačištu i sâm porazgovarao sa Steilerom.  Čovjek nije naprosto  bezazlen. Ma ograničen je, jedva da je uopće dizao nos iz lonaca i tavā (konačište faktički vodi njegova žena). Sve dok mu svijet nije pokucao na vrata, Steiler nije imao pojma tko je uopće taj znameniti gost, pa je prva njegova reakcija na objavljenu vijest o Holmesovoj smrti bila da jedan fondue nazove njegovim imenom.                   
         Naravno da je preporučio slapove Reichenbacha. Sumnjivo bi bilo da nije. Za turiste i romantično nastrojene stvorove već su postali omiljenim odredištem. U ljetnim mjesecima možda zateknete desetak slikara porazmještenih duž mahovinaste staze koji pokušavaju dočarati otopljenu vodu ledenjaka Rosenlaui dok se s visine od devedeset metara obrušava u klanac tamo dolje. Pokušavaju i ne uspijevaju. U tom mrkom mjestu imade nečeg nadnaravog što se opire pastelima i uljima svih slikara osim onih najvećih. U New Yorku sam vidio  radove Charlesa Parsonsa i Emanuela Leutzea, možda bi oni mogli štogod učiniti od ovoga. Tu kao da svijet okončava u neprekidnoj apokalipsi tutnjave vode i pjene što se diže poput pare, ptice se razbježale u strahu, sunce zakriveno. Stijenje između kojeg bjesni taj povodanj nazubljeno je i surovo i staro kao Rip van Winkle. Sherlock Holmes je često znao pokazati stanovitu sklonost melodrami, ali nikad u većoj mjeri nego ovdje. Nenadmašna je to pozornica da se na njoj izvede veliki finale, takav koji će, kao i sami slapovi, odzvanjati budućim stoljećima.
         Upravo u tom trenutku stvari postaju pomalo mutne.
         Holmes i Watson neko vrijeme stoje i tek što ne krenu dalje, kadli na njihovo iznenađenje stiže debeljuškast, plavokos dečko od četrnaest godina. Iznenađenje je opravdano. Dečko je odjeven dvjesto posto po švicarskoj tradiciji: pripijene hlače uvučene u dokoljenice, bijela košulja, pripijeni crveni pršnjak. Meni sve to djeluje malkice nesklapno. Pa ovo je Švicarska, a ne vodvilj u Palace Theatreu. Dečko se previše trudi, rekao bih.
         Bilo kako bilo, kaže im da ga šalju iz Englischer Hofa. Razboljela se neka žena, ali zbog nečega odbija da ju pregleda švicarski liječnik. To su njegove riječi. I što biste vi učinili da ste na Watsonovu mjestu? Ne biste povjerovali toj nevjerojatnoj priči i ostali  gdje jeste, ili biste ostavili prijatelja - u najgorem mogućem trenutku i na odista paklenskom mjestu? To je, usput rečeno, sve što uopće doznajemo o tom mlađahnom Švicarcu - iako ćemo se vi i ja uskoro ponovo susresti s njim. Watson daje naslutiti da dečko možda radi za Moriartya, ali ga više ne spominje. Onda se oprašta i hita nepostojećoj bolesnici, uvijek široka srca i pogrešnih prosudbi.     
         Sada nam valja tri godine čekati da se Holmes opet pojavi -  važno je upamtiti da praktički, koliko se to tiče ove pripovijesti, svi vjeruju da je mrtav. Tek mnogo kasnije on objašnjava što se zbilo (Watson sve to prenosi u Praznoj kući); premda sam zbog naravi svoga posla pročitao mnogo napisanih izjava, u malo njih se uspjela smjestiti tolika količina nevjerojatnosti. To je, međutim, njegov iskaz i moramo ga, pretpostavljam, prihvatiti takvim kakav na prvi pogled jest.
         Nakon što je Watson otišao, pripovijeda Holmes, pojavljuje se profesor James Moriarty: hoda uskom stazom koja zavija na pola puta oko slapova. Staza naglo završava, pa ne dolazi u obzir da Holmes pokuša pobjeći - a takav čin ionako mu ne bi nikad pao na um. Valja biti pravedan: ovaj čovjek uvijek je strahovima pogledao u oči -  smrtonosnoj močvarnoj zmiji otrovnici, gnusnom otrovu od kojeg vam se može pomračiti um ili paklenskom psetu koje nesputano juri po vrištini. Holmes je izveo mnogo toga što, iskreno rečeno, izaziva nedoumicu - ali pobjegao nikad nije.
         Dva muškarca razmjenjuju nekoliko riječi. Holmes moli neka mu bude dopušteno ostaviti poruku za svoga starog druga i profesor Moriarty mu udovoljava. Barem je to provjerljivo, jer se rečena tri lista papira nalaze među najcijenjenijim predmetima u vlasništvu Britanske biblioteke u Londonu, gdje sam ih vidio izložene u čitaonici. Apsolviravši bonton, dva se muškarca bacaju jedan na drugoga, ne da se bore, nego - reklo bi se - da skončaju dogovornim samoubojstvom, svaki u čvrstoj nakani da onoga drugog povuče u gromoglasnu vodenu bujicu. I možda bi se upravo to zbilo. Holmes, međutim, ima još jedan trik u rukavu. Bio je naučio bartitsu. Dotad za takvo što nisam čuo, no navodno je posrijedi borilačka vještina koju je smislio jedan britanski inženjer, kombinacija boksa i džuda, pa sada Holmesu itekako dobro posluži.
         Moriarty je time zatečen. Biva odgurnut sa staze i, uz strahovit vrisak, strmoglavljuje se u ponor. Holmes vidi kako ovlaš dodiruje veliki kamen prije no što će nestati u vodi. On je pak spasio glavu... Oprostite, no nema li u tom susretu nečeg ne posve prihvatljivog? Trebate se zapitati zašto Moriarty pristaje na ovaj stil izazova. Uljudne geste za svaku su pohvalu (premda nisam još susreo zlikovca koji bi im bio sklon), ali s kakvom uopće svrhom dovoditi sebe u opasnost? Da budem otvoren: zašto nije naprosto izvukao revolver i protivnika ustrijelio iz neposredne blizine?
         Ako je ovo čudno, Holmesovo daljnje ponašanje postaje posve neobjašnjivo. To što se netom zbilo on istog trena odlučuje iskoristiti eda bi lažirao svoju smrt. Penje se po stijeni iznad staze i ostaje u zaklonu sve dok se Watson ne vrati. Na taj način, dakako, neće postojati još jedan niz stopā koji bi pokazao da je on preživio. Ali čemu? Sada je profesor Moriarty mrtav, britanska policija je već ranije objavila da je cijela banda uhićena, pa zbog čega vjeruje da je i dalje u opasnosti? Što zapravo želi time postići? Da sam ja Holmes, bio bih pohitao natrag u Englischer Hof na Wiener Schnitzel i čašu neuchâtela uime proslave.
         Dr. Watson pak, shvativši prijevaru, vraća se na prizorište, gdje zaostali planinarski štap i samo jedan niz stopā kazuju svoju priču. Odlazi po pomoć i s nekoliko ljudi iz konačišta i mjesnim policajcem imenom Gessner istražuje. Holmes ih vidi, ali ne daje glasa od sebe, iako je sasvim sigurno svjestan koliko će njegov najpouzdaniji suradnik patiti. Nalaze pismo. Čitaju, shvaćaju da se nema više što činiti i odlaze, svi. Holmes počinje silaziti na stazu i upravo u tom trenutku priča zadobiva još jedan neočekivan i potpuno neobjašnjiv obrat. Ispostavlja se da profesor Moriarty nije na slapove  Reichenbacha došao sâm. Holmes se taman počne spuštati - nimalo lagan posao - kadli se pojavljuje neki muškarac i pokušava ga velikim kamenjem zbaciti sa stijene. Taj je muškarac pukovnik Sebastian Moran.
         Što on tu radi, zaboga? Je li bio ondje i dok su se Holmes i Moriarty borili, pa ako jest, zašto nije pritekao upomoć? Gdje mu je puška? Zar ju je najveći strijelac na svijetu slučajno ostavio u vlaku? Ni Holmes ni Watson, a bome ni itko drugi, nije nikad pružio uvjerljive odgovore na pitanja koja se, čak dok ovdje sjedim i lupam po tipkama, čine neizbježnima. A kad ih jedanput počnem postavljati, ne umijem se zaustaviti. Osjećam se kao da sam u nekom vozilu u bijegu koje juri Petom avenijom i ne staje na semaforima. 
         Dakle, o slapovima Reichenbacha znamo otprilike toliko. Priča koju sada moram ispripovjediti počinje pet dana kasnije, kada se u kripti crkve Svetog Mihovila u Meiringenu zatječu tri muškarca. Jedan je istražitelj iz Scotland Yarda, glasovitoga zapovjednog središta britanske policije, u rangu inspektora. Ime mu je Athelney Jones. Drugi sam ja.
         Treći muškarac visok je i mršav, ispupčena čela i utonulih očiju koje bi svijet promatrale sa studenom nenavišću i prepredenošću kad bi u njima bilo imalo života. No sada su staklaste i prazne. U formalnoj odjeći - košulja s tvrdim uspravnim ovratnikom presavijenih šiljaka i redengot - izvukli su ga iz potoka Reichenbach, nešto dalje od slapova. Lijeva mu je noga slomljena, rame i glava teško ozlijeđeni, no uzrok smrti sasvim sigurno je utapanje. Oko zapešća jedne ruke položene preko prsa mjesna je policija privezala komadić kartona. Na njem piše ime: James Moriarty.      
         To je razlog što sam prešao toliki put do Švicarske. Stigao sam prekasno, izgleda.


Nema komentara:

Objavi komentar